Marketing
plavo, plavo i plavo!
- Hajdemo u more! - predložim Tomiću.
- Ni slučajno! Ni za sve blago ovog svijeta! Ni za vraga! - živne on. - Zar nisi vidio današnji glavni naslov na svim naslovnim stranicama?! Morski pas u akvatoriju! Pet metara! Uopće nemam namjeru zagaziti ne znajući što je ispod površine. Uđem u vodu, a tri metra dalje čeka me RIBA da me pojede!
Istina, pisalo je da viđeni morski pas ima više od pet metara, no nije ustanovljeno koje je vrste; da li od one dvije opasne ili od sto i pedeset bezopasnih vrsta, a to da je "u akvatoriju" znači da je uočen dan ranije na dvadeset kilometara od mjesta u kojem smo se zatekli. Ipak, nitko ne prilazi ni blizu vodi.
- Mladiću! Upravo iskazuješ iracionalni strah pred nečim što ima toliko malo izgleda da bi se dogodilo, da je gotovo izvjesno da se ni ne može dogoditi… - rekoh mu.
- Nema veze! - ražesti se on, gnjevno pripali cigaretu i počne je sisati kao da mu je nešto skrivila. - Dovoljno mi je pomisliti da postanem hrana nekome toliko glupom kao riba! RIBA! Da me riba pojede!!! Tako nešto ne želim riskirati ni najmanje!
- Mladiću! - rekoh mu. - Upravo iskazuješ iracionalno pouzdanje u slijepu sreću nadajući se da nećeš biti jedan od onih 80% pušaća koji završavaju s rakom ili emfizemom pluća.
- Ha! - usklikne on. - Dovoljno mi je prisjetiti se Tita i Castra s onim njihovim cigaretinama, pa da me sve brige minu.
Poznajem pojavu. I meni je dovoljno pomisliti da Mick Jagger NIJE dobio AIDS, pa se nakon toga ne mogu ozbiljno zabrinuti da bi tako nešto moglo snaći i mene. Ako on nije dobio, nitko ne može! Toliko koliko je on prevrnuo i opalio, teško da je i Hugh Hefner, pa ako njih dvojica nisu dobili AIDS, kuda bih ja sa svojih stotinjak recki godišnje?!
Primjer iracionalnog straha je i gospođa Slavica koja se toliko uzruja i isprestraši kad čuje da je bio snažan potres u Anadoliji, da odmah mora pripaliti. Ljude naročito straši ono što mogu lako zamisliti i upečatljivo vizualizirati. Lakše je zamisliti ugriz zmije, krokodila ili morskog psa nego onu cigaretu nakon koje nema povratka. Posebno straše pojave koje se može zamisliti u skladu s vlastitim strahovima. Recimo, "potres" se može zamisliti kao da nekoga zemlja proguta, zgrada zgnječi, tlo se ljulja ili se posvuda rasplamsaju požari.
Da bi priča bila kompletna, kada se na tezulji pokušavaju odmjeriti iracionalni strah i iracionalni optimizam, ni prosudba ne može biti racionalna. Tako je svojevremeno većina hrvatskog naroda bila toliko egzaltirana teoretskom mogućnošću da se dolaskom kapitalizma svatko može obogatiti, da se malo tko obazirao na podatak da su 1938. trećinu stanovnika Zagreba činili sluge i sluškinje, te je malo tko bio zaustavljen izvjesnim predviđanjem da će većina izgubiti, osiromašiti i biti svedena na sluganski status.
Označimo iracionalnost plavom bojom. Proizvoljno, arbitrarno, neutemeljeno, ali jasno i jednoznačno. Kada bi nakon toga imali neki sprej kojim bi mogli pošpricati sve iracionalno, otkrili bi da živimo u plavom svijetu, s ponekim svjetlijim i tamnijim plavim mrljama, i tek rijetkim oazama drugih boja.
Post je objavljen 07.01.2008. u 16:16 sati.