Marketing
ne mož' fulat!
Objavio sam post na blogu da bih rado dao neke komade starog namještaja u dobre ruke i javio se djevojački glas da treba noćni ormarić. Dogovorili smo se naći u dva sata u najvećem kafiću u "Mercatoru", odakle ćemo zajedno po ormarić mojim autom. Došao sam dvadesetak minuta ranije i zatekao ondje tri poznata tipa, ta sam sjeo s njima da pričekam. Pet minuta prije dva zazvonio je moj mobitel.
- Zovem od kuće, jer sam potrošila impulse za mobitel. Stižem za pet minuta. Kako ću Vas prepoznati?
Gadno pitanje. Nemam nikakvih uočljivih prepoznatljivih obilježja. Oni koji me upoznaju obično me trebaju sresti tri do pet puta i provesti sa mnom svaki puta barem pola sata da bi me zapamtili. Pokušao sam:
- Imam više od četrdeset godina…
- Uh.
- Visok sam oko metar i osamdeset, što je prilično nevažno jer ionako sjedim…
- To mi mnogo ne pomaže…
- Kratko sam ošišan… - Zaokružio sam pogledom po okolnim stolovima za kojima je sjedilo oko dvije stotine muškaraca mojih godina, svi kratko ošišani. - Imam smeđe cipele, traperice i tamnu jaknu…
- Boja kose?
- Smeđa.
- Boja očiju?
- Smeđa.
- Brada? Brkovi?
- Nisam se obrijao ima tri dana…
Po svemu što sam mogao navesti opisom sam odgovarao dvojici od trojice ljudi u kafiću. Osjetio sam i preko mobitela da je i ona svjesna problema. Mene je nemoguće opisati. Crtači policijskih fotorobota pali bi u očaj da me moraju prikazati po izjavama svjedoka. Odustao sam od nemogućeg zadataka i objasnio kako će me naći:
- Sjedim s Miljenkom Jergovićem, Denisom Kuljišom i Predragom Raosom! Ja sam onaj četvrti!
Ona zanijemi, a zatim, nakon poduže stanke, sakupi snagu i reče:
Post je objavljen 31.01.2008. u 21:38 sati.