Marketing
ZEMLJA OKOSNICA
Moj djed se 1935. godine preselio iz Sarajeva u Zagreb sa ženom i tri kćerke i ovdje sam se ja rodio. U škrtom i surovom kraju odakle je došao, na porodičnom imaju, ostao je njegov brat i bratova obitelj.
Djed je bio marljiv, pošten i uspješan poslovni čovjek i pomagao je bratu koliko je mogao i koliko je mislio da je potrebno.
Brat je volio popiti. I kad više ne bi imao čime plaćati, a i dugovi se nakupili, prodao bi poneku njivu ili livadu od imanja. To je djeda bacalo u očaj i bijes. Hitno je skupljao novce i otkupljivao prodano nazad, često i za više novca nego je brat dobio prodajom.
Jednom prilikom je brat prodao neku njivu budzašto, otprilike za desetinu cijene koja se za nju moglo dobiti. Djed je maltene poludio. Brzo je otkupio njivu nazad, ali nije prošlo dugo - a priča se ponovila.
Bio sam već dovoljno odrastao da mogu s djedom razgovarati i da se ono što kažem sasluša. Djede, rekao sam, razmisli - zašto prodaje tako jeftino? Zato jer tako brzo može naći kupca, odmah, daleko brže nego da prodaje po pravoj vrijednosti. Zna da ćeš ti vratiti zemlju, i to nekoliko puta lakše nego da plaćaš cijelu cijenu jer dolje već svi znaju o čemu je riječ, pa će ti zaračunati samo dva ili tri puta više nego su sami dali. A novac koji je stric dobio ionako ti ne može vratiti jer ga je već potrošio. I tako je našao način da zapravo izmami od tebe više novca nego što mu inače šalješ!
Djed je u nevjerici odmahivao glavom. "Pa zašto me naprosto ne zatraži da mu pošaljem ako mu treba?"
- Zato jer bi te trebao moliti. I zato jer bi mu ti odgovorio - ionako ti šaljem koliko ti je potrebno za život, ali neću ti slati više da zapiješ, neću podržavati tvoj porok! Zar ne? Ovako tebe obavijeste da je prodao, i to drugi ljudi, a on zna da će ti javiti, i on te ne mora moliti ono što bi ti odbio.
Djed je razumio što mu govorim, potvrdno kimao glavom i dvojio: "Ali što mogu?"
Ništa. Priča se ponavljala jednom, dva puta godišnje sve dok stariji brat nije umro.
Po zakonu je pola imanja pripadalo mom djedu. Odrekao se svog dijela u korist onih koji su živjeli dolje. Imanje ostaje onima koji su na njemu ostali, onima koji bez njega ne mogu opstati, dok mi možemo i bez njega. Ne pita se što je po zakonu, nego što je za sve najbolje, a da nije protiv zakona. Ne pita se da li bi se netko od nas mogao okoristiti, pa time što to propusti gubi, nego da nitko ne bude na šteti.
Slušao sam djedove priče i trudio se razumjeti njegov moral i njegov način mišljenja. "Oni koji su otišli, koliko god se napatili dok se nisu snašli, njima je bolje. A imanje treba sačuvati, jer ako oni koji su otišli ne uspiju, ako zatreba iz bilo kojeg razloga, imaju se gdje vratiti, na svoje i svojima." Zato je djed smatrao da bi bilo kakva prodaja imanja bilo slabljenje familije, a gubitak imanja njezin raspad. Rasuti po svijetu trebamo središte. Zato je, nakon što nas se većina razišla po svim kontinentima, pri svakom popisu stanovništva upisivao sve, ma gdje bili, kao da stanuju u porodičnoj kući u Zagrebu.
Često se sjetim djeda kad saznam iz novina kako razni Sanaderi, Škegre i kako se već ne zovu ti razni prodavači, posrednici, preprodavači i mešetari, prodaju obalu, ceste, tvornice, banke, vode… a i zrak i nebo bi prodali! Moj djed je cijeloga života sanjao Hrvatsku, ali - uvjeren sam - ne ovakvu.
Post je objavljen 07.05.2006. u 18:05 sati.