Marketing
pošteni prosuditelji
Bilo nam je važno odabrati najboljeg kandidata, pri čemu nitko iz firme nije imao nikoga koga bi protežirao ili htio zaposliti. Odlučili smo prvo pomno proučiti sve ponude, odabrati dvadeset za koje mislimo da su najbolji i pozvati ih na razgovor, provjeriti kako se drže, koliko poznaju rad na kompjutoru i engleski, četiri koja ostave najbolji dojam poslati na dodatnu provjeru u specijaliziranu firmu koja će ih podvrći psihološkim testovima da se ne provuče neki manijak, te dva koja najbolje prođu poslati na razgovor direktoru da on ima konačni izbor i donese posljednju odluku.
Formirali smo komisiju od tri čovjeka sa zadatkom da prouči sve pristigle ponude i odabere najboljih dvadeset. Odgovorno smo se prihvatili zadatka. Svatko od nas troje je pročitao sve pristigle prijave.
Bez naročite muke odbacili smo šest kandidata koji su očito pali s Marsa, zalutali u našem dijelu svemira. Isto tako lako odbacili smo i petnaestak prijava koje su bile tragično nepismene i/ili pokazivale da su oni koji su ih pisali u beznadnom sukobu sa kompjutorima kao takvima. Preostalo je dvije stotine i osamdeset molbi koje su zadovoljavale sve uvjete.
Kao prvo, složili smo se, to da su papiri koje smo dobili formalno korektno dobro napisani samo po sebi malo znači. Ne znamo je li ih onaj tko ih je poslao pripremio sam ili mu je tko pomagao, a čak i ako ih je pisao sam, imao je dovoljno vremena da ih provjeri stotinu puta, što neće biti slučaj s dopisima koje će trebati slati kada se zaposli. Drugo, neki su očigledno tražili posao svuda i svagdje, pa su njihove prijave bile napravljene tako da zadovoljavaju sve moguće prilike, te smo ocijenili da nema odviše značenja što u njima ima i više od onoga što smo tražili.
Svi su naveli da cijene timski rad, dobro se uklapaju u kolektiv, marljivi su i savjesni, odgovorno ispunjavaju zadatke i slično. Nitko nije naveo da je konfliktna osoba ili da voli tračati. Prema vlastitim opisima svi su bili savršeni. To nam nije nimalo pomagalo.
Svi su naveli da znaju engleski, s tim da je mnogo njih znalo još barem i drugi strani jezik, a dobra trećina i više njih. Koliko dobro znaju engleski po ničemu se nije moglo prosuditi, pa ni to nije nimalo pomoglo.
Od njih dvije stotine i osamdeset, dvije stotine i četrdeset su - za nas potpuno nepotrebno - imali i završen neki fakultet. S jedne strane to je bilo dobrodošlo, s druge izazivalo bojazan da bi ljudi mogli prihvatiti naš posao na kratko, dok ne nađu nešto bolje.
NJih više od dvije stotine navelo je da imaju relevantno prethodno iskustvo na istim i srodnim poslovima, te su naveli firme u kojima su radili i koliko dugo. Iz toga se nije moglo vidjeti da li su plakali za njima kada su otišli ili su ih izbacili kada su napravili neku nečuvenu svinjariju. Pored toga, razgovarali smo, zašto ne dati priliku nekome tko je tek završio školu i nikakvog iskustva nema, tim više što je posao toliko jednostavan da ga svatko prosječno inteligentan i pismen može savladati u dva dana?
Razgovarali smo i o poželjnim godinama u kojima bi se tražena osoba trebala nalaziti i zaključili da nam je to potpuno svejedno, samo ako ta ili taj budu dobro radili svoj posao, a posao je takav da ga mogu jednako raditi ljudi svih godišta. Nije bilo važno ni da li je riječ o ženama ili muškarcima.
Koji god smo kriterij uzeli u obzir, zadovoljavalo ga je najmanje dvije stotine ljudi, pri čemu to nije nimalo značilo da ga i preostalih osamdesetak ne zadovoljavaju. Ni nakon deset dana, nakon što prokomentirali svaku pristiglu ponudu i usporedili svaku sa svakom, nismo bili bliže rješenju kojih dvadeset pozvati na razgovor. Htjeli smo biti pravedni i pošteni, no sve više nam je bivalo jasno da, ako pozovemo bilo koga, ništa ne garantira da će to biti dvadeset zaista najboljih, niti da među onima koje ćemo odbaciti neće biti barem dvostruko onih koji su daleko bolji. Pomirili smo se čak i s tim da nema garancije da ćemo izabrati najboljeg čovjeka i da ćemo biti sasvim zadovoljni ako nađemo dovoljno dobrog da nam bolji ne treba.
Palo nam je na pamet čak i da pozovemo na razgovor svih dvije stotine i osamdeset ljudi, ali toliko vremena nismo mogli odvojiti, a i direktor je zabranio da izvodimo takav cirkus i tražio da napokon završimo prvi izbor.
Naposljetku smo otišli u konferencijsku dvoranu. Rasprostrli sve pristigle prijave po konferencijskom stolu, te krenuli duž njih, nasumce ih grabili i dobili tri hrpe. Tri hrpe smo složili u jednu i pomiješali. Zatim smo tu jedno podijelili na dvije, pomiješali svaku za sebe i ponovo ih spojili. Onda smo počeli brojati:
- En - ten - tini - sva - rata - tini. - Sava - raka - tika - taka… - i tako smo izabrali dvadeset prijava, odnijeli ih sekretarici i rekli joj da pozove na razgovor ljude koji su ih poslali.
Post je objavljen 08.11.2007. u 17:58 sati.