Marketing
sve je to ne samo od dobrog vina
Prva svadba je bila upriličena u najvećoj sali najskupljeg zagrebačkog hotela. Posebna atrakcija večeri bio je bend kojeg su usred turističke sezone doveli s obale gdje je prekinuo svakovečernju gažu, što je već samo za sebe koštalo da ti pamet stane. Dalmoši su padali u egzaltaciju već na spomen da će im taj bend svirati. Visoke i vitke Dalmatinke došle su u elegantnim večernjim toaletama, okićene nakitom kao božićne jelke. Mnogo ih je bilo mladih i upadljivo zgodnih. Mladoženja je bio uspješni menadžer, a mlada kćerka vlasnika bogate privatne firme. Uzvanici su uglavnom također bili razni menadžeri, PR-i, glasnogovornici, savjetnici, stilisti, stranački funkcionari, predstavnici i poduzetnici, te poneki sportaš i neki koji su djelovali sasvim kako gangsteri. Svi su se uglavnom držali ukočeno kao voštane figure, vrlo otmjeno, i bili smrtno dosadni. Poslužene porcije bile su minimalističke, a jelo neukusno i kao da je spremljeno prije nekoliko dana, pa ovlaš podgrijano. Vino se jedva moglo piti, a točili su ga konobari koje je trebalo čekati po deset minuta da svrate i napune uske čaše u koje su stala dva gutljaja. Repertoar benda bile su najgore ljige, jedna gora od druge. Zvuk im je bio limen i prazan. Odsvirali su po tri stvari s entuzijazmom krepanih riba, a onda se pola sata odmarali. Atmosfera u sali je bila kao na nekakvoj komemoraciji povremeno prekidanoj ispadima hinjenog kurtoaznog veselja. Jedva smo dočekali da završi večera, uručili dar, s mukom izdržali još sat vremena i onda pobjegli glavom bez obzira čim smo uvrebali prvu priliku.
Proslava zagorskog vjenčanja upriličena je u nekoj krčmetini na raskršću usred krležijanskog blata. Mlada je bila službenica u pošti, a mladoženja vodoinstalater. Osupnulo me kako su uzvanici gomila ružnih ljudi. Mali, kvrgavi, neskladnih tijela i izobličenih breugelovskih fizionomija, kao da su pobjegli sa slika Ivana Generalića. Bili su obučeni jeftino i nakaradno, kao da su svi daltonisti koji se oblače na sajmištu. Žene iznad dvadeset i pete izgledale su kao babe, a babetine su djelovale kao žilavi gnomi. No zato su se teški drveni stolovi uvijali pod obiljem jela koje je stalno novo pristizalo, jedno bolje od drugoga, a vino se bukvalno lijevalo na sve strane. Kolesterol je samo vrcao uokolo, no nikoga nije smetao ni suvišak kilograma, ni ćelavost, ni škrbavi zubi, ni jedna noga kraća. Svi su se u zbijenom čoporu bacili na jelo kao da su se tjednima izgladnjivali i obilno ga zalijevali. Učas su se svi zajapurili, prozori zapuhali, muškarci skinuli sakoe i kravate i raskopčali košulje, žene izule cipele ispod stolova. Kada se bend u uglu dohvatio violine i harmonike kao da su se vragovi na nas obrušili. Već nakon prvih furioznih taktova jedna babetina se propela i zaurlikala "Juhuhuhuhuhuhuuu!" da bi se i Tarzan posramio. Smrznuo sam se ne znajući što to znači, no to je bio znak da počinje opći raspašoj. Svi prisutni su znali riječi svih pjesma i zborno se nadvikivali s pjevačem za mikrofonom. S čuđenjem sa otkrio da pjesme koje oduvijek znam imaju stihove koje nikada ranije nisam čuo:
Mi imamo se radi,
radi, radi, radi!
Imamo se radi
sprijeda i pozadi!
Učas je prostor između stolova bio ispunjen uskovitlanim parovima. Žene su se bacale po muškima, muški su ih grabili i okretali, nastala je opća hvatačina i drpačina, zadizale se i kovitlale suknje i bljeskale podsuknje, u trenu je izgledalo da će u narednom trenu eksplodirati opća orgija, svatko sa svakim. Zgranuo sam se otkrivši kako nevine drevne pjesme imaju erotski naboj, zavisno kako se otpjevaju, uz kakve pokrete i gestikulaciju:
I po lojtrici gor
i po lojtrici dol,
i po lojtrici gor
i po lojtrici dol,
i po lojtrici
gor i dol!
Zašto bi se netko bez veze penjao po lojtrici gore i dolje, osim ako lojtrica uopće nije lojtrica nego nešto sasvim drugo? A tek ono "Samoborci piju vino s lonci, Samoborke piju z demižonke…" nije nikakva pjesnička figura nego gola nepatvorena istina iz koje slijedi da je oblokana Samoborka zvijer koju je nemoguće ukrotiti. Raspomamljeni kovitlac oko nas bio je bjelodani dokaz da usprkos istini da su svi maloprije došli iz crkve, i dalje žive predkršćanski pogani kojima je civilizacija samo glazura koju u trenu i bez muke mogu odbaciti.
Neizbježno sam se prisjetio svadbe kojoj smo prisustvovali sedmicu ranije. Fotografije s te prigode objavljene su u nekoliko novina i šarenih magazina, emitiran je i poduži prilog na televiziji. Svjetski! Ono što se u tim prikazima nije vidjelo jest da je pravi, sočni, nepatvoreni život ipak negdje drugdje.
Post je objavljen 03.12.2007. u 11:34 sati.