Zatekli smo se u istom trenu na ulazu u malu prodavaonicu dnevnih potrepština. Bio je to star slabašan čovjek u nekad pristojnom, ali iznošenom odijelu. Ustuknuo je da me propusti, ali ja sam uzmaknuo još i više i pokazao mu kretnjom da uđe prvi. Unutra je bila samo jedna prodavačica iza pulta. Okrenuo se i ponudio mi da ga preteknem. Odbio sam kretnjom glave. Oklijevajući je stupio pred prodavačicu i tihim glasom zamolio:
- Molim vas pola crnog kruha.
Prodavačica je resko odvratila kao da krpom tjera muhu:
- Nema. Prodano!
Starac se razočarano pogrbio. Podigao je stisnutu šaku pred lice, rastvorio prste, prebrojio nekoliko kovanih novčića na dlanu i rekao:
- Dajte mi ... onda ... četvrt polubijelog…
Okrenula se poput robota, bez riječi zgrabila iza sebe štrucu kruha, prenijela je na pult pred sebe i razrezala na dvije polovice. Zatim je uspravila jednu polovicu i jednim potezom dugog noža razdvojila je na dva dijela. Ruka joj je na trenutak zastala iznad njih. Rez je prošao nakrivo, te je jedan dio bio uočljivo veći od drugoga. Starac je udahnuo kao da će vrisnuti, a i ja sam zamalo uzviknuo "Uzmite veći!", ali je ruka ipak zgrabila veći dio i ubacila ga u škarnicl.
Došlo mi je da kažem "Dajte gospodinu što god želi, na moj račun", došlo mi je da mu neprimjetno gurnem u džep stotinu kuna, da mu otvoreno ponudim novac, ali sam se uplašio da bih ga uvrijedio i dok sam se snašao, on je već izišao iz dućana. Prodavačica bezizražajna lica me je upitno pogledala što hoću. Izgubio sam volju da kupim išta od onih budalaština zbog kojih sam ušao.
Odrastao sam u daleko siromašnijem društvu od današnjeg, ali ovako siromašnih ljudi nikada nisam ni vidio.
Iznenada su iznikli i razmnožili se ljudi siromašni bez ikakve svoje krivnje, dapače, ljudi koji su marljivo radili za starost, a onda im se sav trud izjalovio, i mi svi šutimo možda uplašeni da bi se i nama moglo nešto takvo dogoditi.
Post je objavljen 06.05.2006. u 16:14 sati.