Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

nespokojan pred vječnim počivalištem

Osamdeset i pet su mi godina i već sam nadživio većinu svojih vršnjaka. Sjedim za stolom u radnoj sobi, a preda mnom su dva snopa dokumenata. To su papiri i računi koji dokazuju vlasništvo na dva groba. Jedan se nalazi na Mirogoju. U njemu leže posmrtni ostaci mog oca. Drugi grob nalazi se na Miroševcu. U njemu su posmrtni ostaci moje majke. Uz oca leže njegova majka (moja baka), njegov otac (moj djed), te njegove sestre (moje tetke) i očeva druga žena. Vlasnici tog groba smo polubrat i ja. Uz mjaku su posmrtni ostaci njezinih roditelja (moje bake i djeda), te jedne moje sestre, a vlasnici smo moja polusestra i ja. Razmišljam o tome, kad dođe vrijeme, u koji će grob mene pokopati.

Znam da će mi to kad ću biti mrtav biti svejedno, ali sada još nije. Rado bih ležao pred majke, sestre, bake Štefe i djeda Pere koje i danas jako volim i nedostaju mi. Ali jednako tako bih rado bio pored oca, bake Palme i djeda Filipa, te tetke Marije, koji mi isto tako nedostaju. Padaju mi na pamet čak i morbidne ideje poput toga da prodam oba groba, kupim treći, pa kosti svojih najdražih premjestim u njega, na jedno mjesto, da se mogu smjestiti usred svih njih. Nažalost, ni moja polusestra ni moj polubrat nikada se ne bi s tim suglasili.

Moji su se roditelji rastali kada mi je bilo deset godina. Tad mi to nije teško palo. Roditelji su se rastali civilizirano, bez svađa i scena. Dapače, mogao bih reći da su njihovi odnosi nakon toga postali u mnogo čemu čak i bolji nego ranije, iako su kasnije i jedno i drugo osnovali nove obitelji. Ja sam selio od jednoga do drugoga, živio s jednima bakom i djedom, pa s drugima. Svi se me voljeli i pazili, a druga žena mog oca me je voljela kao i svoju djecu, te sam i ja nju zavolio kao da mi je druga majka. Nikada u životu nisam osjetio da sam rastavom roditelja u ičemu uskraćen.

Sada je nalegao na mene nerješiv problem. Ako ću odabrati da me pokopaju s jednima, drugi će mi biti daleko. Ako se odlučim biti s drugima, neću biti s prvima. Obilazim njihove grobove, uređujem ih i ne mogu se odlučiti. Pada mi na pamet da oporučno zatražim da me nakon smrti uzdužno razrežu na dvije polovice i svaku pokopaju na drugo mjesto. Razmišljam, trebam odabrati počivalište u kojemu ću naći vječni mir, znam da nema rješenja koje bi me smirilo, suze mi teku niz obraze i plačem kao da sam desetgodišnje dijete.










Post je objavljen 02.10.2007. u 11:11 sati.