Marketing
tvoja slika
On je bio slikar koji se trudio probiti, a ja sam bio u mogućnosti da mu povremeno ponešto pomognem. Da ne pretjerujem, nije se to događalo ni prečesto niti je bilo naročito značajno. Ipak, u to mu je vrijeme bilo dragocjeno, da mu olakšam da se za njega zna, da mu ponešto ubrzam, a najviše da ga okuražim, iako je sve što je postigao zaslužio je svojim radom. Da nije bio dobar ne bih mu ni pomagao ma koliko bliski bili. Osjećao sam da pomažući njemu pomažem i publici kojoj ću približiti ono što će joj se svidjeti, da njegovo slikanje to zaslužuju.
Tek u to vrijeme smo se počeli zapravo družiti, a kako smo otkrili da stanujemo u blizini počeli smo se i posjećivati. Jednom sam unišao u njegov atelje i vidio sliku drugačiju od svega što je do tada napravio. To je dobro, rekao sam, tako trebaš nastaviti.
On je bio nesiguran: to ništa ne valja. Argumentirao sam zašto mislim ono što sam rekao. Razgovor je završio tako da je on rekao "Uzmi sliku! Poklanjam ti je". Problem je bio što je slika imala zamalo dva na dva metra. Kako je prenijeti do moje kuće? Završilo je tako da smo je obojica nosili kroz Ilicu do moga stana. Objesio sam je u sobi u kojoj sam spavao, radio i primao goste. Kako mi je u to vrijeme mnogo ljudi zalazilo u kuću, svi su nužno morali zamijetiti veliku novu sliku u jarkim bojama i komentirati je. Svi su je hvalili, u više navrata i pred njim. Neki od ljudi koji su vidjeli sliku kod mene, a do čijeg mu je mišljenja bilo stalo, sretali su ga u gradu i hvalili ga. Sve u svemu, on je nastavio slikati na taj način i proslavio se.
Onda je nastupilo razdoblje u kojemu smo se rijetko viđali. On je manijakalno slikao od jutra do kasno u noć, a i ja sam se upustio u neke poslove koji su me u cijelosti apsorbirali. No kako vrag nikada ne spava, upao sam u neke političke sukobe u kojima je stranu za koju sam se opredijelio dopao kraći kraj. Da maksimalno skratim priče - nadrapao sam. Izgubio posao, temeljito su me ocrnili, ljudi su me počeli izbjegavati, na javna mjesta sam prestao izlaziti… Svrstan sam među zauvijek otpisane. Za prijatelja-slikara čuo sam da se oženio, dobio dijete i odselio u neki drugi grad, pa me nije čudilo da mi se i on prestao javljati.
Jednoga dane me prijatno iznenadilo kada me je nazvao na telefon. Priprema veliku izložbu na Gornjem gradu, rado bi izložio i sliku koja je kod mene. Dobro, nemam ništa protiv. Otvorenje je za dva-tri dana, on je u velikoj strci, ne zna kada i kako bi prebacio sliku. Dobro, ja ću se potruditi da slika stigne u galeriju. Mnogo hvala. Nema na čemu, biti će mi drago pomoći.
Tako sam se našao pred problemom kako prebaciti sliku. Bila je prevelika da bi stala u osobni automobil. Da iznajmim kombi nisam imao novaca. Naposljetku sam uprtio platno razapeto na drvenom okviru na leđa i zaputio se po najtoplijem ljetnom danu od Črnomerca kroz gužvu Ilice do Gornjeg grada kao čovjek-sendvič, onako kao mrav kad vuče teret tri puta veći od sebe, pazeći da se putem ne ošteti.
Protivno tadašnjoj navici odučio sam otići na otvaranje. Slika je dobila centralno mjesto na izložbi. Na otvaranje je došlo je mnoštvo ljudi, gužva je bila rijetko viđena u takvim prilikama. Sve u svemu, vrlo uspjeli događaj. Lutao sam kroz gomilu kao duh. Malo koga sam poznavao, a oni rijetki koji su me prepoznali upadljivo su se izmicali, no na to sam već svikao. Pokušao sam se javiti prijatelju i u nekoliko navrata došao do njega, ali on je neprestano bio okružen najraznovrsnijim čestitarima i novinarima i svaki puta mi je okrenuo leđa pred nosom i pustio da ga odvuku, a da se nismo ni pozdravili.
Izložba je pobrala laskave i kritike i završila, a nakon dva mjeseca sam ga nazvao telefonom i pitao kada će mi vratiti sliku.
- Kakvu sliku? - osorno se obrecnuo.
- Sliku koju si mi poklonio…
- Nisam ti ja ništa poklonio! - prekinuo me je.
- Kako nisi?! - zgranuo sam se.
- To sam ti ja samo posudio!
Ostao sam bez testa, pitajući se je li to moguće, a on iskoristio priliku da još gnjevno nadoda:
- Uostalom, nisi ni zavrijedio da bude kod tebe! Držao si je u kuhinji, u masnim isparavanjima! Uspio sam je spasiti! I ne zovi me nikada više! - i zalupio je slušalicom.
Polako sam spustio svoju slušalicu i zaista - nikada ga više nisam nazvao. Neka mu njegova slika. Svaku sreću mu želim, trebat će mu.
Na mjesto gdje je visjela njegova slika nijednu drugu nisam objesio. Još godina, sve dok se nisam odselio iz toga stana, prazno mjesto na zidu, veliki pravokutnik svjetliji od okoline, govorio mi je više nego da je bilo koja slika bila izvješena.
Prijatelju, slika je sada kod tebe. Imaš je. Ona je višestruko tvoja. Ti si je napravio. I ima smisla da je kod tebe. To je tvoja slika. Zaista, to je tvoja najbolja slika. To je slika koja te najbolje pokazuje.
Post je objavljen 25.02.2008. u 17:47 sati.