četvrtak, 28.02.2008.

KATARENSKA PTICA



U dvanaestom stoljeću u Francuskoj, Španiji i Italiji bili su brojni i utjecajni kršćani koji su se nazivali katareni. Knjige na našem jeziku nazivaju ih i "patareni", "bogumili", "babuni" ili "katari". Njihovo vjerovanje se u nekim pojedinostima razlikovalo od onoga kojeg je propovijedala katolička crkva na čelu s papom u Rimu. Ipak, čak i njihovi protivnici su im priznavali izuzetnu dobrotu i snažan moral. Katolički pisac Bernard of Clairveaux je zapisao: "Ako ih se ispituje, nitko ne može biti više kršćanin. Ako ih se hoće preobratiti, ništa nije nezizglednije jer ono što propovijedaju potvrčuju i djelima. Moral im je takav da nikoga ne bi prevarili, ne ugnjetavajhu nikoga, ne napadaju nikoga…" Ipak, 1139. godine papa Innocent III je pozvao da se svakoga tko ne priznaje njegov vrhovni autoritet "spali bez milosti". Godine 1208. papa je obećao oproštenje grijeha i vječno spasenje svakome tko krene u križarski rat protiv katarena, a - da bi osnažio religioznu posvećenost - i da može zadržati i njihovu zemlju i imovinu. To je pokrenulo brutalan tridesetgodišnji rat koji je gotovo opustošio južnu Francusku. Na primjer, u St Nazaireu bilo je pobijeno dvanaest tisuća, a u Toulouseu deset tisuća ljudi.

Inkvizitor Bernard Gui dao je naputak da se s "nevjernicima" ne smije ni razgovarati, nego umjesto toga "zabiti mač u njihov stomak koliko duboko može ući". Na upit kako onda razlikovati pravovjerne i heretike, drugi papinski predvodnik, Arnauld, dao je drugi naputak: "Pobiti sve, a Bog će znati koji su njegovi". U narednih pedeset godina mačem i vatrom katareni su potpuno iskorijenjeni iz Europe.

Više o katarenima možete naći na http://www.innervision.com/mysteries/cathars.html . OVDJE


U jednom od posljednjih uporišta katerena, gradiću Minerve, u francuskoj pokrajini Languedoc Roussion, prije nekoliko desetljeća podignut je spomenik na jadne, nevine, mučeničkom smrću pobijene katarene. Karakterističan lik ptice, ključni motiv spomenika, efektno ga povezuje s jednim drugim komemorativnim obilježjem, onim na Ovčari u Vukovaru. Iako je vukovarska tragedija neusporedivo manja, za nas je bliža i time veća i bolnija, te ima smisla da jednostavni spomenik upravo frapantnom sličnošću ukazuje da govori o tragediji daleko većoj od pukog broja žrtava.







srijeda, 27.02.2008.

poveznica razdoblja

Premda mi je oduvijek dobro mirisala, do dvadesete godine mi je crna kava bila odurna i nisam razumio ljude koju su je guštali piti. Onda sam jednoga dana gucnuo iz fildžana koji si je majka natočila i tamna topla tekućina me je iznenadila prijatnim okusom. Od tada do danas sam ovisnik o kavi.

Živjeli smo tada majka, sestra i ja i usprkos skučenosti u malom stanu i oskudici bilo je to posljednje razdoblje života u kojemu sam bio nepomućeno i potpuno sretan. Začudo, iako mlađa, i sestra je počela piti crnu kavu otprilike u isto vrijeme kao i ja. Tada smo kupili novi servis, šest keramičkih šalica i tanjuriće.

Diplomirao sam, no umjesto da se odmah zaposlim, prvo sam malo skitarao po svijetu. Kada sam se vratio nakon dvije godine, bilo je pet šalica i četiri tanjurića. Nisam se vratio majci i sestri, nego iznajmio stan u Zapruđu. U seljenju je jedna šalica stradala.

Nekako sam uspio sakupiti novce i izmudrijati da sam kupio stan koji sam iznajmljivao. Majka i sestra su se i dalje tiskale u premalom stanu, a i moj je imao svega trideset i dva kvadrata, no pružila nam se prilika da oba mala stana zamijenimo za jedan veliki pristojni od više od sto kvadrata u kojemu bi svi imali dovoljno prostora. Tako smo se ponovo našli zajedno, međutim kad smo raspakirali stvari ostale su svega tri šalice i tri tanjurića. Dobro se toga sjećam jer smo svako popodne iz tih šalica nas troje pili kavu.

Onda sam se oženio i odselio. Ne mogu opisati koliko sam bio ojađen kada smo raspakiravali kutije u kojima smo selili i kada sam otkrio da je jedna šalica smrvljena zajedno s tanjurićem. Ipak, preostale su dvije iz kojim smo žena i ja pili kavu ujutro i poslijepodne na balkonu. Nažalost, nakon dvadeset godina naš brak se raspao, a posljednja burna scena koju smo imali bila je kada me je danas bivša supruga gađala sa šalicom za kavu, promašila, i šalica se rasprsnula o zid.

Majka je tada živjela sama jer je sestra otišla, a imala je dovoljno prostora, pa je bilo najpovoljnije da se ponovo doselim njoj. Iako sam u međuvremenu kupio već nekoliko servisa za kavu, pa su i neki od njih već davna prošlost, onu posljednju šalicu od prvoga servisa uspio sam sačuvati. Nije važno što sada imam gomilu šalica, ni iz jedne mi kava tako ne paše kao iz one najstarije.

Sjedim, pijem kavu, gledam šalicu i mislim si: što li je ta sve preživjela! Da je netko vidi, za njega bi to bila tek najobičnija šalica, malo okrhnuta, čak možda i ružna, potpuno bezvrijedna. Za mene je to stvar koja me prati kroz život, svjedok svih mojih životnih faza, karika koja sve povezuje, posljednje što mi je preostalo iz doba kada sam zaista bio sretan.

Poslijepodne majka i ja zajedno pijemo kavu. Ja pijem jedino iz svoje šalice, a ona ima svoju, ružnu i neuglednu, posljednju koja je ostala sačuvana iz servisa koji je još njezina baka, moja prabaka, poklonila njezinoj majci, mojoj baki, kada se udavala.






utorak, 26.02.2008.

strpljen-spašen



Cijelog života sam maštao kako bih rado odselio u zemlju u kojoj je klima kakva je sada kod nas zavladala. Klima me je preduhitrila i došla je sama. Dvadeset i šesti je dan veljače, a u vrtu mi procvjetalo drveće.

Buhahahaha! Sad imaju argument svi koji tvrde da je dovoljno nešto jako željeti, pa da se to ostvari.

Pitam se samo, i pribojavam, kako ćemo to platiti?

Jedino što mi još nedostaje je more. No - ako dovoljno pričekam - doći će i do temelja moje zagrebačke kuće.



ponedjeljak, 25.02.2008.

tvoja slika

Neki stariji pripadnici naših porodica su prijateljevali, pa smo se mi bili dovođeni jedan drugome u kuće od najranijih dana. U takvim prilikama smo se dobro igrali, ali se to nije događalo prečesto, nismo stanovali u blizini da bi se viđali mimo toga i svatko od nas je imao svoje prijatelje s kojima je rastao. Ipak, kada smo se kasnije, kao već odrasli, ponovo sreli, imao sam osjećaj bliskosti kao prema nekome dragom koga oduvijek znam.

On je bio slikar koji se trudio probiti, a ja sam bio u mogućnosti da mu povremeno ponešto pomognem. Da ne pretjerujem, nije se to događalo ni prečesto niti je bilo naročito značajno. Ipak, u to mu je vrijeme bilo dragocjeno, da mu olakšam da se za njega zna, da mu ponešto ubrzam, a najviše da ga okuražim, iako je sve što je postigao zaslužio je svojim radom. Da nije bio dobar ne bih mu ni pomagao ma koliko bliski bili. Osjećao sam da pomažući njemu pomažem i publici kojoj ću približiti ono što će joj se svidjeti, da njegovo slikanje to zaslužuju.

Tek u to vrijeme smo se počeli zapravo družiti, a kako smo otkrili da stanujemo u blizini počeli smo se i posjećivati. Jednom sam unišao u njegov atelje i vidio sliku drugačiju od svega što je do tada napravio. To je dobro, rekao sam, tako trebaš nastaviti.

On je bio nesiguran: to ništa ne valja. Argumentirao sam zašto mislim ono što sam rekao. Razgovor je završio tako da je on rekao "Uzmi sliku! Poklanjam ti je". Problem je bio što je slika imala zamalo dva na dva metra. Kako je prenijeti do moje kuće? Završilo je tako da smo je obojica nosili kroz Ilicu do moga stana. Objesio sam je u sobi u kojoj sam spavao, radio i primao goste. Kako mi je u to vrijeme mnogo ljudi zalazilo u kuću, svi su nužno morali zamijetiti veliku novu sliku u jarkim bojama i komentirati je. Svi su je hvalili, u više navrata i pred njim. Neki od ljudi koji su vidjeli sliku kod mene, a do čijeg mu je mišljenja bilo stalo, sretali su ga u gradu i hvalili ga. Sve u svemu, on je nastavio slikati na taj način i proslavio se.

Onda je nastupilo razdoblje u kojemu smo se rijetko viđali. On je manijakalno slikao od jutra do kasno u noć, a i ja sam se upustio u neke poslove koji su me u cijelosti apsorbirali. No kako vrag nikada ne spava, upao sam u neke političke sukobe u kojima je stranu za koju sam se opredijelio dopao kraći kraj. Da maksimalno skratim priče - nadrapao sam. Izgubio posao, temeljito su me ocrnili, ljudi su me počeli izbjegavati, na javna mjesta sam prestao izlaziti… Svrstan sam među zauvijek otpisane. Za prijatelja-slikara čuo sam da se oženio, dobio dijete i odselio u neki drugi grad, pa me nije čudilo da mi se i on prestao javljati.

Jednoga dane me prijatno iznenadilo kada me je nazvao na telefon. Priprema veliku izložbu na Gornjem gradu, rado bi izložio i sliku koja je kod mene. Dobro, nemam ništa protiv. Otvorenje je za dva-tri dana, on je u velikoj strci, ne zna kada i kako bi prebacio sliku. Dobro, ja ću se potruditi da slika stigne u galeriju. Mnogo hvala. Nema na čemu, biti će mi drago pomoći.

Tako sam se našao pred problemom kako prebaciti sliku. Bila je prevelika da bi stala u osobni automobil. Da iznajmim kombi nisam imao novaca. Naposljetku sam uprtio platno razapeto na drvenom okviru na leđa i zaputio se po najtoplijem ljetnom danu od Črnomerca kroz gužvu Ilice do Gornjeg grada kao čovjek-sendvič, onako kao mrav kad vuče teret tri puta veći od sebe, pazeći da se putem ne ošteti.

Protivno tadašnjoj navici odučio sam otići na otvaranje. Slika je dobila centralno mjesto na izložbi. Na otvaranje je došlo je mnoštvo ljudi, gužva je bila rijetko viđena u takvim prilikama. Sve u svemu, vrlo uspjeli događaj. Lutao sam kroz gomilu kao duh. Malo koga sam poznavao, a oni rijetki koji su me prepoznali upadljivo su se izmicali, no na to sam već svikao. Pokušao sam se javiti prijatelju i u nekoliko navrata došao do njega, ali on je neprestano bio okružen najraznovrsnijim čestitarima i novinarima i svaki puta mi je okrenuo leđa pred nosom i pustio da ga odvuku, a da se nismo ni pozdravili.

Izložba je pobrala laskave i kritike i završila, a nakon dva mjeseca sam ga nazvao telefonom i pitao kada će mi vratiti sliku.

- Kakvu sliku? - osorno se obrecnuo.
- Sliku koju si mi poklonio…
- Nisam ti ja ništa poklonio!
- prekinuo me je.
- Kako nisi?! - zgranuo sam se.
- To sam ti ja samo posudio!

Ostao sam bez testa, pitajući se je li to moguće, a on iskoristio priliku da još gnjevno nadoda:

- Uostalom, nisi ni zavrijedio da bude kod tebe! Držao si je u kuhinji, u masnim isparavanjima! Uspio sam je spasiti! I ne zovi me nikada više! - i zalupio je slušalicom.

Polako sam spustio svoju slušalicu i zaista - nikada ga više nisam nazvao. Neka mu njegova slika. Svaku sreću mu želim, trebat će mu.

Na mjesto gdje je visjela njegova slika nijednu drugu nisam objesio. Još godina, sve dok se nisam odselio iz toga stana, prazno mjesto na zidu, veliki pravokutnik svjetliji od okoline, govorio mi je više nego da je bilo koja slika bila izvješena.

Prijatelju, slika je sada kod tebe. Imaš je. Ona je višestruko tvoja. Ti si je napravio. I ima smisla da je kod tebe. To je tvoja slika. Zaista, to je tvoja najbolja slika. To je slika koja te najbolje pokazuje.






nedjelja, 24.02.2008.

netko super poput tebe



Dobro, dobro, priznajem - nije to najbolji film u povijesti. No ja sam ga prvi puta gledao u jednom svom razdoblju života i u jednom trenutku tog razdoblja kada mi je savršeno sjeo. Pored toga, glazbeni brojevi su sjajni, a riječi pjesama izvrsne. Nabavio sam LP ploču s glazbom iz filma, kasnije i CD, i to su mi dragocjeni primjerci u zbirci. A i priča filma, sama po sebi, i danas mi je zgodna. Nažalost, danas nisam uspio snimiti film, nemam s čim. Netko snimio?




subota, 23.02.2008.

Evo zvijezde!





petak, 22.02.2008.

svjetla strana mračnih misli

Smrt. Opora riječ, reže dok se izgovara. Iza riječi je još neugodniji pojam, neprijatno ga je i pokušati predočiti. Svi se osjećaju najbolje kada zaborave da tako nešto postoji i neumitno ih čeka. Kad smrt zadesi nekoga bliskog, očajavamo i tugujemo, kada se zadesi u blizini, uplaši nas. Mnogi su tada skloni zavapiti - zar smo rođeni samo da bi umrli?! Zašto smrt uopće postoji? Kako bi bilo lijepo živjeti da je nema!

Zaista? Kako bi izgledao svijet bez smrti?

Da nema smrti, nitko ne bi umirao. "Nitko" podrazumijeva i mikrobe i crve i gliste i sve insekte i krokodile i lavove i - da ne duljimo - sve živo, pa tako i ljude, a da ne spominjemo trave i biljke. Zemlja bi izgledala sasvim drugačije. Kada ne bi bilo smrti oko Zemlje bi bio sloj od tako sto kilometara virusa, zatim sto kilometara mikroba, zatim sloj u kojemu bi bilo živ svaki od milijuna milijardi svake od milijun i pol vrste insekata, a kako bi bilo živi svi rođeni od kako su se kukci pojavili, te kako bi se i dalje razmnožavali, sami insekti stvorili bi oko svega sloj od oko nekoliko tisuća kilometara. Zatim bi trebalo pridodati još po stotinjak kilometara svake postojeće žive vrste i - nisam tako dobar s matematikom da bih mogao precizno izračunati - Zemlja bi sa svim svojim živim bila velika otprilike kao jedan, dva ili tri Sunčeva sistema.

Već iz ovoga vidljiva je prva činjenica - život bez smrti bio bi naprosto nemoguć.

Drugo, kako ne bi bilo smrti, u tim nemogućim uvjetima nitko ne bi mogao umrijeti. To u prvom redu znači da bi svi mesožderi bili cijeli vječni život gladni, a u drugom da bi takav život, za svakoga pritisnutog tisućama kilometara slojeva drugih živih bića, bez mogućnosti i da se udahne, a kamoli pokrene, bio prokletstvo. Nit bi se moglo živjet, niti mrijet. Život bez smrti bio bi neopisivo gadan.

Tako bi izgledao svijet kojega znamo kada smrti ne bi bilo. Međutim, da je evolucija krenula nekim drugim tokom da nadomjesti nedostatak smrti, Zemlja bi vjerojatno bila oklopljena s oko sedamnaest metara nekakve jedinstvene neizdefirencirane žive sluzi, i to bi bilo to.

Dakle, kada se nađete na vrhu neke planine odakle puca spektakularan pogled, kada se suočite sa neodoljivo dirljivim zalaskom Sunca za morski horizont ili kad izađete iz svoje kuće i bacite prvi pogled na kuće na suprotnoj strani ulice, ako vam u tom trenutku slučajno padne na pamet smrt, slobodno uskliknite "Hvala smrti na svemu što postoji, hvala smrti što nam sve ovo omogućuje!"

Pomisao na smrt ne bi vas smjela zaplašiti ni oneraspoložiti, ne bi vas trebala u ničemu zaustaviti. Upravo obrnuto. Dok smo živi trebala bi postojati samo jedna glavna misao-vodilja: iskoristimo to što nam je dano na najbolji mogući način!





četvrtak, 21.02.2008.

vjera i civilizacija



Još dok su ljudi živjeli u hordama javila se podjela rada. Uočilo se da su neki ljudi sposobniji za lov, te je šteta da troše vrijeme na sakupljanje bobica, kao i to da neki nikada ne mogu uloviti ništa, te je bolje da beru voće i iskapaju gomolje nego da sjede besposleni. Na tom je povijesnom nivou i razmjena bila nerazvijena, ali ako su baš i htjeli nešto razmijeniti, dva pojedinca ili dvije horde koje su se susrele, svi su znali
koliko je vremena i truda potrebno za sakupiti košaru bobica, a koliko je vještine i vremena potrebno za uloviti jarebicu, pa su i razmjene bile jednostavne i pravedne.

Prva društvena podjela rada, na zemljoradnju i stočarstvo, nije mnogo promijenila situaciju. Svi su otprilike znali koliko žita vrijedi jedna ovca, koliko kokoši vrijedi vreća riže, te je razmjena i dalje bila otprilike pravedna. Onda se javilo zanatstvo, a specijalizacija u poslu je omogućila da proizvođači proizvedu i više nego što im je bilo potrebno, višak proizvoda. Višak proizvoda je omogućio pojavu i razvoj trgovine, prvog zanimanja koje ništa ne proizvodi nego posluje s onim što je proizveo netko drugi. Time je podjela posla utkana u osnovu civilizacije.

Nekoliko tisuća godina kasnije podjela posla dovela je toga da većina ljudi samo okvirno i površno zna čime se bave ostali. Nema izgleda da mesar može shvatiti čime se bavi kvantni fizičar i kome je to potrebno, da obojica znaju što se zbiva pod haubom automobila kada ove nove kompjuterizirane mašine zaštekaju, da sva trojica znaju što je potrebno ako ih zgrabi neka egzotična bolest, a svi su, zajedno s doktorom, van sebe kada ih zgrabi u žrvanj pravosuđe i birokracija i može ih izvući samo vješt pravnik. Oslonjeni jedni na druge ne preostaje im ništa drugo nego da imaju povjerenja u stručnost drugih, da im vjeruju da će napraviti najbolje što je moguće.

Suvremeno društvo visoko razuđenih specijalnosti osniva se na povjerenju, koje nije ništa drugo nego vjera u stručnost i dobronamjernost onih čiju stručnost ne možemo sami provjeriti. I kao svaka vjera, i ta uključuje sumnju u ono što vjerujemo, načine na koje provjeravamo ono što ne možemo shvatiti i ceremonijale kojima komuniciramo s osobama našeg povjerenja, a bogme i načine kako im plaćamo za uzvrat.

Podjela poslova podrazumijeva i razmjenu roba i usluga. Donekle nam pomažu zakoni ponude i potražnje i neki tradicionalni orijentiri koji se, doduše, brzo mijenjaju, ali tko može sa sigurnošću reći koliko što vrijedi? To je idealna situacija za razne muljatore, prevarante, hoštaplere, kvaziznanstvenike, lažne proroke, te srodne i slične, te su se među raznim specijalistima pojavili i specijalisti za razne prevare. Lovac nije mogao muljati. Ulovio je patku ili nije. Ali već pojavom vrača otvoren je koridor kojim su na nagomilana dobra navrli nezajažljivci i lezilebovići. Koliko vrijedi priklati i rastrančirati kravu u odnosu na predavanje iz filologije? Koliko vrijedi dijagnoza neke boljetice u odnosu na popravak plinskog bojlera? Koliko vrijedi iskopati temelje za kuću u odnosu na međunarodno pravno zastupanje? Koliko vrijedi ako vrač tvrdi da je uklonio uroke ili prizvao kišu? Koliko se isplati žrtvovati da bi se usred sela podigao totem ili bogomolja? Koliko bi trebalo platiti onome koji ti podari božji blagoslov ili oprost od grijeha? Je li učitelj ikoga išta naučio ili je nekoga zaglupio? Je li novinar istinito informirao ili dezinformirao? Hoće li podignuti most stajati vjekovima ili će ga za tri godine srušiti vjetar?

Kako je čovjek društvena životinja, a civilizacija najširi okvir njegove društvenosti, sposobnost da se vjeruje je nužna osobina svakog čovjeka, te je time neizbježno da svatko mnogo puta u životu bude razočaran i više ili manje prevaren, koliko god bio pošten ili i sam varao gdje stigne.






srijeda, 20.02.2008.

na današnji dan...

Rekoh - da zapišem. Ako odmah ne pribilježim, zaboravit ću. Ima takvih misli, nenadanih, finih, delikatnih, jave se u trenu kao izvijeni tračak dima cigarete, a dragocjeno elegantnih i jasnih. Ako ih u tom trenu ne uloviš i zabilježiš, već u sljedećem će se rasplinuti u nepovrat.

Dohvatim najbliži komad papira, neku opomenu za neki neplaćeni račun, te se osvrnem gdje ima kakav pisalica. Morao sam ustati da dohvatim crvenu kemijsku olovku s police. Kako sam pritisnuo metalni vrh na papir, gornji dio crvene olovke je frcnuo kao katapultiran na jednu stranu, a mliječno bijeli tanki umetak s kemikalijom za pisanje na drugu. U magnovenju sam stigao spaziti kako se tanki bijeli dio munjevito otkotrljao duboko pod ormar poput malog Aliena koji je iskočio iz prsiju žrtve i uspio se skloniti.

Ne razmišljajući da je već prekasno sagnuo sam se i sunuo za njih i - PRAS! - opalio čelom o rub stolića tako da sam bez glasa klonuo uz njegovo podnožje. Ležeće na tvrdom i hladnom parketu polako sam se pribirao. Što me je to snašlo?

Kako je bol u glavi minjavala, javljao se drugi osjećaj u dnu stomaka. Sere mi se. Dobro, obavimo to. Pridignem se, oteturam do zahoda i sručim na keramičku školjku. Završivši posao, još sjedeći, prihvatim ručicu za puštanje vode iz vodokotlića i potegnem. Plik! - špaga pukne i ručica mi ostane u ruci, vruuuuš! - sruči se voda za ispiranje školjke, ali istovremeno i neki ŠŠŠŠŠŠŠ! - neko šištanje daleko snažnije nego kada se vodokotlić normalno puni. Podignem hlače, pritegnem pojas i pogledam na gore. ŠŠŠŠŠŠŠ! - šištalo je kao pomahnitalo. Neki vrag se slomio unutar vodokotlića, voda se punila kao pomahnitala i istovremeno curila dolje u odvod. Navečer kanim u osam biti u Sisku na premijeri novog komada koji je postavio Zijah Sokolović, ako nakon toga nešto popijemo da proslavimo, pa svršimo na Baniji i Kordunu, a ondje grob do groba, pa nastavimo da oslobodimo Bosansku Posavinu, kako se već znalo ljudima dogoditi, kada se vratim kući imat ću račun za vodu kao da sam satima zvao seksi telefon preko centrale na Mauricijusu. Moram to popraviti.

Starinski stan, vodokotlić je visoko pod stropom. Popnem se jednom nogom na rub kade, a drugom zakvačim za pola centimetra gornjeg ruba keramičkih ploćica na suprotnom zidu. Podignem ruke visoko iznad glave, no uspio sam samo jednu šaku umočiti u vodu i pokušavao pipati da pronađem kvar. Vrlo labilna ravnoteža. Ako mi sklizne noga na pločicama tresnut ću raskrečenim međunožjem na wc-školjku. Ako se prihvatim rukama za vodokotlić da spriječim pad, iščupat ću ga iz zida, pa će tek onda biti sranje.

U takvoj poziciji sjetim se kolege, druga i prijatelja Stipe Oreškovića koji upravo u tom trenu na nekom drugom kraju grada rješava slični problem s onim govnom s Butkovićem. Bazično ista nevolja. Previše sredstava za ispiranje koje nadilazi vrijednost govna koje treba ukloniti, no ako se ne ukloni toliko sve zasmrdi da napravi štetu koju je nemoguće procijeniti.

Ah, da. Kanio sam nešto zapisati! Što li je ono bilo?

Zaboravio sam.




utorak, 19.02.2008.

CIJENA ALIBIJA

Zvvvrrrr. Telefon. Prijateljica.

- Jel' te zvao moj muž?
- Ne. Nije. Zašto bi MENE zvao TVOJ muž?
- Rekla sam mu da idem k tebi. Ako nazove, reci da sam upravo krenula kući i odmah mi javi na mobitel.


Drugi dan, zzvvrrrrn, zvoni telefon. Druga prijateljica.

- Ako moj kreten nazove i pita, reci da smo u utorak šetali Gornjim gradom do oko jedanaest…
- A zašto nismo?
- I ti si kreten! Ne zafrkavaj me! Hoćeš ili nećeš? Da znam!
- Dobro, hoću.


Zvvvrrr, dan kasnije. Treća prijateljica.

- Daj se od osam do ponoći ne javljaj na telefon…
- Zašto?
- Reći ću doma da ću biti kod tebe, pa ako nazovu, a ti se javiš, mogli bi me zatražiti na telefon. Ako se ne javiš, mogu me dobiti samo na moj mobitel. Reći ćemo da smo sjedili u vrtu, pa nismo čuli zvonjavu u kući…


Kad je otprilike šesta prijateljica zatražila sličnu uslugu, morao sam se zabrinuti.

- Čujte, cure, što to znači?! Na to sam spao da su vaši supruzi, dečki, zaručnici, ljubavnici i jebači mirni da ste na sigurnom kada ste sa mnom? Svi ste me otpisali! Što sam ja? Lav kojem su otpali zubi, stršljan bez žalca?

- Ma neeeee…
- prijetvorno mekeću prijateljice. - Nisi ti bezopasan, nego svi imaju povjerenja u tebe jer si jak karakter! Ono - pošten, častan, ne bi ti zlorabio povjerenje…

- Ja da ne bih zlorabio povjerenje?! - zgranem se. - Kako ne bih?! Nekoć su ženske izmišljale razne izgovore da bi sakrile da će provesti vrijeme sa mnom, a sada sam ja kišobran da bi vi landrale tko zna kuda… Bolje da ni ne znam gdje! I vi ste mi prijateljice! Ne može to tako! Sve ima svoju cijenu!

Smislio sam! Napisao sam listu, a zatim prepisao i na desetak cedulja sve što mi treba: oprati prozore, oprašiti knjige, ručak, večera, grebanje po leđima, izglačati oprano, fafanje… Cedulje sam ubacio u kristalnu zdjelu. Neka slobodno izaberu što hoće s liste ili neka vuku naslijepo iz zdjele, kako im drago.

Sjedim i čekam prvu koja će nazvati s već uobičajenim zahtjevom, pa da vidim!





ponedjeljak, 18.02.2008.

skupo jelo za gledanje

Vratio se Ljubo iz Ljubljane, pa je ekipa u kafiću očekivala izvještaj.

- Pozvala su me tri od deset najbogatijih Slovenaca, hoće da im obavim neki posao…

LJubo je bio jedan od najvećih autoriteta na svom polju u cijeloj Jugoslaviji, a još nije ni pravovjerni, pa već više od desetljeća ne može naći ozbiljan posao u Hrvatskoj, ali Slovenci se sjećaju da zna znanje i ništa ih ne smeta.

- Neću o poslu, to je dosadno. Ali, pozvali su me na ručak…

Slovenci su sedmicu ranije rezervirali stol u jednom od najprestižnijih restorana u Ljubljani i izveli ga na ručak. Već na prvi pogled vidjelo se da je to skupo mjesto. Posluga diskretna kao nevidljivi duhovi, za svaki stol zadužen po jedan konobar, makar za stolom sjedio samo jedan gost. Jelovnik debeo poput omanjeg telefonskog imenika, Ljubo lista ali ništa ne prepoznaje. Prepusti domaćinima da mu naruče po svom izboru. Stiglo i jelo, velebno izgleda. Na očigled vidiš da je sve zdravo i svježe, sve od najboljih namirnica, sline ti poteku. Počne Ljubo jesti, kad ono - užas! Koliko god dobro izgledalo, sve ima okus na stiropor, papir i slamu. Žvačeš, žvačeš, jedva gutaš.

Ah, da, rekoše Slovenci, zaboravili su napomenuti. To je poseban restoran. Specijalitet je restorana da je sve zdravo, a nejestivo. Jedeš, jedeš, nema izgleda pojesti više od pola što donesu. Sve se priprema po tajnim receptima po kojima je sve hranjivo i blagotvorno, a bezukusno. Pojedeš tek da se zasitiš, ne možeš ni zalogaj više. Eto, gdje su dospjeli! Najbogatiji Slovenci, tajkuni i vrhunski menadžeri, poslovnjaci svih fela, u paničnom strahu od kolesterola i suvišnih kila, plaćaju silne novce da bi ih posluživali neukusnim jelima. Sve nešto "vege" i "makro" i "bez…" Gleda to Ljubo i sve mu žao onih prvoklasnih namirnica tako upropaštenih. Cijela bi se familija dobro najela samo od ostataka što su bacili s tanjura. Razumije što mu govore, ali ne može prihvatiti. Na odlasku, na kolodvoru, uzeo burek, onako fini, mastan, da se sve cijedi niz bradu…i rezance s makom.

Sluša to naš Ivan i smijucka se:

- Blago meni! Uopće mi nije bilo potrebno da se obogatim da bih to imao. Meni žena tako kuha od tako smo se vjenčali!






nedjelja, 17.02.2008.

Šuvarov rođendan



Danas bi Stipe Šuvar, da je živ, imao rođendan.

Uvjeren sam, da je živ, sve bi bilo drugačije. Bolje. Nisam voljan sada obrazlagati, ali možda i hoću nekom drugom prilikom.

Podržavali i simpatizirali ono za što se on zalagao ili bili najoštrije protiv toga, mora mu se priznati da je pokazao kako i političar može biti častan: skroman, pošten, nepotkupljiv, hrabar i dosljedan.

Da nije ništa drugo uradio, već samim time je zaslužio da ga se pamti.





petak, 15.02.2008.

četrdeset godina "Jabuke"


KLUB I

"ZLATNA MLADEŽ"


Ove godine navršava se četiri desetljeća da je započeo radom omladinski klub "Jabuka". Smješten je u rezidencijalnoj zagrebačkoj četvrti Tuškanac, unutar kompleksa vila ograđenih zajedničkom željeznom ogradom. U tom kompleksu za vrijeme Drugog svjetskog rata živio je poglavnik Ante Pavelić sa svojom svitom. Nakon rata, u prvoj vili na desno na početku ulice u kojoj je klub, kada je svraćao u Zagreb, odsjedao je Josip Broz Tito. Zgrada "Jabuke" originalno je bila Titova kuglana. U prvoj prostoriji na desno, gdje je šank, bio je biljar, a u izduženom dijelu zgrade na lijevo bila je staza kuglane. Kada je na Pantovčaku izgrađena vila "Zagorje", Tito je preselio onamo, u vilu u kojoj je ranije odsjedao uselili su stanari, a zgrada kuglane predana je na upotrebu mjesnoj zajednici i društveno-političkim organizacijama.

Krajem šezdesetih godina po zagrebu su nicali omladinski klubovi i diskoklubovi, mjesta na kojima se puštala glazba s gramofonskih ploča i izvodila živa muzika. Cure i dečki s Tuškanaca, njih dvadesetak, organizirali su se i osnovali lokalni Savez omladine, te zatražili da i oni mogu koristiti društvene prostorije. Zahvaljujući tome da su prostorije već ranije iznajmljivane nekim privatnicima za diskoklub uspjeli su izboriti da smiju u njima otvoriti omladinski klub.

Cure i dečki s Tuškanca koji su pokrenuli "Jabuku" danas bi bili svrstani u onu kategoriju mlađarije koja se naziva "zlatnom mladeži". Većini njih roditelji su bili ministri, moćni direktori, utjecajni državni i partijski funkcionari. Oni pak čiji roditelji nisu bili toliko istaknuti i utjecajni nisu se u to vrijeme mnogo razlikovali od prve grupacije.

Već na samom početku osnivači su se morali odrediti naspram jednoj dilemi. Bilo je moguće da klub zasnuju kao ekskluzivan, samo za omladinu iz okolice, ili otvoren za sve koji žele navratiti. Odlučili su se za drugu varijantu i time od "Jabuke" stvorili jedno od najpopularnijih okupljališta za generacije zagrebačke mladeži. Zabava koju su zadržali za sebe bila je da vode klub: od toga da je uređen vlastitim rukama, do svih poslova potrebnih da okupljalište funkcionira - čišćenje, prodavanje karata, rad na garderobi, puštanje ploča, organiziranje koncerata, rad za šankom… Svakih dvije-tri godine promijenila se garnitura koja je vodila klub, ali uvijek su to bili ljudi iz susjedstva, tako da su u njoj stigla raditi i djeca onih koji su "Jabuku" osnovali.
U "Jabuku" su dolazili iz svih dijelova Zagreba, tako da danas - između ostaloga -mnogi mogu reći "Moji mama i tata upoznali su se u 'Jabuci'!" (Da ne idem daleko, Mirjana i Inoslav Bešker upoznali su se ondje.)

Početkom devedesetih godina, promjenom društvenih okolnosti, a naročito raspadom Saveza omladine, postavilo se pitanje kako dalje. Ekipa koja je tada vodila klub riješila je pitanje na jedini mogući način, tako da su "Jabuku" privatizirali.

Nemam potpuni uvid u one koji se danas nazivaju "zlatnom mladeži". Promijenilo se vrijeme, promijenili su se ljudi. Sudeći po nekim iskustvima i onome što mogu pročitati u novinama, oni se uglavnom dijele na one koji se školuju i studiraju u inozemstvu i one koji mahnitaju u skupim automobilima i nekažnjeni izazivaju saobraćajne udese. I jedni i drugi nemaju ni vremena ni volje da se posvete tako nečemu kao što je vođenje "Jabuke". Kad izađu da bi se negdje zabavili, vole skupa mjesta gdje se mogu producirati i bahatiti, a toga da se sami prihvate čekića ili metle i naprave nešto za druge ne pada im ni na pamet.


četvrtak, 14.02.2008.

nezaboravna tucanja

Imala je stan u jednoj od onih starih kuća u centru grada u kojima su sobe prostrane i visokih stropova, jedino što je njezin bio suterenski, pa je parket bio pola metra niže od pločnika, te su se iznutra dobro vidjeli prolaznici. Kako su ti prozori bili na dnu klanca među kućama kroz njih nije dolazilo izravno sunčevo svjetlo duže od sat vremena na dan, pri čemu nije prodiralo dalje od metar od prozora, te je u stanu uvijek bio više no polumrak. Čipkane zavjese u potpunosti su onemogućavale da prolaznici vide u stan, no kako su oni danju bili osvijetljeni suncem, a noću uličnom rasvjetom, iznutra se moglo nevidljiv gledati sve na ulici gotovo na rukohvatu.

Imala je krupno, čvrsto tijelo i velike grudi i trebao sam uprijeti iz sve snage da bih je ukrotio. No bilo je u to u mladosti kada ima volje i može se tucati satima, te smo razvlačeći se uzduž i poprijeko stigli i gledati kroz prozor, što nas je posebno veselilo. Gužvam je ja tako i nabijam, pljaf-pljaf-pljaf-pljaf, nevidljiv prolaznicima koji promiču na nekoliko koraka u potpunosti izloženi, svakog odmjerimo i ispratimo pogledom. Pljaf! Pljaf! Pljaf! Pljaf! Pljaf! Posebno me razigravalo kada je nailazio netko poznati. Profesorica biologije iz gimnazije. Odmah okrenem žensku i nabijem je s guza. Žvljam! Žvljam! Žvljam! Žvljam! Poslovođa prodavaonice mješovite robe s ugla… Zgrabim je za ušesa i navučem je čelom do pupka. Gulp! Gag! Ona spazi majku neke svoje prijateljice i počne skakati po meni kao da je trese struja u petoj brzini: šljap! Šljapata-šljapata-šljapata-šljapata! Šljaš! Šljap! Šljap! Šljap! Šljas! Šljap! Zahvaljući zatvorenim dvostrukim prozorima i buci ulice mogli smo se i derati do mile volje. Aaaaaaa! Joj-auuuuuuu! Naiđe neka odlično izgledajuća ženska ofanzivno uparađena… U, dobra li je! Dolazi mi…. Dolazi mi… Svršavam!!! Arghaaaaaaa…..

Zapravo je nakon kratkog vremena upravo gledanje prolaznika za vrijeme takvih radnji postalo gotovo zanimljivije od onoga što smo radili. Zatekao sam se kako upravo zbog toga hrlim k njoj svaki slobodan trenutak, žureći se poput ovisnika da se razodjenemo i bacimo na krevet glava okrenutih prozoru i razrogačenih očiju.

Je li to neka perverzija? Nikada ranije ni kasnije nisam čuo za tako nešto. Nije to voajerizam. Voajeri su obučeni i vrebaju druge da bi ih gledali u intimnim trenucima. Mi - potpuno obrnuto. Nije to ni egzibicionizam. Egzibicionisti se izlažu, a mi smo bili opušteni jer smo bili potpuno skriveni. Rekao bih da je to nešto za sada nepoznato, potpuno novo. Možda bih to trebao opisati i razglasiti. Možda bismo time stekli zasluženo ime u povijesti seksualnosti! I kao što meteorolozi daju imena uraganima, astronomi novootkrivenim svemirskim tijelima, alpinisti zabijaju zastave na vrhove ranije neosvojenih planinskih vrhunaca, mogli bi i mi ime dati perverziji. Bablizam! Time bi mogli postati začetnici i rodonačelnici novog trenda. Doduše, pitanje je koliko već ima ljudi koji se odaju takvoj sklonosti. Ako se otkrije da ih već ima gomila, mogli bismo stati na čelo pokreta… I onda da se pokret giba… Puf! Puf! Puf! Puf! Puf! Puf! Puf! Puf! Puf!… Vireći iz suterenskih i podrumskih stanova…






srijeda, 13.02.2008.

rekvijem za mrtve pse



Prelijepi psi.

Mrtvi psi.

Sadistički ubijeni psi.

Kako mora da je RUŽAN čovjek koji je mučio do smrti ove prekrasne pse!

Kako mora da je POŽIVOTINJEN i NEIZŽIVLJEN onaj koji se iživljavao mučeći ove plemenite životinje do smrti!

Psi su izrazito pametne životinje. Kako mora da je GLUP onaj koji ih je ubio kada nije znao ništa drugo!

Lako ga je razumjeti. Tako ružnom, glupom i psihički unakaženom mora da mu je strašno kada vidi da su i psi pametniji, ljepši i plemenitiji od njega. Kako mora da je BIJEDAN kada su psi jedini na kojima može iskaliti svoju ogorčenost!

O, da može i smije iskalio bi se i na djeci i na trudnicama i na cvijeću i na slikama u muzejima i na anđelima!

Korisno je znati da među ljudima, sasvim čovjekolike, postoje i takve zvijeri kojih se treba čuvati, opasne za okolinu. Utoliko su jadni psi nevine žrtve koje upozoravaju na prijeteću opasnost. Jeste li primijetili u nekoliko nedavnih slučajeva monstruoznih višestrukih ubojstava koji su zgrozili javnost da su prije nego su pobili članove svoje obitelji ubojice već bili poznati po sadističkoj surovosti prema životinjama?

Sadističko iživljavanje nad životinjama nije samo zlo samo po sebi nego i znak da je neki čovjek u suštini nagazna mina koju treba što prije neutralizirati i zbog drugih i zbog njega samoga.

Ni njemu samome nije lako takvome. Ta tko bi ga takvog trpio? Njegovi odnosi s okolinom mora da su ozbiljno poremećeni i on taj život mora trpjeti iz dana u dan, iz sata u sat, sve do trenutka kada više ne može izdržati. Jedini odnosi mogući su mu samo sa sebi sličnima. To mora da je svakodnevni pakao.

U posljednje vrijeme društvo je sve senzibilnije za ovakve slučajeve. Oni dolaze u novine, doneseni su zakoni koji ih zabranjuju i sankcioniraju, prvi zlotvori već su javno osramoćeni i osuđeni. S druge strane, na zlotvore to za sada malo utječe. Ne čitaju oni novine i u pravilu se čude zašto im ljudi išta zamjeraju i što se uopće uzbuđuju. Trebati će još dugo dok svi takvi shvate da ne smiju zvjerski ubiti ni psa ni mačku, makar pravno bili i njihov; da se moraju civilizirano ponašati čak i ako ta civiliziranost nije ukorijenjena u njima ili će civilizacija naći načina da se od njih zaštiti.

Nitko ne može povratiti ova dva prekrasna mrtva psa u život. Ono što je moguće jest udomiti nekog drugog psića i pružiti mu pristojan život, zaštiti ga od toga da padne u ruke nekom čovjeku-zvijeri, uživati u tome da taj pas obogati naš život i time makar neznatno učiniti cjelinu svijeta boljim mjestom. Mali korak za čovječanstvo, ali mogući veliki korak za svakoga od nas.

*************************
Ne mogu odoljeti da uz gornji, ranije postavljeni post naknadno nadodam i vjesticu objavljenu upravo danas u "Jutarnjem listu":






ponedjeljak, 11.02.2008.

razgovori s duhovima


Intervju s "Ivom Sanaderom" objavljen u subotnjem broju "Jutarnjeg lista" (9.veljače 2008.) već je ušao u povijest hrvatskog novinarstva gdje zasluženo stoji uz bok intervjua s Ronaldom Brownom, objavljenom svojevremeno u "Večernjem listu", u kojem američki ministar daje izjavu nakon slijetanja u Dubrovnik, iako je smrtno stradao u avionskoj nesreći na prilazu aerodromu.

U uvodnom odlomku intervjua kojeg je potpisao ugledni novinar Davor Butković, u prvoj rečenici. kaže se: "S premijerom Ivom Sanaderom razgovarali smo…" Koliko znam, na to se do sada nitko nije osvrnuo. Naime, kad to pročita prosječni čitatelj zamisli dva ozbiljna čovjeka u još ozbiljnijim odijelima kako sjede - recimo - u premijerovom uredu za prijem uvaženih gostiju i gledajući se u oči... što? Što? Razgovaraju. I ne, tu rečenicu nije napisao ni maliciozni podmetač ni obijesni šaljivđija: nju je napisao upravo novinar koji se i potpisao pred intervju.


Naknadna objašnjenja su pokazala ne samo da nisu razgovarali oči u oči, nego da nisu razgovarali ni telefonom. Drugim riječima, ugledni novinar je naprosto izmislio da je razgovarao s premijerom. Narodski rečeno, laže čim zine.

Nakon što se ustanovilo da novinar, čiji kredibilitet zavisi upravo od toga da ljudi imaju povjerenja u ono što potpiše, izmišlja (tj. laže), sva ostala pitanja - kako se moglo dogoditi da mu netko u tuđe ime podvali odgovore, srodna i slična, padaju u drugi plan kao drugorazredna i nevažna. Sva razglabanja o tim drugorazrednim pitanjima dobivaju funkciju odvlačenja pažnje od onoga što je krucijalno, suštinsko. Kako je jedan od najvećih autoriteta za politička pitanja povjerovao da su odgovori autentični, kakva je to novinska kuća kojoj jedan od vodećih ljudi može tako nasjesti… itd, itd… sve je to zanimljivo, ali i upravo ovim slučajem razobličeno. Sve je to moguće upravo zato jer onaj koji je potpisao intervju NIJE RAZGOVARAO sa Sanaderom. Upravo onim što je slagao čitalačkoj publici nasanjkao je i sam sebe. Upao je u rupu koju je sam iskopao.

Umjesto da zašute i poklope se ušima, izvuku pouku za sebe i čvrsto je se drže, zapale svijeću na Kamenitim vratima i nadaju se da će ljudi sve što skorije zaboraviti, iz EPH-a najavljuju tužbu protiv mladića koji je objelodanio da je car gol. Time mogu samo pokopati svog uglednog komentatora koji se našao u rupi, ako ništa drugo ono posljednje ostatke njegova raspršena ugleda.

nedjelja, 10.02.2008.

psići za Valentinovo i zauvijek


DRUGARI BEZ PREMCA

ČEKAJU NA VAS


Internetom ovih dana kruže e-mail poruke da je Noina arka, udruga koja brine o izgubljenim i neudomljenim kućnim ljubimcima, u posebno teškoj situaciji. Iskrsnuli su problemi sa smještajem zbog kojeg do 1.travnja moraju naći smještaj za veći broj malih peseka.



Ako ste razmišljali o svom peseku, ako imate uvjeta za udomljavanje, ako ste takva osoba koja bi mogla preuzeti takvu obavezu, ako vam je stil života takav da bi ga psić u domaćinstvu samo obogatio - vrijeme je da požurite odlučiti!



Da nisam prije sedam godina uzeo jednog takvog izravno iz šinteraja, sada ne bih odolio. Ni u jednom trenutku nisam požalio.








petak, 08.02.2008.

munjevito izlječenje

Vanja Vadizub nije mogao propustiti priliku. Bilo je to jače od njega. Uzeo je tjedan dana neplaćenog dopusta i s još jednim ekspertom sa šanka "Velveta" u Dežmanovom prolazu poveo dva razreda srednje medicinske škole na maturalno putovanje u Portugal. Ne samo da su gomilu medicinarki podučili svemu i svačemu, uveli ih u zrelost, nego su vidjeli i Portugal.

Po njihovom povratku se u "Velvetu" danima nije moglo živjeti od priča o Portugalu. Te Portugal ovo, te Portugal ono… Jako im se svidio. Prekrasna zemlja. Naročito su im se svidjeli ljudi, Portugalci. Veseli, neopterećeni, druželjubivi, komunikativni, gostoljubivi… Još više im se svidio njihov stil života. Svi izlaze tek uvečer i lokali rade do rano ujutro, postoje mjesta za dvadesetogodišnjake, za tridesetogodišnjake, za četrdesetogodišnjake, za pedesetogodišnjake, sve puno… Svi pjevaju i plešu fado…A najviše su im se svidjele portugalske žene. Ne samo da su pristupačne, nego one imaju inicijativu; same prilaze, bez prenemaganja. A sve, ama baš sve, nose ili minice ili vruće hlačice. Carinica na granici ima minicu do gaćica, policajki u policijskoj stanici rub suknjice do guzice - samo što joj dlake ne strče!

Nakon tri sedmice dolazi Veronika Vanji Vadizubu sva izbezumljena i kaže:

- Čuj, molim te, onaj moj konj otkako je čuo vaše priče sav je van sebe, hoće ići u Portugal i trabunja svašta. Daj, učini nešto!

Vanja je pogleda kao da će joj izvaditi zub, otpije gutljaj, pogleda onog njezinog konja za stolom u drugom kutu "Velveta", razmisli trenutak, pa kaže:

- Sad ću to srediti.

Otpije još gutljaj, uzme svoju čašu i uputi se momku koji je sjedio sam za stolom dobacivši Veroniki:

- Ti pričekaj.

Sjedne Vanja Veronikinom frajeru za stol a taj odmah pita:

- Ono… sve nose dopičnjake ili kratke hlačice… To je istina?

- Istina
- potvrdi Vanja.

- I ono da same prilaze po barovima i kafićima… i to je istina?

- Istina
- potvrdi Vanja.

- Ah! - duboko uzdahne Veronikin frajer i upadne u svoje misli. Vidiš da nije svjestan ničega oko sebe.

- Dapače - doda Vanja. - Moglo bi se reći da su čak agresivne. Moraš se braniti koliko nasrću.

- Ma je li? - živne njegov sugovornik.

- Aha - potvrdi Vanja. - Moram ti reći samo jedan detalj…

- Što?
- zainteresira se momak.

- Sve su to izuzetno ružne žene. To je takva neka rasa, uopće nemaju struka. A sve imaju kratke noge i niske, obješene, mlohave stražnjice. A i nemaju nešto odviše sisa…

Veronikin momak se trgne i problijedi kao da si ga zalio kantom hladne vode.

- Aha! - reče Vanja, ustane, prihvati svoju čašu i vrati do Veronike koja je čekala pored šanka.

- Mislim da je izliječen - reče.




četvrtak, 07.02.2008.

blagodat od opismenjavanja žena

"Žensko pismo", literatura žena, općenito žene-pisci… sve to od sveg srca podržavam. Sjajna je to! Velika je blagodat biti oženjen za ženu-pisca. Što više piše, to manje priča.

Bio sam večeras na promociji nove knjige Marine Šur-Puhovski, "Nesanica". Nisam još pročitao, ali uopće ne sumnjam da je to sjajna knjiga. Autoričin suprug Pule i ja stajali smo na najdaljem rubu gomile uzvanika i potiho izmjenjivali misli o životu, pa i o literaturi.

- Vidi, vidi… - upozorio sam ga osluškujući izlaganja recenzenata i predstavljača. - Svako malo spominju neki lik iz knjige koji se naziva "muž".

- Aha - potvrdi Pule. - Ima o tom negativcu najmanje pedeset stranica. Sve ono: veliko razočaranje, životna zabluda, nepouzdana ličnost, prljavac, samo pravi nered po stanu i tako…

- Blago tebi! - uskliknuh. - Ti to dobiješ u knjizi, ni ne otvoriš, pa odložiš na policu i možeš reći da si čitao. A mi, čije žene nisu pisci, moramo sve to saslušati! Moramo slušati iz dana u dan, stalno jedno te isto, i to još bez recenzenata i kritika da finim riječima sve objasne!

Sve si nešto mislim, kako da nagovorim suprugu da sve što mi ima zamjeriti iznese u pismenom obliku?





srijeda, 06.02.2008.

odavno opasno zanimanje

Već godinama nisam popio kavu s Danicom Juričić. U međuvremenu se, čujem, udala, dodala prezime prezimenu, dobila djecu… U posljednje vrijeme sam naletio na nekoliko novinskih tekstova u kojima je se spominje, naletio sam da su je spominjali i na televiziji. Kažu da se bori za sindikalna prava novinara, ima nevolja zbog toga na poslu, možda ostane i bez posla, ako već nije… Rado bih je sreo, popio kavu s njom i rekao:

- Ne brini, Danice, ipak ide na bolje!

Ako bi me s nevjericom pogledala, pročitao bih joj odlomak iz knjige Zvonimira Kulundžića "Put knjige":


Najstarije novine u povijesti čovječanstva, "Pejping Bao", osnovao je novinar Su Šin 380. godine u Pekingu. One su se bavile političkim temama, a izlazile su neprekidno 1558 godina, sve dok ih 1938. godine nisu ukinuli japanski okupatori. U tome vremenu obješeno je oko tisuću i pet stotina urednika dotičnih novina.

Danice, zvijezdo ranice, vidiš da ide na bolje! Za oko dvije tisuće godina, kad povješaju još koju tisuću urednika i novinara, bit će sjajno!


utorak, 05.02.2008.

drama prije predstave

Dijete nam ide na dramsku grupu. Jednom godišnje prirede predstavu u iznajmljenoj kazališnoj dvorani na koju dođu svi roditelji. Djetetu je jako stalo da se pojavimo na toj predstavi, ne smijemo izostati.

Za ovogodišnju predstavu, zbog velikog interesa roditelja i rodbine, dobili smo svega tri karte. Nakon porodičnog vijećanja odlučeno je da ćemo ići mama, tata i najbolji prijatelj Martin.

Sin naš je trebao doći sat ranije, u deset sati, da se kostimira i pripremi za nastup. Sredili smo da ga odvezu ljudi iz susjedstva čije je dijete također učestvovalo. U deset je Martinova mama dovezla Martina i ostavila ga kod nas, što nam je ostavljalo dovoljno vremena da stignemo na početak predstave u jedanaest.

Treba nam pola sata da se dovezemo do kazališta, nađemo parkirno mjesto za auto i došećemo na vrijeme. Ako krenemo dvadeset minuta ranije, ne moramo zakasniti ako luđački vozimo i imamo sreće sa semaforima i probijajući se kroz promet. Ako krenemo deset minuta ranije, još uvijek možemo stići ako imamo nevjerojatnu sreću da nađemo parking upravo pred ulazom u kazalište. U deset i pet, moja supruga je rekla: - Zar kaniš ovakav ići na predstavu?!

Rezolutno sam odsjekao: - Naravno! - što je nju odgovorilo od toga da elaborira što je mislila, ali je zato odmah odlučila: - Onda ni ja neću ići ovakva! - U narednom trenutku je počela juriti između kupaonice i spavaće sobe u kojoj su garderobni ormari, zbacivati sa sebe odjeću i vadeći iz ormara neku drugu.

U deset i petnaest sam ja rekao: - Idem ja prema autu. Vi me stignite.

- Zašto? - upitala je ona u skoku kroz predsoblje između kupaonice i spavaonice.

- Zato jer ja hodam daleko polakše od vas dvoje… Da stignemo na vrijeme.

- Aha.


Prije nego sam izišao iz kuće, zapitao sam:

- Gdje si jučer sparkirala auto? Gore ili dolje?

- Dolje!


Krenuo sam na dolje. Stanujemo u jednosmjernoj ulici koja se uspinje u kojoj smo sretni ako nađemo mjesto da ostavimo automobil bliže od pet stotina metara od kuće. Laknulo mi je kada sam čuo da je automobil ostavljen prema dolje. Em mi je lakše spuštati se niz brijeg i brže to mogu, em ondje možemo okrenuti i do centra grada nam treba svega dva kilometra. U suprotnom slučaju zbog regulacije prometa moramo napraviti sedam kilometara po vijugavim cestama da bi stigli do ruba centra grada.

Hodao sam otprilike desetak minuta, ali nisam ugledao naš automobil. No druga zloguka pomisao pala mi je na pamet. Izvadio sam mobitel i nazvao:

- Jesi spremna?

- Evo sad ću!

- Imaš li karte za predstavu?

- Ja ne! A ti?


- Nemam ni ja. Prije nego izađeš, pogledaj malcu po džepovima vjetrovke koju je imao posljednji puta kada je bio na probi za priredbu, kada su im podijelili karte. Pogledaj i na njegovom pisaćem stolu. Ako nisu ondje, vjerojatno ih je ponio sa sobom i trebali bi stići prije početka jer je vjerojatno u međuvremenu shvatio da su karte kod njega i čekati će nas pred ulazom…

- Dobro!
- rekla je žena i prekinula vezu.

Ona je pripremala maloga da izađe iz kuće dok sam ja šetao psa. Kako se nije sjetila upitati ga za karte? Stigao sam i do raskršća gdje nisam znao na koju stranu okrenuti, a vozila nije bilo na vidiku. U tom trenutku zazvonio je mobitel.

- Nisam našla karte!

- Ja nisam pronašao auto!

- Daaaa?
- upitno je otegnula, a onda je naglo cijuknula: - Oprosti! Zabunila sam se! Jučer sam ostavila auto prema gore, na vrhu brijega! Što da radimo?

Pogledao sam na ručni sat: deset i trideset. Auto je gore, meni bi do njega trebalo najmanje dvadeset minuta, a zatim bi nam preostalo ići prema gradu dužim putem…

- Ti i Martin krenite na predstavu, a ja ću doći pješke i gradskim prijevozom. Malo ću zakasniti, ali ćete vi naći sina i uzeti karte. Javiti ću sms-om da mi iznesete jednu van i uvedete me…

- A, ne!
- odlučno me presjekla supruga. - Ne može tako! - Odmah sam znao čega se prepala: da ću iskoristiti što kasnim i doći tek na kraj predstave, a ona će je morati otrpjeti cijelu. - Doći ćemo po tebe!

Ne samo da već nisu kod auta, nego još nisu ni krenuli od kuće, i ne samo da trebaju dužim putem do grada nego će se ona još i vraćati po mene, dakle - nema izgleda da ih klinac s kartama ispred ulaza dočeka. No znao sam, ako počnem to objašnjavati, izgubiti ćemo još pet do deset minuta na razjašnjavanje.

- Dobro… - rekao sam pomirljivo. Neka bude što bude; što mogu? Pazi! Žena! To je stvorenja koje ostavi auto u javnoj garaži koja ima dva podzemna kata, uđe po njega i ne može ga naći. - Nije na ovom katu! - Onda siđe liftom na drugi podzemni kat i kaže: - Nije ni ovdje! - Popne se stepenicama ponovo na kat iznad i veli: - Nema ga! - Drugim liftom se ponovo spusti, pogleda naokolo i blene: - Ne vidim ga! - Nakon toga već u panici ustrči drugim stepenicama i zakuka: - Nestao! Mora da su ga ukrali! - Spusti se ponovo liftom i nađe se na mjestu odakle je počela, a auto ondje. I to bi da je ravnopravno, da vodi poslove ravnopravno s muškarcima, da se bavi politikom, da vozi brodove, upravlja poduzećima i vodi državu! Da uđe u Sabor! Pa za prosječnu ženu su Rojs i kako se zove onaj Madrac-filozof - Einsteini! Poznata je stvar zašto žena ima jednu vijugu na mozgu više od kokoši, gallus domestice - da ne sere po dvorištu!

Dojurili smo pred kazališnu dvoranu pet minuta nakon početka, Martin i ja iskočili, a ona nastavila pronaći mjesto tri slobodna mjesta jedno pored drugoga da bi mogla parkirati. Uspjeli smo unići i bez ulaznice. Stigli smo vidjeti sinovljev nastup - bio je odličan! Kog vraga je to priroda uredila tako da se ne može imati djece bez žena? Kao da se moram pariti sa zebrama da bih imao potomstvo! Zašto to nije kao sa zebrama? Zebre se pare međusobno, a ljudi s tim nemaju veze, niti zebre imaju veze s ljudima. Da se mene pita, najradije bih se razmnožavao jednostavnom diobom ili kloniranjem! Bezgrešnim začećem!







nedjelja, 03.02.2008.

poseban za mene



SPECIAL TO ME

Caught up in your wheelin' dealin'
you've got no time left for simple feelin'
I thought I knew you but I didn't know you at all
Trapped inside your world of worry
you miss so much when you always hurry
Well slow down, baby, you'll only get hurt if you fall


Well you told me one time that you'd be somebody
That you weren't workin' just to survive
But you're workin' so hard that you don't even know you're alive
Workin' so hard to be somebody special
not working just to survive
Well you're special to me, baby
but what I don't see, baby, is
Where you go once you arrive
Where we go once we arrive

Damn all evil that takes possession
until your pipe dreams become obsessions
They scare me, baby, and we should have nothing to fear
I'm no child but I can't help wonder
it seems like some kind of spell you're under
You're listnin', baby, but somehow you don't really hear

Well you told me one time that you'd be somebody
That you weren't workin' just to survive
But you're workin' so hard that you don't even know you're alive
Workin' so hard to be somebody special
not working just to survive
Well you're special to me, baby
but what I don't see, baby, is
Where you go once you arrive
Where we go once we arrive



(…zapleo si se u svoje kovitlavo muljanje i nemaš vremena za jednostavne osjećaje. Mislila sam da te znam, ali uopće te ne poznam. Uhvaćen u zamku svog svijeta briga propuštaš toliko toga jer si uvijek u žurbi. Uspori, možeš samo stradati kada padneš.

Rekao si mi jednom da ćeš biti Netko, da ne radiš samo da bi preživio, već se trudiš toliko da si jedva živ zato da bi postao netko poseban… Poseban si za mene, ali ono što ne vidim je kamo ćeš dalje jednom kada to ostvariš, kamo ćemo dalje jednom kad to postigneš?

Nisam dijete, ali ne razumijem - kao da te neko prokletstvo goni...)





subota, 02.02.2008.

posmrtna parada




Još dok mogu izraziti želju… na vrijeme…
Neću tamjan! Ni narikače! Ni krizanteme!
Zbljuval bum se i mrtav ako netko zakenjka "Fala…"!
Ili ako se nad otvorenom rakom riječi dočepa neka budala:
"Vječna mu slava…" Ne, hvala!

Žalobna povorka neka kroči bodra!
Od odra do groba na ćelu parade
neka stupaju mažoretkinje mlade!
U korak! Ispravi se, isprsi! Sve ko jedna!
Ko borbeni klin rastjerajte pope
- zgazite njihov monopol na pokope!

Neka sprovod nastupa kao avangarda
onih koji ne pristaju biti dio stada.

Zatresi suknjicu! Kresni čizmicama!
Gazi! Gazi! Koljena visoko! Da butina sijeva…

Lijeva!
- - - - - Lijeva!
- - - - - - - - - - Lijeva!
- - - - - - - - - - - - - - - Lijeva!

Kad me turnu u urnu i odlože u glinu
kao porculansku figuricu na vitrinu
- bljesni osmijehom, guzičicom zavrti!
Nek ustuknu i rasprše se
profiteri straha od praha!
Smisao je smrti da se prije nje proživi!

Lijeva!
- - - - - Lijeva!
- - - - - - - - - - Lijeva!
- - - - - - - - - - - - - - - Lijeva!




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker