 Objavio sam post na blogu da bih rado dao neke komade starog namještaja u dobre ruke i javio se djevojački glas da treba noćni ormarić. Dogovorili smo se naći u dva sata u najvećem kafiću u "Mercatoru", odakle ćemo zajedno po ormarić mojim autom. Došao sam dvadesetak minuta ranije i zatekao ondje tri poznata tipa, ta sam sjeo s njima da pričekam. Pet minuta prije dva zazvonio je moj mobitel. - Zovem od kuće, jer sam potrošila impulse za mobitel. Stižem za pet minuta. Kako ću Vas prepoznati? Gadno pitanje. Nemam nikakvih uočljivih prepoznatljivih obilježja. Oni koji me upoznaju obično me trebaju sresti tri do pet puta i provesti sa mnom svaki puta barem pola sata da bi me zapamtili. Pokušao sam: - Imam više od četrdeset godina… - Uh. - Visok sam oko metar i osamdeset, što je prilično nevažno jer ionako sjedim… - To mi mnogo ne pomaže… - Kratko sam ošišan… - Zaokružio sam pogledom po okolnim stolovima za kojima je sjedilo oko dvije stotine muškaraca mojih godina, svi kratko ošišani. - Imam smeđe cipele, traperice i tamnu jaknu… - Boja kose? - Smeđa. - Boja očiju? - Smeđa. - Brada? Brkovi? - Nisam se obrijao ima tri dana… Po svemu što sam mogao navesti opisom sam odgovarao dvojici od trojice ljudi u kafiću. Osjetio sam i preko mobitela da je i ona svjesna problema. Mene je nemoguće opisati. Crtači policijskih fotorobota pali bi u očaj da me moraju prikazati po izjavama svjedoka. Odustao sam od nemogućeg zadataka i objasnio kako će me naći: - Sjedim s Miljenkom Jergovićem, Denisom Kuljišom i Predragom Raosom! Ja sam onaj četvrti! Ona zanijemi, a zatim, nakon poduže stanke, sakupi snagu i reče: |
 Nepoznati američki ulagač ne samo da je dobro zaradio, nego je i stvorio djelo kojim do kraja života može biti ponosan. Kraj oko jezera Dunlap pretvorio se iz pustoši u predio kojim je užitak prolaziti, u kojemu je užitak stanovati, u svojevrsni humani raj na zemlji, predio sličan pejsažima na renesansnim slikama.. No za razliku od onoga što nijednom hrvatskom poduzetniku ne bi ni palo na pamet, američki im je kolega napravio nešto što bi svakog našeg zblesiralo. Ne sjećam se više točno, da li svaki desetu ili dvadesetu parcelu između ceste i jezera nije prodao nego ju je ostavio kao javno dobro, slobodnu da bilo koji prolaznik parkira auto, siđe do jezera, okupa se, pripali roštilj, dođe s obitelji ili prijateljima i uživa u prirodi. Nema sumnje da bi u nekakvom sličnom projektu kod nas poduzetnik prodao sve. Čemu da si umanji zaradu za deset ili pet posto? To što bi time novovostvoreni dragulj prirode - jezero - ostao zarobljen unutar imanja koja su ljudi pokupovali na njegovim obalama i time nedostupan svim ostalim članovima društva - koga briga? Na taj način su i Prekrižje, zagrebačka ulica iznad Cmroka, te još nekoliko ulica na sličnim položajima na obroncima Zagrebačke gore, s kojih se pruža možda najljepši pogled na cijeli Zagreb, ograđene bedemima privatnih kuća iza ograda, te prolaznici ni slučajno ne mogu odatle pogledati svoj grad, već je taj pogled rezerviran isključivo za stanovnike nekoliko desetaka kuća koje se ondje nalaze. Ili možete proći kilometrima i kilometrima Jadranske obale… No američki poduzetnik nije bio baš blesav. Znao je da bi jezero, da ga je potpuno ogradio, time i umrtvio. Atraktivnost Plitvičkih jezera nije samo u prirodnim ljepotama, nego i u tome da su popularno izletište. Ljepota jezera nije samo u vodi, nego i u tome da se u vodi može naići na nepoznate kupačice. Parcele izuzete od prodaje omogućile su da se ostala zemljišta prodaju skuplje, i to da se prodaju brže. Potezom za javno dobro privatni poduzetnik nije morao izgubiti, nego dapače - vjerojatno je čak i bolje prošao. Sada bi mnogi rekli - lako njemu kada je bio u Americi. Vidjeli bi mi njega u Hrvatskoj! I zaista, dokle god tako kažu zaista će i biti tako. |
|
Imam nekoliko ormara s kojima ne znam što ću, a trebam ih se hitno riješiti. Bilo bi mi žao da ih moram rascijepati i baciti, tim više što bi nekome možda dobro došli. Napravljeni su od čvrstog drveta, vrlo solidni. Ako ih netko iz Zagreba treba, neka mi se što hitnije javi. Ne tražim ništa za uzvrat, samo neka ih odnese.
 Dva noćna ormarića:  Ovaj ljepotan može se potpuno rastaviti, pogodan za prijenos, a sastavljen ima kapacitet za skrivanje tri povelika ljubavnika!  Zainteresirani, javite se na bablpas(@-bez zagrada)hotmail.com |
 Umjesto da danas napišem novi post, otvorio sam novi blog. Naišao sam u kući na pregršt ilustriranih dopisnica, razglednica i pisama koje smo žena i ja pisali našem sinku kada je prije nekoliko godina otišao s bakom na more. Bilo je to prvi puta da smo se razdvojili na duže vrijeme, te smo mu se javljali svaki dan. Prije podne je dolazio poštar i donosio mu pismenu poruku, a pred spavanje smo se čuli telefonom. Supruga i ja smo se radovali znajući da se malac dobro provodi s bakom, ali nam je bilo teško bez njega. Za početak možete pogledati nekoliko takvih pošiljki na http://mandarinko.blog.hr ili klikom OVDJE. |
 Jednog dana Renata je ušla sva van sebe u uredničku sobu i zakukala: - Dosta mi je već jednoga oglasa! Poslala sam u tjedan dana osam stotina odgovora na istu adresu! Što da radim s tim? Po svemu sudeći tako će se i nastaviti… Urednici se začudiše i zainteresiraše - kakav je to oglas koji je u nekoliko dana privukao osam stotina ponuda? Oglas je bio jednostavan. Naizgled po ničemu nije iskakao od ostalih, dapače, možda je bio čak konvencionalniji od većine: ZRELA ŽENA, BUJNIH GRUDI, MATERIJALNO DOBRO OSIGURANA, TRAŽI NEISKUSNOG MLADIĆA. Tu se urednici stadoše sprdati i smišljati viceve. Zamisli njih osam stotina na jednom trgu, ona izađe na balkon, a oni svi poviču uglas "Mamaaaaa…." No ipak je uskoro profesionalna svijest prevladala, te se smiriše, porazgovaraše i dogovoriše. Adresa je govorila da žena koja je poslala oglas živi u Isti, u gradiću od tisuću do dvije tisuće stanovnika van turističke sezone. Poslali su joj pismo. Pismo je bilo ozbiljno, pristojno, na službenom memorandum-papiru, potpisano. Napisali su da u redakciji znaju da je njezin oglas privukao neuobičajeno velik broj odgovora, te bi rado poslali novinara da popriča s njom. Ako joj je to zbog bilo kojeg razloga neugodno, rado bi makar samo popričali telefonom. Garantiraju potpunu anonimnost. Nakon nekoliko dana stiglo je pismo s njezinim odgovorom. Vrlo pismeno, vrlo pristojno i vrlo odlučno. Ona razumije zašto su se urednici "Erotike" zainteresirali da bi je vidjeli ili razgovarali s njom, jer se i sama iznenadila brojem ponuda koje je dobila, ali ona to neće. Ipak, donekle može i pismeno utažiti pobuđenu znatiželju. Urednici su se zgranuli kada su pročitali prvo što je iznijela jer im to ni kao mogućnost nije palo na pamet: osamdeset posto pristiglih odgovora bilo je od mladića koji su bili zainteresirani sa onaj dio oglasa "materijalno dobro osigurana". Dečki su pomislili: starija ženska, puna novaca, mogla bi i platiti uslugu, odužiti se nekakvim skupim darom… Narednih petnaest posto su oni iskreno erotski zainteresirani, koje su privukle "bujne grudi". Ostatak čine - što je bilo za očekivati kao uvijek neizbježnu privagu - manijaci svih vrsta. No završetak njezina pisma sadržavao je iznenađenje koje je još jednom pokazalo da sam život smišlja takve preokrete da nema te mašte koja bi se mogla s njim mjeriti: "Molim vas, ne šaljite mi više odgovore na oglas JER MOJ MUŽ RADI NA POŠTI". Zrela žena je poželjela oprobati jednom u životu mladog momka. Što da ne? Poslala je oglas očekujući da će dobiti pet-šest odgovora. Vjerojatno je planirala odabrati jednoga, ili čak dva ili tri od njih, dogovoriti sa svakim sastanak negdje u Opatiji nekog vikenda, reći mužu da ide u posjet majci u Rijeci, pa ako joj se neki momak svidi uzeti na jednu noć sobu u nekom opatijskom hotelu… Kad ono - osam stotina odgovora! Zamisli samo njih troje koji rade u pošti, na marendi: "Mate… Žena ti je dobila osam stotina pisama!" Kako sakriti osam stotina pisama negdje u stanu? Zaguraš ih pod krevet, samo naviru na sve strane… Petnaest posto od osam stotina je sto i dvadeset… Kako odabrati među toliko njih? Nasreću, bio sam toliko zgodan i fotogeničan kada sam bio mlad da čim je vidjela fotografiju priloženu uz odgovor na oglas nije ni najmanje dvoumila. |
 1. Sredinom svojih tridesetih proveo sam mjesec dana na zajedničkom poslu s velikom grupom ljudi iz različitih nesvrstanih zemalja. Većina ih je bila vraški crnih, ali bilo je i mnogo tamnosmeđih, kafenih i žutih. Organizator se svojski trudio da nam ništa ne uzmanjka. Smjestili su nas u najbolji hotel i hranili u najskupljim restoranima. Za svaki objed iznosili su na trpezu nevjerojatne količine egzotičnih jela kao da se trude oživjeti tradiciju gozbi na dvorovima orijentalnih despocija. Bez pretjerivanja, našao sam se suočen s pečenim veprovima i pečenim paunovima (ukrašenim perjem), a uz to se nudilo zaista sve i svašta, te je bilo kome bilo nemoguće ne pronaći neku poslasticu. Usprkos tomu, već prvog dana zapanjilo me je koliko svi prisutni malo jedu i kako to rade. Prvo, svi ostali, a bilo ih je od tri stotine do pet stotina, jeli su znatno manje nego mi. Nisam neki izjelica, (osim kada je grah posrijedi,) ali sam se na trenutak osjetio nelagodno vidjevši da svi za stolom pojedu otprilike trećinu do četvrtinu onoga što ja uobičajeno utrpam u se. Drugo, jedu - za naša mjerila - iritantno polako. Treće, hrane se - tražim najbolji izraz… - vrlo pažljivo. Najviše sam se družio sa Sedvikom Thobegom iz Botswane, Babwa wa Kaemom iz Zaira, Staleyom Nyamfukudzeom iz Zimabawea i Timothyem Wanguseom iz Ugande. Procijenio ih sam kao mlađariju dvadesetih godina i puštao ih da mi pomažu nositi kofere i slao ih da mi trknu po šibice i slično. U jednom trenutku jedan od njih izjavi da ima pedeset i šest godina. Izgledao je odlično, za klasu bolje od mene i mogao me je nositi u zubima. Rekoh: daj, mali, ne zafrkavaj, no kako nije odustajao od tvrdnje, rekoh: daj trkni do svoje sobe i donesi mi pasoš da vidim! On bez pogovora ode i vrati se s putovnicom. Rijetko kada sam tako blenuo i osjećao se tako blesavo kada su podaci iz dokumenta potvrdili da zaista ima pedeset i šest godina. Često smo sjedili jedan do drugoga i dobro sam zapamtio kako su se ponašali za objedima. Stavljali su na tanjur otprilike četvrtinu onoga što bih ja stavio. U usta su uzimali zalogaje ne veće od onoga što bi meni stalo na nokat. Žvakali su smireno i polako, nepojmljivo dugo. Tako jedući, uopće nisu gutali jer se nakon nekog vremena hrana potpuno rastopila i nestala. Već kada sam se svikao da svi tako jedu, zapanjila me ženska iz Gvineje Bisao. Bila je to najljepša žena kojoj sam prišao bliže od tri metra. Bila je teško crna s blještavim pravilnim zubima, savršene linije, elegantnih kretnji, kao neka plemenita zvijer neke nadljudske vrste. Izašli smo u restoran u kojemu smo mogli besplatno naručiti po volji, a jelovnik je bio otprilike kao telefonski imenik Karlovca. Ona je zatražila čaj bez šećera, dva komada preprženog tosta s jednom kockom putra i jedan svježi paradajz. S užitkom je to grickala najmanje sat vremena. Njezine zalogaje nabolje bih opisao s riječju "mrvice". Žena je bukvalno jela kao ptičica. Paradajz je rezala na kockice veličine tri milimetra. Da sam joj spomenuo dijetu ili fitnes, teško bi razumjela o čemu govorim i gledala bi me kao da sam pao s Marsa. 2. Kad ne znaš - pitaj. Otvoreno sam priznao da me čudi kako se hrane. Ljubazno sam pitao, pa su mi strpljivo i ljubazno objasnili. Oni su svi došli iz oskudice. Ondje odakle su hrane ima malo i dragocjena je. Sretni su kad ima ičega, a kamoli nečega dobroga i ukusnoga. Zato ono čega ima treba iskoristiti u potpunosti, a s druge strane, ne uzeti više nego je potrebno. Uzme li se više, nekome od bliskih i dragih ljudi ne ostane dovoljno. Zbog toga ni mrvica ne smije propasti. Probava počinje u ustima. U ustima se hrana treba zubima mehanički usitniti i natopiti slinom da bi bila spremna za dalje faze probave. To zahtijeva vrijeme, ali hrana je toliko značajna da to vrijeme i zaslužuje. Potpuno usitnjeni mali zalogaj toliko se natopi slinom da klizne niz grlo dok se žvače, te gutanje nesažvakanih komada nije potrebno. Na taj način namirnice se iskoriste u potpunosti, te ih je potrebno manje unijeti da bi se dobila potrebna količina hranjivih sastojaka. Manja količina unesene hrane manje opterećuje organizam, manje energije se troši za samu probavu, te to dodatno umanjuje potrebu za obilnom količinom hrane. Već drugi dan krenuo sam jesti kao i oni i, na moje čuđenje, već treći dan sam se na to potpuno privikao. Dapače, primijetio sam da nakon objeda ustajem od stola jednako lagano kao kada sam sjedao za njega. Inače sam jedan od onih manijaka koji kada se nađe pred zdjelom graha ždere dok sve ne poždere, i još grebem žlicom po dnu lonca, a onda se odvučem do kreveta i svalim na njega kao vuk nakon što je progutao sedam kozlića, te skapavam kao da mi je mlinski kamen u želucu. Razlika je bila više nego uočljiva. Potreba da prilegnem i odspavam nakon ručka nestala je kao da je nikada nije bilo. Štoviše, probava mi je inače vrlo ćudljiva, neuredna i svakodnevno me maltretira. Tih mjesec dana, koliko sam proživio na tom režimu, momentalno se stabilizirala, upristojila i gotovo nisam ni znao da i taj dio mene postoji. 3. Nasuprot oskudici, mi živimo u obilju. Naspram najvećeg dijela čovječanstva, čak i naši siromasi žive u obilju. Od onoga što mi dnevno unesemo u sebe, u zaista siromašnim krajevima svijeta moglo bi komotno preživjeti tri do pet naših vršnjaka. No obilje nije rajsko stanje. Obilje je pretjerivanje, zavodi u blud, u smislu zablude. Idealno je naći pravu mjeru. Kada smo se još zbližili, priznali su mi kako njima izgleda kad promatraju tipičnog Zapadnjaka za vrijeme jela. Njima to izgleda bahato, sebično, neodgojeno, barbarski, uništavanje hrane, razbacivanje dragocjenoga… GUTATI hranu je znak primitivizma, barbarstva, to je nekulturno i necivilizirano. Samo životinje žderu bez žvakanja, ne ljudi. Udav guta plijen u komadu. A zapravo, kada se prisjetimo svega što znamo o prehrani, za ljude to i jeste glupo i štetno. Neko vrijeme sam se često družio s Nevenom Čorkom. On je temeljito izučio sve o prehrani, napisao i neke knjige o tome, nevjerojatno je što taj sve zna o nutricionizmu. Zaboravio sam točne brojke i omjere, ali sam zapamtio za cijeli život da bi trebalo vježbati nekoliko sati sa sto kila utega da se anulira jedna pojedena krmenadla, ali i da sama probava troši toliko energije da procesiranje jedne krmenadle u tijelu utroši više nego nekoliko sati trčanja. Jedna od tajni zdravlja i dobrog izgleda krije se negdje ovdje, u ravnoteži fizičke aktivnosti i zdravoj prehrani. Pod zdravom prehranom svi mi podrazumijevamo čime se hranimo i količine koje uzimamo. Nitko, nitko, nitko, ne obraća pozornost na to KAKO uzimamo hranu. Svi mi grabimo velike zalogaje, otprilike onoliko koliko stane u usta, a da još ostane prostora za žvakanje. NITKO od nas ne žvače dok se zalogaj potpuno ne rastopi, već ga usitnimo tek toliko da se ne zadavimo dok gutamo, i onda ga progutamo. To znači da hrana nije mehanički usitnjena, da nije natopljena slinom, da u komadićima zalogaja ostaje nedirnuta jezgra u kojoj je hrana netaknuta. Takva hrana pada u želudac u kojemu je zasipaju želučane kiseline koje bi je dalje trebale kemijski rastvoriti. Kako stiže prevelika količina hrane, želudac mora priskrbiti i veću količinu kiseline. Velika količina hrane opterećuje stomak. Kako je ta hrana neusitnjena, želučana kiselina ne može prodrijeti do svih dijelova hrane, te neki nastavljaju u crijeva iako su se već nedirnuti provukli kroz dvije faze probave, a neki ostaju u stomaku i počinju truliti, od čega se javlja zadah iz usta. Nepripremljenu hranu u crijevima nije moguće apsorbirati crijevnim resicama, već ona samo prolazi kroz nas, otprilike jednako beskorisno i opterećavajuće za cijeli metabolizam kao da gutamo kamenje. Ako mi ne vjerujete, pogledajte vlastiti drek. Neka vam vaše govno kaže! Ako pozorno zagledate, prepoznati ćete u njemu nedirnute komadiće hrane koju ste nedavno pojeli. Tipično zapadnjačko govno ima u sebi toliko hranjivih tvari da bismo mogli preživjeti još danima hraneći se vlastitim govnima! Usput rečeno, kako ne žvačemo, već se hranimo sokičima, jogurtima, kremama, paštetama i komadima čvrste hrane, iz vrećica, kesica, plastičnog pakiranja i konzervi, ništa čudno da paradentoza počinje oko trideset i pete, a zdravi, nepotrošeni zubi počinju ispadati iz bolesnog zubnog mesa oko četrdesete. 4. Čovjek je, što se prehrane tiče, kao štakor. Svežder i može pojesti sve, i ono što je za jelo i ono što je potpuno beskorisno ili čak štetno za njegov organizam. No važnije od svega je kako jede. I najkorisniji sastojak, proždrt ovlaš, u maniri površnosti koja je zavladala svijetom, više šteti nego koristi. Budimo iskreni, većina nas jede upravo onako kako ne bi trebalo. Nakon toga mučimo svoje tijelo, sebe, dijetama i svakovrsnim čudotvornim kurama koje bi kao trebale popraviti ono što smo pokvarili. Da nismo pokvarili, ne bi trebalo ni popravljati. Obogaćen iznesenim iskustvom zarekao sam se da ću od tada nadalje jesti na način kako sam naučio. Nažalost, čovjek je slab, povodljiv. Našavši se iznova u starom okruženju, nisam uspio održati što sam se zarekao. Čovjek se zanese, zaboravi, ponese ga društvo, iznova sam počeo jesti kao i ranije, ali ne sasvim. Danas jedem otprilike dvostruko polaganije nego svi oko mene. I uvjeren sam da mi to dobro čini. Jasno mi je da će mnogi koji će ovo pročitati reći - da, sve to lijepo zvuči, ali nemamo mi za to vremena. Tko bi sjedio za obrokom sat ili duže? U današnjem tempu života to je nemoguće… Nije istina. Mislimo da nemamo vremena, a nakon jela pola sata sakupljamo snagu da se možemo ustati od stola. Umjesto toga možemo jesti lagano i smireno, te krenuti dalje čim završimo, umjesto da naručujemo kavicu, pa - ček! - još cigaretu, pa još malo… Po nekim teorijama mozak je najvažniji seksualni organ. I ne samo to. Glava bi trebala nadzirati i probavu, a ne da crijeva upravljaju mozgom. |
|
Beauty and the Beast Half asleep I hear a voice Is it only in my mind Or is it someone calling me someone I failed and left behind To work it out I let them in All the good guys and the bad guys that I've been All the devils that disturbed me and the angels that defeated them somehow Come together in me now Face to face I great the cast Set in silence we begin Companions in an empty room I taste their victory and sin To work it out I let them in All the good guys and the bad guys that I've been All the devils that disturbed me and the angels that defeated them somehow Come together in me now A tale of beauty and the beast I defend my soul from those who would accuse me I share the famine and the feast I have been the world and felt it turning seen the jester yearning to amuse me. Like a cirkus on parade Seldom close enough to see I wander through an angry crowd and wonder what became of me To work it out I let them in All the good guys and the bad guys that I've been All the devils that disturbed me and the angels that defeated them somehow Come together in me now |
 |
 Na primjer, moja voljena supruga voli tartufe. Nema razloga da nije tako, niti da joj ne vjerujem. Dolazi ona kući s tržnice i sva ozarena viče s vrata: "Nabavila sam tartufe!" Nasuprot nje, meni su tartufi bez veze. Mirisom i okusom podsjećaju me na spaljenu automobilsku gumu. Kako se nisam oduševio, a to se upravo ponavljalo otprilike po sto i pedeseti puta otkako smo u braku, ona je počela naslućivati što bi moglo biti posrijedi i rekla: - Pa ti zaista ne voliš tartufe! Potvrdio sam: - Ne. - Ah! - razočarano je slegnula ramenima, ali odmah i živnula: - Ma probaj onda komad ovoga! Približila mi se s komadom nečega između dva prsta i zatražila: - Zini! Poslušno sam razjapio usta kao dreirani lav u cirkusu i ona mi je uvalila komadić nečega na jezik. Očekujući odbojan okus tartufa, (kao "Samo probaj, pa ćeš vidjeti kako je fino i predomisliti se!",) okusio sam nešto jednako tako odurno i uzviknuo: - Fuj! Začuđeno me pogledala i zbunjeno rekla: - Pa to je kozji sir iz ulja koji obožavaš! Mislila sam da ćeš se oduševiti što sam ga našla… Hm! Usredotočim se na okus u ustima i zaista - bio je to fantastičan kozji sir! Da sam ga odmah ispljunuo, nikada me više ne bi mogla uvjeriti da to nije bilo nešto odvratno. Nu, rekoh supruzi, kako nas osjetila varaju! Na to ona ispriča sličnu anegdotu koja to također potvrđuje. Ona voli piti kavu i voli coca-colu. U kafiću obično naruči jedno ili drugo, a često i oboje zajedno. Tako je jednog dana čekajući da konobar donese naručenu kavu počela čitati novine i zanijela se u članak na koji je naletjela. Krajičkom oka registrirala je kada je konobar donio piće i spustio joj ga na dohvat ruke. Ne sklanjajući pogled s onoga što je čitala, dohvatila je doneseno i srknula. Fuuuj! - kakva odurna kava! Srknula je u nevjerici još jednom, a ono - fuuuj! - još gore. Koje je to gnjusno piće? Tek tada je pogledala i uočila da je konobar zabunom donio coca-colu. Očekujući kavu, inače ugodan okus coca-cole bio je odvratan. Ako ne možemo vjerovati ni sebi, vlastitim osjetilima, kome možemo? |
|
MARGINALIJA UZ DNEVNE NOVINE Svojevremeno sam manijakalno čitao novine. Vraćao sam se s kioska natovaren novinama kao da se vraćam iz tjednog šopinga živežnih namirnica. No kako sam i sam počeo pisati, postalo mi je to besmisleno. Naime, manje-više sve što mogu pročitati, čuti na radiju ili vidjeti na tv, na što mogu naići na internetu, na neki način već sam napisao i objavio. Evo, recimo, čitam danas:  Lucidan uvid, odlično napisano (+ima još svašta drugoga zgodnog). Jedino što sam to objavio na upravo ovom blogu u subotu 30. prosinca 2006, prije više od godinu dana. Ako će link raditi, možete provjeriti ovdje: PREKO PREČE, NAOKOLO BRŽE …uopće nije nužno plaziti oko velikih, uvlačiti im se u dupe i namještati se da nas zguze. Takva politika i takvo ponašanje su više odraz karaktera onih koji nas zastupaju nego stvarnih potreba. Istina je da nam oni trebaju, ali oni nas hoće čak i ako im ne trebamo. Dokle god mi slinimo oko njih, mogu postavljati uvjete kakvi im padnu na pamet. Kada bi mi imali petlje jedinstveno reći da nas ne zanimaju, koliko košta da košta, preostalo bi im samo da nas nagovaraju i glade po jajima, i dobili bi sve što trebamo jeftinije nego što sada plaćamo. I što sad? Ništa. Kad je Arijana nadošla na isto nakon godinu dana, ostalima će to biti jasno za dvadeset godina, a tada će to ionako biti svejedno jer će biti debelo prekasno. Mudar čovjek vidi zbivanja unaprijed, pametan dok se odvijaju, prosječan čovjek kada su već prošla, a budala ni tada. To je vrlo jednostavno i pouzdano mjerilo za procjenjivanje ljudi. |
|
SVEMIR
 i STRAH Nekoć su ljudi vjerovali da je Zemlja ravna ploča, a Sunce i Mjesec kugle koje je danji i noću naizmjenično osvjetljuju, dok su zvijezde svjetalca na noćnom nebu. Onda su neki otkrili i objavili, a ostali povjerovali da je Zemlja kugla koja se okreće, a Sunce najbliža zvijezda, dok je Mjesec zemljin satelit. I uskoro se pojavio prvi strah s izvorištem u svemiru: Sunce će se jednom ugasiti i to će biti kraj života na Zemlji. Istovremeno su rasla i saznanja o meteorima. Zanimljiva pojava pretvorila se u prijetnju: što ako naleti neki meteor pet ili pedeset puta veći od onoga koji se srušio u Sibiru? Po nekim teorijama katastrofalni udar meteorita prouzročio je istrebljenje dinosaurusa. Možda ni ne treba čekati da se Sunce ugasi da opasnost iz Svemira uništi sve živo na Zemlji… Saznanja o svemiru su se umnožila, slika svemira se promijenila. Zvijezde nisu samo vodilje moreplovcima i izmamitelji uzdaha zaljubljenih koji ih gledaju držeći se za ruke. U svemiru su crne rupe i crvotočine, galaksije proždiru jedna drugu, među zvjezdama-divovima vlada pravi rat, a mi nismo trunčica udaljena od svega nego beznačajna mrvica unutar prostora većih od svega što možemo sagledati koji su u stalnom previranju i kovitlanju. Što više znamo, to više je toga što nas plaši bojaznima kojima se ne možemo othrvati. O, blaženo doba kad ništa nismo znali, kada smo vjerovali u dječje naivne priče! Blaženo doba kada su se ljudi s neba plašili samo groma! Tadašnji strahovi su zanemarive tlapnje prema onome čega se danas bojimo. (Na primjer, citiram nedavne novine: finski astronomi otkrili su najglomazniju do sada poznatu crnu rupu u svemiru, veliku poput 18 milijardi naših sunaca! Ekstremno sjajni kvazar pod nazivom OJ287 - koji je udaljen oko 3,5 milijardi svemirskih godina - u sebi ne udomljuje samo jednu crnu rupu, nego dvije… I tako dalje.) Suočeni s nelagodom proisteklom iz saznanja koja ne pružaju ikakve nade da išta možemo učiniti u toj svemirskoj bespoštednoj igri, preostaje nam samo želja da ipak postoji nešto što sve uređuje, i to nešto je tako blagonaklono upravo prema nama da upravo o nama posebno brine. Što više znamo to je više novih pitanja i veći pritisak da samo sebe uvjerimo da vjerujemo u postojanje zaštitnika moćnijeg od svega čije je samo postojanje odgovor na sve naše ograničenosti i gluposti. I - gle! - to je onaj isti iz drevnih naivnih priča, malo recikliran, malkice ofarban, površno oprašen… O, Bože, kakvo nepojmljivo precjenjivanje! |
 Nema mi gorega nego kada sam već na izlazu, sjure se starci za mnom i pitaju: - Gdje ideš? Odmah pomahnitam. Odakle ja da znam?! Najradije im ne bih ništa rekao, ali znam da će zanovijetati i neće me pustiti dok im nešto ne kažem. Van! Idem van! Zar ne vide da idem van? Ali to njima nije dovoljno: - Gdje "van"? Što oni misle? Nisam im ja pradjeda Brnislav koji izađe van, pa se ne zna vratiti! - Kako "gdje"?! Van! Samo da nisam u kući! Što ja znam gdje bih mogao završiti?! - Samo nemoj na policiji! - savjetuju oni. - Ni u bolnici! I ne idi s lošim društvom! Recimo, s onim Žižom… I nemojte piti! I ne vozite, naročito ako ste pili…. Ja sve kimam glavom da litanija završi, a znam i kako će završiti: - A kada se vraćaš? Na to pitanje mi zamalo izbije pjena na usta. Pojma nemam kada se vraćam Ako bude sreće - za tri dana. Ili tri mjeseca. Ako zaista bude sreće - nikada! Pokupit će me neke bajne blizanke u Landroveru i otići ćemo na Havaje. Kako bih ja mogao znati? Nisam ja prijetvoran kao Milena. Ona kaže mrtva-hladna: - Idem do Vesne. Po ispitnu literaturu! Ma nemoj! Po ispitnu literaturu! Kasnije je sretnem na ringišpilu, vidim je na snimkama koncerta u prvim redovima, čitam u novinama, u "Crnoj kronici", da su D.B., M.J. i H.K. slupali auto kod Crikvenice, vrati se u tri ujutro. Pitaju starci sutradan: - Nešto si se jučer kasno vratila… Kaže ona, ni da trepne: - Pa da. Navratila Brankica, pa smo ponavljale gradivo… Tak' su ponavljale gradivo da joj još dva dana klecaju koljena i samo se blesavo smije! Tako ispadne ona anđeo, a ja razbojnik. Samo zato jer mi ide na živce to njihovo pitanje "Gdje ideš?" Kao da sam ja oni! Stara kaže "Idem na plac", ode na plac, u povratku popije kavicu s tri torokuše na štandu pored tržnice, i evo je pravo doma. Kaže stari "Idem na pivcu s dečkima…", ode do birtije na uglu, popiju pivicu i vrati se točno na početak televizijskih vijesti. Ne mogu ja to tako. Ja, recimo, krenem Žiži po kabel za presnimavanje, ali već na izlazu naleti na Krpeca koji kaže da je društvo na starom mjestu, pa odemo tamo, ali ondje nema nikoga jer su svi otišli do Jure doma. Odemo Juri doma, a on baš izlazi s Franom, Gavrom i Božom, iznašaju vešmašinu. Nose vešmašinu Mimici, a kod nje da su još neki komadi. Vešmašina ne ide u lift, to jest, ili mi ili vešmašina. Nikako zajedno. No ako je vešmašina sama, tko će iznutra pritisnuti gumb da kabina siđe u prizemlje? Ako se netko popne na vešmašinu, onda lift neće krenuti jer je preopterećen. Snesemo je rukama sa šestog kata, uguramo u kombi, kombi se neće upaliti… Guramo ga do Zapruđa. Ženske u međuvremenu ogladnile i otišle na čvape… Tu se potučemo s nekim tipovima iz kvarta oko mjesta za parkiranje, ništa ozbiljno, ali dođe policija. Božo, Gavro i ja zbrišemo do Sopota. Kad smo se već našli ondje, smislimo da svratimo Branku, a ondje Gavro primijeti da je putem izgubio novčarku, pa hitno nazad… i tako dalje, i tako dalje. Svega ima osim jebačine. I kako da kažem gdje i kuda idem kada ni ja pojma nemam kako će sve završiti kada izađem van? Da nije tako, ne bih ni izlazio. Ako ću ja ikada imati djece, nikad ih neću pitati gdje idu. |
|
OLD SOULS Our love is an old love, baby it's older than all our years I have seen in strange young eyes familiar tears We're old souls in a new life, baby They gave us a new life to live and learn Some time to touch old friends and still return Our paths have crossed and parted this love affair was started long long ago This love survives the ages in its story lives are pages Fill them up may ours turn slow Our love is a strong love, baby we give it all and still receive And so with empty arms we must still belive All souls last forever so we need never fear goodbye A kiss when I must go… no fears… in time… we kiss hello DREVNE DUŠE Naša ljubav je stara ljubav… starija od svih naših godina… Vidio sam u nepoznatim mladim očima poznate (bliske) suze. Mi smo drevne duše u novim životima, dušo. Dano nam je da proživimo novi život, da učimo… (Dobili smo) neko vrijeme da budemo sa starim prijateljima i iznova se vraćamo. Naši putovi su se križali i razdvajali, ova ljubav je počela davno, prije mnogo vremena. Ova ljubav preživljava vjekove, u njezinoj priči životi su stranice. Ispuni ih, neka se naše okreću polako… Naša ljubav je snažna ljubav, najdraža. Dajemo je cijelu i istovremeno dobivamo, i tako - praznih ruku - moramo vjerovati: sve duše traju vječno, te se ne smijemo strašiti rastanka. Poljubac za rastanak… bez straha… vremenom… postat će pozdrav ponovnog sastanka. |
 Jedan od razloga zbog kojih sam se oženio, ono što sam želio i očekivao, bio je - doručak. Zamišljao sam naše doručke. Čisto jutarnje svjetlo. Naspavani smo i dobre volje. Na stolu su svježa peciva, ili toster iz kojega iskaču topli prepečenci. Ondje je i mikser za voćni frape, te zdjela s voćem i vrč s mlijekom. Margarin, posudice s pekmezima i džemovima… Sir i neki svježi narezak… Sjedimo pored velikog otvorenog prozora, ako je toplije i na terasi, ne uključujemo ni radio, a kamoli televiziju. Jedino što se čuje je glasanje ptica. Pričamo o tome što smo noćas sanjali. Dogovaramo se što preko dana trebamo i što bismo željeli napraviti, kada ćemo se ponovo vidjeti. A onda, posteljina je još nepospremljena i topla, ti si još u dugoj majici u kojoj spavaš, a ja sam ujutro oran i prpošan, nabrzinu se dograbimo i povaljamo po krevetu, da se ne tuširamo bez veze. Kasnije, prođu godine, nismo više sami. Nas dvoje smo stup obitelji, temelji domaćinstva. Kako se pojavimo u kuhinji, dovuku se i pas i mačka. Pripremimo stol i idemo probuditi djecu. Pomažemo im namazati putar na kruh, režemo im sir, točimo kakao, učimo ih kako da to sami naprave. Pričamo o tome tko je što sanjao. Ako je zima, pa su prozori zatvoreni, negdje iz stana dopire tiha nenametljiva muzika. Prođu godine, djeca su porasla. Sin je trknuo biciklom do pekare i donio svježi kruh, a kćerka skuhala kavu već prije nego smo mi ustali. Baka je iznijela iz hladnjaka na stol sve što bi nam moglo zatrebati jer ona ima najbolji pregled što je u njemu. Budimo prijatelja koji je odsjeo nekoliko dana kod nas. Kakvi su nam dnevni rasporedi, obaveze i poslovi će nas preko dana raštrkati na sve strane i doručak je jedino vrijeme kada se možemo svi naći i zajedno početi dan. Prvi se javlja onaj tko je nešto posebno neuobičajeno sanjao… Prođu godine u trenu. Nigdje ne žurimo, ali nema ni potrebe. Doručkujemo u dnu vrta. Ako podignemo glavu prema balkonu na prvom katu vidimo unučiće i roditelje koji posluju oko njih. Kad roditelji odu na posao, malci će sići do nas da probaju kolač koji smo im sačuvali, te da ih odvedemo do vrtića. Jedva čekamo da čujemo što su sanjali… |
 THE HELL OF IT Roll on thunder shine on lightnin' the days are long and the night are frightnin' Nothing matters anyway and that's the hell of it Winter comes and the winds blow colder well some grew wiser you just grew older And you never listened anyway and that's the hell of it Good for nothin' bad in bed nobody likes you and you're better off dead goodbye We've all come to say goodbye goodbye Born defeated died in vain Super destruction you were hooked on pain and tho' your music linger on All of us are glad you're gone If I could live my life half as worthlessly as you I'm convinced that I'd wind up burning too Love yourself as you love no other be no man's fool be no man's brother We're all born to die alon y'know that's the hell of it Life's a game where they're bound to beat you and time's a trick they can turn to cheat you And we only waste it anyway and that's the hell of it Good for nothin' bad in bed nobody likes you and you're better off dead goodbye We've all come to say goodbye goodbye Born defeated died in vain Super destruction you were hooked on pain and tho' your music linger on All of us are glad you're gone |
 Reda radi, kao uredan građanin, ne vjerujući da će biti išta od toga, prijavim krađu miliciji. Tri mjeseca kasnije zovu me u područnu milicijsku stanicu i pitaju: je li ovo moj kazetofon? Pokažem račun, pokažem garanciju, dokažem da jeste. Odmah mi ga uruče. Nisam znao bih li se više čudio ili radovao. Šest mjeseci kasnije dobijem poziv od suda da se pojavim na nekom ročištu kao svjedok. Gledam ime optuženoga, neko nepoznato ime. Čitam po kojem je članku zakona optužen, ništa mi to ne znači. Slučaj s kazetofonom sam već odavno zaboravio… Dođe dan suđenja, što ću? Odem na sud vidjeti o čemu je riječ. Dođem onako kako svakodnevno hodam po gradu: kosa do ramena, dva-tri dana neobrijan, traperice, tenisice, majica… Uđem u zgradu suda, trebam na treći kat. Srećom, ima lift. Unutra već dvije kokice pedesetih godina s hladnim trajnama i u jeftinim vesticama iz Trsta, te neki tip, kao iz kutije. Obrijan, svježe ošišan, miriši, odijelo, bijela košulja, cipele oglancane da se presijavaju, izdaleka se vidi kako su mu nokti podštucani. Kako uđem u kabinu, tako se one dvije kokice odmah zbiju oko njega kao da sam kužan. Izađemo na istom katu. One požure niz hodnik i zađu u neku pokrajnju kancelariju. Onaj maneken hoda ispred mene i čita brojeve na kancelarijama, pa i on uđe za njima. Pogledam, a ono soba u koju su i mene pozvali. Uđem i ja. One dvije kokice već sjele svaka s jedne strane sutkinje, a daktilografkinja sjedi iza pisaće mašine u uglu. Njih dvije su građanke-porotnice. Gledaju me mrko s visoka s gnušanjem i gađenjem, samo što me ne pljunu. Što god da sam skrivio, već sam osuđen. Istovremeno, kada im pogled svrne na ono milo dijete odmah se raspekmeze, razvuku usta od uha do uha i kimaju mu s razumijevanjem i naklonošću. Tako pristao, pristojan i uređen mladić! Uzoran! Sad će one pred njim pokazati kako pravda sustiže nevaljalce, sve dolazi na svoje mjesto i sve u svemiru je u najboljem redu. Jest da je to prljav posao, ali netko se mora i time baviti. Sutkinja nam obojici uzme podatke. Meni prvome. Kako što kažem tako vidim da je sve gore i gore. One dvije se samo sve više i više roguše. Sve ih smeta. Što imam biti rođen u Zagrebu?! Tko zna je li to uopće istina ili je to neka od mojih prijevara, a ako nije prijevara, tim gore! Blago meni da nisam Rom, samo je to falilo. Onda onaj maneken daje podatke… Sve babe, uključujući daktilografkinju, samo se tope od milja kako on fino, pristojno i uliznički odgovara. Gotovo im od ganuća grunuše suze radosnice kada je završio. Počne suđenje. Sutkinja otvori dosije i čita… Oštećeni - ja. Onaj uglađeni mladić - lopov! Porotnice blenuše, razrogačiše oči, problijediše… Zinule, kolutaju očima, ne vjeruju svojim ušima. Kako to može biti? To je neka kobna zabuna! To nije u redu! Kaos, anarhija! Gdje je tu pravda, da tako fin mladić bude osuđen, a očigledno spadalo poput mene još ima i kazetofon! Svijet je uzdrman u temeljima! Kada bi me barem mogle osuditi na nekoliko godina zatvora da ne nagrđujem okolinu! Ili jedno pedesetak udaraca kandžijom, čisto preventivno! Sva sreća da umjesto sutkinje nisu bili moji roditelji! Ne bih se tako jeftino izvukao! |
 Tragičnom spletu okolnosti kumovalo je i što se djevojka koja je vjerojatno dnevno poslala minimum dvadesetak sms-ova nije sjetila poslati barem jedan u kojemu bi navela registraciju auta u koji ulazi. Ubojica je također iskazao prvenstveno primitivizam priznavši da je pokušao uhvatiti nesretnu djevojku za koljeno jer "kakav bi bio muškarac da nije pokušao". Uostalom, što je nagnalo mladića kojeg svi opisuju kao mirnog, pristojnog, čak uzornog, na tako stravičan zločin? Možemo mu vjerovati da nije imao namjeru ubiti, već da mu je cilj bio samo seksualni čin, milom ili silom. Ubiti curu koja ne da? (Po tom principu ja bih trebao biti masovni ubojica ranga zapovjednika konclogora.) To kazuje da se sve događalo u atmosferi seksualne opresije u kojoj žene čuvaju svoj "dobar glas" i po cijenu života, te su muškarci maksimalno neiživljeni. Za mladiće kojima hormoni samo vrcaju, odrastati u takvoj sredini svojevrstan je pakao. Sve u svemu, potka na kojoj su se kretala oba tragična lika ovog zločina je primitivizam i rigidni antiseksualizam. I što se čudimo? Trebamo se čuditi da takvih zločina nema i više. Ta niti je sinjska krajina po ičemu izuzetak, niti je ubojica jedinstvena bolesna osobnost. Takvih neiživljenih primitivaca, zastupnika madrac-filozofije, imamo na svakom koraku, počevši od vlade, Ustavnog suda i drugih državnih organa. Sirota žrtva nije stradala samo od uhićenog ubojice. On je bio samo izvršitelj sudbine koju su krojili brojni neimenovani kreatori koji se sada zgražaju. |
 Da li vas zanima koliko se brzo postane pušač? Čak i ako vas ne zanima, iznenadit ćete se. Recimo, nadavno ste sa svojim društvom priredili tulum… Odlično ste se proveli. Sakupilo vas se pet ili sedam mladića i dvije ili tri djevojke… Slušali ste odličnu muziku. Svi zajedno popili ste cijelu flašu nekog alkohola i popušili kutiju cigareta. Dvoje ili troje su se pušeći zagrcnuli i zakašljali, izbile su im suze na oči i nisu mogli završiti ni jednu cigaretu do kraja. Ostali su se dobro zabavili zafrkavajući ih. Od tada je prošlo možda već dvije sedmice… Da li ste time postali pušač? Ako ste jedan od onih koji su odbili probati makar i jedan dim, sigurno niste postali pušač i vjerojatno nikada nećete, premda opasnost da ćete kad-tad nasjesti nije zauvijek otklonjena. Ako ste jedan od onih kojima je cigareta bila toliko odurna i nepodnošljiva, da vam nikako nije jasno što ljude na to navodi, te ste odlučili nikada više tako nešto ne ponoviti, sigurno niste postali pušač i vjerojatno nikada nećete, premda opasnost da ćete kad-tad nasjesti nije zauvijek otklonjena. Ako ste jedan od onih kojima je cigareta bila toliko odurna i nepodnošljiva da niste mogli popušiti niti jednu i cijelo večer ste trpili da vas svi maltretiraju i zafrkavaju vas zbog toga, te ste odlučili da ćete se sljedećeg puta bolje držati, po mogućnosti da ćete i vježbati u međuvremenu - postali ste pušač koji će se moći osloboditi te navike samo uz teške muke. Ako ste zaključili da se pušenje bezvezno i neugodno, grize grlo i oči, ostavlja oduran okus u ustima, štipa u nosu, nagoni na kašalj, nije vam jasno što ljude navodi na tako nešto, nije vam se ni najmanje svidjelo pa vam je jasno da nikada nećete postati pušač jer se na tako nešto neugodno nikada nećete moći naviknuti, niti ima razloga da to ikada ponovite, ali ste zadovoljni i ponosni kako ste dobro držali - vi ste već pušač! Naime, kad iskrsne sljedeća takva prilika, a neodgodivo će uskoro iskrsnuti, bez ikakvih obzira ćete sve ponoviti, biti će vam lakše nego prvi puta. Neka se to nekoliko puta ponovi i ulovljeni ste. Narednu godinu dana ćete ponosno pušiti svakom prilikom, a svaki puta kad pripalite pomisliti ili reći onima s kojima ste u društvu da vam nije jasno što ljudi nalaze toliko teško u tome da se ostave cigarete i čemu je uopće ostaviti? S visoka ćete gledati ili misliti o onim bijednicima koji kukaju kako se ne mogu ostaviti te štetne navike. Kog vraga uopće puše kada imaju nešto protiv toga? Kakvi su to slabi karakteri koji se ne mogu ostaviti nečega tako bezveznoga? Vi bi, recimo, mogli prestati kad god hoćete, samo što nećete jer ne vidite razloga zašto bi… Pametan čovjek ući na iskustvima drugih, naročito na njihovim pogreškama. Istina je da vlastite pogreške mogu najbolje poučiti, ali se često ne mogu ispraviti ili nanesu nepopravljive štete. Pušenje je jedna od takvih stvari koja može donijeti samo štete. Zašto ne vjerujete svima koji znaju, i pušačima i onima koji su uspjeli prestati pušiti? Najpametniji i najlakši način da se izbjegne bolesno i štetno ovisništvu jest da se nikada ni ne zapuši. Nakon prve cigarete može uslijediti samo druga, a nikako ono stanje kada se pošteno moglo reći "Nisam popušio niti jednu". Pušač se postaje nakon prve cigarete. Ovisnik nakon druge. Jedino što su ljudi toliko bedasti da im je potrebno godinu-dvije da bi to shvatili i sami sebi priznali. |
 Nema toga što mi toliko može uzrujati majku kao kad otkrije da u kući nema tablete za umirivanje. Prokleto je to, isto kao i svima znana pojava da novci najviše nedostaju upravo kada je najgora besparica. Grijanje je najpotrebnije zimi! Dovoljno je da nekoliko sati nema što popiti, pa ožedniš ko vrag! Što je najgore, ako si žedan, ne možeš to ukloniti zadovoljavanjem neke druge potrebe, recimo da se odeš osunčati, niti glad možeš zavarati utaživanjem kulturnih potreba duže od petnaest minuta. Nasreću, koliko god nejebica bila strašna, neki se seks uvijek zbudne uvijek upravo nakon što najgora jebosuša smlavi čovjeka na najdublje dno dna. |
 Godine 1970. ni Amerika ni Engleska još nisu postale zemlja proleterska, a filmski hitovi te godine koji su došli iz tih zemalja bili su "M.A.S.H", "O jagodama i krvi", "Odiseja 2001", "Butch Cassidy and The Sundance Kid", "Easy Rider", "They Shoot Horses, Don't They?", "If…" i "Midnight Cowboy". Navedeni filmovi bili su toliko dobro prihvaćeni svuda u svijetu da se može reći da su obilježili filmsku sezonu. Imali su dvije zajedničke karakteristike: 1. kolektivni glavni junak, glavni junak je množina, nekoliko glavnih junaka su ravnopravni: usamljeni jahač, (svejedno da li kauboj ili vitez,) grubi i pronicljivi detektiv, romantični ljubavnik, komedijant, historijska ličnost, i slični, rascijepili su se na najmanje dvojicu, ako ne i cijelu grupu likova. Istina da je toga bilo i ranije, (na primjer braća Marx ili "Nevolje s Haryem",) no to je primano kao rijetki izuzetak, ili u slučaju "Najdužeg dana" kao dramaturška neizbježnost. (Čak i među četiri mušketira, D'Artagnian je bio glavni!) Novo razdvajanje glavnog junaka u više likova omogućilo je da oni iskazuju svoju subjektivnost i otvaraju intimu u međusobnim razgovorima i odnosima, te zamijene šutljive tipove poput Haphreya Bogarta koji su iskazivali svoju čvrstoću time što su prigušivali otkrivanje osjećaja. 2. neprijatelj glavnog junaka je jednako jak, jači ili neizbježan i nepobjediv. Ranije su negativci u svakom pogledu bili inferiorni, slabiji, ružniji, bedastiji, moralne nule. Početna premoć negativca bila je u službi poruke kako je gadan, no kasnije je problem junaka uglavnom kako da otkrije tko je negativac, pronađe gdje se sakrio, sustigne ga i pobijedi u izravnom odmjeravanju snaga. Negativac u filmovima sedamdesete postaje sistem, birokracija i rat ("They Shoot Horses, Don't They?", "If…", "O jagodama i krvi",) neljudska inteligencija ("2001") ili je naprosto premoćniji. Dapače, neprijatelj čak nije nužno negativac. Butch Cassidy i Sundance Kid su šarmantni razbojnici, a neumitni progonitelj je šerif na strani pravde. To pak otvara mogućnosti da završetak nije nužno heppyend, već upravo obrnuto kao u "The Strawberry Statement", "Butch Cassidy and The Sundance Kidu", "Easy Rideru" i ostalima, ili - u najboljem slučaju - neodređen kao u "Odiseji u svemiru". Te inovacije su od tada postale toliko svakodnevne da je danas teško zamisliti da nekoć tako nečega nije bilo. Malo vjerojatno da se desetak nezavisnih producenata tako nešto unaprijed dogovorilo. Prije će biti da su te dramaturške promjene posljedice promijenjenih sagledavanja stvarnosti i izmijenjenih stavova prema životu koje su svi dijelili. Oni su pak posljedica promjene duha vremena u burnim šezdesetima, koje su kulminirale šezdeset i osme. Duh vremena ogledao se ponajmanje u tada aktualnim sadržajima koje su filmovi prikazivali. Da su ih obrađivali na stari nečin, neke priče ne bi ni mogli ispričati. Upravo je struktura pričanja omogućila i da filmovi čija je radnja smještena u prošlost ili u daleku budućnost budu tada suvremeni, a danas za povijest filmografije nezaobilazni. |
 Vidmir Raić je objavio dva članka od tridesetak redaka u "Studentskom listu" i oduševio se za novinarstvo. Otišao je u redakciju i pitao što bi mogao dalje. "Smisli sam i predloži," rekli su mu stari urednički lisci. "Smislio sam!", uzvikne on bez oklijevanja. "Intervjuirat ću Jane Seymour!" Jane Seymour je, pored toga što je bila možda najljepša glumica među svima koje su u to doba mogle vidjeti na filmskom platnu, bila izuzetno popularna u cijelom svijetu nakon TV-serije "Jedrenjaci". Odigrala je glavnu žensku ulogu u filmu u Jamesu Bondu "Live and Let Die", a zatim došla u Zagreb sudjelovati u snimanju tv-serija "Rat i sjećanje", te odsjela u "Esplanadi". Pomisliti da bi "Studentski list" moglo dobiti intervju od nje bilo je već samo po sebi toliko drsko i/ili naivno da su ofucani urednici ostali bez teksta. Da kažu što stvarno misle o zamisli spriječilo ih je jedino što je Vidmir već onda bio oko dva metra visine i poneku kilu više nego što bi bilo idealno. - Svakako! - rekoše urednici. - Pa kad si već ondje, zapitaj Roberta Mitchama kako mu se sviđaju sir i vrhnje s Dolca! Zadovoljan što je dobio zadatak, Vidmir poletno otpraši u "Esplanadu". Ode na recepciju i pošalje poruku Jane Seymour da je čeka u predvorju. Za nekoliko minuta umjesto nje sjuri se do Vidmira njezin agent za reklamu, publicitet, promociju, štampu itd. Čovjek je bio sav očajan jer u tri dana, koliko su već bili u Zagrebu, ama niti jedan novinar nije zatražio išta od njega i Jane. Kasnije analize slučaja ukazivale su da su svi najvjerojatnije mislili da nema izgleda dobiti išta od nje, a agent je bio naučen da gdje god dođe gotovanski sjedi i šuta nogom one koji se tiskaju uokolo, pa se potpuno zblesirao. Vidmir reče da bi intervju. Agent odgovori da - kakav intervju?! Jane ga zove navečer na večeru, na njen trošak! Pa će se porazgovarati kao ljudi, može pitati što hoće i koliko hoće, a kasnije neka on napiše štogod mu volja. Pojavi se Vidimir u zakazano vrijeme obrijan i u odijelu, milina ga pogledati. Agent je u međuvremenu objasnio Jane da se nitko od novinara nije pojavio jer postoji jedan koji je glavni, pa kad dođe taj, svi ostali prepričavaju što taj kaže, a to je, glavom i bradom - Vidmir! Jedva jedvice ga je nagovorio da prihvati poziv za večeru i Jane bolje da se potrudi ostaviti dobar dojam jer o tome ovisi njezina popularnost u ovom dijelu svijeta. Mora agent nekako opravdati svoju plaću. Sjednu oni u restoran, a Jane med i mlijeko! Agent pripremio kutiju s promocionalnim materijalom u kojoj su nedostajale jedino njezine upotrijebljene gaćice. Zapiše Vidmir ponešto u blokić, a nakon večere pozove ga Jane sebi u apartman da još nešto popričaju u četri oka, odakle ga je pustila tek oko ponoći kada je agent kucao na vrata da mora na spavanje jer ujutro ima snimanje, a kad su prolazili predvorjem nalete na Roberta Mitchama, te Vidmir iskoristi priliku da ga zapita kako mu se sviđa Zagreb i što misli o siru i vrhnju s Dolca. Dođe Vidmir sutradan u "Studentski list", a ondje se već nabrusili da ga živog oderu, izrežu na komadiće i rastave na dijelove. - I…? - pitaju prijetvorno. - Jesi li donio intervju? Nakon toga se Vidmir zauvijek opredijelio za novinarsku profesiju, očekujući da će cijeli život biti kako je počelo. |
 - Hajdemo u more! - predložim Tomiću. - Ni slučajno! Ni za sve blago ovog svijeta! Ni za vraga! - živne on. - Zar nisi vidio današnji glavni naslov na svim naslovnim stranicama?! Morski pas u akvatoriju! Pet metara! Uopće nemam namjeru zagaziti ne znajući što je ispod površine. Uđem u vodu, a tri metra dalje čeka me RIBA da me pojede! Istina, pisalo je da viđeni morski pas ima više od pet metara, no nije ustanovljeno koje je vrste; da li od one dvije opasne ili od sto i pedeset bezopasnih vrsta, a to da je "u akvatoriju" znači da je uočen dan ranije na dvadeset kilometara od mjesta u kojem smo se zatekli. Ipak, nitko ne prilazi ni blizu vodi. - Mladiću! Upravo iskazuješ iracionalni strah pred nečim što ima toliko malo izgleda da bi se dogodilo, da je gotovo izvjesno da se ni ne može dogoditi… - rekoh mu. - Nema veze! - ražesti se on, gnjevno pripali cigaretu i počne je sisati kao da mu je nešto skrivila. - Dovoljno mi je pomisliti da postanem hrana nekome toliko glupom kao riba! RIBA! Da me riba pojede!!! Tako nešto ne želim riskirati ni najmanje! - Mladiću! - rekoh mu. - Upravo iskazuješ iracionalno pouzdanje u slijepu sreću nadajući se da nećeš biti jedan od onih 80% pušaća koji završavaju s rakom ili emfizemom pluća. - Ha! - usklikne on. - Dovoljno mi je prisjetiti se Tita i Castra s onim njihovim cigaretinama, pa da me sve brige minu. Poznajem pojavu. I meni je dovoljno pomisliti da Mick Jagger NIJE dobio AIDS, pa se nakon toga ne mogu ozbiljno zabrinuti da bi tako nešto moglo snaći i mene. Ako on nije dobio, nitko ne može! Toliko koliko je on prevrnuo i opalio, teško da je i Hugh Hefner, pa ako njih dvojica nisu dobili AIDS, kuda bih ja sa svojih stotinjak recki godišnje?! Primjer iracionalnog straha je i gospođa Slavica koja se toliko uzruja i isprestraši kad čuje da je bio snažan potres u Anadoliji, da odmah mora pripaliti. Ljude naročito straši ono što mogu lako zamisliti i upečatljivo vizualizirati. Lakše je zamisliti ugriz zmije, krokodila ili morskog psa nego onu cigaretu nakon koje nema povratka. Posebno straše pojave koje se može zamisliti u skladu s vlastitim strahovima. Recimo, "potres" se može zamisliti kao da nekoga zemlja proguta, zgrada zgnječi, tlo se ljulja ili se posvuda rasplamsaju požari. Da bi priča bila kompletna, kada se na tezulji pokušavaju odmjeriti iracionalni strah i iracionalni optimizam, ni prosudba ne može biti racionalna. Tako je svojevremeno većina hrvatskog naroda bila toliko egzaltirana teoretskom mogućnošću da se dolaskom kapitalizma svatko može obogatiti, da se malo tko obazirao na podatak da su 1938. trećinu stanovnika Zagreba činili sluge i sluškinje, te je malo tko bio zaustavljen izvjesnim predviđanjem da će većina izgubiti, osiromašiti i biti svedena na sluganski status. Označimo iracionalnost plavom bojom. Proizvoljno, arbitrarno, neutemeljeno, ali jasno i jednoznačno. Kada bi nakon toga imali neki sprej kojim bi mogli pošpricati sve iracionalno, otkrili bi da živimo u plavom svijetu, s ponekim svjetlijim i tamnijim plavim mrljama, i tek rijetkim oazama drugih boja. |
 Povećala, naočale, dalekozori, mikroskopi, teleskopi, sve su to pomagala koja koriste saznanja optike da bi omogućila ljudima da bolje vide. No zaludu povećala, naočale, dalekozori, mikroskopi i teleskopi ako ih čovjek redovno ne čisti. Kroz prljave, zapuhane naočale vidi se lošije nego bez njih. Trunak prašine unutar mikroskopa, nepravilno postavljeno sočivo u dalekozoru, otisak masnog prsta na okularu teleskopa, i niz takvih stvari mogu pretvoriti optičke pomagače u njihovu suprotnost. Zavarani pouzdanjem u pomagala, ljudi oslabljena vida ili oni koji žele vidjeti ono što nam nije rođenjem dano da vidimo, uvjereni da vide bolje ne primjećuju da vide slabije ako ne održavaju pomagala kako treba i pravilno ih ne rabe. P.S. Htio sam reći tu nekim likovima da im je mentalna optika u jadnom stanju. |
 Tako i ja imam svoje lijepe misli za uspavljivanje. Pokrijem se do brade, ugasim svjetlo, sklopim oči, i prvo razmislim koju od omiljenih desetak maštarija ću odabrati da me uspava. Najjednostavnija je slična onome kako navodno neki ljudi protiv nesanice u mislima broje ovce. Ja razmještam namještaj po stanu. Fotelju ovdje, policu ondje, akvarij u kut… Obično ne stignem urediti ni jednu prostoriju, a već spavam. Zatim mi je na raspolaganju kompliciranija maštarija: Korčula - republika! Dovoljno je velika i svega ima da joj nitko drugi ne treba. Prvo je humano očistim: narkobosove i dilere potrpam u zatvor, a ljudskoj stoci raznih vrsta ponudim za sve što imaju otprilike pet puta više nego što vrijedi, samo da se pokupe s otoka. Ako netko neće, ne treba. Pozvao bih na otok takve ljude koji bi stvorili atmosferu da bi stoci preostalo ili da se pod hitno preobrazi i pazi kako se ponaša, ili da pobjegnu sami od sebe glavom bez obzira. Zatim bi otkupili teritorij otoka od Republike Hrvatske. To bi bilo najjednostavnije. Nekolicinu ljudi se potkupi, nešto malo da se u državnu blagajnu, i svi sretni i zadovolji. Čas posla i nakon toga su svi papiri čisti. Za ministricu pravosuđa izaberemo Iku Šarić, za kapoa ekonomije Ivana Lovrinovića, za mistricu znanosti Andreu Ambriović-Ristov… I ne stignem dublje ući u kadrovsku križaljku, a već spavam kao medvjed u zimskom snu. Dobro, da se ne fuliramo, imam na raspolaganju i nekoliko prijatnih misli za uspavljivanje tipa ove: vrlo komforna planinarska kuća u snijegu na Alpama. Kuća ima i zimski vrt u kojoj je bazen s toplom vodom iz termalnih izvora. Kroz prozore puca pogled na nepregledno prostranstvo pod snijegom, no u nju je naneseno toliko toga da nema potrebe izaći van dalje od pet metara od ulaza. U najvećoj sobi je vrhunska stereo-oprema i oko tisuću glazbenih albuma na različitim nosačima zvuka, te klavir. U originalnoj zamisli bilo je ondje i dovoljno probranih knjiga za deset godina izučavanja, kasnije je kuća opskrbljena i video-plejerom s dovoljnim brojem dobrih filmova, što je u posljednje vrijeme zamijenjeno velikim plazma-ekranom i filmovima na DVD-ima, a najnoviji poboljšanje u kući je uvođenje bežične internet-veze. U toj kući živim preko zime s dvije vrlo vješte i predane gejše, prvakinje svijeta u masiranju, no one su još djevice jer u desetak godina koliko održavam tu maštariju, svaki put krećem od početka, i - dok obnovim sve u planinskoj kući - kada one dođu na red već se obeznanim. U stručnoj i popularnoj literaturi naišao sam i da mnogi muškarci imaju i sretnu misao za dizanje. Mnogi su oženjeni za takve akrape i ksantipe, da im nema druge nego - kada te grdobine na njih navale - da se uvjeravaju "Ne, to nije ona! To je Tatjana Jurić ili Renata Sopek!" Njihova sretna misao mora biti jaka, što je grdobina gora - to jača, pa ako zaista djeluje možda imaju sreće da se taj dan provuku bez mnogo ozljeda. Slično tome imam svoju sretnu misao za lakše podnošenje doktora. Nasreću, nisu me odviše maltretirali kroz život, ali sam ipak morao povremeno podnijeti pikanja, rezuckanja i druge manje neugodnosti. Suočen s takvim situacijama, odmah aktiviram prigodnu maštariju. Jedna nevjerojatno lijepa žena izuzetnog karatera i cjelokupne osobnosti - ne znam što joj bi - zaljubila se u mene… No prije nego se upusti sa mnom, želi provjeriti nosim li neku skrivenu zaraznu boleštinu, a zatim - vidjevši kako sam ofucan - šalje me na doktorsko mehaničarsko dotjerivanje da me uglancaju i pritegnu sve spojeve prije nego me preuzme… Nije uz mene jer je zaposlena, ali svi doktori rade po njenim naputcima… Kada kucne čas da zaspem zauvijek, nadam se naći pogodnu sretnu misao da me prenese tim velikim prelazom. Konvencionalna maštarija koja se nudi ni najmanje me ne zadovoljava. Blažene duše na oblacima sviraju na harfama…, sve mi je to dosadno, sterilno, glupo i neuvjerljivo, manje izgledno nego da ću se naći u planinskoj kući s dvije gejše. Nitko ne zna kada će mu čas kucnuti, pa zato svakodnevno treniram produciranje sretnih misli, kada zatreba ona posljednja i najučinkovitija, da je mogu brzo i pouzdano priskrbiti. |
 Pitajte majke i očeve, ili - još bolje - bake i djedove, zna li itko od njih za PRIČU O LAVU KOJI SE ZVAO RUA I KOJI JE VOLIO JAGODE S njom započinje zbirka priča koja mi je bila jedna od prvih knjiga kojih se sjećam, možda prva knjiga koju sam pročitao, ili mi je majka čitala, a ja samo listao i pamtio slike. Nažalost, ono čega se ne sjećam je kako se cijela knjiga zvala, a kamoli ime autora. Da znam bilo što od toga, pronašao bih knjigu već negdje jer mi je žarka želja da je još jednom u životu pročitam, da vidim što me to toliko kao dijete oduševilo. Dobro se sjećam većine ilustracija, njihove veličine i rasporeda na nutrašnjim stranicama, ali korica se ne mogu sjetiti. Dakle, priča započinje time da su bili neki Seka i Braco, te da su oni imali plišanog lava koji se zvao Rua, koji je volio jagode. Seka i Braco su ga svakodnevno hranili jagodama, pa mu je cijela njuška bila zamrljana njima, te je izgledao vrlo krvoločno. Jednom su roditelji trebali na put u Afriku, pa su poveli sa sobom Seku i Bracu, a oni su ponijeli lava Rua. Stanovali su u posljednjoj kući na rubu savane. Navečer su Seka i Braco zaspali, a Rua je sjedio u uglu sobe i slušao kako iz daljine riču lavovi. Kako je slušao, tako je počeo rasti, i rastao je i rastao, i na kraju se pretvorio u ogromnog pravog lava. Pogledao je uspavane Seku i Bracu, a zatim iskočio kroz otvoren prozor i zaputio se prema rici lavova. Pustinjski lavovi su zapanjeno gledali kako im prilazi lav veći od svih ostalih, krvoločno crvene njuške i odmah su mu ponudili da postane poglavica i povede ih u lov na antilope. "Hvala, ja jedem samo jagode!", odgovorio im Rua, a lavovi su ostali zadivljeni kako pridošlica lovi i ulovi nešto za što oni nisu ni čuli. Rua je krenuo dalje i na rubu savane sreo lavicu koja je s dva lavića živjela u pećini na obroncima planine. Ona se jako obradovala vidjevši najljepšeg lava kojeg je ikada vidjela, te se ponadala da bi on mogao ostati i brinuti za njezinu obitelj. Lavica je iznijela pred Rua najljepši komad antilope sa zaliha, ali se on zahvalio i rekao da jede samo jagode, pa kako je ogladnio mora dalje da bi ih pronašao. Nadalje je sreo još neke lavlje likove, ali svi su mu nudili samo meso, dok je on postajao sve gladniji. Napokon je, nakon dugog lutanja, osjetio miris jagoda. Miris je dolazio iz neke kuće. Rua je prišao kući i uskočio kroz prozor u sobu u kojoj su spavali Seka i Braco i ondje je na stolu bila košarica jagoda. Počeo je jesti i - kako je jeo - tako se počeo i smanjivati. Bivao je sve manji i manji i kada su se Seka i Braco ujutro probudili zatekli su svog plišanog lava Rua, koji je volio jagode, crvene njuške na istom mjestu gdje su ga navečer ostavili, a kasnije su se svi u kući čudili kada su pod prozorom otkrili tragove najvećih lavljih šapa koje su ikada vidjeli. U istoj knjizi bila je i priča o prekrasnom bijelom pukovnikovom konju koji je želio biti konj na cirkuskom vrtuljku. Pomagajte, pomozite! Tko zna o kojoj je knjizi riječ? Tko bi to mogao saznati? Za svaki podatak koji vodi ka traženoj knjizi spreman sam pošteno se odužiti. |
 U početku je fotografija bila elitistička zanimacija. Ne samo da je potrebna oprema bila vrla skupa, nego su fotografi sami pripremali kemikalije, a često pronalazili i vlastite recepture, što je zahtijevalo znanje koje je malo tko imao, te vrijeme i posvećenost koje si je malo tko mogao priuštiti. Od samog početka fotografe je izazivalo i privlačilo fotografiranje ženskih aktova. Tako je nakon grofa Janka Draškovića, po mnogo čemu višestruko pozitivnog lika iz naše povijesti, ostala i fotografija njegove sluškinje, a što su radili nakon što ju je fotografirao možemo samo nagađati.  Razvojem fotografske tehnike fotografija je postajala sve jednostavnija, dostupnija i demokratičnija. Naposljetku su se i aparati i filmovi i sav pribor proizvodili industrijski, a privatne filmove amatera razvijali su i pravili s njih fotografije obrtnici koji su otvorili svoje radnje u svakom, pa i manjem gradiću. Početkom šezdesetih godina počeli su se masovno proizvoditi i prodavati po svima prihvatljivim cijenama polaroid fotaparati. Njihova osnovna kvaliteta bila je što su se slike razvijale za manje od minute, pa su se mogle odmah pogledati, a za to nije bila potrebna ničija pomoć sa strane. Svatko je mogao napraviti svoje fotografije sam, a da nitko ne zabada nos u ono što je uslikao.  Polaroidi su se reklamirali spominjući isključivo jednostavnost i brzinu dobivanja slike, pri čemu su se kao objekti fotkanja spominjali samo prizori s ljetovanja, mala djeca, kućni ljubimci, porodične fotografije i slični benigni sadržaji, a zanimljivo je da nijedna nije spominjala ono najvažnije - da je pomoću njih bilo moguće uslikati aktove djevojaka i supruga, te akcione scene, bez bojazni da će lokalni fotograf umnožiti fotografije za uveseljavanje lokalne zajednice. No ljudi su se pokazali dovoljno domišljati da prepoznaju o čemu je riječ i usprkos tome što su polaroid fotografije bile tehnički inferiorne onima s filma, ograničene standardne veličine, neoštrije, razlivenih boja, polaroid fotoaparati su ostvarili sjajan uspjeh na tržištu. Pojava digitalnih fotoaparata zapečatila je sudbinu polaroida. Neusporedivo jednostavniji, jeftiniji, kvalitetniji i s jednakom prednošću - da svatko može izraditi i sačuvati svoje fotografije potpuno sam - zbrisali su sve svoje fotografske prethodnike, bilo polaroide, bilo aparate na klasični film, osim kod malo malobrojnih skupina specijalista i grupica nostalgičara. Želite li danas nekoga zaista upoznati, možda bi najjednostavnije i najbrže bilo da zavirite u skladište njegovih digitalnih fotografija u kućnom kompjutoru. |
 Dijagnosticirali su mi tri smrtonosne bolesti. Sjajan dar za početak nove godine. Sad mogu surfati po internetu da ih proučim, kako se i koliko brzo od koje umire. Dobra zabava. Nakon toga mogu odabrati od koje bih najradije umro, pa da dvije liječim, usporavam, a treću njegujem, razvijam, požurujem da prve dvije prestigne. Blaženstvo. Jedino me brine, što ako mi se nijedna od raspoložive tri ne svidi? |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
