Marketing
širenje vjere novim putovima
Fra Bartolov veliki problem bio je mali. Mučio ga je kao vrag, neprekidno mu nije davao mira, žario je i trzao se, propinjao i kolačio, javljao se kada je trebalo i kad nije, a nije bio ni duži ni deblji od kažiprsta. Jad i nevolja u svakom pogledu. Mali ptić, veliki krič! Taj je patrljak povremeno potpuno preuzimao vlast, naročito za vrijeme ispovijedi ako je pred njim klečala neka pristala grješnica. Fra Bartol se nikada nije mogao othrvati iskušenju da pri kraju ustreptalo zapita "Kćerce, progutaš li ili ispljuneš?" One koje nisu uzimale tijelo čovječje u usta nisu ga uopće zanimale, dapače, bile su čak i dosadne. Što krijeposnije to dosadnije. Ali one koje jesu zvao je i na posebna duhovna savjetovanja i posebne pokore i rado im zalazio u kuće blagoslivljati.
Naposljetku se provincijal zabrinuo da bi mogao buknuti skandal i sredio da ga pošalje u misiju u Afriku.
Fra Bartol je sletio u prašinu među muhe, od jare je sve lelujalo, bilo je vruće kao na vratima pakla. Ljudi su bili crni kao ugljen, a žene hodale - u skladu s lokalnom modom - samo u suknjicama od slame, lišća i perja, dok su im pljosnate vrećaste sise mlatarale obješene do pasa. Svi su bili ružni ko vragovi, nosnice su im bile šire od usta, čeljusti izbačene kao da imaju njuške, a zubi izbrušeni u krvoločne trokute kao morskim psima. Kada su zinuli, ti zubi su bljesnuli kao zastrašujuće pile. Fra Bartol je odmah shvatio zašto ga je providnost poslala upravo ondje gdje su njegove sklonosti potpuno onemogućene. Da bi sve bilo gore, muškarci su štitili spolovila u tuljcima koji su im visjeli do ispod koljena.
Dvadeset godina kasnije provincijal se zabrinuo uvidjevši da se fra Bartol rukama i nogama koprca da ga se ne vrati nazad. Živio je u kući od blata, a mise služio u limenom hangaru, ali usprkos svemu zaljubio se u Afriku, srastao s njom kao da je pustio korijenje. Uz njega su bile i četiri časne sestre, ružne crnice koje su vodile domaćinstvo, kuhale i spremale, te dijelile sirotinji hranu i ljekove.
U to vrijeme je pao na smrtnu postelju fra Mrđan, koji je u misiji proveo četrdeset godina. Provincijal mu je dao posljednju pomast i stigao ga prije toga pričestiti. Uočio je priliku da pokuša saznati što je to ondje, u dalekoj Africi, toliko opčinilo fra Bartola.
Fra Mrđan je bio toliko slab da je jedva govorio:
- Žene! Ondje su žene… ondje su svi… strašna sirotinja… Sve bi…. za konzervu.
U trenutku nadahnuća provincijal upita:
- Jel' ispljune ili progutaju?
Na samrtnikovu izmučenom licu rastegne se osmijeh od uha do uha i posljednjim snagama prozbori:
- Ušmrču.
Post je objavljen 02.12.2007. u 11:11 sati.