Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

Izbacivanje iz ravnoteže

Nekoć su žene i muži radili zajedno u polju, pri tome su mogli razgovarati o bilo čemu, ako im se razgovaralo. Ako im je došlo milo skoknuli su iza grma… idealiziram ja prošla vremena. Bilo je i nekih dobrih stvari nekoć. Danas moja supruga radi na jednom kraju grada, ja na drugome. Na zaslon svog kompjutora postavio sam njezinu fotografiju. Prebiru prsti po tipkovnici, ali se ne mogu usredotočiti na posao. Znam kako je danas izašla obučena, znam kako izgledaju prostori kojima se kreće, mogu je zamisliti u prizorima kojima ne nedostaje ni najmanja pojedinost. Jedino što nedostaje sam ja. Jedva čekam da se ponovo nađemo u našem domu. Žurim završiti posao i ostanem svega tri sata duže od službenog završetka radnog vremena. Probijam se kroz grad i evo me napokon pred našom kućom.

Iznuren sam, zadovoljan onim što sam uspio obaviti, ali i nervozan zbog onoga što nisam stigao. Unaprijed sam živčan znajući što me sutra čeka. Ono što mi treba više od ičega na svijetu su mir, opuštanje i nježnost kojima bih se prepustio kao dijete, da me netko mazi i njeguje, da blaženo zaspem znajući da netko nada mnom bdije. Zamišljam da otvaram vrata, kako mi supruga klizne u zagrljaj, ljubimo se, pustimo sincu neki crtić sa DVD-a, imamo sat vremena na raspolaganju samo za sebe…

Otvaram vrata i slijedi jedan od narednih raspleta:
a) supruga još nije stigla kući,
b) supruga je stigla kući, ali je iz mašine za pranje rublja upravo poplavilo po pola stana i treba hitno sakupiti vodu prije nego što je procurila u stan ispod našega ili štogod slično,
c) posvadimo se čim pređem kućni prag. Zašto su cipele ovdje? Koje cipele? Tvoje cipele! Gdje su? Ovdje! Pa što? Kako što? Zar im je ovdje mjesto? Mjesto im je na mojim nogama, ali sam ih skinuo… Zašto si ih ostavio na sred hodnika? Zašto ne bi? Jer im nije mjesto na sred hodnika! Zar nisi rekla da skidam cipele kad uđem u stan? Zar ja moram spremati za tobom? Ne moraš. Pa da su mi tvoje cipele na sred hodnika! Ionako u ormariću za cipele nema mjesta od tvojih cipela! To ne znači da tvoje moraju biti na sred hodnika! Da ih stavim u hladnjak? Stavi ih bilo gdje! Pa i ostavio sam ih "bilo gdje"! Bilo gdje, samo ne tu, da se spotaknem i padnem… Itd., itd.

Inače sam rijetko uravnotežena osoba, teško me je zaskočiti, izbaciti iz ravnoteže. Jedine dvije osobe na svijetu koje to mogu u trenutku bez imalo muke moja su majka i moja supruga. Dugo vremena mi je trebalo da se prestanem čuditi i shvatim. Kako je moguće da me upravo njih dvije mogu s jednom riječju navesti da mi padne crvenilo na oči i razgnjevim se zbog ničega, tj. nečega bez imalo značaja? Pala mi je na pamet usporedba. Nitko ne voli ići vaditi krv, ono kad piknu iglicom vrh prsta i iscijede kapljicu krvi, ali to je mala neprijatnost. Dovoljno je na trenutak stisnuti zube i u narednoj minuti već se zaboravi što je bilo. Ali zamislite da nekom nesretniku svakoga sata tako cijede kapljicu krvi iz istog prsta… Prst bi mu narastao kao kruška, a svaki naredni ubod bio bi kao da ga kolju. Njemu bi bilo dovoljno samo pokazati iglicu, da mu bude dosta svega! Tako i mi. S čuđenjem kadikad svjedočimo kako se drugi parovi zakrve oko nečega, vidimo da su spremni zadaviti se međusobno, a svađaju se oko ničega. Tako je i meni dovoljno da moja supruga prozbori "ci…" onim samo meni prepoznatljivim tonom, pa da planem. Ne mora ni reći "cipele", a već se svađamo, premda je možda kanila reći "cigla".




Post je objavljen 07.11.2007. u 10:57 sati.