Marketing
kvaliteta stanovanja
Malo je koji skok u životu tako očigledan kao kad se doktor Lović preselio iz unajmljenog stana u neboderu na Trešnjevci u vlastitu novokupljenu kuću na Tuškancu. Sama spavaća soba bila je veća od stana iz kojeg je došao. Na katu su bile još dvije kupaonice optočene mramorom i poseban wc za goste. Kuhinja je bila namještena, ali još nije bilo kuhinjskih aparata, pa je nabrzinu kupio za 29 hrvatskih dinara električni rešo u kineskom dućanu da imaju na čemu skuhati kavu ujutro, a preko dana se - uostalom - hrane po restoranima ili gdje stignu. Sve ostale sobe zjapile su prazne. Isplativši kuću ostali su bez novca kojim bi mogli kupiti namještaj, ali ih to nije brinulo znajući da će uskoro pristići sljedeći novci. Kupili su jedino televizor s najvećim ekranom i naj-super-haj! kompjuterizirani prilagođavajući krevet sa šest elektromotora, termostatom i verbalnim senzorima na čekove s odgođenim plaćanjem. Svu garderobu donijeli su u velikim crnim plastičnim vrećama za smeće, pa su u jednoj sobi zakucali čavle u zid i dio objesili, a dio koji nisu stigli raspremiti ostao je u vrećama.
Prvo poslijepodne u novom domu su izašli na balkon i doktor Lović je udivljeno rekao supruzi:
- Oslušni…
- Što? - pitala je ona. - Ništa se ne čuje! - iako se čulo kako se vjetrić lagano provlači kroz krošnje okolnog drveća i ptičice pjevaju u kvadrofoniji posvuda naokolo.
- Baš to! - rekao je on udivljeno. Nije se čuo ni tramvaj, ni automobili koji se zaustavljaju i kreću pred semaforom, ni tehno muzika iz kafića, ni rikanje Bad Blue Boysa iz pokrajnjih ulica, ni televizijski program koji gledaju u susjednom stanu, ni lift na stubištu, ni kanalizacijske cijevi kada puste vodu s gornjih katova…
- Kakav zrak! - zaneseno je rekla ona. - Ništa ne smrdi! Dapače, miriši! Udahni! Kako svježe! Može se disati! Nema sparine…
I tu je doktor Lović zadovoljno pomislio kako se ipak isplatio put kojim je krenuo, kako je za sve ovo vrijedilo ostati bez prijatelja i da cijeli grad misli da je svinja. Neka. Barem će napokon živjeti kao čovjek!
Inače, njihov život se nije uopće promijenio. Ustajali su rano, nabrzinu se obukli, dotjerali i izlijetali iz kuće. Vraćali su se kasno navečer, izmoždeni, često prepunih želudaca jer su se tek na večeri uspjeli prežderati za ono što se nisu stigli najesti preko dana, često bi nešto pri tome i popili… Padali su na krevet nesposobni pomaknuti se. Umjesto da uživaju u tišini, daljinskim upravljačem uključivali su televiziju i već ne shvaćajući slušali laprdanja s ekrana. Da bi se opustili od dnevnih živciranja, otvorili su svaku drugu večer po bocu whiskeya, dodavali si bez riječi i cuclali s grlića kao bebe bočicu s mlijekom. Pepeljaru su držali na jastuku između sebe, posljednjim svjesnim pokretom uspijevali su ugasiti posljednji čik prije nego su se obeznanili oboje s nosom u pepeljari, a televizor je ostajao raditi cijele noći. Sanjali su strašne snove u kojima su se miješale tekuće vijesti, televizijski kvizovi, krematoriji, atomski otpad, gušenja i davljenja, karcinomi, strašni smradovi, paljevine, pepelišta… Budili su se s nosovima sivim od pepela, oblačili i navrat-nanos izlijetali iz kuće ne stigavši spraviti ni kavu, tako da je kineski rešo još dugo bio kao nov.
Jedini užitak koji im je nova kuća zaista donijela bio je da, kad god se za to pruži prilika - kao usput - ponosno mogu reći:
- Mi stanujemo na Tuškancu!
Post je objavljen 24.05.2006. u 13:48 sati.