"Večernji list", četvrtak. 27.9.2007, str.9… Silvana Perica napisala je izvještaj sa suđenja Rahimu Ademiju i Mirku Norcu za ratne zločine u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine. Naslov članka je

Žena živa nabijena na kolac

Žena živa nabijena na kolac

Žena živa nabijena na kolac

Žena živa nabijena na kolac

ŽENA ŽIVA NABIJENA NA KOLAC

ŽENA ŽIVA NABIJENA NA KOLAC

1.
"Stevo Jović… svjedočio je… Dvojica Jovićevih sinova bili su pripadnici Hrvatske vojske, jedan od njih je i poginuo, a on je sa suprugom ostao u zaseoku između Divosela i Čitluka. Ispričao je kako je imao problema s pridošlim četnicima zato što su mu sinovi bili u "ustaškoj vojsci" te da stanovništvo nije prihvaćalo te četnike, ali im se nisu smjeli suprotstaviti. Na dan kad je počela akcija oslobađanja Medačkog džepa, 9.rujna, Jović je sa suprugom i suseljanima bježao kroz šumu… U bijegu je njegova žena, s još nekima, otišla po vodu, ali nisu se više vratili… Supruga mu je živa nabijena na kolac i bačena u septičku jamu, a o tome i UNPROFOR ima dokumente… Svi koji su se predali bili su zaklani… Tvrdi da su sve žrtve bile starci, bolesni ili nemoćni… Na svjedočenje je Jović došao s dokumentacijom i slikama kojima potkrepljuje svoj iskaz…"

2.
Zgrožen pročitanim u "Večernjem listu", isti dan sam pogledao i "Jutarnji list". Izvještaj na str. 10 kojeg je napisala Snježana Pavić govori isto. Želio sam saznati i više, pa sam pogledao i "Vjesnik". U "Vjesniku" o suđenju nije bilo niti riječi. Nimalo čudno da takav "Vjesnik" malo tko čita.

3.
Dakle, prema svjedoku koji djeluje uvjerljivo, ocu dvojice pripadnika Hrvatske vojske od kojih je jedan i poginuo u Domovinskom ratu, koji je potkrijepio svjedočenje dokumentima, njegovu suprugu, majku dvojice boraca Hrvatske vojske, ubili su pripadnici Hrvatske vojske tako da su je nabili na kolac, a potom još živu bacili u septičku jamu.

4.
Isto dan svjedočio je i Željko Prpić koji je 1993. naslijedio optuženog Ademija na mjestu zapovjednika Zbornog područja Gospić. On je ustvrdio da u akciji nije bilo zločina, a svi leševi koje je vidio imali su na sebi dijelove vojne uniforme, iz čega je zaključio da su stradali u pokušaju proboja. Treba mu vjerovati da su svi leševi koje je vidio imali na sebi dijelove vojnih uniformi, jer je očigledno gledao izložene trofejne primjerke. Nije dolazio ni blizu septičkim jamama, sasvim razumljivo, jer je poznato kako septičke jame smrde.

5.
Primjer i svjedočenje Slobodana Jovića imaju niz pouka. Recimo ove dvije:

Kako je on sam rekao, niti su svi Hrvati ustaše, niti su svi Srbi četnici.

Hrvatska vojska je činila zločine, i to izuzetno surove, zvjerske, sadističke.

Slobodan Jović nije ni prvi ni jedini koji argumentirano to tvrdi. Kako se to slaže s dominantnim tvrdnjama u našoj javnosti u posljednjih petnaestak godina, u koje nas je na razne načine uvjeravao niz poznatih i manje poznatih, uglednih i manje uglednih likova da su svi Srbi isti, hrvatomrzitelji, te da Hrvatska vojska i Hrvati općenito nisu u ratu ni ikada počinili ikakve zločine? Kako? Nikako.

6.
Tvrdnja da nije bilo zločina zapravo je štićenje zločinaca. Ako se ne priznaju zločini, ne mogu se ni proganjati zločinci. Istovremeno, obzirom da jeste bilo zločina, time su kao zločinci osumnjičeni svi branitelji.

Ako se još javno i nedvosmisleno ne zna tko su zločinci, zna se tko su branitelji zločinaca. Dok se ne zna tko su zločinci, svi branitelji zločinaca su sumnjivi da su zapravo i nalogodavci zločinaca.

7.
Velik broj branitelja je nakon završetka rata počinio samoubojstvo iz raznoraznih razloga. Kako možemo znati koja od samoubojstava su izazvana nepodnošljivim bremenom savjesti, bilo da su posrijedi bili zločinci ili oni kojima su zločincima pomagali ili se nisu usprotivili zločinima, koja drugim razlozima? Dok se ne ustanovi tko su zločinci ili tko su bili zločinci, nikako.

8.
Zločina je bilo mnogo, a ustanovljenih i osuđenih zločinaca malo. To znači da nepoznat, a vjerojatno velik broj zločinaca i dalje slobodno živi među nama. Što je velik broj? Što se mene tiče, u ovom slučaju je velik broj već sedam, te sve veće od njega. S druge strane, ne vjerujem, nevjerojatno je da ih je više od tisuću. Tisuću slobodnih zvijeri je ogroman broj! Zašto bi ih itko štitio? Nije narod ugrožen ako se ustanovi tko pripada među tisuću zvijeri, pa se - ako ništa druge - pojačano nadziru. Time bi se narod zaštitio. Jedini razlog zašto bi itko štitio zločinc,e ako nije zločinac i sam, može biti da ih ne smatra zločincima. Ako se zna kakva su zvjerstva rađena, a netko to smatra bogougodnim i domoljubnim djelom, taj je opasno bolestan. Narod koji prihvati zataškavati zločine i štititi zločince i opasne bolesnike time i sam postaje zločinački. Jedini način da narod pokaže i dokaže da je zdrav i pošten jest da zločince i prokaže i osudi kao takve.


9.
Ako izuzmemo sve teoretske, načelne i moralne razloge zašto bi ih trebalo pronaći i osuditi, ostaje jedan praktični. Dokle god ne znamo tko su zločinci, moguće je da to bude gotovo bilo tko, i to zločinci koji su bestijalno uživali u svojim zločinima, kojima se to možebitno osladilo, koji su kao tigar koji je okusio ljudsko meso, koji su opasni. Tko bi želio da mu je susjed netko tko je živu ženu nabio na kolac? Bi li netko želio da mu je nastavnik tjelovježbe osoba koja je nekažnjeno nabila živu ženu na kolac i još živu bacila u septičku jamu? Tko bi povjerio svoje dijete na čuvanje bolničaru koji je klao djecu? Tko bi htio za zeta nekoga tko je klao žene i starce? Tko bi pozvao u svadbu nekoga tko je proveo rat uživajući u silovanjima kad god mu se pružila prilika? Biste li takvog čovjeka zaposlili da zajedno svakodnevno radite ili se počeli družiti s njim jer je simpatičan pri upoznavanju? Ako znate da takvih ljudi ima, kako znate tko od ljudi iz vaše okoline to nije?

10.
Tako gledajući zapravo me srpski ekvivalenti hrvatskim zločincima daleko manje brinu. Ta oni će, kad eksplodiraju, kad im se pruži prilika, klati one koji ih nisu osudili, ljude iz sredine koja ih nije izopćila. Jednostavno rečeno, srpske zvijeri će klati po Srbiji. Ne raduje me to, ali me i ne brine. Brinu me oni koji će klati ovdje, zabrinjava me svaki izvještaj u crnim kronikama u kojem je posrijedi izuzetno surov i sam po sebi neshvatljiv zločin, olako ubijanje i bezrazložno nasilje, jer svaki takav slučaj moguće nije izolirani eksces, nego još jedno svjedočanstvo da se poživotinjeni ubojice nikada više ne mogu pripitomiti.