Intervju s "Ivom Sanaderom" objavljen u subotnjem broju "Jutarnjeg lista" (9.veljače 2008.) već je ušao u povijest hrvatskog novinarstva gdje zasluženo stoji uz bok intervjua s Ronaldom Brownom, objavljenom svojevremeno u "Večernjem listu", u kojem američki ministar daje izjavu nakon slijetanja u Dubrovnik, iako je smrtno stradao u avionskoj nesreći na prilazu aerodromu.
U uvodnom odlomku intervjua kojeg je potpisao ugledni novinar Davor Butković, u prvoj rečenici. kaže se: "S premijerom Ivom Sanaderom razgovarali smo…" Koliko znam, na to se do sada nitko nije osvrnuo. Naime, kad to pročita prosječni čitatelj zamisli dva ozbiljna čovjeka u još ozbiljnijim odijelima kako sjede - recimo - u premijerovom uredu za prijem uvaženih gostiju i gledajući se u oči... što? Što? Razgovaraju. I ne, tu rečenicu nije napisao ni maliciozni podmetač ni obijesni šaljivđija: nju je napisao upravo novinar koji se i potpisao pred intervju.
Naknadna objašnjenja su pokazala ne samo da nisu razgovarali oči u oči, nego da nisu razgovarali ni telefonom. Drugim riječima, ugledni novinar je naprosto izmislio da je razgovarao s premijerom. Narodski rečeno, laže čim zine.
Nakon što se ustanovilo da novinar, čiji kredibilitet zavisi upravo od toga da ljudi imaju povjerenja u ono što potpiše, izmišlja (tj. laže), sva ostala pitanja - kako se moglo dogoditi da mu netko u tuđe ime podvali odgovore, srodna i slična, padaju u drugi plan kao drugorazredna i nevažna. Sva razglabanja o tim drugorazrednim pitanjima dobivaju funkciju odvlačenja pažnje od onoga što je krucijalno, suštinsko. Kako je jedan od najvećih autoriteta za politička pitanja povjerovao da su odgovori autentični, kakva je to novinska kuća kojoj jedan od vodećih ljudi može tako nasjesti… itd, itd… sve je to zanimljivo, ali i upravo ovim slučajem razobličeno. Sve je to moguće upravo zato jer onaj koji je potpisao intervju NIJE RAZGOVARAO sa Sanaderom. Upravo onim što je slagao čitalačkoj publici nasanjkao je i sam sebe. Upao je u rupu koju je sam iskopao.
Umjesto da zašute i poklope se ušima, izvuku pouku za sebe i čvrsto je se drže, zapale svijeću na Kamenitim vratima i nadaju se da će ljudi sve što skorije zaboraviti, iz EPH-a najavljuju tužbu protiv mladića koji je objelodanio da je car gol. Time mogu samo pokopati svog uglednog komentatora koji se našao u rupi, ako ništa drugo ono posljednje ostatke njegova raspršena ugleda.