Marketing
pretjerivanje svemirskih razmjera
SVEMIR
i STRAH
Nekoć su ljudi vjerovali da je Zemlja ravna ploča, a Sunce i Mjesec kugle koje je danji i noću naizmjenično osvjetljuju, dok su zvijezde svjetalca na noćnom nebu. Onda su neki otkrili i objavili, a ostali povjerovali da je Zemlja kugla koja se okreće, a Sunce najbliža zvijezda, dok je Mjesec zemljin satelit. I uskoro se pojavio prvi strah s izvorištem u svemiru: Sunce će se jednom ugasiti i to će biti kraj života na Zemlji.
Istovremeno su rasla i saznanja o meteorima. Zanimljiva pojava pretvorila se u prijetnju: što ako naleti neki meteor pet ili pedeset puta veći od onoga koji se srušio u Sibiru? Po nekim teorijama katastrofalni udar meteorita prouzročio je istrebljenje dinosaurusa. Možda ni ne treba čekati da se Sunce ugasi da opasnost iz Svemira uništi sve živo na Zemlji…
Saznanja o svemiru su se umnožila, slika svemira se promijenila. Zvijezde nisu samo vodilje moreplovcima i izmamitelji uzdaha zaljubljenih koji ih gledaju držeći se za ruke. U svemiru su crne rupe i crvotočine, galaksije proždiru jedna drugu, među zvjezdama-divovima vlada pravi rat, a mi nismo trunčica udaljena od svega nego beznačajna mrvica unutar prostora većih od svega što možemo sagledati koji su u stalnom previranju i kovitlanju. Što više znamo, to više je toga što nas plaši bojaznima kojima se ne možemo othrvati. O, blaženo doba kad ništa nismo znali, kada smo vjerovali u dječje naivne priče! Blaženo doba kada su se ljudi s neba plašili samo groma! Tadašnji strahovi su zanemarive tlapnje prema onome čega se danas bojimo.
(Na primjer, citiram nedavne novine: finski astronomi otkrili su najglomazniju do sada poznatu crnu rupu u svemiru, veliku poput 18 milijardi naših sunaca! Ekstremno sjajni kvazar pod nazivom OJ287 - koji je udaljen oko 3,5 milijardi svemirskih godina - u sebi ne udomljuje samo jednu crnu rupu, nego dvije… I tako dalje.)
Suočeni s nelagodom proisteklom iz saznanja koja ne pružaju ikakve nade da išta možemo učiniti u toj svemirskoj bespoštednoj igri, preostaje nam samo želja da ipak postoji nešto što sve uređuje, i to nešto je tako blagonaklono upravo prema nama da upravo o nama posebno brine. Što više znamo to je više novih pitanja i veći pritisak da samo sebe uvjerimo da vjerujemo u postojanje zaštitnika moćnijeg od svega čije je samo postojanje odgovor na sve naše ograničenosti i gluposti. I - gle! - to je onaj isti iz drevnih naivnih priča, malo recikliran, malkice ofarban, površno oprašen…
O, Bože, kakvo nepojmljivo precjenjivanje!
Post je objavljen 19.01.2008. u 15:42 sati.