poštivanje kulinarskih žrtava

subota, 29.12.2007.

Na stol su iznesene svježe ispržene pastrve.

- Ja neću jesti ribu! - odlučno je izjavio dječak.

Svima je bilo da je njegovo ponašanje izravna posljedica toga što je prije nekoliko mjeseci, za deseti rođendan, dobio akvarij sa ukrasnim ribicama i brinuo se o njima.

Majka je ipak probala:

- Ali ti si volio papati ribice!

Dječak je samo stisnuo usnice u ravnu crtu.

Svi su pogledali oca jer je problem bio od one vrste koje je on rješavao. No on je samo spustio pogled na tanjur pred sobom i smireno je počeo čistiti pastrvu. Tek kada su i svi ostali osim dječaka počeli jesti, smireno je progovorio:

- Zamisli da se nas dvojica vozimo avionom i onda nas oluja sruši negdje u divljini, daleko od civilizacije, recimo negdje u vrhovima Anda… Prije nego smo srušeni čuli smo preko radija prognozu da će oluja bjesniti mjesec dana. Preživjeli smo pad, ali tek za mjesec dana će nas moći pronaći… - govorio je polako, sa stankama za zalogaje i da bi ih mogao prožvakati. - Neće nas ubiti hladnoća jer smo zaklonjeni u olupini i imamo dosta deka da se umotamo. Nećemo umrijeti ni od žeđi jer možemo jesti snijeg. Prije nego nas pronađu, bila bi nas glad… Što bi mogli napraviti da preživimo mjesec dana dok nas pronađu?

Dječak je razmislio i priznao:

- Ne znam.

Otac je klimnuo glavom:

- Kada bih ja pojeo tebe, preživio bih… Bilo bi bolje da strada jedan nego obojica. To bi se možda isplatilo…

Dječak se zgranuo, ali nije znao što bi rekao. Otac je požurio da ga umiri:

- Ali ne bih ja tebe pojeo, ne brini! Ne bih to nikada uradio. Radije bih se ubio da ti imaš što jesti. Ali ja sam ti previše, ne bi mogao pojesti ni četvrtinu mene, a već bi te našli. Zar ne bi bilo šteta da tri četvrtine mene ostanu neiskorištene? - Majka, baka i tetka su zapanjeno pratile priču ne znajući kamo ona vodi.

Dječak je zapitao:

- Što bi napravili?

Otac je nastavio:

- Mislim da bi najpametnije bilo da ja odrežem jednu svoju nogu, pa da je zajedno jedemo… Tako bismo obojica preživjeli. Ako nam ne bi bilo dovoljno, mogao bih odrezati i drugu nogu… Mislim da bi bilo najbolje da obojica preživimo, makar ja ostao bez jedne noge… ili obje…

- Pa da! - suglasio se ozareno dječak, zadovoljan što je i za bezizlaznu situaciju nađeno svima prihvatljivo rješenje.

- Ali, zamisli! - otac je prestao jesti i po prvi puta ga pogledao. - Zamisli da ja odsiječem nogu, a ti kažeš "Ja to neću jesti!"

Dječak je zinuo kao da će nešto reći, ali se predomislio i ostao s otvorenim ustima. Otac je nastavio umjesto njega:

- To ne samo da ne bi bilo pametno, jer bi umro od gladi, već bi bilo i nezahvalno prema mojoj odsječenoj nozi… To bi značilo da sam se žrtvovao uzalud… Time bi moja žrtva bila još teža. Em sam se žrtvovao, em time nisam ništa postigao…

Dječak je ponikao pogledom i time mu je pogled pao upravo na još toplu pastrvu pred njim.

- Ova riba je već dala život da bi ti imao što jesti i ništa je ne može oživjeti. Kad je ti sad ne bi pojeo, značilo bi da je stradala uzalud. To čak ne bi spasilo ni neke druge, buduće ribe, jer bi ih u ribnjacima nastavili gajiti, a ribari bi ih nastavili loviti, i da ih mi ne kupimo u ribarnici, kupili bi ih neki drugi ljudi… - Otac je pojeo već polovinu svoje pastrve. - Ja cijenim ovu ribu, poštujem je… Zahvalan sam joj za njezinu žrtvu, makar je žrtvovana protiv svoje volje… Upravo zato jer je poštujem, cijenim i što je ukusna, vrlo ukusna, zahvaljujući majci - majstorski spravljena…

- Dobro, dobro… - prekinuo ga je dječak. - Jesti ću ribu! - Okrenuo se majci: - Molim te, hoćeš mi pomoći da je očistim?

Dječak je počeo jesti, a riba je bila zaista toliko ukusna, a on gladan, da je nakon nekoliko zalogaja zaboravio što ga je na to navelo i pojeo je u slast do kraja.

- 11:03 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>