DA NA DAR

Nađete se u prilici da hitno trebate nekome do koga vam je stalo pribaviti dar, a nemate ni ideju što bi to bilo, ni novaca za bilo što, ni vremena da potrošite na razmišljanje i lutanje po dućanima. I što sada?

Imate li pri ruci kompjuter na kojemu je neki jednostavniji grafički program, te printer, ili znate pisati krasopisom i lijepo crtate, lako i nabrzinu možete izraditi sličnu povelju. Jedna moja prijateljica je početkom devedesetih godina napravila više primjeraka koji su joj dobro i na opće veselje korisno poslužili u brojnim sličnim prilikama. Da bi dar djelovao ozbiljnije, poželjno ga je izraditi na finom pergamentu ili nekom egzotičnijem papiru. Povelja se ispuni potrebnim prigodnim podacima, smota i omota obojanom vrpcom. Uz nju se može darovati i ružica ili boca vina, a nisu na odmet ni kondomi.

Univerzalni tekst povelje može se u pojedinim prilikama i prilagoditi konkretnom slučaju. (U svakom slučaju, nemojte samo prepisati godinu datuma s prikazanog predloška. Živimo u godinama koje počinju s brojkama 20.)

Posebna pogodnost dara jest da njegova učinkovitost uvelike ovisi o maštovitosti i odvažnosti onoga koji ga dobije, a po tome se odmah može prosuditi i da li ga je darovani zavrijedio.

No ne treba ni čekati posebne prilike da bi se ova povelja poklonila. Možete je koristiti i kao nagradu za pobjednika u igri kartama, dominama ili kompetitivnim igrama u dvoje poput šaha.

NOVOGODIŠNjI PROVOD


1.

Na dočeku Nove godine okupilo nas se dvadesetak, a oko šest ujutro nekome padne na pamet da bi mogli otići skijati na Sljeme. Sve će biti prazno, cijela padina bit će samo za nas! Odvesti ćemo se autima do gore, spustiti se po snijegu, a dvojica će se autima vratiti po ekipu u podnožje, pa ponovo podići na vrh. Sjajna ideja! Ženske su rekle da će one ostati srediti kaos u stanu nakon dočeka. Još bolje! Potrpasmo se u dva auta, skije i sanjke zavezasmo na nosače na krovovima i krenusmo.

Kad, na pola puta prema vrhu, preko ceste, već gotovo smrznuta, bez svijesti, više mrtva nego živa, leži neka ženska. Zamalo smo je pregazili onako prekrivenu snijegom. Okupimo se oko nje. Mlada djevojka, lijepa, u laganoj svečarskoj haljinici, ogrnuta tankim kaputićem, u laganim plesnim cipelicama s visokim petama. Otkuda ona ovakva na pola sljemenske ceste? Što sada? Propade skijanje. Strpasmo je u auto i jurnusmo nazad da je odvezemo na Hitnu pomoć. Oni na stražnjim sjedištima držali su je preko koljena kao kladu.

Spustismo se do Šestina i prolazimo upravo pored kuće Matka Stileta. Stanemo, unesemo malu u stan, nazovemo Hitnu pomoć. Kažu oni da su im sva kola vani, skupljaju pijance, ali doći će čim stignu. U međuvremenu, kako smo im opisali o čemu je riječ, kažu oni da bi bilo nužno odmah primijeniti neke mjere spašavanja od smrzavanja. Opišu nam što da napravimo. Mala je bila tko zna koliko već dugo u komi, već jedva diše, polako i slabo, nema vremena za čekanje. Premjestimo je u Matkovu spavaću sobu na bračni krevet, razodjenemo. Mala je bila stvarno prekrasna, ali nikome nije palo ništa drugo na pamet osim kako da je spasimo. Rekoše da je treba cijelu istrljati alkoholom, naročito prste na rukama i nogama, uši i nos. Odakle nam alkohol? Matko iznese dvije flaše whiskeya; fućkaš whiskey! Okupimo se nas desetorica oko nje kao patuljci oko Snjeguljice na oltaru i navali utrljavati whiskey, masirati i trljati od glave do pete.

Za tričetvrt sata stigne ekipa Hitne pomoći. Doktorica se odmah baci na nju, sluša joj srce stetoskopom, mjeri puls i tlak, podiže kapke… Veli, odlično! Spasili smo je. Bila je na rubu, ali smo je vratili. Sada je izvan životne opasnosti, samo što je iznurena i trebat će joj nekoliko sati da se probudi. Dobro, neka; neka je odvezu. Kažu ovi iz Hitne pomoći da neće. Više nije u smrtnoj opasnosti, mi smo napravili sve što bi i oni napravili, a svi kreveti su im ionako prepuni pijanaca. Pokupe se i odu.

Premjestimo se u dnevnu sobu i što sad? Što sad? Ništa. Pokupimo se svaki svojoj kući, a malu ostavimo Matku. I tako je završio doček Nove godine i naš pokušaj prvog skijanja.

2.

U neko doba ulazi Matkova žena u stan i već s vrata šnjofa: "Ovdje sve smrdi na whiskey!", kaže. "Aha", veli Matko. "Moram ti nešto ispričati…" Žena uleti u spavaću sobu, kad tamo neka djevojka spava na njihovom krevetu. Strgne pokrivač, a nepoznata - gola! I sve smrdi na whiskey!

- Ništa da mi nisi rekao! Ni riječi! Sve mi je jasno! Nisam ja glupa! Imam oči i vidim! Tako ste vi otišli kao na skijanje!

I tu ona popizdi. Dosta joj je već svega, naročito njegovog stalnog muljanja, sad ga je ulovila! Neće čuti ni riječi, sad će ona njemu reći! Urla na njega i trpa stvari u kofer. Vraća se majci! I pri tome mu kaže sve što se u takvim prilikama govori: da se nikada u životu nije gore zajebala nego kada se za njega udala! Da joj je to od prvoga dana bilo jasno, a svakim se danom sve više uvjeravala. Da je kreten i ništ' koristi, loš jebac i šeprtlja koji pojma nema o ženama, da ima kurac mali, smrdljiv i nikakav, da joj se gadi njegov ljigavi dodir, da glumi orgazme samo da ga se riješi što brže. Da gdje su joj oči bile kada se udala za njega, a ne za onog krasnog čovjeka koji ustrajno pati za njom još od srednje škole?! I, uostalom, da nije ona ko glupača puštala da je samo on vara naokolo, nego se i ona drapala svaki puta kada joj se bila pružila prilika, svaki puta kada je on otišao na neki službeni put, evo ovdje, na ovoj fotelji, s nekim pravim muškarcima…

Tu on nju zgrabi za vrat i izbaci iz stana, opali je još nogom u guzicu i zalupi vrata za njom, a kofer joj izbaci kroz prozor. Tek tada primijeti da je pored svega još ostao bez cigareta.

3.

Mala se probudila tek kasno navečer i gleda gdje se nalazi. Doda joj Matko kućni ogrtač, a ona zbunjeno gleda razdrapane ostatke svoje plesne haljinice na podu i pita:

- Otkuda ja ovdje? Što se dogodilo? Tko ste vi?

Ispriča joj Matko sve po redu što se s njom događalo, a zatim pita nju kako se našla na sljemenskoj cesti. Veli ona da je otišla na doček Nove godine s društvom iz škole. Trebao je doći i njezin dečko, ona ga čekala, ali on nikako nije dolazio. Tek nakon ponoći su stigli neki ljudi i rekli da joj je dečko u nekom planinarskom domu na Sljemenu, i to s nekom drugom curom. Ona je odmah zaogrnula kaputić - i pravo gore! Tramvajem, autobusom, a dalje pješke uzbrdo. I tako je prtila kroz snijeg sve dok nije pala…

Imala je sreću da su je snage izdale posred ceste. Da je pala negdje usred šume, našli bi je tek kad okopni na proljeće.

4.

- Hajde sada da te odvezem kući… - kaže Matko.

Ne može! Ona se ne usudi vratiti kući. Starci su joj zabranili da ide na doček Nove godine, ali ona nije mogla ostaviti svog dečka samoga u takvoj prilici gdje je puno djevojaka oko njega i svi piju, pa je pobjegla. Još da se vratila u neko pristojno doba, ali sada… Odavno je već mrak…A i nema što obući; kako da se vrati u raskidanoj haljinici?

- Idem ja s tobom - reče Matko. - Ja ću razgovarati s roditeljima. - I premda se djevojka opirala, natjera je da obuče neku obleku od supruge, utjera je u auto i odveze kući.

5.

Kad njeni roditelji neki primitivci i divljaci.

- Gdje si do sada?! Kuuurrrvoooo!!! - vrisne mater. - Tko ti je ovaj matori jarac?! Pička mu majčina! - i odmah skoči na Matka da mu iskopa oči. - Znaš li da je ona maloljetna?! - urla otac i juri za malom oko stola da je išamara. - Vraćaš je kući, a sva smrdi na alkohol! Tužiti ću te miliciji!

Odgurne Matko staru, zgrabi staroga i uvrne mu ruku, mala pobjegne u jednu sobu i zaključa se, a iz druge iskočiše dva njezina brata, spaziše kako im on razbacuje roditelje po kuhinji i baciše se na njega. Nasta tarapana, u trenu polomiše sav namještaj. Stigla i milicija. "A, ti si taj!", rekoše Matku nakon što su ga legtimirali. "Tražimo te već tri tjedna! Možeš birati: da na licu mjesta platiš kaznu po presudi, da ti zaplijenimo auto ili da te vodimo u zatvor!"

6.

U međuvremenu je Matkova supruga obišla nekoliko prijateljica kojima su muževi već ispričali što se dogodilo, te je s nekoliko strana saznala što je bilo posrijedi. Vrati se on kući sav očerupan, a ona se raširila po kauču u dnevnoj sobi u prozirnoj spavaćici i, kao, prede kao mačka.

- Ma mrš! - rikne on. - Gaduro! Sve si mi objasnila!

I tako je ta nova godina baš dobro započela.

DEČKI IZ ŠEZDESETIH



Fotografije snimljene oko godine 1970. u Dubrovniku, možda godinu prije ili kasnije… S lijeva na desno: Vojo Šindolić, Miško Ercegović i Milan Milišić.



Vojo je početkom sedamdesetih otišao studirati u Beograd, ostao ondje i postao cijenjeni književnik. Miško ima sjajan kafić sa restoranom u Dubrovniku i nije više toliko kosmat. Milan Milišić je bio veliki hrvatski pjesnik, a stradao je kao prva žrtva bombardiranja Dubrovnika. Jedna od njegovih najboljih zbirki pjesama nosi naziv "Živjela naša udovica", tiskana 1977.godine. Četrnaest godina kasnije izišao je ispred kuće pogledati ratne brodove koji su plovili ispred Grada…



Razgovarali smo nekoliko dana prije pogibije telefonom. Do tada je radio kao dramaturg u dubrovačkom kazalištu i oporo se šalio s tim kako su mu, usprkos tome što nije bilo većeg Dubrovčanina od njega, dali otkaz zato jer je nije bio pravovjeran i poželjnih krvnih zrnaca. Danas na godišnjicu njegove smrti u Kazalištu održavaju komemoracije i drže dirljive govore. Da nije poginuo, ti isti bi se potrudili da ga zaborave, kao što danas zaboravljaju da su ga upravo oni otjerali.

PRODANI GROB

Dođe moj otac jednog dana na Mirogoj da obiđe grob svojih najbližih, majke i dva brata, nosi plastičnu vrećicu s kanticom, lopaticom, metlicom, buketom cvijeća i svijećama, kad tamo neki ljudi obilaze oko groba s krampovima i lopatama, mjerkaju ga i govore kako će ga srušiti, staviti drugi spomenik, kosti iskopati i preseliti u zajedničku grobnicu neimenovanih. – Kako? S kojim pravom? Što je vama? – uzrujao se moj otac. Mi smo upravo nedavno kupili taj grob, kažu ljudi. – Kako kupili? Taj grob nije na prodaju! – vrisne stari. Pa i nije, rekoše ljudi, tek što su ga kupili i nemaju ga namjeru prodavati. – Od koga su kupili? – Od nekog druga tog i toga… – Pa to sam ja! – vrisne stari. – A ja vama nisam ništa prodao! Kamoli grob! – Mi imamo sve ugovore, lijepo potpisane, pošteno smo isplatili, rekoše ljudi. Kako da ga nismo kupili? Nije bilo jeftino! I registrirali smo kupoprodaju gdje treba i sad je grob naš. Sve pravno i legalno i pravovaljano. Gotova stvar!

Stari ljude prvi put vidio. – Kako ste od mene kupili kad me prvi put vidite?! – Nismo kupili od vas, nego od prethodnog vlasnika. – Pa ja sam vlasnik! I to sam i dalje vlasnik jer ništa nisam prodao, a kamoli grob! – A mi imamo ugovor s imenom i prezimenom onoga koji nam je grob prodao, tko ste vi, uostalom? – Taj i taj, reče im stari. – Pa od njega smo i kupili! – Zamalo se potukoše.

Tu stari krene razgovarati smireno s ljudima, ali već prije nego je išta pitao sve mu je – kao dugogodišnjem sucu istražitelju i bistroj osobi – i bez istrage bilo jasno. Imamo mi jednu crnu ovcu u porodici, mog bratića, sina očevog pokojnog brata, nevjerojatna persona. Nema što taj još nije prodao, uključujući nepostojeća imanja na Floridi i zagrebački hipodrom. Još ima ime i prezime isto kao moj otac. Bez muke izvadio kopije dokumenata i prodao grob – čas posla. I što sad?

LJudi pokazaše ljudsko razumijevanje. Rekoše ocu da može uzeti majčine kosti i ostatke braće bez ikakve naknade. – Što ću s njima u plastičnoj vrećici? – rikne stari. – Da ih nosim doma i držim u špajzi?!

Vrati se stari kući sav van sebe i razbija glavu što učiniti. Ako te nove kupce tuži sudu i dokaže će da je potpis falsificiran (a zapravo i nije, baraba se zaista potpisao svojim imenom i prezimenom), to će trajati najmanje dvije godine, a u međuvremenu će oni s papirima da je grob njihov sve razrušiti i kosti će biti zauvijek izgubljene. Ako ih tuži, otkrit će se i tko je na prijevaru prodao grob s kostima vlastita oca, bake i strica, te će crna ovca u familiji napokon završiti u zatvoru na dobrobit čovječanstva, na što se otac ipak nije mogao odlučiti. S druge strane, ako ponovno otkupi grob, nećakova lopovština će biti pokrivena i od njega nikada neće utjerati novce koje je sigurno već spiskao. Napokon stari odluči da će zadaviti nećaka čim ga ulovi, te ode kumiti i moliti ljude koji su kupili grob od prevaranta, jedva ih nagovori i otkupi na prevaru prodani grob i kosti po skupljoj cijeni i tako je spasio crnu ovcu zakonskih posljedica.

Prošle su godine, moj otac je u međuvremenu umro i pokopali smo ga u isti grob koji je spasio, uz njegove najbliže. Crna ovca je postao istaknuti član stranke kojoj se priključio, postao zastupnik u Saboru, blizak vladi, svako malo daje značajne izjave kako preporoditi hrvatsku privredu, predvodi privatizacijske projekte i u javnosti se pojavljuje isključivo okružen tjelohraniteljima.

Ima danas već mnogo ljudi koji javno kažu "Prije je bilo bolje!", te to potkrepljuju nabrajajući kako još nedavno nitko nije gladovao, bio potpuno osiromašen i napušten, ostavljen na nemilost sudbine da što prije crkne. Sjećam se, majka mi je bila daktilografkinja u "Zagrebačkoj mljekari" i zbog invaliditeta radila svega četiri sata. Imala je vjerojatno najmanju plaću u cijelom kolektivu. Stanovali smo u jednosobnom stanu, nas dvoje i sestra; sestra i ja smo spavali u kuhinji. Početkom mjeseca smo platili sve račune, a krajem mjeseca po desetak dana jeli samo makarone sa sirom i kruh s paštetom, ali smo uvijek imali barem nešto za jesti i nikome nismo bili ništa dužni.

Drugi ljudi se ljute. "Što ovi pričaju da je prije bilo bolje?! Sada je bolje! Prije nitko nije imao priliku zaraditi ni steći koliko se danas može!" I kako god to potkrepljuju, ni ne spominju one kojima danas nedvojbeno nije dobro i koji nemaju nikakvu priliku ni izglede da će im biti bolje. Danas zarađujem više, pa i imam više, ali kad platim sve račune, ostaje mi gladovati do kraja mjeseca. Ako neću da mi dijete gladuje, ne mogu platiti račune, pa se dugovi gomilaju i kamate rastu. U usporedbi s većinom stanovništva - nije mi loše.

Ni jedni ni drugi zapravo ne kažu dovoljno, a kamoli da dokažu, je li bilo bolje prije ili sada jer bi se na jedno i drugo trebalo još dodati stotine argumenata da bi se moglo odvagnuti koji su u pravu.

Ja se ne usuđujem ustvrditi je li bilo bolje prije ili sada, ne stignem ni razmišljati o tome. Ono što vidim jest da jedni zapravo kažu da im je stalo do svih ljudi, a drugi da ih nije briga ni za koga osim sebe.

Utoliko pitanje je li bilo bolje prije ili sada ostaje neriješeno jer i jedni i drugi zapravo kažu samo tko su i kakvi su.

Moja supruga je rađala od ranog jutra, preko cijelog dana, do ponoći. Bio sam uz nju i to mi je izuzetno drago. Tražili smo i obećali su nam epiduralnu anesteziju, no trudovi su izbili za neki državni praznik i raspoloživih anesteziologa naprosto nije bilo. Jebo državu i praznike!

Porod je bio ne samo dug, nego i iscrpljujući. Uvelike je pomoglo što smo išli na one pripremne vježbe za trudnice. Da nije bilo toga, ne znam kako bi izdržala. Bila je već toliko iscrpljena da je zaspala, ili padala u nesvijest, u pola riječi, u pola krika. Danas, kad postoji epiduralna anestezija, rađati bez nje puko je barbarstvo.

Bez lažne skromnosti, mislim da sam supruzi bio vrlo koristan: držao sam je, umirivao, brisao znoj, vlažio ispucale usnice, vrele obraze i čelo, zvao sestre kada je trebalo, pri kraju sam već i ja bio na kraju snaga. Uvjeren sam da je moje prisustvo na porođaju učvrstilo našu vezu, a meni pomoglo da bolje razumijem i žene i djecu i život.

Rađala je u velikoj bolnici, u dvorani u kojoj je bilo barem još desetak kreveta između kojih su bile pregrade, pa se nije vidjelo, ali se sve savršeno čulo. Rodilje su se smjenjivale na ostalim krevetima kao na tekućoj vrpci. Kako se koja porodila i odnijeli je, tako su donosili drugu. Za vrijeme koliko sam ondje bio rodilo se barem pedesetak djece, ako ne i sedamdesetak, osamdesetak…

Neke su rađale brzo, dvadesetak minuta, ni pola sata; neke po sat, dva ili tri, ali nijedna koliko moja žena. Neke su rađale lako, kao da izvadiš zub, a neke su patile. Neke su to obavile gotovo šutke, do pred sam kraj, a neke su cijelo vrijeme jako vikale. Neke su se toliko mučile i toliko urlale da je bilo teško i slušati, i svima je laknulo kada su napokon rodile i ušutjele.

Dakle, nakon cjelodnevnog iskustva praćenja gotovo reprezentativnog uzorka rodilja, uočio sam pravilnost koju bi me zanimalo da bilo tko s iskustvom u ginekologiji, poroditeljstvu ili psihologiji potvrdi i po mogućnosti objasni. Žene u porođaju viču svašta, ili naprosto viču, no u jednom trenutku jasno i razgovijetno zazovu majku. "Majko moja!", "Majko, gdje si?!", "Majkoooo!!!", "Mamaaaa…!", ili nešto slično ( -a nema mnogo varijacija), nakon čega slijedi prvi ili posljednji, najjači krik, i u manje od minute sve je gotovo i nastupa olakšavajuća tišina.

Da li to žene u najtežim trenucima, kada su već potpuno izvan sebe, kada iz njih izlazi bukvalno sve, na rubu života, zazivaju neprisutnu najveću zaštitnicu ili dalekoj, možda već i mrtvoj majci, objavljuju da su se napokon izjednačile s njom?

Malo je koji skok u životu tako očigledan kao kad se doktor Lović preselio iz unajmljenog stana u neboderu na Trešnjevci u vlastitu novokupljenu kuću na Tuškancu. Sama spavaća soba bila je veća od stana iz kojeg je došao. Na katu su bile još dvije kupaonice optočene mramorom i poseban wc za goste. Kuhinja je bila namještena, ali još nije bilo kuhinjskih aparata, pa je nabrzinu kupio za 29 hrvatskih dinara električni rešo u kineskom dućanu da imaju na čemu skuhati kavu ujutro, a preko dana se - uostalom - hrane po restoranima ili gdje stignu. Sve ostale sobe zjapile su prazne. Isplativši kuću ostali su bez novca kojim bi mogli kupiti namještaj, ali ih to nije brinulo znajući da će uskoro pristići sljedeći novci. Kupili su jedino televizor s najvećim ekranom i naj-super-haj! kompjuterizirani prilagođavajući krevet sa šest elektromotora, termostatom i verbalnim senzorima na čekove s odgođenim plaćanjem. Svu garderobu donijeli su u velikim crnim plastičnim vrećama za smeće, pa su u jednoj sobi zakucali čavle u zid i dio objesili, a dio koji nisu stigli raspremiti ostao je u vrećama.

Prvo poslijepodne u novom domu su izašli na balkon i doktor Lović je udivljeno rekao supruzi:

- Oslušni…

- Što? - pitala je ona. - Ništa se ne čuje! - iako se čulo kako se vjetrić lagano provlači kroz krošnje okolnog drveća i ptičice pjevaju u kvadrofoniji posvuda naokolo.

- Baš to! - rekao je on udivljeno. Nije se čuo ni tramvaj, ni automobili koji se zaustavljaju i kreću pred semaforom, ni tehno muzika iz kafića, ni rikanje Bad Blue Boysa iz pokrajnjih ulica, ni televizijski program koji gledaju u susjednom stanu, ni lift na stubištu, ni kanalizacijske cijevi kada puste vodu s gornjih katova…

- Kakav zrak! - zaneseno je rekla ona. - Ništa ne smrdi! Dapače, miriši! Udahni! Kako svježe! Može se disati! Nema sparine…

I tu je doktor Lović zadovoljno pomislio kako se ipak isplatio put kojim je krenuo, kako je za sve ovo vrijedilo ostati bez prijatelja i da cijeli grad misli da je svinja. Neka. Barem će napokon živjeti kao čovjek!

Inače, njihov život se nije uopće promijenio. Ustajali su rano, nabrzinu se obukli, dotjerali i izlijetali iz kuće. Vraćali su se kasno navečer, izmoždeni, često prepunih želudaca jer su se tek na večeri uspjeli prežderati za ono što se nisu stigli najesti preko dana, često bi nešto pri tome i popili… Padali su na krevet nesposobni pomaknuti se. Umjesto da uživaju u tišini, daljinskim upravljačem uključivali su televiziju i već ne shvaćajući slušali laprdanja s ekrana. Da bi se opustili od dnevnih živciranja, otvorili su svaku drugu večer po bocu whiskeya, dodavali si bez riječi i cuclali s grlića kao bebe bočicu s mlijekom. Pepeljaru su držali na jastuku između sebe, posljednjim svjesnim pokretom uspijevali su ugasiti posljednji čik prije nego su se obeznanili oboje s nosom u pepeljari, a televizor je ostajao raditi cijele noći. Sanjali su strašne snove u kojima su se miješale tekuće vijesti, televizijski kvizovi, krematoriji, atomski otpad, gušenja i davljenja, karcinomi, strašni smradovi, paljevine, pepelišta… Budili su se s nosovima sivim od pepela, oblačili i navrat-nanos izlijetali iz kuće ne stigavši spraviti ni kavu, tako da je kineski rešo još dugo bio kao nov.

Jedini užitak koji im je nova kuća zaista donijela bio je da, kad god se za to pruži prilika - kao usput - ponosno mogu reći:

- Mi stanujemo na Tuškancu!

UZBUDLJIV ŽIVOT GOSPOĐE SLAVICE I dio

Probudila se sama od sebe kao i svakoga dana nekoliko minuta prije šest. Nije znala što ju je probudilo, pa je neko vrijeme ležala bez pokreta i sklopljenih očiju osluškujući hoće li čuti disanje nekoga tko se preko balkona uvukao u sobu i sakrio iza ormara ili zavjesa. Uvjerivši se da nikoga nema, upalila je radio. Upravo su davali vijesti. U svijetu su se događale strašne stvari.

Emisija je završila domaćim vijestima. Život je prepun opasnosti i nevolja i iz dana u dan je sve gori i gori. Nakon toga se iz studija javio ranojutarnji gost, neki političar, zadužen za semafore. Odmah se uzrujala. Lagao je i mazao i izvrtao da je odmah počela okretati broj radiostanice da mu sve kaže. Jednom rukom je držala slušalicu iz koje je dopiralo "tu… tu… tu…" na uhu, a drugom okretala brojčanik. Drugim uhom je slušala kako političar valja sve bezočnije i bezobraznije kao da svi koji ga slušaju nemaju pojma ni o čemu. Nikako nije mogla dobiti vezu, ali nije posustajala. Bila je svjesna da će, nakon svega što je kanila reći, biti izvrgnuta progonima, možda će je i odmah uhapsiti, ali nije mogla otrpjeti. Političar je uspio izmaći, a da joj se nitko iz studija nije javio. Vjerojatno vide tko zove, pa podižu slušalicu samo kad znaju da je netko njihov, da će taj govoriti samo ono i onako kako oni hoće. Neko vrijeme je sjedila uzdrhtala od uzbuđenja u kakvu se nevolju zamalo uvalila, ali i gnjeva od kojega se nije uspjela ohladiti. Točno je znala kako bi počela, rečenicom koju je bezbroj puta u sebi ponovila: "Imam sedamdeset i osam godina i nisam se rodila jučer…" Nasreću su krenuli s njezinom omiljenom emisijom o kućnim biljkama, pa se ubrzo primirila, no govorili su o filadendronima koje nikad nije voljela, što ju je ozlojedilo. Kud baš, pored tolikog lijepog cvijeća da govore upravo o filadendronima! Krenula je skuhati kavu.

Prije nego je kresnula upaljačem, duboko je udisala kroz nos i pokušala ocijeniti ne smrdi li plin. Ona matora Biba iz susjednog stana će sigurno jednog dana zaboraviti ugasiti plin; čudo da već nije! Plin će se neprimjetno širiti ispod vrata dok svi spavaju, ispuniti cijelu kuću, pa kad prvi stanar ujutro pripali cigaretu, cijela kuća će odletjeti u zrak! Eto koliko je štetno pušenje!

Upravo kad je voda uzavrela i kad se mašila za dršku džezve, zazvonilo je na vratima. Zamalo se polila vrelom vodom! Tko to njoj zvoni tako rano? Policija je saznala što je kanila reći onom odurnom političaru! Poštar nosi telegram da je netko umro! Lopovi! Jurnula je ka vratima i otvorila. Bila je to susjeda Biba i zvala je na kavu.

Imam ja svoju kavu, rekla je gospođa Slavica. Što vi mislite da već nisam skuhala kavu? Evo, sad ću je skuhati! Dođite vi meni na kavu! Biba je odmah pristala. Kako su sjeli, tako je počela pričati o svojoj vikendici. Ni u ludilu ne bih imala vikendicu, izjavila je gospođa Slavica. Gdje ima vikendica - ima i zmija! Nisam vidjela ni jednu zmiju, pobunila se matora Biba. Tako matora, a ide u vikendicu! Naravno, rekla je gospođa Slavica, zmije se ne vide! Skrivaju se! Grizu iz potaje! Ni ne znaš što te ugrizlo, a ono zmija! Umreš! Neopreznost matore Bibe toliko ju je uzrujala da je prihvatila ponuđenu cigaretu i pripalila. Baš me briga što govore da je pušenje štetno, što mi je drugo u životu - imam sedamdeset i osam godina, a ionako cijeli sam život pušila - preostalo? I zašto ta Biba govori da je dvije godine mlađa? - mislila je, kad se dobro sjeća što joj je Bibina pokojna majka rekla, da se Biba rodila devetsto dvadeset i šeste! Zapravo, vjerojatno ni nema kave doma ili je lijena sama kuhati, pa je zato i došla tako rano zvoniti na vrata i odmah je pristala na poziv.

I tako, kada je susjeda Biba otišla, a u osam nazvala gospođa Marija da pita što ima novoga, već joj je imala mnogo toga ispričati.

Upravo sam nakanio objaviti novi post na svom blogu, kad mi vrag nije dao mira i naveo me da povirim što su najnovijeg objavili neki moji omiljeni blogeri, i tako sam skočio na blog translator wannabe . Ženska je objavila fotografiju svog radnog stola Djelovalo je zaista kako je netko prokomentirao: kao da je iznenada otvorila dio svoje intime. Pomislio sam: ona misli da je taj stol neuredan…

Već u narednom trenutku sijevnulo mi je kako je to sjajna ideja! Pa to bi se moglo raširiti kao pošast da svi objave svoje radne prostore i površine! Klica je posađena. Ako se razglasi, koliko nas će je slijediti? Na kraju bi netko mogao otvoriti blog posvećen samo toj temi, sakupiti sve objavljene fotografije i plasirati ih na jednom mjestu. Bio bi to kao rezultat neke slikovne ankete: gdje rade blogeri?

U žaru ideje zgrabio sam fotić i evo - evo gdje radim. Zadovoljan sam svojom sobom, jedino što neprekidno planiram kako da je dovedem u red. Bojim se da će mi planovi doći glave!

Preostalo je otkriti još jedan kontinent. Sa svih strana okružen je oceanima i morima.

Na kontinentu se nalazi veliko jezero. Na jezeru je veliki otok, tako da voda oko njega izgleda kao prsten.

Na otoku je drugo jezero na kojemu je također otok koji ima svoje jezero.

Na tom jezeru je otok. U središtu otoka velika močvara. Usred močvare je prostrani otok čvrste, zdrave zemlje.

Na toj zemlji ima jedno jezero. Usred jezera je otok. Na otoku je planina. Na planini je planinsko jezero. Na jezeru je otok. Na otoku je ugašeno vulkansko ždrijelo. U grotlu je jezero. Nasred tog jezera ima jedan otok. Na otoku je jezerce. Na jezercu je otočić. Nasred otočića je izvor.

Usred izvora je kamen. Na tom kamenu živi žaba.

Ona pojma nema gdje se nalazi.

PULITZEROVA ZAOSTAVŠTINA

Krajem devetnaestog stoljeća Joseph Pulitzer, isti onaj po kojemu se danas naziva najprestižnija svjetska nagrada za novinarstvo, osnovao je dnevne novine St. Louis Post-Dispatch, koje i danas izlaze. Odlazeći u penziju, napisao je pismo nasljednicima o svom viđenju tog lista, s naputcima kako ga dalje voditi. Jedan odlomak pisma prepoznat je kao platforma uređivačke politike, te se i danas svakodnevno pretiskava uz impresum.



("Uvjeren sam da moj odlazak u penziju neće prouzročiti nikakve promjene u temeljnim principima: uvijek se boriti za napredak i poboljšanja, nikada tolerirati nepravdu ili korupciju, uvijek se boriti protiv demagoga svih partija, nikada pripadati ijednoj partiji, uvijek se opirati privilegiranim klasama i otimačima općih dobara, uvijek biti naklonjen siromašnima, uvijek biti posvećen općem dobru, nikada ne biti zadovoljan pukim objavljivanjem vijesti, uvijek biti drastično nezavistan, nikada se ne bojati napadati greške, bilo grabežljivih bogataša ili pljačkaških bijednika.")

Možda upravo zato, pored svih lokalnih inačica svjetskih magazina i novina koje imamo na našim novinskim kioscima, nitko nije zainteresiran za licencu St. Louis Post-Dispatcha.

Posrećilo se doktoru Loviću da se u okviru "čuda hrvatske privrede", tj. onoga što se iz milja naziva "pretvorba", preko noći obogati. To "preko noći" je u njegovu slučaju zapravo trajalo otprilike šest mjeseci, za koje vrijeme nije ni pošteno jeo ni kao čovjek spavao, samo da se probije i opstane pri vrhu vala uspješnih hrvatskih poduzetnika. Nakon šest mjeseci je napokon mogao odahnuti. Odlučio je nagraditi sebe i suprugu putovanjem u Pariz. Odabrao je Pariz da se može prošetati ispod Slavoluka pobjede, kroz Trijumfalnu kapiju.

Odsjeli su u najskupljem hotelu i već prve večeri htjeli otići u najskuplji pariški restoran na večeru, ali su saznali da se mjesta moraju rezervirati četiri mjeseca unaprijed. No čovjeka koji je uspješno prebrodio čudo hrvatske pretvorbe tako nešto nije pokolebalo u naumu. Krenuo je udjeljivati lovu lijevo i desno, od liftboja, preko noćnih portira, do šefa recepcije, i za dva dana je uspio dobiti rezervaciju za četiri dana, upravo posljednje večeri njihova boravka u Francuskoj.

Ta večer je i bez toga trebala biti vrhunac njihova posjeta prijestolnici svijeta. Obukli su se u najskuplju odjeću koju su tih dana pokupovali i otišli u najskuplji restoran. Ondje su im predočili jelovnik i vinsku kartu.

Kako ni jedno ni drugo nisu govorili francuski, niti imali pojma što im to nude, doktor Lović je sa sigurnošću svjetskog čovjeka koji, doduše, ne zna jezike, ali se razumije u brojeve jer su oni svugdje u svijetu isti, naručio najskuplje vino i najskuplje jelo. Najskuplje jelo zvalo se "specijalitet šefa kuhinje". I tako su pijuckali to najskuplje vino dok je šef kuhinje pripremao svoj specijalitet.

Napokon su se pojavila tri konobara od kojih je jedan nosio srebrni pladanj sa srebrnim poklopcem, a dvojica samo udivljeno oblijetali oko njega. Zatim je šef sale preuzeo poslužavnik i spustio ga na sredinu stola između doktora Lovića i supruge. Muzika je na nekoliko trenutaka prestala, a zatim zasvirala tuš. Svi u sali okrenuli su se prema njima. S izrazom ushićenja šef sale podigao je poklopac…

Na pladnju su ležale dvije kranjske kobasice i kupek kuhanog kiselog kupusa.

U neko vrijeme, kada je postalo izvjesno da će Hrvati i Srbi zaratiti, Sacher, onaj koji je skladao pjesmu "Djevojke u ljetnim haljinama volim" ("...mirišu na smolu... ljubim ih u leđa..."), prodao stan u Zagrebu, rasprodao sve što je imao, zgađen nad svime sjeo sa ženom u avion i odletio u Južnu Ameriku, s čvrstom namjerom ne samo da se nikada više ne vrati, nego čak niti da ne čita u novinama što se ovdje dalje zbiva. Sletjeli su na neki prašnjavi aerodrom negdje u Andama s adresom prijatelja iz tih krajeva koji je studirao u Zagrebu i napričao im mnoštvo sjajnih priča o raju koji ih ondje čeka. Teturajući od vrućine koja ih je bubnula čim su izašli iz aviona, potražili su taksi i otkrili da nema autotaksija, nego su svi taksiji pretpotopni motorčići od 50 kubika na koje treba sjesti iza vozača, obgrliti ga oko pasa i voziti se tako dvadeset i pet kilometara s guzicom koja viri iznad stražnjeg točka i prtljagom zavezanom na leđima. Krenuli su u raspravu s taksistima, koji su stravično govorili engleski, koliko bi to koštalo. Sporazumijevajući se uglavnom rukama i prstima saznali su da taksisti traže za prijevoz pedeset nečega, boliviana, peruana, venezulana ili dolara, što je već ondje lokalni novac, po osobi. Uz to su im ponudili da po istoj cijeni kupe i štapove.

- Kakvi štapovi?! - planuo je Sacher već toliko iznerviran da se nastavio derati na taksiste na hrvatskom. - Što će mi batina!! Zar nije dovoljno što ste nas već ionako odrali za prijevoz, nego još i nekakav štap! Zar mislite da sam takva budala da ću kupiti nekakav bezvezni suvenir po cijeni koliko košta i vožnja! - I da što prije odu, zajašio je na motor iza znojnog taksista, bubnuo ga po leđima i odjurio u oblaku prašine.

Supruga je sjela na drugi motorčić, ali ju je ipak kopkalo da sazna prije nego krenu zašto su im ponudili štap.

Taksist je sabrao sve svoje znanje engleskog i uspio objasniti:

- Prolazimo kroz mnoga sela i zaseoke, a ondje slobodno lutaju čopori pasa koji trče za motorima, laju i grizu putnike, pa se štapom možete obraniti.

Mlada Bablovica, Sinko Mandarinko, Babl i Bracio Dimitrijević


Braco Dimitrijević, jedan od vodećih svjetskih konceptualnih umjetnika, ako ne i najbolji iz te branše, genij, iako oni koji prate njegov rad ne mogu odlučiti u čemu, a lako moguće u svemu, putovao jednom prilikom Evropom sa suprugom. Došavši u jedan veliki grad posjetili su vrlo poznat muzej, a muzealci - oduševljeni što ih je posjetio Braco Dimitrijević - uvrebali priliku da ga odmah upitaju bi li im prodao neko svoje djelo. On, naravno, nije imao ništa pri sebi, ali je bez krzmanja na licu mjesta odmah pristao. Mnoge od njegovih najboljih priča počinju upravo tako: netko hoće kupiti nešto od njega za skupe novce, a on upravo nema ništa…

Dakle, čim je ustreptalim muzealcima odagnao strepnju pristavši da im proda Nešto, znajući da se željezo kuje dok je vruće, zatraži da ga provedu kroz fundus muzeja. Bez žurbe je išao od jedne do druge od nebrojenih umjetnina sklonjenih u podrumima, dok se napokon nije zaustavio ispred jednog kipa i objavio:

- Evo, prodajem vam ovo!

Zbunjeni muzealci bojažljivo primjetiše da je to već njihovo. Tu ih on pogleda svisoka, bijedne klokane, i održi im kraće predavanje:

- Što je suština umjetnosti? Izbor! Mogućnost izbora! Umjetnik se nalazi - prije nego započne stvarati Djelo - pred mogućnošću nebrojenih izbora. Kreativni umjetnički proces sastoji se upravo u tome da se između svih tih nebrojenih mogućnosti Umjetnik opredijeli upravo za onu jednu koju smatra najboljom. Sama tehnička izvedba je tek zanatski dio koji može izvesti svaki manje-više dobar priučeni majstor. - U skladu s tim on im ponudi na prodaju svoj Izbor. Kip koji je stajao pred njima je svojevremeno napravio Michelangelo ili Rodin ili nije važno tko, takav neki patuljak iz povijesti umjetnosti, uvelike nesvjestan suštine onoga što radi, kao što pčela instiktivno izgrađuje svoje saće. Nasuprot njemu, kada bi sada imao vremena i odlučio napraviti neki kip, Braco Dimitrijević bi izradio upravo takav isti, ma identičan! Tu ih je držao za jaja jer su svi bili svjesni da bi on zaista mogao i napraviti nešto takvo jer bi, da nije vrhunski konceptualni umjetnik, lako moguće bio genijalni falsifikator. Dakle, oni mogu ubuduće izlagati taj materijalni predmet kao umjetninu onoga koji ju je napravio, ali - ako otkupe od njega njegov Izbor - mogu kip izlagati i kao djelo koje je - između nebrojenih mogućnosti - odabrao Braco Dimitrijević.

Oduševljeni muzealci, kojima su se upravo otvorili novi horizonti sagledavanja Umjetnosti, bojažljivo upitaše kolika bi bila cijena kupnje njegova Izbora. Na to im Braco Dimitrijević reče takvu cifru da im se učinilo da nisu dobro čuli, da se sve pomaknuo, da je vrijeme na trenutak stalo, da su se premjestili u neku strugu stvarnost. Na to ih on sažaljivo pogleda, bijedne klokane, i održi im kraće predavanje…

Dakle, on je uopće počeo razgovarati s njima vjerujući da ima posla s ozbiljnim ljudima, pravim poznavateljima i serioznim kolekcionarima. On im ne želi prodati bilo što, neku jeftinu bezvezariju, nego nešto zaista vrijedno. A što određuje cijenu umjetnine? Cijenu umjetnine određuje prvenstveno koliko je kupac voljan i koliko može platiti. Ako kupe skupo - onda to i vrijedi. Ugovor o prodaji je zapravo ne samo dokaz postojanja umjetničkog djela, nego - u ovom slučaju - neodvojiv dio samog djela, a cifra u ugovoru je ono što određuje njegovu vrijednost. Da je stvar vrijedna svjedoči i to što takvo djelo nikada nitko u povijesti nije napravio, i ne mož' to jeftino… Prvo, jedino, originalno, jedinstveno!

Zblanuti muzealci shvatiše ono najvažnije, da moraju požuriti, kako cijena ne bi porasla dok oklijevaju, i tako su nabrzinu ispisali ček koji je on pažljivo presavinuo i spremio u unutrašnji džep svog kaputa, potpisao ugovor o prodaji svog Izbora, rukovao se, te se uz lagani naklon udaljio u nove stvaralačke pustolovine.

Jedna jedrilica na vjetru podsjeća na vilinog konjica što je sletio na vodu, pa sad lakokril plovi, klizi po površini, što navodi prijatelja da je poprati riječima:

- Kao dijete zavidio sam vilinom konjicu na brzini, prozračnosti, lakoći i hitrini. Činio mi se lijep, tako raznovrstan. A onda su mi rekli da nesretnik živi samo jedan dan!

Pomislio sam (ja, dječak) kako je okrutna mogućnost da se mali kukac tog sudbonosnog jutra probudi, a bude oblačno. Jedini dan što mu je dosuđen da bude tmuran, hladan, kišovit, nikakav…

Mnogo godina kasnije (sad, danas i ovdje) znam da je život bezbrojnih ljudi bio upravo takav, da je trajao svega taj jedan, tugaljiv i čemeran dan.

"Jutarnji list", 7.svibanj 2006.

Hrvat: Ponosan sam što nisam Mamić!

Išao neki čovjek s magarcem preko mosta, kad nasred mosta magarac stane i ni mrdac dalje. Vlasnik ga moli, nagovara na sve načine, vuče ga i gura, ali magarac ni da trepne. Tvrdoglava životinja, kako samo magarac biti može, ukočio se, kao da se ukopao nogama i ni naprijed ni nazad. Vlasnik izgubio živce i počeo ga tući.

Prolazi neki čovjek, gleda što se događa, pa dobaci razgnjevljenom i očajnom vlasniku:

- Ne valja ti posao. Ne smije se tako s magarcem. S magarcem treba milom, a ne silom.

Vlasnik zajedljivo odgovori:

- Ma, što trkeljaš?! Kako "milom"? Hajde pokušaj ti "milom", baš da vidim!

- Dobro - prolaznik pristane. Ode u obližnju šumicu, odsječe debelu batinu, vrati se do magarca, zamahne batinom i raspali ga svom snagom po čelu među oči. Magarac zatetura, zaglavinja, jedva ostane na nogama. Uspaničeni vlasnik skoči:

- Stani! Što to radiš?! Ubit ćeš mi magarca! Zar je to tvoje "milom"?!

- A, ne! - odgovori prolaznik. - "Milom" tek slijedi. Ovo je bilo tek da mu privučem pažnju.

Kad se Beškeru rodila prva kćerka, rekoh:
- Odlično! Bit će u najboljim godinama kada i ja budem u najboljim godinama!

Kada mu se rodila druga kćerka, rekoh:
- Još bolje! Imat ću što birati!

Kad mu se rodila treća kćerka, rekao sam:
- Ah, gdje ima mjesta za dvije, bit će i za treću…

Čekao je četvrt stoljeća da se meni rodi sin i dojurio s izjavom:
- Čestitam! Prvo, pa unuče!

Međutim, to je barem svakome jasno, njegova izjava nije ni sadržajno ni stilski ni do koljena ijednoj od moje tri.

Male djevojčice se pitaju zašto se braća i očevi svakodnevno zaključavaju u kupaonicu.
Oni tamo prave mjehure od sapunice!




Male djevojčice kadtad uoče čudnu pojavu - da im očevi i starija braća svakog dana neko vrijeme (desetak minuta do pol sata) neobjašnjivo i tajanstveno nestanu ili se osame: zaključaju se u kupaonicu ili zahod, sakriju se na tavanu ili u podrumu, u sobu ili smočnicu, i nitko ne zna što tamo rade!

Ako ih se izravno pita, obično odgovore nešto neuvjerljivo ili se naljute ili naprosto kažu "Ništa". Neće reći!

Male djevojčice se pitaju zašto to, što se zbiva?

Ne brinite, male djevojčice! Odgovor na pitanje koje vas muči je jednostavan - oni prave mjehure od sapunice!

Ako su u kupaonici, nastružu malo sapuna i razmute ga na dlanu s malo vode. Ako su na tavanu, u podrumu ili u nekoj drugoj prostoriji, izvade mrvice već usitnjenog sapuna koje uvijek potajno nose sa sobom, strpaju ga u usta i navlaže slinom, pa ispuštaju šarene velike balone (veličine naranče) kroz nos i uši. Baloni lete oko njih i presijavaju se u svim bojama. Muški im se dive, opčinjeno zaborave na sve, oraspolože se, te su nakon toga cijelog dana sretni.

Psihijatri se povremeno konzultiraju o težim slučajevima, ali i zabavljaju zanimljivijim, pa sam tako u društvu grupe američkih psihijatara slušao priču o djevojci koju je jedan od njih liječio.

Bila je po svemu tipična Amerikanka iz solidne srednje klase. Lijepo izrasla, skladno razvijena, velikih pravilnih bijelih zuba, duge kose, nosila se isto kao i druga mladež njena godišta. Sve je u njezinu životu išlo uobičajenim tokom, čak ni povremeni problemi i teškoće nisu bili ni drukčiji ni veći ni manji od neizbježnih i uobičajenih; bilo bi neprirodno da ih nije bilo.

Postojalo je samo jedno što je ona doživljavala kao uznemiravajući problem. Imala je zadovoljavajući spolni život i često i rado se trošila, ali koliko god uživala, bez obzira bila s partnerom ili se samozadovoljavala, nije mogla doživjeti vrhunac ako u maštanje ne prizove nacističke oficire.

Njezini nacistički oficiri dolazili su u kompletu s cjelokupnom nacističkom ikonografijom; blond visoki arijevci u uniformama i visokim čizmama, okićeni kukastim križevima, ispod zastava sa "svastikama", a prizori ili priče bili su smješteni u konclogore i uglavljeni u kontekst holokausta i blitzkriega. I koliko god uživala u tome, istovremeno ju je i plašilo. Odakle i zašto nacistički oficiri? Zato je potražila psihijatrijsku pomoć.

Psihijatar je bio zbunjen. Nacistički oficiri? Rođena je u Americi dugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije bila židovskog porijekla, nitko koga je poznavala nije stradao u nacističkim progonima niti sudjelovao u ratu u Evropi, nije učila njemački u školi, nije se čak sjećala nijednog filma ili zapamtila neku knjigu koji bi govorili o tome. Jedino što je u novinama i magazinima gutala sve na što je naišla o nacistima, Hitleru i Mengeleu, ali to je očito bila posljedica, a ne uzrok.

Psihijatar je zamolio za pomoć druge psihijatre. Psihijatri su bili zbunjeni. Odakle i zašto nacistički oficiri? Mnoge sate je provela na psihijatrijskom kauču dok su rovarili po njezinoj podsvijesti, najranijim uspomenama i biografskim podacima. Kako je živjela u narodu u kojemu 40% pripadnika vjeruje da će se Isus vratiti na zemlju još za njihova života, a 70% - iako njihova zemlja ratuje u Iraku već nekoliko godina - ne zna naći tu državu na zemljopisnoj karti, bilo je čudno da uopće zna za nacističke oficire. Još čudnija bilo je koju su ulogu zauzeli u njezinim maštarijama. No bez obzira odakle sve to izniklo, kako ju je mučilo i mučilo, odlučili su ih ukloniti. Podvrgli su je sofisticiranim psihoanalitičkim tretmanima i zaista - uspjeli su maknuti nacističke oficire iz njene glave. Više nije imala potrebu maštati o njima, nisu joj više ni padali na pamet.

No pojavio se novi problem. Više uopće nije mogla orgazmirati. Tucala se od jutra do navečer, noćima i noćima, upadala u grupni seks i redaljke, upuštala se u perverzije i sve moguće, mučila se ko Krist na križu, ali sve uzalud. Ponovo se obratila psihijatrima.

Psihijatri su dugo vijećali, razmotrili sve što su znali i što im je padalo na pamet, i na kraju su poduzeli jedino što je preostalo.


Vratili su joj nacističke oficire.

Bili su već nekoliko godina u skladnom braku i nedostajalo im je samo što ona, usprkos svim nastojanjima, nikako da zatrudni. Pored toga, jedino što je povremeno narušavalo sklad, bile su česte posjete njezinog mlađeg brata.

Ona je vrlo voljela brata i jedva je čekala da navrati u grad u kojemu su živjeli, a suprug nije skrivao da su mu mrske te posjete, nije odobravao bratov životni put i stil i jedva je čekao da ode. Nju je to žalostilo, tim više što nije vidjela razloga suprugovoj netrpeljivosti i uvjeravala ga da ga njezin brat jako voli.

Tako je to bilo sve do noći kada se probudila i sjetila da je zaboravila izvaditi meso iz dubokog smrzavanja u podrumu da se odledi, začudila se da muž nije pored nje u krevetu, sišla u prizemlje i začula neobične zvukove iz kuhinje. Provirila je kroz odškrinuta vrata i spazila supruga kako guzi brata na kuhinjskom stolu; prašio ga sve u šesnaest! Vratila se u krevet i pravila da spava kada se kasnije muž uvukao do nje.

Sutradan, za doručkom, njih dvojica su bili u ne mož' boljim odnosima, kao dva goluba, gugutali jedan drugom, a njoj je bilo mučno gledati ih i slušati, mada je to izgledalo upravo onako kako je ona od samog početka željela.

Da su se nalazili u Almodovarovom filmu, otkrilo bi se da se ona troši s bratom već od puberteta i svi troje bi nastavili sretno živjeti zajedno. No ovako se muž počeo raspitivati kada će brat ponovo svratiti, a ona izmišljala sve moguće razloge da odgodi njegovu posjetu. Da su se nalazili u Bergmanovom filmu, svi troje bi otvoreno popričali o novonastaloj situaciji i promijenjenim odnosima, te otkrili mnoge traume iz djetinjstva. Ona se nije usudila povjeriti ni suprugu, ni bratu, ni najboljoj prijateljici, bojeći se kako bi to završilo. U filmu Jakova Sedlara svima bi se ukazala Gospa, sažgala pedera, te bi bračni par narodio mnoštvo veselih Hrvatića. Njoj nije bilo lako naći stalno novu ispriku pred suprugom zašto odbija njegova približavanja. U japanskom filmu ona bi obojici odrubila glave, a zatim napravila harakiri. Obojicu je voljela toliko da nije znala koga više voli, ne bi mogla prežaliti da izgubi bilo kojega od njih. U filmu Sergia Leonea, svi troje bi se našli sučeljeni s po jednim metkom u pištolju i pitanje bi bilo tko će pucati na koga. Da ode i obojicu ih ostavi… nije imala snage. Nažalost, nije se nalazila u filmu, nego u životu, i nije bilo nikakvih putokaza kuda krenuti.

Moj djed se 1935. godine preselio iz Sarajeva u Zagreb sa ženom i tri kćerke i ovdje sam se ja rodio. U škrtom i surovom kraju odakle je došao, na porodičnom imaju, ostao je njegov brat i bratova obitelj.

Djed je bio marljiv, pošten i uspješan poslovni čovjek i pomagao je bratu koliko je mogao i koliko je mislio da je potrebno.

Brat je volio popiti. I kad više ne bi imao čime plaćati, a i dugovi se nakupili, prodao bi poneku njivu ili livadu od imanja. To je djeda bacalo u očaj i bijes. Hitno je skupljao novce i otkupljivao prodano nazad, često i za više novca nego je brat dobio prodajom.

Zatekli smo se u istom trenu na ulazu u malu prodavaonicu dnevnih potrepština. Bio je to star slabašan čovjek u nekad pristojnom, ali iznošenom odijelu. Ustuknuo je da me propusti, ali ja sam uzmaknuo još i više i pokazao mu kretnjom da uđe prvi. Unutra je bila samo jedna prodavačica iza pulta. Okrenuo se i ponudio mi da ga preteknem. Odbio sam kretnjom glave. Oklijevajući je stupio pred prodavačicu i tihim glasom zamolio:
- Molim vas pola crnog kruha.

Prodavačica je resko odvratila kao da krpom tjera muhu:
- Nema. Prodano!

Starac se razočarano pogrbio. Podigao je stisnutu šaku pred lice, rastvorio prste, prebrojio nekoliko kovanih novčića na dlanu i rekao:
- Dajte mi ... onda ... četvrt polubijelog…

Okrenula se poput robota, bez riječi zgrabila iza sebe štrucu kruha, prenijela je na pult pred sebe i razrezala na dvije polovice. Zatim je uspravila jednu polovicu i jednim potezom dugog noža razdvojila je na dva dijela. Ruka joj je na trenutak zastala iznad njih. Rez je prošao nakrivo, te je jedan dio bio uočljivo veći od drugoga. Starac je udahnuo kao da će vrisnuti, a i ja sam zamalo uzviknuo "Uzmite veći!", ali je ruka ipak zgrabila veći dio i ubacila ga u škarnicl.

Došlo mi je da kažem "Dajte gospodinu što god želi, na moj račun", došlo mi je da mu neprimjetno gurnem u džep stotinu kuna, da mu otvoreno ponudim novac, ali sam se uplašio da bih ga uvrijedio i dok sam se snašao, on je već izišao iz dućana. Prodavačica bezizražajna lica me je upitno pogledala što hoću. Izgubio sam volju da kupim išta od onih budalaština zbog kojih sam ušao.

Odrastao sam u daleko siromašnijem društvu od današnjeg, ali ovako siromašnih ljudi nikada nisam ni vidio.
Iznenada su iznikli i razmnožili se ljudi siromašni bez ikakve svoje krivnje, dapače, ljudi koji su marljivo radili za starost, a onda im se sav trud izjalovio, i mi svi šutimo možda uplašeni da bi se i nama moglo nešto takvo dogoditi.

Nisam toliko lud da bi mi trebali psihijatri, ali sam dovoljno lud da me zanimaju novinari i novinarstvo. Recimo, zapeo sam za tekst u jučerašnjem "Jutarnjem listu" (3.svibanj, str. 5) "Psihijatar plagirao znanstveni rad". U tekstu možemo čitati da je neki prof. dr. H. optužen za plagijat nekog stranog znanstvenog rada. Dakle, postoji nekakav strani rad koji je original i postoji nekakav rad prof. dr. H., koji je kao plagijat. Međutim, kasnije saznajemo da je prof. dr. H. prvi preveo taj original na hrvatski, pa dakle postoji i prijevod originala. Sve u svemu, postoje TRI dokumenta, nazovimo ih A, B i C. Reproducirani dijelovi stranice originala i prijevoda dokazuju da su prijevod i original identični, što potvrđuje i popratni tekst uz sliku, no od prijevoda se to ionako očekuje. Zatim se tvrdnja da su A i B identični, što ne bi trebali biti, dokazuje time što su A i C identični, kao što bi i trebali. To je ono što ja zovem "Da ti pamet stane!"

Nadalje, u dva teksta o tom slučaju na Internet izdanju "Jutarnjega" ponavlja se tvrdnja iz tiskanog izdanja da prof. dr. H. nije kao citiranog autora naveo N. S.-a, što prof. dr. H. priznaje kao nenamjernu grešku - i to se uzima kao dokaz toga da su radovi identični! Pa kako?

Možda su znanstveni rad N. S.-a i znanstveni rad prof. dr. H-a zaista identični, što bi bila svinjarija; ne znam, nisam čitao. Ono što sam čitao, u kakvom svijetu živimo, navelo me je na sjajnu ideju kako se obogatiti! Recimo, citiram novine: "Iz niza istovjetnih, gotovo izravno prevedenih rečenica izdvajamo dva primjera. H.-ov tekst tako počinje rečenicom - "Suvremeno liječenje psihotičkih poremećaja počelo je 1952. godine otkrićem antipsihotičkih svojstava klorpromazina u shizofrenih bolesnika", a identičnom rečenicom počinje i S.-ov tekst." Zatim se navodi još jedna "gotovo izravno prevedena rečenica". Onom tko zna značenje riječi "gotovo" i "prevedena" jasno je da te dvije rečenice mogu govoriti o istome, a da se jako razlikuju. No, dobro, u žaru nadahuća odjurio sam u NSB i prošao samo uz jednu policu na kojoj sam, ne došavši do kraja stelaže, otkrio pedeset i šest knjiga u kojima se nalazi znanstvena rečenica "Parni stroj izumio je James Watt 1769. godine u Engleskoj" u neznatnim varijacijama. Sad mi preostaje samo obići autore svih tih knjiga i prijateljski ih upozoriti da tražim vrlo malo, pa ću prešutjeti njihov plagijat. Neki su u međuvremenu umrli, ali imaju nasljednike… kojima je valjda stalo do ugleda predaka i autorskih prava koje se naslijedili. Ako ne pokažu razumijevanje za delikatnost situacije - Bože moj, tko im je kriv?! I malo po malo - pa onda druge rečenice - i više mi uopće neće trebati tražiti ikakav posao.

Smislio sam kako se obogatiti!

Zapravo to imam na umu još otkako sam imao psa, ali se nisam stigao posvetiti zamisli jer je uvijek iskrsnuo neki preći posao. Psi se dijele na kratkodlake i dugodlake, na oštrodlake i mekodlake. Moj je bio dugodlaki mekodlaki prekrasna krzna. Četkao sam ga svakodnevno, a u proljeće i jesen, kada psi mijenjaju krzno, i po nekoliko puta na dan. Tko to nije radio ne bi vjerovao koliko se dlake može iščetkati iz psa srednje veličine! Nakon svakog četkanja ostajale su mi dvije, tri ili četiri plastične vrećice prepune dlake i podlake, mekše od najmekše vune, bilo mi je žao baciti.

Onda sam se sjetio onih baba što su znale stajati na brežuljcima uz cestu okružene ovcama i kamena lica gledati limenu rijeku vozila što je tekla u podnožju dok su strpljivo držale preslicu i izvlačile s nje nit vune koju su namatale na klupko. Odavno već nisam vidio takvu neku babu, naročito otkada su otvorili ove nove autoputove, ali mora da još negdje postoje, barem tuce ili dva.

I sad - prelazimo na posao. Jedna od djelatnosti u izrazitom usponu i procvatu je trgovina kućnim ljubimcima i potrepštinama za njih, te svim uslugama za kućne ljubimce. Vlasnici kućnih ljubimaca su svi a) manje-više ludi i b) manje-više uglavnom krcati novcima, a ako i nemaju spremni su dati i posljednju paru za njih. Među njima pak su naročito zadrti vlasnici pasa. Posao se zasniva na tome da se dođe do vlasnika pasa i kaže im se: nije samo pitanje što možete učiniti za svoga psa, nego i što vaš pas može učiniti za vas? Ne samo što mu možete dati, nego i što on može dati vama!

Džemper!

Vlasnici pasa će s velikom ljubavlju četkati svoje ljubimce, sakupljati dlake u velike plastične vreće za smeće i donositi. Ja ću naći babe koje od toga mogu uplesti vunu, naći ću druge žene bez posla koje znaju plesti džempere, vlasnici će odabrati kroj koji žele, vlasnice ću sam izmjeriti… Nema tog vlasnika psa koji ne bi poželio džemper od vune svog ljubimca! Tim više što se svaki boji dana kada će ga ljubimac zauvijek napustiti, ali ako mu ostane džemper, ljubav i odanost najboljeg čovjekovog prijatelja moći će ga i dalje da grijati! Dobro, nisam ni ja sasvim normalan, i sjećam se da bih svojevremeno za takav džemper dao i tisuću kuna, ili čak i dvije! Uzmimo srednju cijenu od tisuću i pet stotina kuna po džemperu, pomnožimo to s barem dvadeset i pet tisuća dugodlakih pasa samo u Zagrebu i dobivamo trideset i sedam i pol milijuna kuna! Lova do krova! A troškovi nikakvi. Pseću vunu ne treba ni farbati, svaki vlasnik hoće džemper u originalnoj boji krzna svog ljubimca. Onim babama što predu ne dam ništ'; jebo babe! Onim ženama što pletu dam kurac! Uzmem tri-četiri zaposlenika u firmu i dam im neku crkavicu. Poreze zmuljam, iskoristim olakšice i poticaje, nađem sponzore…

Kupim strojeve, raširim poslovanje na Sloveniju i Madžarsku, počnem plesti vestice od mačje dlake, prslučiće od konjske, rukavice od hrčaka i zamoraca… Sjedište poduzeća prebacim u Kulen Vakuf. Uposlim četiri sekretarice u mini suknjama. Po narudžbi iz donesenog materijala izrađujem kravate od picinih dlaka. Podružnice mi se prošire do Japana…

Onda pozovem - abecednim redom - Rajića, Todorića i Štroka i kažem im: "No, dečki, tak' se to radi!"

U neko doba prestala puškaranja i ostale svinjarije, kao - smirilo se, pa je ponovo postalo moguće autom do Beograda. Dva mlada dubrovačka gospara namislila otići tamo da vide neke ljude koje odavno nisu vidjeli, pa kad već idu da nešto i utrže. Odu prvo na svoju plantažu ponad Grada, ondje stabljike već kao kukuruzi, posijeku jedno dvije vreće, prikriju to koliko su mogli ispod sjedala i iza naslona, pa na put.



Uđu u Hercegovinu bez problema, prođu Hercegovinu, dođu na granicu s Republikom Srpskom. Tu su se malo isprepadali, ali je i to dobro prošlo. Voze oni Republikom Srpskom, ceste - užas jedan, sve makadam, pustoš svud naokolo, kad odjednom daleko od svega, pored ceste milicijski automobil i dva milicajca mašu palicama da stanu. Isprepadaju se naša dva gospara, ali što ćeš? Stanu.

Kažu milicajci: ostali bez benzina. Bi li ih prevukli do najbliže benzinske pumpe?

Zavežu oni milicijski automobil iza sebe i krenu. U neko doba kaže jedan gospar:

- Da mi nešto smotamo?

Kaže drugi - može.

Smotaju oni.

Popuše.

Voze dalje.

U neko doba se osvrne jedan i vrisne:

- Milicija!

Drugi vikne "Bjež'mo!" i stisne gas.

Jure oni, kad milicijski auto stalno na istoj razdaljini iza njih! Tandrče u prašini, trubi, još upalio svjetlo na krovu i sirene. Bježe oni tako jedno četrdeset kilometara u smrtnom strahu i upadnu u jarak.

Kako su stali, izlete milicajci kao bijesni stršljenovi, izvuku ih iz auta i bez ikakva objašnjenja počnu tamburati, svaki svoga, pa se zamijene. Tuku ih pored ceste, a gospari sve misle: samo da ne počnu pretraživati auto!

Na sreću, milicajci su bili toliko ljuti da im pored pendrečenja ništa drugo nije padalo na pamet. Napokon naiđe neki traktor, zakvače svoj auto i odu.

Gospari se nekako izvuku iz jarka i stignu u Beograd plavi i ljubičasti, ali su se ipak dobro proveli, sve rasprodali, i cijelo putovanje je ipak bilo vrlo uspješno, iako su se svi slagali da je prije - bez svih tih granica - bilo znatno bolje.

Došlo proljeće. Probudile se muhe zunzare, bunzare, brekulje, drekulje i zujare. Stalno neka mahnita po kući i dosađuje. Otišla majka na Sajam cvijeća i kupila biljku-mesožderku. Zanimljivo izgleda. Ima velike, debele, mesnate listove, a sa kraja svakog lista visi težak tobolac. Tobolac je oblika i veličine ponajveće kruške, boja mu je tamnosmeđe ljubičasta, tkivo kao čvrsta koža, na vrhu ima otvor, a iznutra je sve ovlaženo nekakvom sluzi čiji miris privlači insekte. Kako neka buba uđe unutra, tobolac ima mali poklopac koji se zatvori, cijeli tobolac se počne nadimati i sažimati i nema više bube. Mnogo puta sam opčinjeno promatrao kako ona lovi. Otkada imamo mesožderku, nema više muha po kući. Toliko sam je zavolio da sam joj nosio bube iz vrta i hranio je. Nazvali smo je Agneza.

Došao pubertet. Počeo sam drkati. Drkanje je sjajna stvar, samo je kasnije muka što s onim što se izdrka. Tko ne pazi, sav se ulijepi. Pa se brišeš rupčićima, ručnicima, papirima, spužvama, pa što kasnije s tim? Napokon sam pronašao najbolji način. Jednom rukom se natežem, u dlan druge ruke ulovim ono što izleti - pa nahranim mesožderku. Jako joj paše. Hrana obilna, tečna, sve mljaska kada joj ulijem. Naglo porasla. Procvjetala.

Došlo mi vrijeme da guram pimpača i u djevojke. Djevojke neće. Muka velika. Pimpač muči, hoće da se negdje zabije. Žari. Patnje neizdržive; drkanje donekle olakšava, ali ne sasvim. Ležim na krevetu i okrećem se kao na gradelama. A Agneza postala nezajažljiva. Nahranim je, a ona hoće još. I tu meni padne na pamet - gurnem pimpača u jedan tobolac. Unutra glatko, toplo, sluzavo, i što je najbolje - ništa ne trebam raditi. Agneza stišće i popušta, ritmičke kontrakcije sve brže i brže, cucla neumorno, onim poklopčićem palaca mi po jajima. Blaženstvo nadzemaljsko! Kad svršim, pimpač omlohavi, smanji se i lako ga izvučem, a sve čisto i uredno. Agneza prezadovoljna.

Zaključam se u svoju sobu i kao učim. Smjestio sam Agnezu ispod pisaćeg stola. Dobro mjesto jer ne smije biti izložena izravnim sunčevim zrakama. Knjige na stolu, a pimpač u jednom Agnezinom tobolcu, a još dva tobolca zakvačim za jaja i zamišljam nepregledni niz mažoretkinja kako marširaju. Majka prezadovoljna koliko vremena provodim nad knjigom.

Došle djevojke. Sad one hoće. Sve su zadivljene kako mi kurac miriši i kakvog je okusa. Kažu da nema takvog koji se može s mojim usporediti. Izgube glavu čim im ga stavim pod nos, kada ga uzmu u usta, ne mogu ih više odvojiti. Oči im se izbulje kao ping-pong loptice kada ga progutaju do kraja, ali ne posustaju. Postanu ovisnice. Postao mi problem zadovoljiti sve koje čekaju da dođu na red.

Došle godine. Agneza se počela sušiti. Da li da se ženim ili nabavim novu Agnezu?