 LJudi ne razumiju to ponašanje jer su zavarani relativnom sigurnošću civilizacije. Psi imaju drevnije genetsko sjećanje još iz vremena kada se živjelo u divljini. U njih je ugrađena svijest da je svijet opasan, sudbina neizvjesna, a život kratak. Treba biti s onima koje se voli jer je vrijeme dragocjeno i da bi ih sačuvali da možemo što duže biti zajedno. Psi znaju, kada netko ode u lov, nikada se ne može znati hoće li se vratiti. Kad padne noć, nikada se ne zna kome će osvanuti. Onaj tko zađe za grm, izgubi se s pogleda, uvijek može postati plijen neke grabežljive životinje ili žrtva razbojnika. Zbog toga je najbolje da su oni koji se brinu jedni o drugima uvijek zajedno, zajedno su jači, da ne ispuštaju jedan drugoga s oka. Zavarani civilizacijom u kojoj su gotovo iščeznule mogućnosti da ih proždere tigar i uvelike se smanjile izgledi da će ih ubiti protivnička horda, ljudi su previdjeli da je saobraćaj postao jednako opasan kao mesožderi, da je iznenadna smrt brža od hitne pomoći, a ratovi češći nego što se očekuje. Ipak, podsvjesno su ljudi i dalje podložni toj potrebi da su u stalnoj vezi, čemu možemo pripisati iracionalno pretjeranu sklonost mobitelima. Psi ne rabe mobitele i zato su oni s jakim genima čuvara neprestano na oprezu da neko zlo ne snađe one koje čuvaju. |
 Godine 1588. krenula je golema španjolska vojna flota od 150 brodova u napad na Englesku. Plan je bio da zajedno s velikim kopnenim snagama iz Nizozemske poduzmu invaziju. Španjolska je u to doba bila najmoćnija pomorska velesila, te Englezi nisu imali nikakvih izgleda. Usporedba iz današnjeg vremena odgovarala bi napadu S.A.D. na Irak. Ipak, u nekoliko dana je moćna napadačka sila potpuno skršena, a Španjolska se od toga nikada nije oporavila i zauvijek je izgubila svoj primat u svijetu, što je promijenilo tok povijesti koja je uslijedila. U povijesnim i društvenim znanostima vode se teorijske diskusije o ulozi pojedinca u povijesti i konkretna procjenjivanja o doprinosima pojedinih ličnosti. U ovom slučaju ključno je bilo da je španjolski kralj Filip II povjerio komandu nad armadom vojvodi Medini Sidoniji, provjerenoj budaletini, ali po kraljevom mišljenju "pobožnom i čestitim", to jest politički podobnom. Naša davna i nedavna povijest prepune su takvih slučajeva, pa nam je dobro znano kako završavaju. Sukob je počeo tako da se španjolska flota šepurila duž engleske obale, što je Englezima dalo priliku da je tuku obalnom artiljerijom. Malobrojni brzi engleski brodovi iz daleka su topovima potapali glomazno i tromo španjolsko brodovlje, što je bio jedan od najpoznatijih primjera da nije točna izreka da velika riba jede malu, već da brza riba jede sporu, što se kasnije potvrdilo - recimo - i u razvoju informatičke industrije. Osupnut gubicima koje su im Englezi nanosili, umjesto da se useru u gaće čim vide tko ih napada, Medina Sidonia je odustao od invazije. Umjesto da iskrca premoćnu kopnenu vojsku, te osvoji luke i skloni u njih brodove, armada je na moru dočekala snažnu oluju koja je razbila većinu brodova na hridi. Elizabetina odlučnost igrala bi malu ulogu da nije bilo Medinine gluposti. U ovom filmskom povijesnom prikazu ta je nesposobnost potpuno preskočena, vjerojatno zato da bi Elizabetina hrabrost bila jače naglašena. To je primjer pisanja povijesti kakav odgovara pobjednicima. Nasuprot tome, kakva je bila naša povijest i kakva nam je sadašnjost, za nas bi bilo daleko pametnije da pokušamo izvući pouke iz uvida u to zbog čega su gubitnici sami sebi krivi. |
 - Ja neću jesti ribu! - odlučno je izjavio dječak. Svima je bilo da je njegovo ponašanje izravna posljedica toga što je prije nekoliko mjeseci, za deseti rođendan, dobio akvarij sa ukrasnim ribicama i brinuo se o njima. Majka je ipak probala: - Ali ti si volio papati ribice! Dječak je samo stisnuo usnice u ravnu crtu. Svi su pogledali oca jer je problem bio od one vrste koje je on rješavao. No on je samo spustio pogled na tanjur pred sobom i smireno je počeo čistiti pastrvu. Tek kada su i svi ostali osim dječaka počeli jesti, smireno je progovorio: - Zamisli da se nas dvojica vozimo avionom i onda nas oluja sruši negdje u divljini, daleko od civilizacije, recimo negdje u vrhovima Anda… Prije nego smo srušeni čuli smo preko radija prognozu da će oluja bjesniti mjesec dana. Preživjeli smo pad, ali tek za mjesec dana će nas moći pronaći… - govorio je polako, sa stankama za zalogaje i da bi ih mogao prožvakati. - Neće nas ubiti hladnoća jer smo zaklonjeni u olupini i imamo dosta deka da se umotamo. Nećemo umrijeti ni od žeđi jer možemo jesti snijeg. Prije nego nas pronađu, bila bi nas glad… Što bi mogli napraviti da preživimo mjesec dana dok nas pronađu? Dječak je razmislio i priznao: - Ne znam. Otac je klimnuo glavom: - Kada bih ja pojeo tebe, preživio bih… Bilo bi bolje da strada jedan nego obojica. To bi se možda isplatilo… Dječak se zgranuo, ali nije znao što bi rekao. Otac je požurio da ga umiri: - Ali ne bih ja tebe pojeo, ne brini! Ne bih to nikada uradio. Radije bih se ubio da ti imaš što jesti. Ali ja sam ti previše, ne bi mogao pojesti ni četvrtinu mene, a već bi te našli. Zar ne bi bilo šteta da tri četvrtine mene ostanu neiskorištene? - Majka, baka i tetka su zapanjeno pratile priču ne znajući kamo ona vodi. Dječak je zapitao: - Što bi napravili? Otac je nastavio: - Mislim da bi najpametnije bilo da ja odrežem jednu svoju nogu, pa da je zajedno jedemo… Tako bismo obojica preživjeli. Ako nam ne bi bilo dovoljno, mogao bih odrezati i drugu nogu… Mislim da bi bilo najbolje da obojica preživimo, makar ja ostao bez jedne noge… ili obje… - Pa da! - suglasio se ozareno dječak, zadovoljan što je i za bezizlaznu situaciju nađeno svima prihvatljivo rješenje. - Ali, zamisli! - otac je prestao jesti i po prvi puta ga pogledao. - Zamisli da ja odsiječem nogu, a ti kažeš "Ja to neću jesti!" Dječak je zinuo kao da će nešto reći, ali se predomislio i ostao s otvorenim ustima. Otac je nastavio umjesto njega: - To ne samo da ne bi bilo pametno, jer bi umro od gladi, već bi bilo i nezahvalno prema mojoj odsječenoj nozi… To bi značilo da sam se žrtvovao uzalud… Time bi moja žrtva bila još teža. Em sam se žrtvovao, em time nisam ništa postigao… Dječak je ponikao pogledom i time mu je pogled pao upravo na još toplu pastrvu pred njim. - Ova riba je već dala život da bi ti imao što jesti i ništa je ne može oživjeti. Kad je ti sad ne bi pojeo, značilo bi da je stradala uzalud. To čak ne bi spasilo ni neke druge, buduće ribe, jer bi ih u ribnjacima nastavili gajiti, a ribari bi ih nastavili loviti, i da ih mi ne kupimo u ribarnici, kupili bi ih neki drugi ljudi… - Otac je pojeo već polovinu svoje pastrve. - Ja cijenim ovu ribu, poštujem je… Zahvalan sam joj za njezinu žrtvu, makar je žrtvovana protiv svoje volje… Upravo zato jer je poštujem, cijenim i što je ukusna, vrlo ukusna, zahvaljujući majci - majstorski spravljena… - Dobro, dobro… - prekinuo ga je dječak. - Jesti ću ribu! - Okrenuo se majci: - Molim te, hoćeš mi pomoći da je očistim? Dječak je počeo jesti, a riba je bila zaista toliko ukusna, a on gladan, da je nakon nekoliko zalogaja zaboravio što ga je na to navelo i pojeo je u slast do kraja. |
 Najuža ekipa u Institutu brojala je petnaestak ljudi sa svih strana svijeta koji su ondje provodili dane od ujutro do kasno navečer, subotama i nedjeljama. Narudžbi je bilo toliko da ih nikada nije usfalilo, a nalazi su bili fascinantni. Ubrzo nakon što se pogon zahuktao, bili smo zgromljeni sasvim jednostavnim saznanjima. Kakvu god da tajnu skrivaš, kakvu god da pritajenu sklonost njeguješ, čega god se i pred sobom sramiš, čak i ako si u velikoj manjini, dijeliš to s milijunima i desecima milijuna drugih ljudi. Mnogo od onoga što ni na najgorim mukama ne bi priznao skrivaš jednako kao i najveći broj ostalih. Dapače, ona manjina koja nije potpala pod neki porok ili sramnu naviku, s njima nešto nije u reku! I, gle, gle! Istražujemo ono što je slučajno tvoja najveća tajna, a rezultati kazuju da isto to taji još devedeset i dva posto stanovništva. Na red dođe drugo nešto što skrivaš kao zmija noge, a ono isto postoji kod devedeset i šest posto ljudi tvoga spola i dobi. Nema tajne po kojoj si jedinstven! Svačija najgora intima je opće banalno mjesto, jedino što to svatko skriva od svih drugih ne znajući da i drugi to isto skrivaju. Kadikad su saznanja bila takva da smo se samo bijelo gledali. I tako smo se zatekli u situaciji da skrivamo jedni od drugih upravo ono što smo zajednički razotkrivali kod svih ostalih, da smo svi svjesni da svi sve znamo, te je skrivanje razotkrivenog postalo sasvim besmisleno. Nakon nekog vremena osjećali smo se prirodno i neopterećeno kada je viša znanstvena suradnica objavila da na trenutak prekida raspravu da bi izašla na stubište i isprdila se, jer malo tko uživa u smradu tuđeg prdeca, te kada bi se nakon minute-dvije vratila uočljivo bolje volje. Žučne rasprave znale su se prekidati da voditelj terenskih ispitivača ode na zahod izmasturbirati u miru jer je voditeljica obrade podatka previše razbacivala dekolte, a svi smo znali da se ne voli tucati dok ima menstruaciju. Uvečer se u opuštenoj atmosferi razgovaralo kako je netko imao prva seksualna iskustva s vučjakom, a drugi je pričao kako je kao dijete razmazivao kakicu po kvakama u roditeljskom stanu. Sistemski inženjer je uživao slobodno hodajući naokolo sa ženskom čarapom na glavi, a glavna knjigovođa otkucavala hodajući jer je neprestano nosila japanske kuglice, pri čemu je glavni analitičar neprekidno češao hemeroide. Najveći napor bio nam je razgovarati s ikim izvan našeg kruga, s bilo kim od ljudi koji stalno glume dostojanstvene i pristojne uloge lišene stvarnih sadržaja. Bilo je to ne samo naporno nego i isprazno i dosadno. Jedini s kojima nismo imali nikakvih problema komunicirati bili su bivši članovi Instituta koji su voljeli navraćati u posjetu kada su ih puštali na dopust iz sanatorija i specijaliziranih ustanova u kojima su bili smješteni. |
 - Djed Mraz ne postoji, to je glupost. Netko donosi darove i ostavlja ih pod borovima. - Nitko još nije vidio roditelje da donose darove u kuću i smještaju ih pod borove. - Mali Isusek ne nosi vreću sa darovima ni na sliki. - Darovi se pojave, to svi znaju, a kako - to je misterija. - Možda darove donosi Djed Božičnjak. - Nema drugoga tko bi ih donio osim poštara, ali on obilazi kuće prijepodne. - Možda za Badnjak poštari rade i noću… Zaključeno je: kad ne bi bilo Djeda Mraza, ne bi bilo ni darova, pa je možda ipak pametnije vjerovati u Djeda Mraza… Odlučeno je da svi pokušaju otkriti tko zaista donosi darove. Nitko ne smije zaspati, nego će se svi samo praviti da spavaju i pokušati uloviti Djeda Mraza. Sinku-mandarinku Dinku roditelji su i dalje bili najsumnjiviji. Uvrebao je priliku kada su oboje bili na donjem katu da gore pretraži njihovu spavaću sobu. Ništa. Ni u ormarima ni pod krevetom. Kada su oni otišli gore, pretražio je dolje podrum i garažu. Ni ondje ništa. I baka je bila sumnjiva, pa je iskoristio priliku kada je izašla iz svoje sobe u kupaonicu da zaviri pod krevet, u ormar, pa i na ormar. Uzalud. Pazeći da ukućani ne primijete što radi prekontrolirao je špajzu, sobu za goste, kupaonicu i tavan. Nigdje ništa. Već se spustila i noć, a ništa nije pronašao. Više nije bilo izgleda da će roditelji izlaziti iz kuće, a u kući nije bilo darova, te se zabrinuo da ne preostaje druga mogućnost da se darovi stvore u kući osim da navrati Djed Mraz, a u njegovo postojanje je ozbiljno sumnjao. Da se sjetio pogledati u prtljažnik automobila parkiranog u garaži bio bi mnogo manje zabrinut. Nakon večere su mama, tata, baka i sinko-mandarinko počeli gledati neki film na televiziji. Film je bio baš napet i veseo i malac nije primijetio kada su se ženske iskrale iz prostorije. Tata se opružio pa kauču i smijao štosovima iz filma zajedno sa sinom. Film je završio, sinac-mandarinac se okrenuo i uočio da otac duboko spava. Tek tada je shvatio da nema majke i bake. Nije želio buditi oca, ali je odmah krenuo pronaći njih dvije. Kuhinja - nema ih. Prva soba, druga soba - nema ih. Nisu bile nigdje na katu. Uspeo se na gornji kat. Gostinjska soba… - nisu ni ondje. Otvorio je vrata bakine sobe i spazio ih. Mama je sjedila na podu okružena gomilom darova, od kojih su neki već bili zapakirani u ukrasni papir, a neki nisu. Baka je sjedila na stolici pored stola. Obje su zamatale darove toliko predano da nisu ni primijetile tko ih gleda s vrata. Sinac-mandarinac je zgroženo promatrao što rade, ali ne duže od dvije-tri sekunde koliko mu je bilo potrebno da sve shvati. Mozak mu je radio poput kompjutora s najbržim procesorom i to punim kapacitetom. Shvativši i da nije zamijećen, brzo je zatvorio vrata i tiho se udaljio. Otišao je pravo u svoj krevetac, pokrio se do brade i odmah zaspao. Ujutro su pod borom čekali darovi. Po ukrasnom papiru je odmah prepoznao neke pakete. Time je tajna Djeda Mraza bila razotkrivena, ali je odlučio čuvati to kao svoju tajnu još nekoliko godina da ne bi pokvario ono što se otkako je znao za sebe odvijalo na najbolji način. |
 Ima tako stvari koje čovjek neće, pa neće. Od zimskih aktivnosti priznajem jednino sjedenje uz toplu peć i valjanje pod debelim poplunima. Ivan Pavković tako nije želio živjeti u domovini, iako je kao doktor mogao živjeti pristojno, već je još pedesetih godina, među prvima koji su dobili pasoše, otišao u svijet. Prvo je živio u Njemačkoj, pa u Francuskoj, a naposljetku se skrasio u S.A.D. Viđao sam ga kada je dolazio ovamo, sretali smo se po Evropi, dopisivali se, razmjenjivali knjige, a jednu Novu godinu dočekali smo u Key Westu, na jugu Floride. Kontinentom su harale gadne snježne oluje, no u Key Westu su ulicama hodale bosonoge preplanule dugokose tinejdžerke u kratkim hlačicama i samo s maramama oko grudiju. Navečer smo igrali šah, pili whiskey i razgovarali o svemu i svačemu, pa smo se nužno prisjetili i našeg Zagreba u kojemu u to vrijeme mora da je bilo sivo, hladno, bljuzgavo, gužve u tramvajima i tramvajski zastoji, odurno… To me navelo da se napokon odvažim upitati ono nikada nije spomenuo - zašto je uopće otišao iz Zagreba, Hrvatske, Jugoslavije, Evrope…? Očekivao sam nekakvu mračnu priču o politički neslaganjima, neuklopljenosti, sukobima, proganjanjima, s tim povezanim osujećenostima i razočaranjima, prijeratnoj sirotinji i poslijeratnoj oskudici, jednu od onih mučnih priča iz dijaspore, no kako je ipak proteklo tridesetak godina nadao sam se da će mi se konačno povjeriti. Kada mi je kratko odgovorio, odgovor mi je bio u potpunosti razumljiv, ubjedljiv, prihvatljiv i dostatan: - Bilo mi je zima. |
 Prešao sam cestu do njega i pozdravio ga, te zapitao kojom srećom sam na njega naletio. - Čekam da mi istekne parkiranje - mrko je odgovorio. Vidjevši kako sam ga začuđeno pogledao, potrudio se objasniti: - Dvanaest kuna sat parkiranja u prvoj zoni - to je pljačka! Ako istekne samo pet minuta nakon toga, odmah zalijepe papirić za kaznu dvadeset puta veću - to je još veća pljačka! A ako platiš sat vremena parkiranja, pa odeš nakon dvadeset minuta - nikome ništa! Njima novci u džep i izjeo vuk magarca! Na taj način mogu isti prostor za sat vremena prodati i tri put! E, neće na moj račun! Čekat ću ovdje - pokazao je rukom na parkirani Audi pored kojeg smo stajali - …do posljednje minute koju sam platio! Tuđe mi ne treba, ne želim ništa tuđe, ali svoje ne dam! Ma da nisam pola sata tražio mjesto za parkiranje, još bih im i oprostio… - I kakav je to način?! - žestio se. - Prepustiti naplatu naknade za parkiranje na javnim površinama privatnom poduzeću?! To je feudalna privilegija! Upadneš u banku s pištoljima, to je pljačka, a ukradeš stotinama tisuća ljudi svakodnevno po nekoliko kuna, to je privatno poduzetništvo! - To je svijet u kojemu nam valja živjeti, gospodine Peća - pokušah ga primiriti. - Nema drugoga i nema nam druge. - No ipak nisam imao srca iskoristiti priliku da ga podsjetim da je za sve to i sam demokratski glasao. |
|
TAJNA KOJU SU SVI ZNALI  U svijetu bez ogledala ljudi su znali kako izgleda sve na dogledu, osim samog središta svoje panorame, izvorišta pogleda - vlastitog lica. Nitko nije znao upravo ono što su znali svi oko njega - kako on sam izgleda. Nitko nije znao upravo ono što ga je najviše zanimalo. Svijet bez ogledala trajao je stotinama tisuća godina prije nego je izrađeno prvo, i još tisuću godina dok je ogledalo postalo svakodnevno, svima dostupno i uobičajeno. Zato su bile tako dragocjene ljubavne riječi jer su ljubavnici jedini sposobni neprekidno gledati jedno drugoga u lice i opisivati što vide. Ljubavne riječi milenijima su bile jedina ogledala. Zato su i danas neodoljivi ljubavnici oni koji mogu blagoglagoljivo, upečatljivo i uvjerljivo pričati o onome što vide i što ih oduševljava. Osnovni zadatak ogledala Snjeguljičine maćehe bilo je da zloj kraljici neprestano ponavlja da je najljepša na svijetu. Pogled u ogledalo utažuje znatiželju i veseli, te je u mnogim narodima običaj da se u kućama u kojima se žaluje ogledala prekrivaju. Moć ogledala u tadašnjem svijetu ogledala se i antičkom mitu o Meduzi. Strašna je bila, zastrašujućeg iscerenog lica sa zmijama umjesto viticama kose. Tko bi je pogledao, skamenio bi se od strave. Perzej se sjetio uglačati svoj štit da se na njemu sve zrcalilo. Meduza je u Perzejevom štiti spazila odraz svog lica i skamenila se za vječna vremena, tako da ju je Perzej lako skratio za glavu. U svijetu bez ogledala mogli su prvi istraživači za ogledalca dobivati od polinezijskih poglavica i afričkih kraljeva njihove kćerke, (kojih su ionako imali toliko da nisu znali što bi s njima,) otoke i vreće bisera. Venecija je bila svjetska sila između ostaloga i zato jer je čuvala tajnu proizvodnje ogledala kao što je danas jedan od pritoka bogatstvu Japana proizvodnja raznorazne elektronske video opreme. I danas se može čuti uzrečica koja je preostatak vjerovanja, da razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, no predrasuda je zaostatak iz vremena kada je njezin sadržaj bio bukvalna realnost: ogledalo je bilo tako skupo da je onaj tko ga je razbio trebao sedam godina robovati da bi ga otplatio. Zapisujem opis svijeta bez ogledala neka se ogleda u njemu svijet koji više ne postoji, kao što su i drugi moji zapisi fragmenti razbijenog ogledala koji pohranjuju u jantar pisane riječi ono što odrazuju. |
 Anabela Prakljota Bartolini bila je uvjerena da posjeduje nadnaravne sposobnosti, jedino što nije znala koje i kakve. To je bilo u skladu s njezinim uvjerenjem da svi ljudi, pa tako i ona, imaju nadnaravne sposobnosti, samo da većina toga nije svjesna, pa tako i ona. Pored toga je oduvijek bila svjesna da je ona nešto posebno, nešto više od ostalih ljudi, nešto vrjednije, što je nedvojbeno upućivalo da ima natpriodnih osobina. Pokušavala je s proricanjem budućnosti iz taloga crne kave, ali je na dnu šalice viđala samo besmislene mrlje. Upustila se u liječenje bioenergijom, no nije joj uspijevalo ukloniti prijateljicama ni hunjavicu. Neko vrijeme se bavila regresijskom analizom i jedna mudra žena joj je dijagnosticirala da je nekoć bila egipatska princeza, a zatim gusar na Jamaici, ali nije znala što bi s tim. Ogledala su u astrologiji, no to je zahtijevalo previše knjiga koje je trebalo pročitati i previše imena i naziva koje je trebalo zapamtiti, pa čak i nešto računati, te je digla ruke od zvijezda. Zbog matematike nije ni pokušavala s numerologijom. Pokušaji s telepatijom i telekinezom u početku su izgledali obećavajući, ali se skoro pokazali sasvim beznadni. Bezuspješno nastojeći pronaći sebe postala je već očajna i toliko nepodnošljiva da bi se malo tko družio s njom da nije izgledala kako je već izgledala. To je istina, to i sam dobro znam. Ostatak je legenda za koju ne mogu garantirati jer se događalo ljeta kada me nije bilo. 2. Navodno je naletjela na Čorta koji je bio u najgorem mogućem raspoloženju, nimalo raspoložen da sluša izvještaje o njezinim duševnim previranjima. - Čuj, Ljerka - rekao joj je zločesto, nazivajući je tim imenom premda je znao da ona ne voli da je itko tako naziva. - Jesi li probala s hipnozom? Toliko ju je zainteresirao da je prešla preko toga kako ju je imenovao: - Što je to? - To imaš ili nemaš. Moć! Trebaš probati. - Kako se to radi? - Jednostavno. Objesiš prsten na lančić… Daj mi lančić. - Ona skine lančić s vrata. - Daj mi i prsten. - Ona mu da prsten. On objesi prsten na lančić i počne ga lagano njihati. - Gledaj u prsten… Govoriš pri tome sugestivnim glasom: tebi se spava, tebi se spava… - Anabela Prakljota Bartolini, to jest Ljerka, počne gledati u križ i lice joj se opusti. - Ti ćeš napraviti sve što ti kažem… Ljerka! LJERKA! LJERKA! PROBUDI SE! Ona se trgne: - Što je bilo? 3. - Ništa - Čort je odlučio zanemariti iskrslu epizodu. - Upravo sam ti objašnjavao nešto o hipnozi, a ti si se zanijela, pa me nisi slušala. - Ah, da - reče ona i zažareno zamoli: - Molim te, nastavi. - Vidiš - nastavi Čort. - Ima ljudi koji su sugestibilni i lako padaju pod utjecaj hipnoze, kao što ima ljudi koji su sugestivni i koji mogu svakome nametnuti svoju volju. Hipnozom možeš nekoga uspavati, narediti mu da radi što te volja, i čak mu kasnije reći da zaboravi sve što je radio. - Ma nemoj?! - oduševi se Anabela. - Je, je - uvjeravao ju je Čort, te je poduči s još nekoliko rečenica. - Trebam se uskoro naći s Berislavom - reče ona. - Baš ću probati! 4. Kako je izašla iz kafića, Čort nazove Berislava mobitelom i objasni mu što ga čeka. Nađu se Anabela i Berislav, a ona u jednom trenutku izvuče lančić na kojem je bio prsten i počne ga njihati Berislavu pred nosom. - Gledaj u prsten… gledaj… gledaj… Tebi se spava, spava, jako ti se spava… Spava ti se u pičku materinu! Ti slušaš samo moj glas…Ni-na, naaa-na….. Berislav se ukoči i iskolači oči da se Anabela prepala da će mu ispasti. Požuri: - Kapci su ti teški…. Spuštaju se, sklapaju se…. Zatvaraš oči… Spavaš. Duboko spavaš… NJegove oči se faktično sklopiše. Anabelinu oduševljenju nije bilo granica. Sve je teklo kako ju je Čort uputio. Za svaki slučaj, ona štipne Beru za ruku. Berislav niti povuče ruku niti mu je i mišić trznuo na licu. Ona se osvrne po kafiću. Nitko nije zavirivao što njih dvoje rade. Ona mu gurne slamčicu u nos. On ništa. Pažljivo mu gurne slamčicu u uho. Ponovo ništa. Hipnotiziran! - Kad ti kažem otvoriti ćeš oči i ponašati se sasvim normalno, osim što ćeš slušati sve što ti kažem. A kada ti pljesnem rukama pred licem, probudit ćeš se i ničega se nećeš sjećati! Otvori oči! On razjapi oči kao talijanska lutka kada je se ispravi. 5. Anabelu su nezaustavljivo ponijeli valovi novostečene moći. Prvo je otišla u temeljiti šoping, bjesomučno isprobavala krpice po buticima, nakupovala špeceraj za dvije sedmice, a Berislav je poslušno slijedio poput robota, ništa nije požurivao i strpljivo je teglio vrećice. Kada su došli k njoj kući pomeo je terasu, a zatim bez ikakavog protivljenja oprao suđe koje se nakupilo u sudoperu. Anabela je lebdjela u euforiji, ali više nije mogla smisliti što bi, pa mu je pljesnula pred nosom. On se trgnuo: - Što se dogodilo? Kako sam se ovdje našao?! Ona se smijuckala i kobajagi čudila zajedno s njim kako se ničega ne sjeća, ali je zapamtila da sljedećim žrtvama mora prije buđenja zapovjediti da se ničemu ne čude. U glavi su joj se počeli rojiti obijesni i bijesni planovi, sve jedan bješnji od drugoga. Dva dana kasnije više nije mogla izdržati, uvrebala je priliku da ulovi Krešu na samo, odvukla ga u najdalji ugao kafića - petak uvečer - i počela: - Molim te, htjela bih ti nešto pokazati. To je moj mali pokus, nešto kao eksperiment. Pogledaj…. - i izvukla već pripremljeni prsten na lančiću, podigla ga Kreši pred lice i zanjihala. Već za pet minuta su zajedno izašli. 6. Sutradan svi u kafiću jedva čekaju da se Krešo pojavi. - Kako je bilo? On se smijulji od uha do uha i odgovara: - Što ja znam?! Bio sam hipnotiziran! Društvo navali na njega kao bijesne osice. Pa daj, pa pričaj… On reče samo: - Ludo i nezaboravno! Nezamislivo i neopisivo! - i više od toga zaista nije htio reći. 7. Naredni kojega je Anabela zgrabila bio je Prvčić iz Koprivnice. Nazvala ga je da dođe do nje u stan, kao da joj pomogne pregurati neki ormar. Skuhala mu je kavu i dok su sjedili sučelice zagledala mu se u oči i krenula sugestivnim glasom: - Gledaj me u oči i pažljivo slušaj. Sada ću ti pokazati nešto… - te izvukla prsten na lančiću. Nije joj trebalo ni minutu da ga pretvori u zombija. Sutradan svi u kafiću čekaju izvještaj. - Ijujujuju! - jodlao je Prvčić i to je bilo sve što je mogao odgovoriti na bilo koje pitanje. 8. Anabela je iskušala svoju novostečenu moć i na prijateljicama. Doduše, one su se pokazale otpornije od muškaraca. Usred kafića je hipnotizirala Blanku i pitala je sve što ju je zanimalo. Blanka joj je napričala nevjerojatnih stvari da se Anabela oporavljala još danima, ali je na niz pitanja odgovarala samo s "Mmmmmmm…." 9. Anabela se potpuno razularila. Nije mogla razmišljati o ičemu drugome nego koga će i što će. Svi je bespogovorno slušaju, a kasnije se ničega ne sjećaju! Je li moguće i zamisliti išta bolje? Malo-pomalo svi su se dečki iz društva izredali, jedino što je mladog Škegru preskočila, zbog čega je on duboko patio, ali je i to ipak urodilo dobrim plodom jer je upravo tada donio odluku da se mora obogatiti u životu. 10. Iskušala je svoju moć i na raznim drugim mjestima. Negdje je palilo, negdje ne. Recimo, dođe i mesnicu, mesar je pogleda, a ona izvuče lančić s prstenom i zanjiše ga iznad staklene vitrine za hlađenje, zagleda se mesaru u oči i kaže: - Dajte mi dva najbolja teleća odreska! - i on je zaista posluša. Nažalost, i njezina majka i brat pokazali su se potpuno otpornima na njezine pokušaje, ali što se može - ne može se baš sve. 11. Naposljetku je izvukla lančić i pred Čortom. - Daj, priberi se! - upozori je on. - Nemoj mene! Pa ja sam te u to uputio! - iako bi i on možda podlegao da nije bilo Čortovice koja bi mu glavu razbila da je čula za tako nešto. 12. Taj ljetni festival završio je tako da je Anabela otkrila da je zatrudnila. Prijateljice koje je pozvala da joj svjedoče dok je primijenila test za trudnoću učas su rastrubile vijest svima u kafiću. Nakon toga sve se stubokom promijenilo. Koliko god se trudila nikako nije mogla uloviti ijednog od mladića na samo. Kretali su se samo u grupama od dvojice do petorice. Jedino je Škegro stalno klipsao za njom, ali je zapravo više smetao nego koristio. Bilo je to razdoblje svakodnevnih višesatnih savjetovanja s prijateljicama. Naposlijetku je uspjela namamiti Berislava koji joj se ionako pokazao kao najpodložniji medij, hipnotizirala ga i upitala: - Hoćeš li me oženiti? 13. - Jesi li siguran? - pitali su ga prijatelji. - Pa znaš kakva je ona… Hipnotizerka! - Naravno - odgovarao je smireno Berislav. - Baš mi je zgodna! I vesela je. A i vrijeme mi je… Uostalom, ja sam krovopokrivač… Neću se valjda ženiti za Vesnu Pusić?! 14. Na vjenčanje su svi došli s darovima. Bilo je tu vaza, umjetničkih slika, miksera i drugih kućanskih naprava, a nekolicina se udružila i zajednički su kupili vešmašinu. Jedino je Čort došao bez ičega, zviždučući i s rukama u džepovima. - A ti? Što ti izigravaš? - prekorili su ga dečki. - Nema brige! Moj je dar vrjedniji od svih vaših! - samouvjereno je odgovorio. 15. Kada je došao red na njega da preda svoj dar, prišao je Berislavu i pozvao ga da se udalje u ugao sale u kojoj se slavilo vjenčanje, daleko od sviju. Ondje mu je nešto nakratko šušurio u uho, a Berislav se razvedrio kao da je dobio Bog zna što. I danas, nakon desetak godina, kad već imaju dvoje djece, može se reći da je to jedan od rijetko skladnih i sretnih brakova. |
 Složenija je situacija kada pas nije tako precizan u izražavanju. Tada ga može razumjeti samo onaj tko ga poznaje. Recimo, pas dođe i hoće, nešto hoće, vidi se da bi najradije progovorio, ali ne može. Što hoće? Na sreću, popis onoga što bi uopće mogao poželjeti nije dugačak. Ako je postrani zdjelica za vodu puna, nije žedan. Ako je od onih pasa koji jedu jednom na dan, a dovoljno se najeo prije sat vremena, ne traži hranu. Ako je naučen da ga u pet poslijepodne izvode u šetnju, a pet sati je prošlo prije deset minuta - to je to! Ako se pas obraća nekome tko ne zna ništa o psima, taj će vidjeti jedino da pas laje, a razumjeti neće ništa. Dakle, da bi se razumjelo psa, potrebno je znati što on u pojedinom trenutku treba. Kad se zna što treba, to i želi. Što god govorio, traži od onoga za koga misli da mu to može priuštiti upravo to. Što je glasniji, to je želja jača ili urgentnija. Ustvari je isto i s ljudima, samo što se ne smijemo zavarati sadržajem onoga što govore. Ljudi su daleko složeniji zato što je popis onoga što bi mogli tražiti mnogo opsežniji nego kod pasa, pri čemu su ljudi skloni željeti i ono što im ne treba. Nasreću, neki su ponekad sposobni jasno i precizno izreći što žele. Evo, na primjer, meni bi trenutno najviše odgovaralo da me neko pristalo žensko stvorenje nježno povlači vještim prstićima za moju usamljenu šufnudlu i mijesi je nježnim glatkim dlanovima. Uostalom, malo kada mi to ne bi prijalo. |
 Dragi sveti Nikola Mislim da sam se ove godine dobro ponašao, ali mogao sam bolje. I ove godine moj razred i ja smo pomogli prestanku globalnog zatopljenja (To uzmi u obzir). I tako znaš da sam ja ekološki osviješten. I kad sam bio na moru s tetom Ivom počistio sam jednu cijelu plažu!!!!!!!! Na narednom papiru je značajan nastavak: I zbog toga mislim da bi bilo u redu da mi po mogućnosti danas doneseš ove stvari: Ljepljivi kolaž papir Dorina s keksom Jaffa kekse Mandarine Lego kompleti 7090-7091 Neki lijepi profilov poster Donesi to (molim te) što prije. |
 |
 Recimo, sada obrađuju nastavnu jedinicu "Moja domovina". Učiteljica je izrecitirala svoje, a zatim se izvukla rekavši djeci neka im to roditelji objasne. Ona se izvukla, a mi - roditelji - našli se u nevolji. Pokušao sam si pomoći s komadom kruha i nekoliko peciva, ali tek tada sam zaglibio. Kako objasniti djetetu da su oblici domovine slični liku A i B neprirodni, umjetni, nezgodni i nepoželjni za domovinu, a da su oblici C i D prirodni, nepatvoreni, zgodni i poželjni? Kako objasniti djetetu da je oblik sličan liku E najprirodniji, najpogodniji, najracionalniji, najpravovaljaniji i najpoželjniji za domovinu? Oblik označen slovom E je rezultat naših vjekovnih, tisućljetnih težnji, iako smo zapravo željeli domovinu u sasvim drugom obliku, (da sad ne ulazimo u to kakvome.) Kako objasniti djetetu da je naš najveći uspjeh u tisuću godina da smo dobili ono što nismo htjeli? Gadno je dijete, glupo insistira da čuje neke argumente i traži u njima nekakvu logiku da bi išta shvatilo i prihvatilo, čime mi odrasli - na sreću - nismo opterećeni. |
 Prva svadba je bila upriličena u najvećoj sali najskupljeg zagrebačkog hotela. Posebna atrakcija večeri bio je bend kojeg su usred turističke sezone doveli s obale gdje je prekinuo svakovečernju gažu, što je već samo za sebe koštalo da ti pamet stane. Dalmoši su padali u egzaltaciju već na spomen da će im taj bend svirati. Visoke i vitke Dalmatinke došle su u elegantnim večernjim toaletama, okićene nakitom kao božićne jelke. Mnogo ih je bilo mladih i upadljivo zgodnih. Mladoženja je bio uspješni menadžer, a mlada kćerka vlasnika bogate privatne firme. Uzvanici su uglavnom također bili razni menadžeri, PR-i, glasnogovornici, savjetnici, stilisti, stranački funkcionari, predstavnici i poduzetnici, te poneki sportaš i neki koji su djelovali sasvim kako gangsteri. Svi su se uglavnom držali ukočeno kao voštane figure, vrlo otmjeno, i bili smrtno dosadni. Poslužene porcije bile su minimalističke, a jelo neukusno i kao da je spremljeno prije nekoliko dana, pa ovlaš podgrijano. Vino se jedva moglo piti, a točili su ga konobari koje je trebalo čekati po deset minuta da svrate i napune uske čaše u koje su stala dva gutljaja. Repertoar benda bile su najgore ljige, jedna gora od druge. Zvuk im je bio limen i prazan. Odsvirali su po tri stvari s entuzijazmom krepanih riba, a onda se pola sata odmarali. Atmosfera u sali je bila kao na nekakvoj komemoraciji povremeno prekidanoj ispadima hinjenog kurtoaznog veselja. Jedva smo dočekali da završi večera, uručili dar, s mukom izdržali još sat vremena i onda pobjegli glavom bez obzira čim smo uvrebali prvu priliku. Proslava zagorskog vjenčanja upriličena je u nekoj krčmetini na raskršću usred krležijanskog blata. Mlada je bila službenica u pošti, a mladoženja vodoinstalater. Osupnulo me kako su uzvanici gomila ružnih ljudi. Mali, kvrgavi, neskladnih tijela i izobličenih breugelovskih fizionomija, kao da su pobjegli sa slika Ivana Generalića. Bili su obučeni jeftino i nakaradno, kao da su svi daltonisti koji se oblače na sajmištu. Žene iznad dvadeset i pete izgledale su kao babe, a babetine su djelovale kao žilavi gnomi. No zato su se teški drveni stolovi uvijali pod obiljem jela koje je stalno novo pristizalo, jedno bolje od drugoga, a vino se bukvalno lijevalo na sve strane. Kolesterol je samo vrcao uokolo, no nikoga nije smetao ni suvišak kilograma, ni ćelavost, ni škrbavi zubi, ni jedna noga kraća. Svi su se u zbijenom čoporu bacili na jelo kao da su se tjednima izgladnjivali i obilno ga zalijevali. Učas su se svi zajapurili, prozori zapuhali, muškarci skinuli sakoe i kravate i raskopčali košulje, žene izule cipele ispod stolova. Kada se bend u uglu dohvatio violine i harmonike kao da su se vragovi na nas obrušili. Već nakon prvih furioznih taktova jedna babetina se propela i zaurlikala "Juhuhuhuhuhuhuuu!" da bi se i Tarzan posramio. Smrznuo sam se ne znajući što to znači, no to je bio znak da počinje opći raspašoj. Svi prisutni su znali riječi svih pjesma i zborno se nadvikivali s pjevačem za mikrofonom. S čuđenjem sa otkrio da pjesme koje oduvijek znam imaju stihove koje nikada ranije nisam čuo: Mi imamo se radi, radi, radi, radi! Imamo se radi sprijeda i pozadi! Učas je prostor između stolova bio ispunjen uskovitlanim parovima. Žene su se bacale po muškima, muški su ih grabili i okretali, nastala je opća hvatačina i drpačina, zadizale se i kovitlale suknje i bljeskale podsuknje, u trenu je izgledalo da će u narednom trenu eksplodirati opća orgija, svatko sa svakim. Zgranuo sam se otkrivši kako nevine drevne pjesme imaju erotski naboj, zavisno kako se otpjevaju, uz kakve pokrete i gestikulaciju: I po lojtrici gor i po lojtrici dol, i po lojtrici gor i po lojtrici dol, i po lojtrici gor i dol! Zašto bi se netko bez veze penjao po lojtrici gore i dolje, osim ako lojtrica uopće nije lojtrica nego nešto sasvim drugo? A tek ono "Samoborci piju vino s lonci, Samoborke piju z demižonke…" nije nikakva pjesnička figura nego gola nepatvorena istina iz koje slijedi da je oblokana Samoborka zvijer koju je nemoguće ukrotiti. Raspomamljeni kovitlac oko nas bio je bjelodani dokaz da usprkos istini da su svi maloprije došli iz crkve, i dalje žive predkršćanski pogani kojima je civilizacija samo glazura koju u trenu i bez muke mogu odbaciti. Neizbježno sam se prisjetio svadbe kojoj smo prisustvovali sedmicu ranije. Fotografije s te prigode objavljene su u nekoliko novina i šarenih magazina, emitiran je i poduži prilog na televiziji. Svjetski! Ono što se u tim prikazima nije vidjelo jest da je pravi, sočni, nepatvoreni život ipak negdje drugdje. |
 Fra Bartolov veliki problem bio je mali. Mučio ga je kao vrag, neprekidno mu nije davao mira, žario je i trzao se, propinjao i kolačio, javljao se kada je trebalo i kad nije, a nije bio ni duži ni deblji od kažiprsta. Jad i nevolja u svakom pogledu. Mali ptić, veliki krič! Taj je patrljak povremeno potpuno preuzimao vlast, naročito za vrijeme ispovijedi ako je pred njim klečala neka pristala grješnica. Fra Bartol se nikada nije mogao othrvati iskušenju da pri kraju ustreptalo zapita "Kćerce, progutaš li ili ispljuneš?" One koje nisu uzimale tijelo čovječje u usta nisu ga uopće zanimale, dapače, bile su čak i dosadne. Što krijeposnije to dosadnije. Ali one koje jesu zvao je i na posebna duhovna savjetovanja i posebne pokore i rado im zalazio u kuće blagoslivljati. Naposljetku se provincijal zabrinuo da bi mogao buknuti skandal i sredio da ga pošalje u misiju u Afriku. Fra Bartol je sletio u prašinu među muhe, od jare je sve lelujalo, bilo je vruće kao na vratima pakla. Ljudi su bili crni kao ugljen, a žene hodale - u skladu s lokalnom modom - samo u suknjicama od slame, lišća i perja, dok su im pljosnate vrećaste sise mlatarale obješene do pasa. Svi su bili ružni ko vragovi, nosnice su im bile šire od usta, čeljusti izbačene kao da imaju njuške, a zubi izbrušeni u krvoločne trokute kao morskim psima. Kada su zinuli, ti zubi su bljesnuli kao zastrašujuće pile. Fra Bartol je odmah shvatio zašto ga je providnost poslala upravo ondje gdje su njegove sklonosti potpuno onemogućene. Da bi sve bilo gore, muškarci su štitili spolovila u tuljcima koji su im visjeli do ispod koljena. Dvadeset godina kasnije provincijal se zabrinuo uvidjevši da se fra Bartol rukama i nogama koprca da ga se ne vrati nazad. Živio je u kući od blata, a mise služio u limenom hangaru, ali usprkos svemu zaljubio se u Afriku, srastao s njom kao da je pustio korijenje. Uz njega su bile i četiri časne sestre, ružne crnice koje su vodile domaćinstvo, kuhale i spremale, te dijelile sirotinji hranu i ljekove. U to vrijeme je pao na smrtnu postelju fra Mrđan, koji je u misiji proveo četrdeset godina. Provincijal mu je dao posljednju pomast i stigao ga prije toga pričestiti. Uočio je priliku da pokuša saznati što je to ondje, u dalekoj Africi, toliko opčinilo fra Bartola. Fra Mrđan je bio toliko slab da je jedva govorio: - Žene! Ondje su žene… ondje su svi… strašna sirotinja… Sve bi…. za konzervu. U trenutku nadahnuća provincijal upita: - Jel' ispljune ili progutaju? Na samrtnikovu izmučenom licu rastegne se osmijeh od uha do uha i posljednjim snagama prozbori: - Ušmrču. |
 Nekoć je u ovoj našoj zemlji dugo vremena postojala samo jedna partija. Vidim da je već prva rečenica ovog teksta zavaravajuća jer je istina da je službeno postojala svega jedna partija, ali u njoj je bilo više partija, mnogo frakcija, nebrojeno grupacija i svega i svačega. Bilo je u toj partiji povremeno više stranaka nego danas kad imamo višestranačje. Ta je partija bila poznata po sastančenju. Organizirali su se kongresi, simpoziji, plenumu, konferencije, sastanci i raznorazna druga okupljanja koja su trajala od pet do osam sati, deset ili dvanaest sati, od jutra do večeri, pa do kasno u noć, jedan dan, dva dana, tri dana… Ta su okupljanja imala tri vida: službeni, medijski i faktični. Službeni tok bivao je uglavljen ranije. Pripremao se prijedlog dnevnog reda, na početku sastanka se usvojio dnevni red, točke dnevnog reda su zatim slijedile jedna nakon druge, svaka točka počinjala je uvodnim izlaganjem, nakon uvodnog izlaganja prijavljivali su se diskutanti, redom kako su se prijavljivali su i izlagali, predsjedavajući je davao riječ i uz to najavio sljedećem da se pripremi. Sve izgovoreno se stenografiralo i/ili snimalo i kasnije su daktilografkinje istipkale sve što je rečeno. U stenogramima su svi bili jednaki, od svakoga je više-manje točno zabilježena svaka riječ, i sve to bi jednoga dana netko mogao pronaći i čitati. Sve što bi taj vidio bilo bi istinito, mogao bi procjenjivati sve izrečeno i izvlačiti nekakve sudove. Medijska slika tih okupljanja bila je drugačija. Postojao je niz novinara raznih novina, radija i televizije koji su se specijalizirali za takve sastanke. Oni su se, reda radi, obično muvali uokolo u tim prigodama, ali su zapravo mogli napraviti izvještaje s bilo kojeg sastanka da mu ni ne prisustvuju. Obično su unaprijed dobivali napismeno što će biti rečeno u uvodnim izlaganjima. To su obilno prepričavali i citirali. Zatim bi izdvojili nekoliko kasnijih govornika i iz stenograma izvukli po rečenicu ili nekoliko od onoga što su rekli, još nekolicinu diskutanata spomenuli, a ostale najčešće prešutjeli zaguravši ih u neku općenitu frazu poput "…govorili su i mnogi drugi". Novinari su stvarali sliku sastanaka koja je često samo u najgrubljim crtama odgovarala onome što se zaista odvijalo. Često se najviše pažnje posvećivalo nečemu što je bilo proceduralno i isprazno, a ispuštalo ono što je bilo suštinsko i zanimljivo, te je slika, koliko površna, često bila i pogrešna. Ako će se ikada naći neki povjesničar koji će željeti istražiti to razdoblje, sa službenim tokom i medijskim odjecima sastanaka neće imati problema. Pronaći će u arhivima stenograme i komplete novina, ali mu oni neće moći prikazati stvarni tok tih sastanaka. Ne može se pouzdati ni u još žive učesnike tih sastanaka jer su oni koliko nepouzdani toliko i pristrani, a uskoro neće biti ni njih. Stvarni tok sastanaka odvijao se na svoj način. Obično su svi pristojno saslušali uvodna izlaganja, ako nisu bila predugačka ili neizdrživo dosadna. Zatim se velik broj učesnika izvukao iz dvorane i opkolio šank koji je uvijek bio negdje u blizini. Oni koji su ostali u dvorani dok je netko drugi govorio pripremali su se zapisujući što će sami reći kad dođu na red, potiho časkali sa susjedima, čitali novine ili kunjali. Neki od govornika koji su u stenogramima ostali zabilježeni kao i svi drugi, a u medijskim izvještajima bili slavljeni kao značajni sudionici, svojom pojavom za govornicom izazivali su prava stampeda iz dvorane prema šanku. Nasuprot njima, postojali su drugi za koje je bilo dovoljno da predsjedavajući najavi da će dobiti riječ nakon upravo pozvanog diskutanata, pa da netko iz dvorane odjuri do šanka i prenese vijest, te da se svi oko šanka i iz restorana sabiju nazad u dvorani, zajedno s novinarima i konobarima. Često se takve u novinama nije ni spominjalo ili je ono što su iznosili bilo preneseno vrlo okljaštreno ili izvitopereno. Sastanci su tako pulsirali u izmjenama dosadnih, nezanimljivih istupanja i onih koji su okupirali pozornost svih prisutnih. Stvarni tok većine tih sastanaka teško je rekonstruirati već nakon dvadesetak godina, a za narednih dvadeset godina biti će to sasvim nemoguće. Tako će ostati gomila dokaza koji će prikazivati krivu sliku. Tako je to s poviješću. Što je dalja, to je manje onoga u što se možemo zaista pouzdati, a sve više onoga što prelazi u priče. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
