 - Panika! - nazvao me kum gotovo u ponoć. - Spasi! Pomozi! - Saznao je da su u gradu, odsjele u hotelu, suprugina baka iz Düsseldorfa, bakina sestra i njihove dvije kćeri. Sutra ih kane posjetiti. Mora po njih do hotela, da ih preveze autom kući, a auto mu je krntija, bože sačuvaj. Ja imam najpristojnije vozilo od svih poznatih. Mogu ukrcati sve gospođe, sve hoch-dame. Govorile su njemački još prije nego su otišle u Njemačku. Objasniti ćemo da sam i ja kao kum pozvan na ručak, pa kako mi je hotel usput… Odmah mi je sve bilo jasno. Baka će po prvi puta vidjeti praunuka koji ima već sedam godina. To je već samo po sebi dovoljno za paniku. Treba ispraviti što ranije oni nisu otputovali na poklonstvo predstaviti porodičnom patrijarhu jednog od nasljednika. Naime, očekuje se i nasljedstvo. Svi u obitelji znaju da je staroj dami, zmaju koji leži na blagu, osnovna zanimacija da iz sedmice u sedmicu mijenja oporuku, a konkurencija je gadna. Potomaka ima ko kenje, a stara dama je ćudljiva i rigidna. Svima je poznato i jasno zašto je jedan bratić koji je svojevremeno uhapšen s jointom zauvijek izbačen iz svih verzija oporuke. Pokupio sam uštogljene dame ispred hotela i prevezao ih do kuće svojih kumova. Čim smo prešli prag bilo mi je jasno da cijele noći nisu spavali jer je kuća, uredna kao apoteka, blistala. Mali je bio uparađen kao iz kutijice. Svi smo se ophodili kao u rukavicama, a mali je bio u centru pažnje. Stare dame su se rastapale koliko je bio sladak, pametan i kako se pristojno ponašao. Roditelji su ga pohvalili kako dobro recitira. Da vidimo! Dijete je poslušno recitiralo. A i vrlo je muzikalno i ima lijep glas. Dijete je otpjevalo jednu pjesmicu kao slavujček. Svira i klavir! Dijete je sjelo za klavir i počelo plik! plink! plink! kao mali Mozart. Kroz drndanje se prepoznavalo "Bratec Martin, bratec Martin… din-don-dan…" Samo mramorno srce ne bi se ganulo. Dijete je nadareno i za crtanje. Donijelo je crteže, što rađene ručno, što na kompjuteru. Dame su tronuto dodavale crteže jedna drugoj i uzdisale, sve dok im u ruke nisu došli crteži izrađeni u "Paintu". - Oh! Kompjutori! - srdito će jedna tetka. - Kome to treba? Danas svi navrli: kompjuteri, pa kompjuteri! Kao da je to nešto! Mnogo nam je ljepše bilo prije dok još nije bilo toga! Prijatelj će obazrivo, maksimalno se suzdržavši: - Da, takvo je vrijeme došlo, danas se ništa ne može bez kompjutora. I za mjesto portira traže znanje kompjutora i dva strana jezika. Zato se mi trudimo da dijete dobije i kompjutorsku pismenost. Rabi kompjutor i zna ići na internet… Neugodnu situaciju presječe stara dama, baka, autoritativnom izjavom: - Zaista, danas i curice moraju znati raditi sa kompjutorima. To je danas kao što je prije za curice bilo šivanje na šivaćoj mašini. Poklopljena tetka se pokunjeno sparuša, no onda se naroguši, okrene djetetu i zlokobno upilji: - A znaš li ti, dijete, moliti? Svi smo se smrzli. Pomislio sam "Sve je propalo!", no onda dijete lagano zakovrne očicama i počne: - Anđelu, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju…. Krajičkom oka sam primijetio kako su se mama i tata opustili. Dobro je prošlo. I to su predvidjeli. Mora da su cijele noći, spremajući po kući, trenirali. Otac požuri prekinuti prije nego dijete zapne: - A zna i engleski! Najbolji je u razredu u engleskom. I tome je pomogao kompjutor jer ima raznih igrica koje su sve na engleskom, pa se dijete tako vježba… - Okrene mu se: - Hajde reci nešto na engleskom. - Što? - pitalo je dijete. - Bilo što - reče moj prijatelj. Zlokobni naputak. Da je znao što će izazvati, jezik bi si pregrizao. Klinac uzme duboki dah i počne vikati: - Give me you cock! Oh, yes! Yes! How big it is! Let me suck you! Deeper! Deeper, baby! Honey, let me fuck you! You have a very sweet ass! You, motherfucker! Stick in me your mighty prick, your whalelike dick! Hot baby, hot, hot!… I like your wet pussy…- trenutno mi je sijevnulo na kakvom je materijalu dijete usavršavalo engleski i gdje ga je našlo. Prijatelj mi je pobijelio i pozelenio, a supruga - tres! - ispadne joj zdjela s juhom koju je upravo unosila, razbije se u komadiće i rezanci se razlete preko cijelog tepiha. - Ijuuuu! - vrisnuše tetke i baka, skočiše na noge i uzmuvaše se. Dijete prestane s engleskim. Uzdrhtala majka se prihvati za srce i nasloni na zid. Gošće su to pripisale uzbuđenju zbog razbijene zdjele i prolivene juhe. Na sreću, osim njemačkog nisu znale druge strane jezike. Kasnije, za ručkom, dijete je pristojno jelo s nožem i viljuškom, nije se zaflekalo i sve je proteklo na najbolji način. |
 Kupaonica je bila mala, pa je gazda, da smjesti mašinu za pranje rublja, izvadio umivaonik. Zbog toga smo se umivali, prali ruke i zube nad kadom. Živio sam u stanu s tom kupaonicom više od tri mjeseca, zajedno sa Svinjom. Jednoga dana mi se prisralo. Otišao sam do kupaonice, u kojoj je bio i wc, ali su vrata bila zaključana. Unutra se Svinja ubacio u kadu. Daj, otvori, samo na čas, pozvao sam. No njemu se nije izlazilo iz tople vode, premda je trebao samo zakoračiti jednom nogom na pod i ispružiti ruku da otključa vrata. Pa da mi sve zasmrdiš! - derao se iznutra. Nije mi preostalo ništa drugo nego pričekati pola sata da izađe. Jedva sam dočekao da se kupaonica oslobodi, a u međuvremenu su mi hemeroidi pomahnitali. Kad sam obavio što sam trebao, htio sam oprati stražnjicu, međutim nije dolazilo o obzir da uđem u kadu. Odvod se ponovo začepio i više od pola vode je ostalo bez ikakve namjere da isteče. Površina je bila pokrivena zagađenom pjenom, a kroz mjestimične otvore na pjeni vidjela se neprozirna zmazana voda. Vidjelo se da se Svinja pacao nakon što se nije okupao barem mjesec dana. Ostatak priče premješten na blog "Kuda ide - razmiče se drveće". |
|
Započnimo sedmicu s malo glazbe.
(Krenimo tjedan s malo muzike.) - klikni na srelicu na sredini fotke - |
|
SVI TO RADE I TO MASOVNO! Noćas na blogu "Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu" od pola noći do jedan sat ujutro imali ste priliku pogledati jedinstveni video iz dalekog Japana na kojemu se vidi što se radi u svijetu, i to masovno! Prošlo je jedan sat. Kočija se pretvorila u bundevu, a konji u miše. Nestalo! Tko je vidio, vidio. |
 Čim je pročitala u novinama da se preko noći treba promijeniti mjerenje vremena iz ljetnoga u zimsko, Tuga je već poslijepodne prethodnog dana namjestila vrijeme na mobitelu, ručnom satu, te zidnim satovima u predsoblju i u kuhinji na sat ranije. Buga je čula obavijest da se pomiče vrijeme na večernjim televizijskim vijestima i čim su završile odmah je pomaknula sve satove u kući da pokazuju sat manje. Klukas je saznao o pomicanju vremena preko radija, zajedno sa savjetom da se to naparavi prije odlaska na spavanje, pa je tako i napravio. Otišao je spavati čudeći se kako je sve zidne satove trebalo pomaknuti za jedan sat, a stolne za dva, a svoj ručni sat za tri sata da pokazuju isto vrijeme. Zar je cijele godine nosila sat koji je pokazivao sat ili dva manje? To bi objasnilo mnogo toga. Lobel se dignuo iz postelje usred noći da se ode popišati i putem mu je pao pogled na sat u predsoblju koji je pokazivao točno tri. To ga je podsjetilo da vrati kazaljke sat vremena unatrag. Kostenjec se probudio prvi i prva misao koja mu je prostrujila bila je "Danas je dan kad treba vratiti satove unatrag!" Još prije nego se razbudio učinio je to sa svim satovima u kući, uključujući to da je obišao sve usnule ukućane i promijenio vrijeme na njihovim ručnim i džepnim satovima odloženim na noćnim ormarićima pored kreveta na kojima su spavali. Dnevni život u kući u nedjelju počeo je u devet sati. Probudile su ih budilice. "U pičku materinu, kakav mrak!", zgranula se Buga. Svi su glavinjali naokolo kao somnanbuli sudarajući se u tami. Muhlo se samo potiho za sebe smijuckao. Ukućani su nužno započeli dan s osjećajem da je sve naopako i da je cijeli svijet protiv njih. |
 Ništa nije savršeno, pa u skladu s tim ni ova uzrečica nije savršena. Znamo za mnogo savršenoga, a mora da postoji još više toga za što ne znamo. Tvornice svakodnevno izbacuju nebrojene savršene kugle za kuglične ležajeve skupih naprava, mora da postoji mnogo savršenih bisera, a i svaka pahuljica snijega je savršena. Ipak, izreka je daleko od toga da je promašena. Opominje nas da ne tražimo savršenstvo ondje gdje ga ne možemo naći. U skladu s tim, recimo, ne očekujem da će ovaj tekst koji pišem biti savršen, a još manje to očekujem od bilo kojeg Ivkošićevog teksta kad ga počnem čitati. Životne okolnosti su me navele da pročitam njegov današnji tekst u "Večernjem listu". Nikome ne savjetujem da gubi vrijeme na isti način, te navodim poveznicu na njegov članak samo zbog onih koji bi eventualno mogli poželjeti provjeriti ono što kanim napisati. U tekstu "Nobel za globalnu laž" Milan Ivkošić tvrdi da je globalno zatopljenje mit. Što je mit? Izmišljotina, nešto što ne postoji. Dakle, Milan Ivkošić tvrdi da globalnog zatopljenja nema. Podsjeća kako je već protekle, iznimno tople zime, zanijekao globalno zatopljenje i doživio niz poruga koje ga ničemu nisu podučile. "U globalno zatopljenje ne vjerujem…", kao da se tu ima išta vjerovati ili ne vjerovati. Ne vjerovati u globalno zatopljenje isto je kao ne vjerovati da vrijeme prolazi, a Zemlja je okrugla. Nevjernik u globalno zatopljenje ovom se prilikom poziva na svojednobnog savjetnika premijerke Margaret Thacher, znanstvenika i političara, vikonta Christophera Monctona. (Doduše, lik na kojega se poziva ne zove se Mocton nego Monckton.) Taj Mocton-Monckton je ustvrdio da je pobrojio 38 znanstvenih pogrešaka u filmu Al Gorea o globalnom zatopljenju. I Ivkošić likuje - vidite kakva me je svjetska sila podržala! O tome kojih i kakvih je to 38 zamjerki kod Ivkošića nema ni riječi. Isto tako nema ni naznake koliko u Al Goreovom filmu ima točnih postavki i podataka koje potkrijepljuju ocjenu da je u toku globalno zatopljenje. I previđena je mala, malecka sitnica - navodnih 38 zamjerki odnose se na film, kažu da je film nešto loše, slabo ili pogrešno iznio, prikazao, što - ako je točno - u svakom slučaju može biti slabost filma, ali govori malo ili ništa o onome o čemu film govori. Ako je film o globalnom zatopljenju loš, da li to znači da zatopljenja nema? Ivkošiću znači. Ako neka fotografija ili slika ne odgovaraju prikazanom prizoru ili liku, da li to znači da onoga što prikazuju nema? Ako je ljepotica nefotogenična, da li to znači da nije lijepa? Ako film o globalnom zatopljenju nije savršen, to znači samo da film nije savršen, a nikako i nimalo da ono o čemu govori ne postoji. Ivkošić tvrdi da ne postoji globalno zatopljenje, već da postoji samo "desetak znanstvenika" koji tvrde da ono postoji. Prvo (ne postoji globalno zatopljenje) naprosto je budalaština, drugo ("desetak znastvenika") prijesna je laž. Globalno zatopljenje danas je neupitno opće mjesto kojeg ne dovodi u sumnju nekoliko desetaka, ako ne i stotina tisuća znanstvenika u svijetu, te nekoliko desetak ili stotina milijuna razumnih ljudi na ovoj planeti. Među te Ivkošić očigledno ne pripada, no kao "svaki ludi po sebi sudi". Riječ "desetak" se u ovom slučaju može upotrijebiti samo u kontekstu da je nekoliko desetaka znanstvenika u posljednje vrijeme o tome napisalo knjige, rasprave, objavilo rezultate istraživanja, opažanja i mjerenja ili istupilo upozoravajući javnost ili odgovoren adrese. Zar Ivkošić očekuje da svaki znanstvenik koji je svjestan opasnosti od globalnog zatopljenja napiše knjigu o tome, da imamo stotinjak tisuća istih knjiga koje sve govore jedno te isto, pa da Ivkošić to uzme u obzir? No Ivkošić toliko želi da ono što si je umislio utuviti u glavu i drugima da je jedva dočekao bilo kakvu potporu, te potpuno previđa ili zanemaruje da onaj na kojega se poziva zapravo uopće ne tvrdi ono što mu stavlja ni usta. Naime, Mocton-Monckton ne tvrdi da globalnog zatopljenja nema. Upravo protivno - i on ga konstatira. On potvrđuje da je globalno zatopljenje na djelu, ali njegova nastanak tumači drugačije od prevladavajućeg mišljenja, drugačije procjenjuje opasnost od globalnog zatopljenja i predlaže druge mjere za uklanjanje i umanjivanje posljedica te opasnosti. Isto tako i "akademska zajednica" na koju se Ivkošić poziva, čak i prema njegovim riječima, ne tvrdi da zatopljenja nema, već samo da nije prouzročeno ljudskom djelatnošću. Prodaje nam pamet čovjek koji tvrdnju potkrjepljuje tvrdnjom koja je opovrgava! Da, i na ovom primjeru vidimo kako ni Ivkošić nije savršen. Dapače, daleko je od toga da bude savršen. No tko smo mi da se bacimo kamenom, kad savršenost ni ne možemo očekivati od nekoga tko je kvaran. |
|
PA DA VIDIMO… Odavno već nisam sreo prijateljicu Tinu Šimurinu, a kako ne gledam televiziju, nisam je ni vidio. U jednom trenutku sam pomislio što li je s njom, pa kako sam se prebacio na internet, upisao sam u google-tražilicu "Tina". Zabunom sam kliknuo da tražilica pretražuje slike i kada su se smanjeni prikazi prelili preko ekrana, za jedan od njih pomislio sam da prikazuje moju Tinu, te kliknuo na njega. Otvorila se stranica s fotografijom nepoznate mlade žene koja je na prvi pogled izgledala vrlo prijatno, kao netko s kim bih rado sjeo na kavu i popričao. Bila je to Tina Dam, negdje iz Danske.  Lik nepoznate žene povukao je za sobom niz misli. Kolike žene postoje koje neću upoznati, a kamoli što više! Kolike žene postoje koje bi me mogle usrećiti na raznorazne načine, a ja ni ne znam da postoje! Zapravo, vjerojatno na svijetu postoji nekoliko desetaka, a možda čak i nekoliko stotina milijuna žena koje bi me mogle usrećiti u svakom pogledu, a nema načina da dođem ni do jedne od njih! Čak i ako uračunam da većina od tih nekoliko stotina milijuna ne bi bila sklona tako nečemu, preostaje ih još dovoljno da popune tri Tokija koje bi bile presretne da me sretnu, a ja - paradoksalno i apsurdno - nemam s kim ni otići na kavu kada sam izgubio broj mobitela Tine Šimurine. Razmatrajući fotografije nepoznate Tine, odjednom mi je sijevnulo - postoji internet! Što bi se dogodilo kada bih objavio njezinu fotografiju na svom blogu, a uz nju napisao i njezino ime? Evo ovako: TINA DAM. Ona je iz sredine gdje, naravno, svi već koriste internet, pa i ona. Gotovo neizbježno ona barem jednom godišnje upiše vlastito ime i prezime u neku tražilicu da provjeri gdje je sve spominju u virtualnom svijetu. Sljedeći puta kada to napravi, na popisu mjesta pojavit će se i jedan blog na njoj egzotičnom nepoznatom jeziku. Ili će joj netko poznati javiti da ju je pronašao na neočekivanom mjestu. Znatiželja će je nagnati da klikne i pogleda. Prepoznati će svoju sliku, vidjeti svoje ime, postati će još znatiželjnija. Razabrati će ili se raspitati i saznati da je to jezik iz one nesretne zemlje koja se relativno nedavno raspala. Potražiti će nekog našeg gastarbaitera ili izbjeglicu koji se nastanio u Danskoj i zamoliti ga da joj prevede što u tekstu piše. Taj će otvoriti ovaj blog, početi čitati i početi se smijuljiti, trzati, vriskati, rzati, grčiti se, povraćati, padati u trenutke otupjelosti i sve ostalo kako reagiraju čitatelji ovog bloga. Što će tek tada nepoznata Tina? Hoće li je sve to nagnati da potraži na blogu e-mail adresu i uputi kratku poruku (na engleskom, ili će zamoliti prevoditelja da prevede) s upitom kako se ona našla na blogu blogera iz daleke blogosfere? Pa ja odgovorim…a Danska zapravo i nije na drugom kraju svijeta. Ona dođe narednog ljeta na ljetovanje na Jadran. (Danci su ludi za toplim morima.) Pa se nađemo i popričamo ko ljudi… Pa se otkrije da je ona lezbijka koja organski ne trpi muškarce ili da je sretno udata i ima troje djece ili da je duboko nesretna u dugotrajnoj nesadržajnoj vezi… Itd, itd. Pa ja jedan dan sačekam suprugu da se vrati iz grada i počnem: "Draga, imam ti nešto reći…" Pa onda - te kulturalne razlike. Na njezinom jeziku, ako se ne varam, "dam" znači "brana", nešto što sprečava nešto drugo, nešto što zaustavlja prodore nečega drugoga, obrambeni bedem… Na našem jeziku to znači nešto sasvim drugo. Može li se to uskladiti ili jedno mora nadvladati? Eto, baš me zanima hoće li se Tina javiti i koliko će joj trebati da se javi. |
 Premijer je bivao sve zabrinutiji kako su se približavali izbori. Svi satovi su mu pokazivali pet do dvanaest. Njegov položaj ocrtavao se kao beznadan. Ako uskoro nešto ne smisli, izgledi da će dobiti još jedan mandat bili su gotovo nikakvi. S druge strane, da nije izbora… Bolje da ga smijene s vlasti jer će se ionako sve uskoro raspasti. Svi ekonomski i financijski pokazatelji pokazivali su da se odavno već grebe po dnu kace. No premijer je bio neizlječivi optimist. Živio je u nadi da će svakog časa iskrsnuti nešto što će preokrenuti neumitni ishod, nekakvo tajno oružje kojim će slavodobitno preokrenuti neizbježni poraz u blistavu pobjedu. Razgovarao je s neimenovanim visokim dužnosnikom Kaptola: - Mi smo uz Vas! - blagonaklono ga je uvjeravao taj. - Molit ćemo za Vas! Samo pokrenite proizvodnju, povećajte izvoz, smanjite uvoz, kontrolirajte javnu potrošnju, iskorijenite korupciju, uvedite racionalnu i ekonomičnu upravu, posmjenjujte sve nesposobne, poboljšajte još nekoliko sitnica i, uz Božju pomoć, sve će biti u redu. Nekako ta podrška nije odviše smirila premijera. Pametne riječi, dobri savjeti, nema zamjerki, ali sve je nekako zvučalo prekasno. Tajno oružje! Tajno oružje! U tome je spas! Te noći je vjetar kršio grane po drveću u parkovima glavnog grada i okretao kamione i automobile na autoputovima diljem domovine, kada je mračna sjena šibana kišom zakucala na dveri premijerovih dvora. Premijer je prvo zapanjeno, a potom oduševljeno slušao što mu je mokri pridošlica došao javiti… Sat kasnije budio je iz najdubljeg sna neke ministre, a još sat kasnije služba osiguranja vlade privodila je pod prolomom oblaka savjetnike, članove stručnih službi i izvršne službenike. Izvanredna hitna sjednica vlade sazvana je za podne. Top s Lotrščaka grunuo je u podne točno u trenutku kada je premijer ušao u prostoriju u kojoj se oko stola sjedili svi ministri sa pomoćnicima, neki izgužvani i neispavani, svi uzbuđeni, te nekolicina značajnih predstavnika privrede i banaka. - Gospodo! - obratio im se premijer. - Mogućnosti koje su se otvorile pred nama su veličanstvene! Suočeni smo s prilikom koju ne smijemo propustiti. - stenodaktilografkinje su bilježile njegove povijesne riječi. - Razgovarao sam s predstavnikom naših istaknutih ekonomskih stručnjaka koji su svojevremeno predvidjeli da će hrvatska dijaspora pohrliti ulagati u osamostaljenu i slobodnu domovinu i precizno izračunali da će se u Hrvatsku sliti 150 milijardi dolara koje su nas trebale pretvoriti u Švicarsku usred Balkana. Za to smo se svi demokratski opredijelili. Stručnjaci su točno izračunali i predvidjeli, ali je dijaspora podbacila. Sada je ta ista grupa znalaca došla s novim rješenjem svih naših teškoća i poteškoća. Oni imaju veze sa značajnim svjetskim stručnjacima na polju bankarstva, recimo iz Afrike, uglavnom iz Nigerije, koji im se neprekidno obraćaju s raznim ponudama. I što je najbolje, komuniciraju preko Interneta, što ništa ne košta! Evo, na primjer, njima su se obratili cijenjeni mr Nura Azeem, Juhn Badu, mr Javed, Mr Kunde, Rafique Farouq, Martins Akim, Adamu Kabore, Asiahman Kweku, Solomon Seydu, Fabricio Benente, Ama Usman, George Philips, Lazani Muazu, Ahmed Issa, Moses Dans, John Onigbogi Alison, mr Pedro Dumba, Sula Gawa, Gilbert Kaboore, Isadora Thomas, Emmanuel Dominique, Ka Moha, Zedeyen Fate, Mrali Oumar, Nikiema Mark, Mali Ormar, Sonia Kome, Ali Santos, Ahmad Kazeem Saleem, mr Mamodu Hanan, Bashuru Amed, Ali Ibrahim, Tom Ouger, Hajia Mariam, Isadora Thomas, dr Paul Acquah, dr Falilou Kabaca, Hider Ali, Sain Musa, Hajia Aaliyah, Sulaiman Balaa, Tarek Omar, Daniel Vincent, Kevin Sanduri… - Aaaaaaa….! - ote se iz usta zapanjenih ministara koji su to prvi puta čuli. - Nije to ništa! - nastavi premijer. - A ovdje su i Kala Ali, Salif Ibrahim, mr Tarek Omar, Khan Ibrahim, Asika Philip, Kaizar Zango, Kaburo Abu, Musa Musa, dr Isa Ideris, Ali Mustapha, Sulman Ibrahim, Hady Kunda, Abobaka Ali, Draogo Felix, mr Sam Sankara, miss Nigojie Nigojie, Abdul Idrisa, Jida James, Margaret Fergusson, mrs Angel Sanchez, West Tirema, Amudu Hassan, Daniel Vincent, Khan Ibrahim, Ali Zongo, mrs Fathoumata Mohamera i mnogi drugi! A kako se ti cijenjeni stručnjaci odnose prema našim stručnjaciuma najbolje vam govore naslovi njihovih e-mail poruka, pisani uglavnom sve velikim slovima: TREAT AS URGENT, Your assistance needed, UGRENT ASSISTANCE!!!, PLEASE REPLY IMMEDIATELY, TREAT AS URGENT, WITH DUE RESPECT, HELLO, Dear Friend, URGENT REPLY NEEDED, URGENT RESPOND, reply and call me, urgent and confidental, YOUR CO-OPPERATION IS NEEDED, URGENT ATTANTION NEEDED, INTERESTED IN PARTNERSHIP AND INVESTMENT, STRICTLY CONFIDENTIAL i slično, neka vam to ministar obrazovanja prevede. Vidite kako se i ti svjetski financijski magovi s poštovanjem obraćaju našim stručnjacima i traže njihovu pomoć! Dakle, ti cijenjeni svjetski stručnjaci poslali su niz zanimljivih poslovnih ponuda i ukazali na znatna sredstva koja samo čekaju da ih uberemo. Nevjerojatno što nam sve nude! Naši ekspertni timovi su već izračunali da bi time osigurali priliv u Hrvatsku od oko 150 milijardi dolara, koje bismo mogli transferirati preko dvjestotinjak pouzdanih hrvatskih državotvornih obitelji. Sto i pedeset milijardi dolara, pokušajte to samo zamisliti! Dio će nam biti isplaćen u bananama. Da bismo to osigurali već smo hitno uputili milijun i po dolara, a trebali bismo uložiti još oko sto i pedeset milijuna dolara… - Zašto crnčuge računaju u dolarima? - čudio se ministar financija. - Zar ne znaju za euro? - Naša krtica na Pantovčaku nam je dojavila da su neki od tih svjetskih eksperata već kontaktirali Čupavog Dikobraza, te moramo požuriti - naglasio je premijer. - A nude nam i enormno povećanje penisa! - podržao ga je magistar ministar znanosti. - To je vu-du, ima tu nešto! Oni zabadaju štapiće u figuru čovjeka i čovjeka boli! Može čak i umrijeti! Pa zombiji… - Gospodine premijeru! - prekine ga ministar policije. - Pomnim praćenjem filmića na Jubitu-u-u-u došli smo do saznanja da je naša "Operacija Barba Rosa" već provaljena i da je onaj bloger Željko Peratović već pribavio neke dokumente koji su državna tajna… - Uhapsiti! - odlučno će premijer. - Uhapsiti! Hitno uhapsiti! |
|
KAKO UNAPRIJED ZNATE? Ljudi moji, ima jedno pitanje koje me muči. Nije mi jasno što je posrijedi, a ne volim kada ne znam nešto što me zanima. Zato vas molim - sve! sve! sve! - odgovorite na donji upitnik. Napisao sam na ovom blogu već oko osam stotina postova, a na drugim blogovima još stotinjak. Kroz to vrijeme razvio sam osjećaj koliko će vam se koji od njih svidjeti, računano kroz posjećenost. U trenu dok klikam na dugme "OBJAVI" znam otprilike hoće li vas doći više ili manje. To s jedne strane ovisi o kvalitetama samog posta: atraktivnosti, provokativnosti, izboru teme, načinu obrade, kvaliteti izvedbe. S druge strane ovisi o tome je li radni dan ili nedjelja, u koje doba dana postavljam post, je li državni praznik, pada li kiša ili sije sunce, ima li na televiziji neki atraktivan prijenos i nizu drugih srodnih faktora. Sve to je lako razumljivo. Ono što me muči je jedan logički paradoks. Ako je post dobar, pa vas očekivano dođe više nego inače, i obrnuto, kako unaprijed znate da je post dobar? Normalno bi bilo da vas dođe uvijek otprilike isti broj, da otvorite blog i pogledate što ima novoga. Ali ne! Nedvojbeno vas neki postovi privuku više, a neki manje. To mi ne ide u glavu - kojim telepatskim putem unaprijed znate da je novi post vrijedno pogledati? Kako ne vjerujem da bi telepatija mogla igrati ikakvu ulogu u ovom slučaju, pripremio sam mali upitnik. Molim vas da svi odgovorite na njega. Meni će se razjasniti ono što me kopka, a možda svi zajedno saznamo nešto više o bloganju, tj. aktivnosti na koju svi trošimo neko životno vrijeme. Važno je da odgovorite svi, da se ne bi dogodilo iskrivljenje, recimo da na ankete vole odgovarati najviše oni koji su privučeni ovdje na jedan od ponuđenih načina. ŠTO ME DOVODI DA POSJETIM OVAJ BLOG? 1. redovno, gotovo svakodnevno navraćam 2. dođem kad vidim na Cool-list da je postavljen novi post 3. netko mi javi telefonom da je vrijedno pogledati što ima novoga 4. netko mi javi e-mailom da se isplati svratiti 5. netko mi kaže da dođem 6. navratim slučajno 7. privuče me komentar koji je autor ovog bloga ostavio na nekom drugom blogu PROKLETI UPITNIK SE NEĆE INSTALIRATI OVDJE GORE GDJE BI NAJBOLJE PASAO, PA ODGOVORITE U TABELI POSTAVLJENOJ NA DESNO POD NAZNAKON "OPIS BLOGA" Ako postoji li neki drugi način kojim dolazite ovamo, molim vas recite to u komentarima što prije, pa da i njega stignem uvrstiti u upitnik. Unaprijed hvala svima koji će ostaviti svoj glas. |
 Šezdesetih godina i u Hrvatskoj bio je vrlo čitan srpski magazin "Čik". Tiskan na najjeftinijem i najgorem papiru sa, za današnja mjerila, mrljama od fotografija u katastrofalnim bojama, odlikovao se u prvom redu time da je tekstove koje je trebalo i koje nije trebalo ilustrirao fotografijama obnažene ženskadije. Današnji trendovski trendanalitičari bi ga s punim pravom svrstali u "trash". S druge strane, tekstove su priređivali neki od najduhovitijih beogradskih književnika koji su se kroz njih, narodski rečeno, zajebavali, pa ga je bilo moguće i čitati kao sjajnu zafrkanciju. Jedna od atraktivnosti "Čika" bile su brojne kontakt-rubrike u kojima su masovno sudjelovali čitatelji iz cijele tadašnje Jugoslavije. Bile su ondje rubrike za koje su čitatelji slali fotografije za izbor najljepših beba, rubrike za one koji su htjeli razmjenjivati adrese da bi se dopisivali, rubrike pitanja doktorima, vračarama i raznim drugim specijalistima, i slično. U jednom od brojeva se u rubrici "Istinita iskustva", posvećenoj seksualnoj tematici, pojavilo se pismo čitateljice koja se žalila na veliki problem. Zaručnik joj je jako ljubomoran i ona se boji povjeriti mu da nije nevina, usprkos tome što nikada nije imala spolni odnos s muškarcem. Njene nevolje počele su tako da se jednog ljeta kupala u Moravi. Ondje gdje je plivala nalazio se ispod površine vode neki zlokobni panj na kojemu je bio nekakav netipičan izdanak, kao nekakav patrljak na koji ju je voda nanijela i jadna djevojka se nehotice deflorirala. Kako se povjeriti zaručniku kada je jedini dokaz njezine priče razdrapan himen? Kako uvjeriti ljubomornika u njezinu hudu sudbu? U narednom broju objavljeno je pismo druge čitateljice koja se povjerila da se i njoj upravo to isto dogodilo, te se i sama uvjerila kako je ta priča potpuno moguća. U sljedećim brojevima "Čika" uslijedila su pisma i drugih čitateljica kojima se dogodilo isto, i to na istom tom panju, prepoznatljivom po vrlo karakterističnom obliku opasnog izdanka koji je vrebao desetak centimetara ispod površine vode na popularnom kupalištu na Moravi. Čitateljice su pružale podršku onoj koja je prva iznijela svoju nevolju, uvjeravajući je da njihova svjedočanstva može upotrijebiti kao potkrjepu svoje nevinosti. Upravo kada se činilo da je tema iscrpljena, u rubrici posvećenoj roditeljstvu objavljeno je pismo čitatelja koji je išao na izlet s djetetom i primijetio da su nagle obilne kiše pomaknule panj iz ležišta, te je zaplovio niz Moravu. Čitatelj je upozoravao djevojke duž Morave da se pripaze jer se ne zna gdje je i da li se negdje zaustavio. U narednom broju, u rubrici "Djevojke i vojnici", posvećenoj objavljivanju fotografija djevojaka koje bi se dopisivale ili upoznale muškarce u uniformama i fotografijama vojnih lica koja bi upoznala djevojke, objavljeno je pismo vojnika koji je iznio kako je njegova jedinica imala vježbe miniranja na poligonu u blizini ušća Morave u Dunav. Na obalu je rijeka naplavila neobičan panj, a kada su ga razmotrili nedvojbeno su utvrdili po karakterističnoj pojedinosti da je to zloglasni panj s Morave. Uz dozvolu starješine vojnici su ga s deseterostruko više eksploziva nego što je bilo potrebno raznijeli u paramparčad. Izvjestitelj je bio ponosan da može objaviti svim djevojkama da više ne trebaju živjeti u strahu jer je opasnost zauvijek uklonjena. Tako je JNA, Jugoslavenska narodna armija, još jednom spasila stanovništvo, konkretno - nevine djevojke, neviđene opasnosti i zahvaljujući vojnicima djevojke su mogle odahnuti. Nažalost, uskoro je iskrsnulo da postoje i druge opasnosti za djevojačku nevinost, kao što su kišobrani i slično, ali to su već druge priče. |
 Skandal s hapšenjem novinara-blogera Željka Peratovića usmjerio je reflektore javnosti na ono što se želi prikriti. Kakve li su to strašne tajne za koje se država upregnula da ih sačuva? Od onih koje goni jeftina senzacionalistička znatiželja do onih koji žele osvijestiti što se zaista događa, svi su zainteresirani. Za svaku je tajnu najbolje da se ne zna da uopće postoji. Čim se zna da tajna postoji, to je već pola puta da se dozna i u čemu je. Najskandaloznije o ovom slučajnu je beznadna nekompetentnost onih čiji je posao da tajnu sačuvaju, a koje - usput rečeno - svi plaćamo iz svojih džepova. Kao prvo, hapšenjem Peratovića javno su obznanili da su na Peratovićevom blogu "45 linija" nekakve strašne tajne i time sve zagolicali. Nije potrebno sumnjati da taj blog ovih dana bilježi rekordnu posjetu. Drugo, provalom u prostorije Nove TV i uklanjanjem postova sa servera Bloga.hr ogolili su i koje su tajne posrijedi. Vrapca je najlakše sakriti u jatu drugih vrabaca. Kada se ukloni jato, vrabac koji se želi sakriti ostavljen je na vjetrometini. Tek nakon što su problematični postovi uklonjeni, svatko koga zanima što u njima piše, uz elemenatarno poznavanje Interneta, mogao ih je pronaći u čas vremena i bez muke. Da nije tog poteza, inkriminirani dokumenti ostali bi zauvijek neprimjetni među hrpetinom svega i svačega na blogu "45 linija". Nakon toga dovoljno je otvoriti Peratovićev blog i popisati što je ostalo, a zatim otvoriti taj isti blog preko Googleova spremnika (cashe) i usporediti. (Ako ne preko Google.hr, onda preko Google.com.) Dakle, vajni čuvari su prvo upozorili da im je pobjeglo nešto što su trebali sačuvati, zatim su naznačili gdje se to nalazi, a napokon i pripomogli da to pronađe tko hoće. Ako su ti isti zaduženi i za nacionalnu sigurnost, to jest da sve čuvaju, pa i mene, lijepo ih molim da mene ne čuvaju. U protivnom mi preostaje samo da se brinem kako se sačuvati od njih. |
 Ne, nije se javio ničiji mobitel nego je zazvonio klasičan uobičajeni telefon. Svi su se ukočili. - Ne, ja se neću javiti! - prva se oglasila magistra Mrljuš koja mu je bila najbliža. Docent Grgić se pokušavajući biti što neupadljiviji tiho udaljio u drugi kraj prostorije. Savjetnik Bratuša je odložio novine. - Dobro, ja ću! - rekla je tajnica odjela Silvija i podigla slušalicu. Iskolačila je oči kada je čula tko zove. Profesor Strobovski je tražio magistru Vitić. - Ne, nije ovdje… - uslužno je odgovorila. - Reći ću joj da ste je zvali i da Vam se javi. Docent Grgić je izišao na hodnik i naletio na asistenta Pavlicu. - Profesor Strobovski je zvao magistru Vitić! Asistent Pavlica nije znao gdje je magistra Vitić, a nije to znala ni doktorica Mulin-Ban u prizemlju koju je nazvala tajnica odjela Silvija. Silvija je nazvala i sestru Ružu, ali magistra Vitić nije bila ni kod nje. Magistra Mrljuš je otišla do kancelarije pročelnika Papca i rekla da je profesor Strobovski tražio magistru Vitić. - Što bi on nju zvao? - zapitao se pročelnik. Asistent Pavlica je stigao do sestre Ruže i rekao: - Profesor Strobovski je tražio telefonom magistru Vitić! - Već znam! - odgovorila je sestra Ruža. - Nažalost, ne znam kamo je otišla. Docent Grgić im se pridružio u tom trenu. - Vidio sam je danas, ali ne znam gdje je sada. Magistra Mrljuš je za to vrijeme otišla do doktorice Mulin-Ban i prokomentirale su slučaj. Tajnica odjela Silvija je otišla na kavu misleći da će pored kafeaparata zateći magistru Vitić. No tako je bio samo ložač Joža. - Jesi Vidio magistru Vitić? - Vidio! Vidio! - potvrdi on. - Izgledala mi je nekako neispavano. - A meni je djelovala nekako odsutno… - zamišljeno će Silvija. Docent Grgić je otišao do doktorice Mulin-Ban. - Jeste li čuli da je profesor Strobovski tražio magistru Vitić? - Aha! - odgovorila je ona. Magistra Vitić je izašla iz ženskih toaletnih prostorija i naletjela na magistru Mrljuš. - Zvao te je profesor Strobovski! - Puno hvala - zahvalila se magistra Vitić. - I poručio da mu se javiš. - Lijepo da si mi to rekla. Svaka je otišla u svom pravcu, a kada je magistra Vitić bila već pri kraju hodnika, s drugog kraja zazvao ju je asistent Pavlica: - Magistro Vitić! Sačekala je da dojuri do nje i sopćući izbaci iz sebe: - Zvao Vas je telefonom profesor Strobovski! - Čula sam - odgovorila je. - Ipak, mnogo Vam hvala. Magistra Vitić je u ordinaciji zatekla sestru Ružu. - Imam poruku za Vas da se javite profesoru Strobovskom. - Evo, sad ću ga nazvati - rekla je magistra Vitić i sjela pored telefona. U isto vrijeme je ložač Joža odnio kavu magistri Mrljuš. - Jeste li čuli da je magistru Vitić zvao telefonom profesor Strobovski, ali nje nije bilo? Pročelnik Papac je otišao do doktorice Mulin-Ban. Ona je upravo telefonirala doktorici Baldić koja je bila na porodiljskom da je profesor Strobovski zvao magistru Vitić, no ona je to već čula od savjetnika Bratuše. Pročelnik Papac je zapitao: - Znaš li tko je taj profesor Strobovski? Nikada nisam čuo za njega! |
 Mnoge žene su nezadovoljne kad uoče da muškarci pogledavaju druge žene. Zdvajaju nad tom jednostavnom životnom činjenicom, zgražaju se, tumače to kao nekakvu ljubavnu izdaju ili pokazatelj želje za nevjerom, dokaz muške nezajažljivosti. Ogorčeno zašute kada to primijete ili rogobore, postanu svadljive i nesnosne. Mnogi muškarci se zbog toga susprežu gledati naokolo kada su pod nadzorom, te rezolutno niječu da su podložni tom nevinom poroku. Moguće je da susprežu prirodne sklonosti tako da svaki puta u potencijalno kriznoj situaciji okrenu glavu na drugu stranu, ali nije moguće da ne slušaju. Moguće je svjesno uvježbati da se ne bulji u svaku atraktivnu ženu na obzorju, ali nije moguće ne čuti rečenice koje dopiru od susjednog stola u kafiću, čuti u kuhinji što žensko društvo priča u sobi ili se oglušiti na razgovor dvije prijateljice u tramvaju. - Jedva čekam da se vratim kući. Čim pređem prag, zaključam vrata i odmah zbacim svu odjeću sa sebe. Volim šetati gola po stanu, da me ništa ne sputava. - Obavezno spavam gola, naročito ljeti… Kada se tako nešto čuje nemoguće je ne razmišljati o tome. U razmišljanjima se muškarac neizbježno prisjeća svoje životne družice koja jedva čeka da se vrati kući, odbaci visoke pete, svuče odjeću kojom se šepurila vani, navuče na sebe neke stare krpe i iznošene kućne haljetke u kojima se osjeća ugodno, iz labuda se u trenu transformira u ružno pače. U postelju ide i po najvećoj sparini sa sedam slojeva oko guzice, kao da ne nahladi mjehur i bubrege, a zapravo kao da čuva nešto predragocjeno da ne pobjegne. Poželi li zakoniti doći do takve žene, izgubi volju dok uklanja sve te slojeve. - Kada će ovakva vrućina, uživam što mogu nositi suknju i ići naokolo bez gaćica… O! Vrućina je. Dakle, i sada je bez gaćica! Kakvo blaženstvo biti sa ženom koja sama od sebe radi i ponaša se onako kako je muškom srcu milo, a da se čovjek ne mora pretvarati suptilno sugerirajući ili se ponižavati bezuspješno moljakajući za ono do čega mu je stalo ili ga veseli. Govori se da je u vezama nužno neprekidno raditi kompromise. Utjeha gubitnicima. U kompromisima su oboje na gubitku i nezadovoljni, nitko ne dobiva što treba ili želi. Idealno je kad nema potrebe za obostranim popuštanjima jer oboje uživaju u jednom te istom. Kakav je kompromis moguć kada se njemu tuca, a njoj se neće? U tome da ona dozvoli da netko plazi po njoj i balavi je, gužva, razvlači i drmusa dok joj se spava, a on ima osjećaj da je navalio na vreću krumpira umjesto na strastvenu partnericu? Jedna od žena u društvu izjavi nesvjesna kakve primisli izaziva prisutnim muškarcima i koliko ih razgaljuje: - Mrzim televiziju. Ne mogu otrpjeti kakve se budalaštine i bezvezarije vrte neprekidno na svim kanalima. Imam televizor, ali ga gotovo uopće ne palim, osim rijetko kada je kakav dobar film, a nemam ništa drugo… O! Čemu ona posvećuje veliku količinu vremena kojega tako dobiva? Što je to u svako vrijeme privlačnije od televizije? To! To! To se traži! Zamislite kako je pri duši muškarcu koji čuje tako nešto, a mora se vratiti kući sa ženom koja će ga mrzovoljno požurivati da svrši prije nego počne "Seks i grad", pri čemu će se on morati nastojati usredotočiti na ono što radi dok sobom odjekuju trkeljanja stanara Velebratove kuće. Žene koje imaju nešto protiv da muškarci gledaju naokolo pokazuju time da su svjesne nekog svog nedostatka ili da su opterećene općenitom nesigurnošću. Nije problem u tome što muškarci gledaju, problem je što svašta vide, a što se ne može spriječiti zabranjujući im da imaju oči otvorene. Ako ne gledaju, čuju. Ako i ne čuju, ništa ih ne može spriječiti da maštaju i žale, uspoređujući svoj život s onim koji zaista žele. |
 Ostali smo nasamo i prijatelj je započeo: – Znaš da mi je nedavno preminuo otac… Znam, rekoh, žao mi je. – Ostavio mi je u amanet nešto neuobičajeno i gotovo nevjerojatno… Na koljenima mu je ležala kožna torbu za spise koju je grčevito držao. Desetak dana pred smrt otac ga je pozvao, razgovarali su u četiri oka, uručio mu je torbu i uz nju nevjerojatnu priču. Navodno je svojevremeno oca pozvao, pazi sad tko… – Josip Broz Tito! To je, kao, bilo još desetak godina prije Titove smrti. Pokojni otac nije mogao vjerovati zašto Tito želi sresti upravo njega i to još u tajnosti. Ipak nije mogao odbiti poziv. Sreli su se oči u oči na takav način da nitko nije mogao znati niti da su se sreli niti tko je osoba s kojom se Tito sreo. Nisu dugo razgovarali. Tito je bez ikakva uvoda prešao na ono zbog čega ga je želio vidjeti. Dao mu je torbu i rekao da je takve torbe dao još devetorici ljudi u koje je imao povjerenja. Ta desetorica nisu znali jedan za drugoga niti im je itko mogao ući u trag. Svaki od njih dobio je naizgled jednostavan zadatak: prvo, treba sačuvati sadržaj torbe po svaku cijenu. Drugo, treba to sačuvati trideset godina. Treće, nakon trideset godina treba pronaći barem još dvojicu od ostale devetorice, a po mogućnosti što više njih. Trojica od njih moći će pogledati sadržaj onoga što su sačuvali, a zatim će sami odlučiti što će dalje poduzeti. Priča je zaista zvučala suludo. Da mi nije pričao prijatelj kojega sam dobro poznavao ne bih povjerovao ni riječ. Druga stvar koja je priči davala težinu bio je sadržaj torbe. Prijatelj je iz nje izvadio čeličnu ploču veličine A4 i debljine tri centimetra. Izgledala je kao laptop verzija monolita iz Odiseje u svemiru, osim što je u jednom uglu najveće površine bio ugraviran broj 6. Na jednoj od najmanjih površini nalazio se brojčanik od devet pomičnih prstenova s brojevima uz koji je bilo jedno dugme. Nikada ranije nešto takvo nisam vidio. Djelovalo je definitivno kao proizvod vanzemaljske tehnologije. Uz tajanstveni predmet nalazio se i fascikl u kojem je bio samo jedan list ispisanog papira s objašnjenjem. Nepoznati predmet je neka vrsta blagajne u kojoj je nešto pohranjeno, a uz to je i samouništavajući mehanizam. Ukoliko se ploča pokuša nasilno otvoriti ili se netko počne igrati kombinacijama brojeva, unutarnji mehanizam će uništiti sadržaj koji je pohranjen. No objašnjenje je završavalo kombinacijama brojeva koje su otvarale ostalih devet spremnika. Nasred stola smo položili jedno do drugoga praznu torbu, čelični spremnik koji je djelovao kao da je iz jednog komada koji se ne može rastaviti, i fascikl s objašnjenjem. O tome što bi trebalo učiniti sa svim time, a kamoli o ostaloj devetorici čuvara nije bilo ni naznake. Prvo smo pokušali rezimirati sve što znamo, a moglo bi igrati ikakvu ulogu u ovom slučaju. Prvo, pokojni otac. Obojica smo ga znali kao izuzetnog čovjeka. Bio je ratno siroče s Kozare, odrastao u državnim domovima ne znajući ni kako mu je pravo ime ni za ikoga od obitelji. Bio je izuzetno inteligentan, obrazovan, pametan i pošten čovjek. Također, bio je i jedan od onih komunista-idealista, uvelike ogorčen već za vrijeme Jugoslavije kako se stvari razvijaju, ali nepokolebljivo uvjeren u prednosti socijalizma, ideju samoupravljanja i bratstvo i jedinstvo, a tu vjeru nije mu narušilo ni sve što se kasnije događalo. Nikada u životu nije se bavio politikom, nije bio istaknuta javna ličnost, nikada prije ni kasnije nije imao nikakvog kontakta s Titom. Dakle, Tito ga je pronašao na neki volšeban način, a vjerojatno su i ostalih devet čuvara ljudi u koje je mogao imati povjerenja da će ga poslušati i biti sposobni završiti zadatak. Makar čuvari i uvrli, velika je vjerojatnost da će takvi ljudi odgojiti i slične nasljednike koji će moći povjeriti da preuzmu zadatak. Drugo, Tito. Kako god ga interpretirali kao povijesnu ličnost, mora se priznati da je bio veliki lukavac, ljukava ljisica, pa i – tko zna? – sposoban mnogo toga predvidjeti. Prvak austrougarske vojske u mačevanju. Dobro je igrao šah! Veliki kombinator. Igrač u svjetskim razmjerima. Sa politikom nesvrstavanja nabio je feferon u guzicu svjetskim blokovskim silama. Ako je već desetak godina prije nego je umro računao da bi se nešto trebalo dogoditi trideset godina nakon njegove smrti, što bi to moglo biti? Deset povjerenika mu je trebalo vjerojatno zato da osigura vjerojatnost da će barem trojica preživjeti do tada. Treće, ako je dovoljno da se sretnu dva čuvara da bi međusobno otvorili spremnike, čemu im je potrebno naći trećega? Ako su sadržaji svih spremnika isti, čemu je potreban treći? Ako su sadržaji svakog spremnika drugačiji, što bi to moglo biti da su bilo koja tri spremnika dovoljna za cjelinu, a svaki dodatni je samo ojačava? Četvrto, kada se slože dijelovi zagonetke, kada se nađe ključ, ono što će se otkriti biti će takvo da će upravo ljudi poput pokojnog prijateljeva oca bez dodatnog nagovaranja i objašnjavanja sami od sebe nešto poduzeti… Što? Daleko više pitanja nego odgovora. Pred večer je prijatelj izišao s molbom: – Od kada sam dobio ovu torbu ništa drugo ne radim nego razmišljam o njoj. Ne mogu ja to više, pretežak mi je teret! Nego… – tu se molećivo zagleda u mene. – Bi li je ti uzeo? – Ja? – zgranem se. – Što bih ja s tim? – Što god hoćeš. Ako hoćeš, baci. Nisam mu mogao obećati da ću preuzeti torbu sa spremnikom. Ne dajem obećanja ako nisam siguran da ih mogu ispuniti. Dogovorili smo se da ću privremeno zadržati torbu i razmisliti. I sad razmišljam… ako bih otvorio blog... potrudio se da postane poznat i čitan… održavao ga još četiri-pet godina da sam siguran da ga prati velik broj ljudi… i onda, na tridesetu obljetnicu Titove smrti, objavio priču… čudnu priču o kojoj bi ljudi pričali… možda bi ona došla i do ušiju barem dvojici od preživjelih čuvara ili nasljednicima kojima su povjerili zadatak i… Ili, ako bih objavio priču, pa ako je slučajno pročita pripadnih nekih tajnih službi, pomislio bi tek da imam bujnu maštu, ali ako je pročita netko tko i sam čuva sličan predmet, znao bi koga potražiti, pa nas se sakupi troje-četvero… Troje bi nas bilo dovoljno za preferans, četvero za „Čovječe ne ljuti se“… Vrijedi pokušati. |
 Nekoliko puta kroz noć prođem kroz sobu u kojoj spava moj mali sin pogledati je li se u snu razgrnuo. Često ga ponovo pokrijem, pažljivo, da ga ne probudim, pri čemu mislim ono što bih mu najradije rekao: Sine, kada me ne bude, a ti se spremaš na spavanje, znaj. ja te i dalje grlim. Nježno te grlim jer mnogo te volim, anđele moj najdraži, srećo moja, blago najdragocjenije. I kad budeš velik i jak, prodoran i moćan, a mene više ne bude, niti ću ti - sva sreća - više trebati, u što god se upustiš, u što god upadneš, znaj, ja sam uz tebe. Uvjeren sam da ćeš znati dobro izabrati i čak kad pogriješiš biti ću uz tebe čekajući da se trgneš, preneš, osvijestiš, da te i greške koje ti se omaknu učine boljim. I kad budeš star i slab, bolestan i nemoćan, biti ću uz tebe jer ti si moj mali dječak, čudo u prostoru i vremenu, jedinstvena pojava u svemu. I kada god se budiš, znaj, biti ću uz tebe ne želeći da te moja prisutnost na bilo koji način opterećuje, već samo to da ti jesi učinila me je sretnim zauvijek i kad me više ne bude. |
 Ja imam loš nos, spaljen duhanskim dimom, pa možda zato ne osjećam ništa, ni miris, ni vonj, ali moram vjerovati ljudima što mi kažu. "To je smrad užeglog duhanskog dima," tvrdi stanar iz prizemlja lijevo. "Ona baba na drugom katu puši bez prestanka, dim se provlači ispod njezinih vrata i širi gore i dolje. Vidio sam u dućanu, kupuje četiri kutije cigareta na dan, i to onih najjeftinijih, najsmrdljivijih. To ne samo da smrdi, to nas sve i truje!" Stanari s prvog kata desno imaju drugo mišljenje: "Vonjaju psi one usidjelice s drugog kata! Ne samo da ih čujemo kako nam trče nad glavom, nego i zasmrde sve kuda prođu, a ne bi se čudili ni da se putem popišaju!" Usidjelica s psima tvrdi da je smrad od kiselog kupusa i loja: "Oni Turci iz prizemlja u stanu kisele kupus i sve kuhaju na loju! Isto takav smrad se osjeti i kada se prođe pored njih, pa još ako se podrignu u to trenu… Užas!" Umirovljeni knjigovođa iz mansardnog stana tvrdi da prepoznaje kakav što je posrijedi: "To su one flundre, žene lakog morala, kurve! One s trećeg kata! Taj slatkasti miris je smrad njihova jeftinog ljepljivog parfema kojim se natrackaju kada idu u noćne izlaske, te smrad ustajale spreme koja im se cijedi niz noge kada se vraćaju s posla!" Dvije sestre, umirovljene učiteljice, koje stanuju na trećem katu glasno rogobore svaki puta kada prolaze stubištem: "Neizdrživo! Onaj fakin s prvog kata drži pred podrumom svoj motor, to bi trebalo zabraniti! Zaudaraju gume, benzin i auspuh, a iz podruma se diže memla i vlaga jer nikada ne zatvara vrata podruma. To gize za oči, ne može se disati! Još ćemo morati prolaziti s gasmaskama na licu!" Bračni par, povratnici iz Australije, uvjereni su da je izvorište nevolje stana na drugom katu koji se već godinama iznajmljuje studentima: "Znate, oni svakodnevno puše drogu! Ta mladež, sve je to iskvareno, dekadentno, to se fiksa! Pa pale ono još smrdljivije indijske štapiće da bi prikrili dom droge. Taj smrad je nezaustavljiv! Pitamo se što radi policija?! Prijavili bismo mi to već odavno da nam nije nezgodno da si natovarimo te narkomane na vrat." U prizemlju desno živi kaskader u kazalištu: "To je smrad raspadanja leša u stanu u kojem nitko ne stanuje ili kojega je netko sakrio u ormaru…" Sve u svemu, zajednički prostori nikome ne mirišu, nego smrde, a kada se zbroje sva mišljenja, stubište smrdi na sve i svašta. Zanimljivo je da nikome ne smrdi vlastiti stan. Svi misle da smrad dolazi od nekoga drugoga. Također je zanimljivo da svatko osjeća smrad onoga što najviše ne voli. Kako se sve zbiva u multietničkoj, multikulturalnoj i multikonfesionalnoj stambenoj zajednici, očito je posrijedi multismrad. Multismrad je poput vještičjeg ogledala u kojemu svatko vidi ono što hoće. Pošto se stanari nikako ne mogu usuglasiti koji je smrad posrijedi, pa da u skladu s tim poduzmu odgovarajuće mjere, javljaju se već i mišljenja da bi trebalo ukloniti izvorište neizdrživog smrada - srušiti stubište! Pa nek' se kuća raspadne! |
 Piše u današnjem "Večernjem listu": D.B., državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, podnio je jučer kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv I. L. -a, saborskog zastupnika i predsjednika Nadzornog odbora Hrvatske pošte, da je oštetio Hrvatsku poštu za 6549 kuna. Tvrdi da je prijava protiv L.-a bila njegova dužnost kao potpredsjednika Nadzornog odbora, na koju je "bio natjeran nedavnom izjavom L.-a" (citat novinskog teksta). Novine su dan ranije pisale da je I.L. ustvrdio kako se D.B., nakon što je išao u srednju školu sedam godina, toliko propametio da je u dvije godine završio studij koji traje devet semestara, pri čemu je u jednom danu položio sedam ispita, i to telepatski, jer toga dana nije izbivao s radnog mjesta. Fantastični studijski rezultati D.B.- postignuti na na zagrebačkom prometnom faksu, poznatom po svakovrsnom prometu. Pazi ovamo! Prvo pitanje: zar državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka zaista ne zna nikoga tko je nezakonito prisvojio više od 6500 kuna? Da li je i te osobe kazneno prijavio, ili ne zna za takve osobe, pa nije? Pitanje drugo: da li bi se D.B. prisjetio svoje dužnosti kao potpredsjednika Nadzornog odbora da ga na to nije natjerala nedavna izjava I.L.-a? A da bivšeg šofera D.B.-ovog i dalje nadređenog ministra ni ne spominjemo… |
 Kupio sam sincu DVD s filmom "Moby Dick". Tek kada sam stigao kući uočio sam kratki sadržaj na poleđini zaštitne kutije. Sada mi preostaje samo da se nadam koji sam film donio… |
 Moglo bi se reći da nisam više mlad jer su najbolji trenuci dana postali upravo onih nekoliko časaka kad se opružim po krevetu i opustim. Dan me izmori, pred spavanje se već jedva vučem, dapače, jedva i stojim uspravno, nemam više snage ni da dignem ruku, s mukom se polako razodjenem i posljednjim snagama navučem pidžamu i upravo potom, kad se opružim, tijelom prođe preplavljujuća ugoda i cijeloga me prožme. Kakav seks, kakav orgazam?! To je nadzemaljsko uživanje! Ne samo sa pleća, sa svake stanice u tijelu spadne teret, odjednom sam lagan kao da lebdim u bestežinskom stanju, svi bolni mišići od tjemena do peta se opuste, svaka iznenada oslobođena žilica zatitra poput strune bezvučnu arkadijsku melodiju. Cijelo mi je tijelo ogromna erogena zona koju protresaju srsi sladostrašća. Ne mogu se suzdržati i mrčem kao veliki mačak. I što je najbolje, više nisu preostale nikakve obaveze, počinjem gasiti lampice po glavi i odajem se blaženstvu spavanju. Ti trenuci, od lijeganja do obeznanjivanja, s ničim se ne mogu usporediti. Nikada nisam lokalizirao seksualne aktivnosti samo na krevet, upravo suprotno. Može preko dana bilo gdje: na fotelji, na stolu, u kadi, na podu, na tepihu, na ljuljački, uz vrata, na kauču, da dasci za peglanje, na vešmašini…, ali neka me nitko ne dira noću u krevetu pred spavanje. Noć je za odmor, a krevet je za spavanje. Lagani divan, da prilegnem poslijepodne, postavio sam u najvišu prostoriju najviše kule, odmah iznad harema. No onaj pravi, glavni, supersonični krevet, smješten je ondje gdje me ništa ne može uznemiriti, u najdublji, deveti nivo ispod zemlje, dublje od ložnica hanuma, gejši i bajadera, ispod riznica, jer je neometani odmor blago, nužno da bi se u svemu ostalome moglo uživati. |
 …ti crtaš konja, uvjeren si. Ti zapravo crtaš kako su te učili da se crta konj, kako si vidio da drugi crtaju konje, kako misliš da je najbolje nacrtati konja, kako ti se najviše sviđa kako su drugi uspjeli nacrtati konja…. Ti ne crtaš konja nego oponašaš crtanje konja!Ti misliš o konju. Ti zapravo misliš kako su te učili da se misli o konju. Zaista, želiš li zaista nacrtati konja moraš imati na umu sve što znaš o crtanju da ne bi trošio vrijeme i energiju na otkrivanje davno poznatoga, ali isto tako moraš sve to bespoštedno kršiti da bi konja uopće nacrtao, jer je konj takvo biće da ga u pokretu ništa ne može zauzdati i obuzdati. Sve u svemu, čak i ako ti nikad ne pada na pamet nacrtati konja, isto tako se trebaš ponašati i raditi što god radio. Što god želio uraditi, zapitaj se radiš li na tome što želiš postići ili samo oponašaš druge ljude koji oponašaju neke treće koji oponašaju neke sasvim desete koji su vjerovali da rade nešto što zapravo nisu radili, pa svi zajedno sebi i drugima samo troše vrijeme kojega ionako nema na odmet. |
|
VISOKE PETE _____________________________________ Za Gospodjicu pisac i Uglavnom bezopasnu  Naravno da sam bio uvjeren da je moja mama najljepša žena na svijetu. Kada danas gledam stare fotografije, vidim da nisam bio mnogo u krivu. Zaista je bila vrlo lijepa. Živo se sjećam da je bilo dana kada je njezina ljepota igrala posebnu ulogu. U kući bi zavladalo posebno raspoloženje, uzbuđenje i razdraganost. Mama se dugo uređivala i pojavljivala s kosom koja se kovitlala poput olujnih oblaka, u šarenim haljinama, okićena svjetlucavim nakitom. Sva je blistala. Naposljetku je navukla cipele s vrlo visokim petama i u trenu još narasla. Izgledala je poput vile. Naravno da sam fetišist. Postao sam to prije nego sam mogao biti svjestan što mi se zbiva i sprema, dok sam još bio bez obrane. Igrao sam se, onako mali, na tepihu, i majčine neuobičajeno izvijene cipele s visokim petama kružile su oko mene gotovo u visini mojih očiju, zauzimale gotovo cijeli vidik, a kada bih podigao pogled duž njezinih dugih nogu vidio sam je gore, kao među oblacima, nestvarno prekrasnu. Ništa čudno da me i danas, nekoliko desetljeća kasnije, kad vidim dotjeranu ženu koja sigurno hoda na visokim petama, neizbježno prožme milina, a ako se ona uputi prema meni obuzme me djetinja razdraganost i očekivanja da će se dogoditi nešto posebno i nezaboravno i gle! - zaista se tako nešto mnogo puta i dogodilo, usađujući mi sve dublje i dublje taj instinktivan zahtjev da žena koja me želi uzbuditi preko svih granica bolje da je na visokim petama. |
|
LISICE Prijateljica iz Francuske poslala mi je niz fotografija.  Tada se pojavi lisica. - Dobar dan - reče lisica. - Dobar dan - pristojno odgovori mali princ okrenuvši se, ali nije vidio nikoga. - Evo me ovdje - reče glas. - Ispod stabla jabuke… - Tko si ti? - upita mali princ. - Vrlo si lijepa… - Ja sam lisica - reče lisica. - Hajdemo se igrati - predloži joj mali princ. - Tako sam tužan - Ne mogu se igrati s tobom - reče lisica. - Nisam pripitomljena. - Ah! Oprosti - reče mali princ. A onda, razmislivši, doda: - Što znači to "pripitomiti"?  Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi: - Ah! - reče lisica. - Plakat ću… - Sama si kriva - reče mali princ. - Nisam ti želio nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim. - Naravno - reče lisica. - Ali ti ćeš plakati! - reče mali princ. - Naravno - reče lisica. - Znači, time ništa ne dobivaš! - Dobivam - reče lisica. - Zbog boje žita.  Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. - Vi uopće ne ličite mojoj ruži, vi još ništa ne značite - reče im on. - Nitko vas nije pripitomio, a ni vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svoju prijateljicu, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Ruže su se osjećale vrlo nelagodno. |
 Dojadilo mi to, pa sam se oženio. Ne pitajte kakav mi je brak. Brak k'o brak. Nije loše. Ne mogu se požaliti, niti sam takav tip da bih se žalio. Ipak, ostao je san o "onoj pravoj" koju nikada nisam sreo, onoj koju ne bih trebao osvajati, koja bi osvojila mene. Dapače, uopće se ne bi trebala truditi. Dovoljno je da priđe i kaže "Vidim da me pogledavaš. Pođi sa mnom!" i slijedio bih je kao začaran, ne bih se mogao othrvati. Ne bih pitao ni gdje ni kamo i zašto. Neka radi sa mnom što god hoće. Ne bi me zaustavila ni prisjećanje na neotplaćene rate kredita za kuću, ni pomisao na akvarij s ribama, papige, suprugu, djecu i hrčka. Upravo neizvjesnost u koju bih se bespogovorno uputio bila bi neodoljiva. Prepuštanje amazonki, ženi-lovcu koja zna što hoće i ima odvažnosti to zatražiti bila bi najveća slast. Sva sreća, mogu biti spokojan, moj brak i smiren, uhodan život nisu ugroženi. Ostat ću odgovoran i pouzdan suprug, glava obitelji i uvažen član društva. Dvije su okolnosti koje me štite da ostanem upravo ovdje gdje sam i kakav sam. Prvo, nijedna žena ne zna da me može pokupiti rekavši tek riječ, bez ikakva napora. Drugo, čak i da neka zna i ima odvažnosti primijeniti svoju moć, sigurno ne bi mene odabrala. Što ću joj ja, kakav sam? Umjesto mene nikakvoga koji bi joj bespogovorno služio svaka bi ženska radije imala nekog kršnog, ljepuškastog, bahatog, nedoraslog, vitalnog, uparađenog mačoa koji bi je zajebavao, maltretirao, živcirao, napravio je trajno nezadovoljnom i pretvorio joj život u bijedu i jad. Kad se spoji to da ne znaju što bi mogle i da ne bi mene čak i kada bi htjele ono što bih im mogao pružiti, a ja sam odustao od toga da se ikome naturam, preostaje mi samo da ih ispratim pogledom i vratim se kući donijeti vrećice koje sam nakupovao na placu, te da žena i ja gledamo televiziju. |
 Moji stavovi su kao drvo razgranatog korijenja, čvrsto ukorijenjeni u zdravo tlo. Vidim ih kao stablo hrasta s bujnom krošnjom. Ima tu grana debljih i tanjih, ravnijih i savijenijih, na debljim granama rastu tanje grančice. Bilo je grana koje su uvenule, slomile se i otpale, bilo ih je koje su otpiljene. Veselim se da nema nakalemljenih. Svako malo zatresem cijelom krošnjom da se sve grane zanjišu, da provjerim ima li koja trula. Moji stavovi rastu. Niču nove grančice, stare otežavaju, cijelo drvo je sve veće i veće. Grane su se ispreplele, ponegdje se i naslanjaju jedna na drugu, ali svaka ima svoj prostor, uravnoteženo popunjavaju krošnju. Na isti način mogu predočiti i stavove drugih ljudi. Neke vidim kao vite jele, neke kao elegantne jablane, neki su tužne vrbe, neki kvrgave bukve, neki rodne jabuke, neki egzotične palme, neki su grmlje, šikara i drač, bodljikavi zeljasti grmovi malina. Neki su tek tikve, a neki povijuše, penjačice i puzavice, bršljani i lijane. Neki su izrasli na škrtom kamenjaru, neki u kužnom močvarnom mulju, neki u obilno navodnjavanim vrtovima. Mnoge je vjetar neprirodno izvio, ukosio, neki su kržljavi ili izjedeni truležom. Slušam drveće kako šumi i čudim se bazgi koja tvrdi da je nekoć bila javor, a da je sada kesten. Koliko sam se kroz život promijenio? Uvelike i nimalo, kao što se razlikuju mladica i odraslo deblo, ali su isto drvo. Nekoć sam stremio suncu, danas onima oko sebe pružam ugodan hlad. Možda sam ipak baobab. |
|
U srijedu 5. rujna objavio sam ovaj post, a danas sam primijetio da nije bio dovoljno dorečen, te je utoliko bio nejasan. Dodao sam nekoliko rečenica i preciznije formulirao neke druge, te ga ponovo objavljujem:
 U nekoj životnoj dobi svaki muškarac pređe zenit svojih fizičkih snaga i nađe se na silaznoj putanji: zglobovi počnu škripati, leđa zatezati, tijelo gubi elastičnost, snagu, izdržljivost… Žlijezde se primire, seksualni nagon slabi, "muška alatka" nije više kao prije dvadeset ili trideset godina, treba joj više vremena da se probudi i pobudi, kraće traje, a dok traje nije ni velika ni čvrsta kao ranije… U zbirnoj ocjeni - slabi spolna moć. U perspektivi je - ružne li riječi! - impotencija. Prije ili kasnije, polakše ili brže, dečki, poživimo li, sve nas to čeka. Reče mi jedan vršnjak: "Da neću moći, to sam znao, ali da neću ni htjeti, to mi nije ni padalo na pamet". Dobro, dečki, nije baš tako tragično. Ne događa se to preko noći. Iz dana u dan ne uočava se razlika. Tek kada se gleda desetljećima unazad - ako naglo ne iskrsne neka opaka boljetica - vidljive su promjene. Promjene se uočavaju tim više ako si s nekom desetljećima u braku, pa još da si bio cijelo vrijeme vrlo vjeran… Recimo, nakon četrdeset godina, rijetki su ti kojima bi se digao na istu osobu koja se u međuvremenu dobrano ofucala. Najveći broj muškarac u godinama nađe se u situaciji da im je seksualno zanimanje za jedinog realno dostupnog partnera praktički nikakvo, da je to obostrano, da im je seksualni nagon smanjen, a seksualna moć minimalna. Nema načina da supruga to ne primijeti. Posljedica svega je da se seksualni odnosi drastično prorijede ili sasvim izostanu. No to je još daleko od toga da muškarci u godinama nisu više seksualna bića, dapače! Koliko god manje uzavrela - ostaje želja, koliko god tugaljive - preostaju maštarije, koliko god rijetko - kadikad se cijeli seksualni organizam uzburka kao u najboljim danima i traži svoje. I od svega ne biva ništa i muškarac i sam sebe smatra impotentnim, a supruga je u to uvjerena već desetljećima. No recimo da je netko od tih siročića sultan ili maharadža koji imaju harem, da je ruski oligarh koji ima četu Ukrajinki da seksualno opslužuju njega, poslovne partnere, goste i prijatelje, da je hollywoodski producent kojega opsjeda gomila starleta spremnih na sve samo da bi dobile malu ulogu, ili komandant koncentracionog logora. Kako mu se digne tako pozvoni i iz susjedne sobe istrči ona koju je naručio prije nego mu padne. Ako mu i padne, pozvana mora dati sve od sebe da mu ponovo oživi, pa će i oživjeti. Recimo da je taj Džingis-kan, ode glava jadnici ako ne uspije. Taj moćnik ne treba do kraj života prijetiti da mu se spolna moć smanjila. Što se njega tiče, sve savršeno funkcionira. Koliko mu se hoće. toliko i dobije. Što jadnice o tome misle, potpuno mu je svejedno. One koja bi mu išta zamjerila, predbacila, uputila koju omalovažavajuću primjedbu, gnjavila s kojekakvim zahtjevima i kvarila raspoloženje, nema ni na obzorju. To bi mogao biti jedan od razloga zašto nikada nije problem naći kadrove za komandante ili čuvare u koncentracionom logoru, ni za inkvizitore. Odgovarajuća količina društvene moći poništava spolnu nemoć. Spolna nemoć nije samo posljedica godina nego i ponašanja partnerica koje očekuju i zahtijevaju da se muškarci ponašaju kao da im se godine nisu nagomilale, koji traže sve više, a pružaju sve manje. Utoliko ni društvena moć ne treba biti općedruštvena, dovoljno je da je moć nad partnerom. Nije potrebno biti car, dovoljno je biti i mesar koji je batinama slomio svoju ženu i napravio je bezuvjetno podatnom. Oni koji maltretiraju i tuku žene po svemu su osobe problematične muškosti. U patrijahalnom svijetu se govorilo da nema frigidnih žena, nego samo impotentnih muškaraca. U feminističkom svijetu bi se moglo reći da nema impotentnih muškaraca, nego samo neženstvenih žena. Iz svega iznesenog može se izvući savjet za žene kojima je seksualni život sa stalnim partnerom odumro, a nemaju želju promijeniti partnera, kako ga oživjeti. Partneru trebaju jasno staviti na znanje da su spremne bilo kad i bilo gdje bespogovorno mu se podvrgnuti, pa ako su spremne na sve i svašta imat će barem nešto, što je mnogima bolje nego ništa. Istini za volju, ima ih i kojima je bolje ništa nego ponešto, ali onda je to stvar njihova izbora i nemaju se prava žaliti. |
 Znam da će mi to kad ću biti mrtav biti svejedno, ali sada još nije. Rado bih ležao pred majke, sestre, bake Štefe i djeda Pere koje i danas jako volim i nedostaju mi. Ali jednako tako bih rado bio pored oca, bake Palme i djeda Filipa, te tetke Marije, koji mi isto tako nedostaju. Padaju mi na pamet čak i morbidne ideje poput toga da prodam oba groba, kupim treći, pa kosti svojih najdražih premjestim u njega, na jedno mjesto, da se mogu smjestiti usred svih njih. Nažalost, ni moja polusestra ni moj polubrat nikada se ne bi s tim suglasili. Moji su se roditelji rastali kada mi je bilo deset godina. Tad mi to nije teško palo. Roditelji su se rastali civilizirano, bez svađa i scena. Dapače, mogao bih reći da su njihovi odnosi nakon toga postali u mnogo čemu čak i bolji nego ranije, iako su kasnije i jedno i drugo osnovali nove obitelji. Ja sam selio od jednoga do drugoga, živio s jednima bakom i djedom, pa s drugima. Svi se me voljeli i pazili, a druga žena mog oca me je voljela kao i svoju djecu, te sam i ja nju zavolio kao da mi je druga majka. Nikada u životu nisam osjetio da sam rastavom roditelja u ičemu uskraćen. Sada je nalegao na mene nerješiv problem. Ako ću odabrati da me pokopaju s jednima, drugi će mi biti daleko. Ako se odlučim biti s drugima, neću biti s prvima. Obilazim njihove grobove, uređujem ih i ne mogu se odlučiti. Pada mi na pamet da oporučno zatražim da me nakon smrti uzdužno razrežu na dvije polovice i svaku pokopaju na drugo mjesto. Razmišljam, trebam odabrati počivalište u kojemu ću naći vječni mir, znam da nema rješenja koje bi me smirilo, suze mi teku niz obraze i plačem kao da sam desetgodišnje dijete. |
|
"Večernji list", četvrtak. 27.9.2007, str.9… Silvana Perica napisala je izvještaj sa suđenja Rahimu Ademiju i Mirku Norcu za ratne zločine u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine. Naslov članka je
Žena živa nabijena na kolac Žena živa nabijena na kolac Žena živa nabijena na kolac Žena živa nabijena na kolac ŽENA ŽIVA NABIJENA NA KOLAC ŽENA ŽIVA NABIJENA NA KOLAC 1. "Stevo Jović… svjedočio je… Dvojica Jovićevih sinova bili su pripadnici Hrvatske vojske, jedan od njih je i poginuo, a on je sa suprugom ostao u zaseoku između Divosela i Čitluka. Ispričao je kako je imao problema s pridošlim četnicima zato što su mu sinovi bili u "ustaškoj vojsci" te da stanovništvo nije prihvaćalo te četnike, ali im se nisu smjeli suprotstaviti. Na dan kad je počela akcija oslobađanja Medačkog džepa, 9.rujna, Jović je sa suprugom i suseljanima bježao kroz šumu… U bijegu je njegova žena, s još nekima, otišla po vodu, ali nisu se više vratili… Supruga mu je živa nabijena na kolac i bačena u septičku jamu, a o tome i UNPROFOR ima dokumente… Svi koji su se predali bili su zaklani… Tvrdi da su sve žrtve bile starci, bolesni ili nemoćni… Na svjedočenje je Jović došao s dokumentacijom i slikama kojima potkrepljuje svoj iskaz…" 2. Zgrožen pročitanim u "Večernjem listu", isti dan sam pogledao i "Jutarnji list". Izvještaj na str. 10 kojeg je napisala Snježana Pavić govori isto. Želio sam saznati i više, pa sam pogledao i "Vjesnik". U "Vjesniku" o suđenju nije bilo niti riječi. Nimalo čudno da takav "Vjesnik" malo tko čita. 3. Dakle, prema svjedoku koji djeluje uvjerljivo, ocu dvojice pripadnika Hrvatske vojske od kojih je jedan i poginuo u Domovinskom ratu, koji je potkrijepio svjedočenje dokumentima, njegovu suprugu, majku dvojice boraca Hrvatske vojske, ubili su pripadnici Hrvatske vojske tako da su je nabili na kolac, a potom još živu bacili u septičku jamu. 4. Isto dan svjedočio je i Željko Prpić koji je 1993. naslijedio optuženog Ademija na mjestu zapovjednika Zbornog područja Gospić. On je ustvrdio da u akciji nije bilo zločina, a svi leševi koje je vidio imali su na sebi dijelove vojne uniforme, iz čega je zaključio da su stradali u pokušaju proboja. Treba mu vjerovati da su svi leševi koje je vidio imali na sebi dijelove vojnih uniformi, jer je očigledno gledao izložene trofejne primjerke. Nije dolazio ni blizu septičkim jamama, sasvim razumljivo, jer je poznato kako septičke jame smrde. 5. Primjer i svjedočenje Slobodana Jovića imaju niz pouka. Recimo ove dvije: Kako je on sam rekao, niti su svi Hrvati ustaše, niti su svi Srbi četnici. Hrvatska vojska je činila zločine, i to izuzetno surove, zvjerske, sadističke. Slobodan Jović nije ni prvi ni jedini koji argumentirano to tvrdi. Kako se to slaže s dominantnim tvrdnjama u našoj javnosti u posljednjih petnaestak godina, u koje nas je na razne načine uvjeravao niz poznatih i manje poznatih, uglednih i manje uglednih likova da su svi Srbi isti, hrvatomrzitelji, te da Hrvatska vojska i Hrvati općenito nisu u ratu ni ikada počinili ikakve zločine? Kako? Nikako. 6. Tvrdnja da nije bilo zločina zapravo je štićenje zločinaca. Ako se ne priznaju zločini, ne mogu se ni proganjati zločinci. Istovremeno, obzirom da jeste bilo zločina, time su kao zločinci osumnjičeni svi branitelji. Ako se još javno i nedvosmisleno ne zna tko su zločinci, zna se tko su branitelji zločinaca. Dok se ne zna tko su zločinci, svi branitelji zločinaca su sumnjivi da su zapravo i nalogodavci zločinaca. 7. Velik broj branitelja je nakon završetka rata počinio samoubojstvo iz raznoraznih razloga. Kako možemo znati koja od samoubojstava su izazvana nepodnošljivim bremenom savjesti, bilo da su posrijedi bili zločinci ili oni kojima su zločincima pomagali ili se nisu usprotivili zločinima, koja drugim razlozima? Dok se ne ustanovi tko su zločinci ili tko su bili zločinci, nikako. 8. Zločina je bilo mnogo, a ustanovljenih i osuđenih zločinaca malo. To znači da nepoznat, a vjerojatno velik broj zločinaca i dalje slobodno živi među nama. Što je velik broj? Što se mene tiče, u ovom slučaju je velik broj već sedam, te sve veće od njega. S druge strane, ne vjerujem, nevjerojatno je da ih je više od tisuću. Tisuću slobodnih zvijeri je ogroman broj! Zašto bi ih itko štitio? Nije narod ugrožen ako se ustanovi tko pripada među tisuću zvijeri, pa se - ako ništa druge - pojačano nadziru. Time bi se narod zaštitio. Jedini razlog zašto bi itko štitio zločinc,e ako nije zločinac i sam, može biti da ih ne smatra zločincima. Ako se zna kakva su zvjerstva rađena, a netko to smatra bogougodnim i domoljubnim djelom, taj je opasno bolestan. Narod koji prihvati zataškavati zločine i štititi zločince i opasne bolesnike time i sam postaje zločinački. Jedini način da narod pokaže i dokaže da je zdrav i pošten jest da zločince i prokaže i osudi kao takve. 9. Ako izuzmemo sve teoretske, načelne i moralne razloge zašto bi ih trebalo pronaći i osuditi, ostaje jedan praktični. Dokle god ne znamo tko su zločinci, moguće je da to bude gotovo bilo tko, i to zločinci koji su bestijalno uživali u svojim zločinima, kojima se to možebitno osladilo, koji su kao tigar koji je okusio ljudsko meso, koji su opasni. Tko bi želio da mu je susjed netko tko je živu ženu nabio na kolac? Bi li netko želio da mu je nastavnik tjelovježbe osoba koja je nekažnjeno nabila živu ženu na kolac i još živu bacila u septičku jamu? Tko bi povjerio svoje dijete na čuvanje bolničaru koji je klao djecu? Tko bi htio za zeta nekoga tko je klao žene i starce? Tko bi pozvao u svadbu nekoga tko je proveo rat uživajući u silovanjima kad god mu se pružila prilika? Biste li takvog čovjeka zaposlili da zajedno svakodnevno radite ili se počeli družiti s njim jer je simpatičan pri upoznavanju? Ako znate da takvih ljudi ima, kako znate tko od ljudi iz vaše okoline to nije? 10. Tako gledajući zapravo me srpski ekvivalenti hrvatskim zločincima daleko manje brinu. Ta oni će, kad eksplodiraju, kad im se pruži prilika, klati one koji ih nisu osudili, ljude iz sredine koja ih nije izopćila. Jednostavno rečeno, srpske zvijeri će klati po Srbiji. Ne raduje me to, ali me i ne brine. Brinu me oni koji će klati ovdje, zabrinjava me svaki izvještaj u crnim kronikama u kojem je posrijedi izuzetno surov i sam po sebi neshvatljiv zločin, olako ubijanje i bezrazložno nasilje, jer svaki takav slučaj moguće nije izolirani eksces, nego još jedno svjedočanstvo da se poživotinjeni ubojice nikada više ne mogu pripitomiti. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
