drama prije predstave

utorak, 05.02.2008.

Dijete nam ide na dramsku grupu. Jednom godišnje prirede predstavu u iznajmljenoj kazališnoj dvorani na koju dođu svi roditelji. Djetetu je jako stalo da se pojavimo na toj predstavi, ne smijemo izostati.

Za ovogodišnju predstavu, zbog velikog interesa roditelja i rodbine, dobili smo svega tri karte. Nakon porodičnog vijećanja odlučeno je da ćemo ići mama, tata i najbolji prijatelj Martin.

Sin naš je trebao doći sat ranije, u deset sati, da se kostimira i pripremi za nastup. Sredili smo da ga odvezu ljudi iz susjedstva čije je dijete također učestvovalo. U deset je Martinova mama dovezla Martina i ostavila ga kod nas, što nam je ostavljalo dovoljno vremena da stignemo na početak predstave u jedanaest.

Treba nam pola sata da se dovezemo do kazališta, nađemo parkirno mjesto za auto i došećemo na vrijeme. Ako krenemo dvadeset minuta ranije, ne moramo zakasniti ako luđački vozimo i imamo sreće sa semaforima i probijajući se kroz promet. Ako krenemo deset minuta ranije, još uvijek možemo stići ako imamo nevjerojatnu sreću da nađemo parking upravo pred ulazom u kazalište. U deset i pet, moja supruga je rekla: - Zar kaniš ovakav ići na predstavu?!

Rezolutno sam odsjekao: - Naravno! - što je nju odgovorilo od toga da elaborira što je mislila, ali je zato odmah odlučila: - Onda ni ja neću ići ovakva! - U narednom trenutku je počela juriti između kupaonice i spavaće sobe u kojoj su garderobni ormari, zbacivati sa sebe odjeću i vadeći iz ormara neku drugu.

U deset i petnaest sam ja rekao: - Idem ja prema autu. Vi me stignite.

- Zašto? - upitala je ona u skoku kroz predsoblje između kupaonice i spavaonice.

- Zato jer ja hodam daleko polakše od vas dvoje… Da stignemo na vrijeme.

- Aha.

Prije nego sam izišao iz kuće, zapitao sam:

- Gdje si jučer sparkirala auto? Gore ili dolje?

- Dolje!

Krenuo sam na dolje. Stanujemo u jednosmjernoj ulici koja se uspinje u kojoj smo sretni ako nađemo mjesto da ostavimo automobil bliže od pet stotina metara od kuće. Laknulo mi je kada sam čuo da je automobil ostavljen prema dolje. Em mi je lakše spuštati se niz brijeg i brže to mogu, em ondje možemo okrenuti i do centra grada nam treba svega dva kilometra. U suprotnom slučaju zbog regulacije prometa moramo napraviti sedam kilometara po vijugavim cestama da bi stigli do ruba centra grada.

Hodao sam otprilike desetak minuta, ali nisam ugledao naš automobil. No druga zloguka pomisao pala mi je na pamet. Izvadio sam mobitel i nazvao:

- Jesi spremna?

- Evo sad ću!

- Imaš li karte za predstavu?

- Ja ne! A ti?

- Nemam ni ja. Prije nego izađeš, pogledaj malcu po džepovima vjetrovke koju je imao posljednji puta kada je bio na probi za priredbu, kada su im podijelili karte. Pogledaj i na njegovom pisaćem stolu. Ako nisu ondje, vjerojatno ih je ponio sa sobom i trebali bi stići prije početka jer je vjerojatno u međuvremenu shvatio da su karte kod njega i čekati će nas pred ulazom…

- Dobro! - rekla je žena i prekinula vezu.

Ona je pripremala maloga da izađe iz kuće dok sam ja šetao psa. Kako se nije sjetila upitati ga za karte? Stigao sam i do raskršća gdje nisam znao na koju stranu okrenuti, a vozila nije bilo na vidiku. U tom trenutku zazvonio je mobitel.

- Nisam našla karte!

- Ja nisam pronašao auto!

- Daaaa? - upitno je otegnula, a onda je naglo cijuknula: - Oprosti! Zabunila sam se! Jučer sam ostavila auto prema gore, na vrhu brijega! Što da radimo?

Pogledao sam na ručni sat: deset i trideset. Auto je gore, meni bi do njega trebalo najmanje dvadeset minuta, a zatim bi nam preostalo ići prema gradu dužim putem…

- Ti i Martin krenite na predstavu, a ja ću doći pješke i gradskim prijevozom. Malo ću zakasniti, ali ćete vi naći sina i uzeti karte. Javiti ću sms-om da mi iznesete jednu van i uvedete me…

- A, ne! - odlučno me presjekla supruga. - Ne može tako! - Odmah sam znao čega se prepala: da ću iskoristiti što kasnim i doći tek na kraj predstave, a ona će je morati otrpjeti cijelu. - Doći ćemo po tebe!

Ne samo da već nisu kod auta, nego još nisu ni krenuli od kuće, i ne samo da trebaju dužim putem do grada nego će se ona još i vraćati po mene, dakle - nema izgleda da ih klinac s kartama ispred ulaza dočeka. No znao sam, ako počnem to objašnjavati, izgubiti ćemo još pet do deset minuta na razjašnjavanje.

- Dobro… - rekao sam pomirljivo. Neka bude što bude; što mogu? Pazi! Žena! To je stvorenja koje ostavi auto u javnoj garaži koja ima dva podzemna kata, uđe po njega i ne može ga naći. - Nije na ovom katu! - Onda siđe liftom na drugi podzemni kat i kaže: - Nije ni ovdje! - Popne se stepenicama ponovo na kat iznad i veli: - Nema ga! - Drugim liftom se ponovo spusti, pogleda naokolo i blene: - Ne vidim ga! - Nakon toga već u panici ustrči drugim stepenicama i zakuka: - Nestao! Mora da su ga ukrali! - Spusti se ponovo liftom i nađe se na mjestu odakle je počela, a auto ondje. I to bi da je ravnopravno, da vodi poslove ravnopravno s muškarcima, da se bavi politikom, da vozi brodove, upravlja poduzećima i vodi državu! Da uđe u Sabor! Pa za prosječnu ženu su Rojs i kako se zove onaj Madrac-filozof - Einsteini! Poznata je stvar zašto žena ima jednu vijugu na mozgu više od kokoši, gallus domestice - da ne sere po dvorištu!

Dojurili smo pred kazališnu dvoranu pet minuta nakon početka, Martin i ja iskočili, a ona nastavila pronaći mjesto tri slobodna mjesta jedno pored drugoga da bi mogla parkirati. Uspjeli smo unići i bez ulaznice. Stigli smo vidjeti sinovljev nastup - bio je odličan! Kog vraga je to priroda uredila tako da se ne može imati djece bez žena? Kao da se moram pariti sa zebrama da bih imao potomstvo! Zašto to nije kao sa zebrama? Zebre se pare međusobno, a ljudi s tim nemaju veze, niti zebre imaju veze s ljudima. Da se mene pita, najradije bih se razmnožavao jednostavnom diobom ili kloniranjem! Bezgrešnim začećem!

- 11:40 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>