posmrtni izaslanici Josipa Broza Tita

ponedjeljak, 15.10.2007.

Jučer nisam napisao redovni post jer sam bio zaokupljen nečim neočekivanim i daleko zanimljivijim. U nedjelju ujutro došao mi je prijatelj. Bio je zabrinut i zahtijevao da razgovaramo negdje gdje nas nitko ne može čuti. Rekao sam svima iz obitelji da nas ne uznemiruju i zatvorio vrata.

Ostali smo nasamo i prijatelj je započeo:
– Znaš da mi je nedavno preminuo otac…

Znam, rekoh, žao mi je.
– Ostavio mi je u amanet nešto neuobičajeno i gotovo nevjerojatno…

Na koljenima mu je ležala kožna torbu za spise koju je grčevito držao. Desetak dana pred smrt otac ga je pozvao, razgovarali su u četiri oka, uručio mu je torbu i uz nju nevjerojatnu priču. Navodno je svojevremeno oca pozvao, pazi sad tko… – Josip Broz Tito! To je, kao, bilo još desetak godina prije Titove smrti. Pokojni otac nije mogao vjerovati zašto Tito želi sresti upravo njega i to još u tajnosti. Ipak nije mogao odbiti poziv. Sreli su se oči u oči na takav način da nitko nije mogao znati niti da su se sreli niti tko je osoba s kojom se Tito sreo. Nisu dugo razgovarali. Tito je bez ikakva uvoda prešao na ono zbog čega ga je želio vidjeti. Dao mu je torbu i rekao da je takve torbe dao još devetorici ljudi u koje je imao povjerenja. Ta desetorica nisu znali jedan za drugoga niti im je itko mogao ući u trag. Svaki od njih dobio je naizgled jednostavan zadatak: prvo, treba sačuvati sadržaj torbe po svaku cijenu. Drugo, treba to sačuvati trideset godina. Treće, nakon trideset godina treba pronaći barem još dvojicu od ostale devetorice, a po mogućnosti što više njih. Trojica od njih moći će pogledati sadržaj onoga što su sačuvali, a zatim će sami odlučiti što će dalje poduzeti.

Priča je zaista zvučala suludo. Da mi nije pričao prijatelj kojega sam dobro poznavao ne bih povjerovao ni riječ. Druga stvar koja je priči davala težinu bio je sadržaj torbe. Prijatelj je iz nje izvadio čeličnu ploču veličine A4 i debljine tri centimetra. Izgledala je kao laptop verzija monolita iz Odiseje u svemiru, osim što je u jednom uglu najveće površine bio ugraviran broj 6. Na jednoj od najmanjih površini nalazio se brojčanik od devet pomičnih prstenova s brojevima uz koji je bilo jedno dugme. Nikada ranije nešto takvo nisam vidio. Djelovalo je definitivno kao proizvod vanzemaljske tehnologije. Uz tajanstveni predmet nalazio se i fascikl u kojem je bio samo jedan list ispisanog papira s objašnjenjem. Nepoznati predmet je neka vrsta blagajne u kojoj je nešto pohranjeno, a uz to je i samouništavajući mehanizam. Ukoliko se ploča pokuša nasilno otvoriti ili se netko počne igrati kombinacijama brojeva, unutarnji mehanizam će uništiti sadržaj koji je pohranjen. No objašnjenje je završavalo kombinacijama brojeva koje su otvarale ostalih devet spremnika.

Nasred stola smo položili jedno do drugoga praznu torbu, čelični spremnik koji je djelovao kao da je iz jednog komada koji se ne može rastaviti, i fascikl s objašnjenjem. O tome što bi trebalo učiniti sa svim time, a kamoli o ostaloj devetorici čuvara nije bilo ni naznake. Prvo smo pokušali rezimirati sve što znamo, a moglo bi igrati ikakvu ulogu u ovom slučaju.

Prvo, pokojni otac. Obojica smo ga znali kao izuzetnog čovjeka. Bio je ratno siroče s Kozare, odrastao u državnim domovima ne znajući ni kako mu je pravo ime ni za ikoga od obitelji. Bio je izuzetno inteligentan, obrazovan, pametan i pošten čovjek. Također, bio je i jedan od onih komunista-idealista, uvelike ogorčen već za vrijeme Jugoslavije kako se stvari razvijaju, ali nepokolebljivo uvjeren u prednosti socijalizma, ideju samoupravljanja i bratstvo i jedinstvo, a tu vjeru nije mu narušilo ni sve što se kasnije događalo. Nikada u životu nije se bavio politikom, nije bio istaknuta javna ličnost, nikada prije ni kasnije nije imao nikakvog kontakta s Titom. Dakle, Tito ga je pronašao na neki volšeban način, a vjerojatno su i ostalih devet čuvara ljudi u koje je mogao imati povjerenja da će ga poslušati i biti sposobni završiti zadatak. Makar čuvari i uvrli, velika je vjerojatnost da će takvi ljudi odgojiti i slične nasljednike koji će moći povjeriti da preuzmu zadatak.

Drugo, Tito. Kako god ga interpretirali kao povijesnu ličnost, mora se priznati da je bio veliki lukavac, ljukava ljisica, pa i – tko zna? – sposoban mnogo toga predvidjeti. Prvak austrougarske vojske u mačevanju. Dobro je igrao šah! Veliki kombinator. Igrač u svjetskim razmjerima. Sa politikom nesvrstavanja nabio je feferon u guzicu svjetskim blokovskim silama. Ako je već desetak godina prije nego je umro računao da bi se nešto trebalo dogoditi trideset godina nakon njegove smrti, što bi to moglo biti? Deset povjerenika mu je trebalo vjerojatno zato da osigura vjerojatnost da će barem trojica preživjeti do tada.

Treće, ako je dovoljno da se sretnu dva čuvara da bi međusobno otvorili spremnike, čemu im je potrebno naći trećega? Ako su sadržaji svih spremnika isti, čemu je potreban treći? Ako su sadržaji svakog spremnika drugačiji, što bi to moglo biti da su bilo koja tri spremnika dovoljna za cjelinu, a svaki dodatni je samo ojačava?

Četvrto, kada se slože dijelovi zagonetke, kada se nađe ključ, ono što će se otkriti biti će takvo da će upravo ljudi poput pokojnog prijateljeva oca bez dodatnog nagovaranja i objašnjavanja sami od sebe nešto poduzeti… Što?

Daleko više pitanja nego odgovora.

Pred večer je prijatelj izišao s molbom:
– Od kada sam dobio ovu torbu ništa drugo ne radim nego razmišljam o njoj. Ne mogu ja to više, pretežak mi je teret! Nego… – tu se molećivo zagleda u mene. – Bi li je ti uzeo?
– Ja? – zgranem se. – Što bih ja s tim?
– Što god hoćeš. Ako hoćeš, baci.

Nisam mu mogao obećati da ću preuzeti torbu sa spremnikom. Ne dajem obećanja ako nisam siguran da ih mogu ispuniti. Dogovorili smo se da ću privremeno zadržati torbu i razmisliti.

I sad razmišljam… ako bih otvorio blog... potrudio se da postane poznat i čitan… održavao ga još četiri-pet godina da sam siguran da ga prati velik broj ljudi… i onda, na tridesetu obljetnicu Titove smrti, objavio priču… čudnu priču o kojoj bi ljudi pričali… možda bi ona došla i do ušiju barem dvojici od preživjelih čuvara ili nasljednicima kojima su povjerili zadatak i… Ili, ako bih objavio priču, pa ako je slučajno pročita pripadnih nekih tajnih službi, pomislio bi tek da imam bujnu maštu, ali ako je pročita netko tko i sam čuva sličan predmet, znao bi koga potražiti, pa nas se sakupi troje-četvero… Troje bi nas bilo dovoljno za preferans, četvero za „Čovječe ne ljuti se“… Vrijedi pokušati.

- 13:48 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>