Marketing
nakon povijesti ostaju priče
Nekoć je u ovoj našoj zemlji dugo vremena postojala samo jedna partija. Vidim da je već prva rečenica ovog teksta zavaravajuća jer je istina da je službeno postojala svega jedna partija, ali u njoj je bilo više partija, mnogo frakcija, nebrojeno grupacija i svega i svačega. Bilo je u toj partiji povremeno više stranaka nego danas kad imamo višestranačje.
Ta je partija bila poznata po sastančenju. Organizirali su se kongresi, simpoziji, plenumu, konferencije, sastanci i raznorazna druga okupljanja koja su trajala od pet do osam sati, deset ili dvanaest sati, od jutra do večeri, pa do kasno u noć, jedan dan, dva dana, tri dana…
Ta su okupljanja imala tri vida: službeni, medijski i faktični.
Službeni tok bivao je uglavljen ranije. Pripremao se prijedlog dnevnog reda, na početku sastanka se usvojio dnevni red, točke dnevnog reda su zatim slijedile jedna nakon druge, svaka točka počinjala je uvodnim izlaganjem, nakon uvodnog izlaganja prijavljivali su se diskutanti, redom kako su se prijavljivali su i izlagali, predsjedavajući je davao riječ i uz to najavio sljedećem da se pripremi. Sve izgovoreno se stenografiralo i/ili snimalo i kasnije su daktilografkinje istipkale sve što je rečeno. U stenogramima su svi bili jednaki, od svakoga je više-manje točno zabilježena svaka riječ, i sve to bi jednoga dana netko mogao pronaći i čitati. Sve što bi taj vidio bilo bi istinito, mogao bi procjenjivati sve izrečeno i izvlačiti nekakve sudove.
Medijska slika tih okupljanja bila je drugačija. Postojao je niz novinara raznih novina, radija i televizije koji su se specijalizirali za takve sastanke. Oni su se, reda radi, obično muvali uokolo u tim prigodama, ali su zapravo mogli napraviti izvještaje s bilo kojeg sastanka da mu ni ne prisustvuju. Obično su unaprijed dobivali napismeno što će biti rečeno u uvodnim izlaganjima. To su obilno prepričavali i citirali. Zatim bi izdvojili nekoliko kasnijih govornika i iz stenograma izvukli po rečenicu ili nekoliko od onoga što su rekli, još nekolicinu diskutanata spomenuli, a ostale najčešće prešutjeli zaguravši ih u neku općenitu frazu poput "…govorili su i mnogi drugi". Novinari su stvarali sliku sastanaka koja je često samo u najgrubljim crtama odgovarala onome što se zaista odvijalo. Često se najviše pažnje posvećivalo nečemu što je bilo proceduralno i isprazno, a ispuštalo ono što je bilo suštinsko i zanimljivo, te je slika, koliko površna, često bila i pogrešna.
Ako će se ikada naći neki povjesničar koji će željeti istražiti to razdoblje, sa službenim tokom i medijskim odjecima sastanaka neće imati problema. Pronaći će u arhivima stenograme i komplete novina, ali mu oni neće moći prikazati stvarni tok tih sastanaka. Ne može se pouzdati ni u još žive učesnike tih sastanaka jer su oni koliko nepouzdani toliko i pristrani, a uskoro neće biti ni njih. Stvarni tok sastanaka odvijao se na svoj način. Obično su svi pristojno saslušali uvodna izlaganja, ako nisu bila predugačka ili neizdrživo dosadna. Zatim se velik broj učesnika izvukao iz dvorane i opkolio šank koji je uvijek bio negdje u blizini. Oni koji su ostali u dvorani dok je netko drugi govorio pripremali su se zapisujući što će sami reći kad dođu na red, potiho časkali sa susjedima, čitali novine ili kunjali. Neki od govornika koji su u stenogramima ostali zabilježeni kao i svi drugi, a u medijskim izvještajima bili slavljeni kao značajni sudionici, svojom pojavom za govornicom izazivali su prava stampeda iz dvorane prema šanku. Nasuprot njima, postojali su drugi za koje je bilo dovoljno da predsjedavajući najavi da će dobiti riječ nakon upravo pozvanog diskutanata, pa da netko iz dvorane odjuri do šanka i prenese vijest, te da se svi oko šanka i iz restorana sabiju nazad u dvorani, zajedno s novinarima i konobarima. Često se takve u novinama nije ni spominjalo ili je ono što su iznosili bilo preneseno vrlo okljaštreno ili izvitopereno. Sastanci su tako pulsirali u izmjenama dosadnih, nezanimljivih istupanja i onih koji su okupirali pozornost svih prisutnih.
Stvarni tok većine tih sastanaka teško je rekonstruirati već nakon dvadesetak godina, a za narednih dvadeset godina biti će to sasvim nemoguće. Tako će ostati gomila dokaza koji će prikazivati krivu sliku. Tako je to s poviješću. Što je dalja, to je manje onoga u što se možemo zaista pouzdati, a sve više onoga što prelazi u priče.
Post je objavljen 01.12.2007. u 09:42 sati.