Smislio sam kako se obogatiti!
Zapravo to imam na umu još otkako sam imao psa, ali se nisam stigao posvetiti zamisli jer je uvijek iskrsnuo neki preći posao. Psi se dijele na kratkodlake i dugodlake, na oštrodlake i mekodlake. Moj je bio dugodlaki mekodlaki prekrasna krzna. Četkao sam ga svakodnevno, a u proljeće i jesen, kada psi mijenjaju krzno, i po nekoliko puta na dan. Tko to nije radio ne bi vjerovao koliko se dlake može iščetkati iz psa srednje veličine! Nakon svakog četkanja ostajale su mi dvije, tri ili četiri plastične vrećice prepune dlake i podlake, mekše od najmekše vune, bilo mi je žao baciti.
Onda sam se sjetio onih baba što su znale stajati na brežuljcima uz cestu okružene ovcama i kamena lica gledati limenu rijeku vozila što je tekla u podnožju dok su strpljivo držale preslicu i izvlačile s nje nit vune koju su namatale na klupko. Odavno već nisam vidio takvu neku babu, naročito otkada su otvorili ove nove autoputove, ali mora da još negdje postoje, barem tuce ili dva.
I sad - prelazimo na posao. Jedna od djelatnosti u izrazitom usponu i procvatu je trgovina kućnim ljubimcima i potrepštinama za njih, te svim uslugama za kućne ljubimce. Vlasnici kućnih ljubimaca su svi a) manje-više ludi i b) manje-više uglavnom krcati novcima, a ako i nemaju spremni su dati i posljednju paru za njih. Među njima pak su naročito zadrti vlasnici pasa. Posao se zasniva na tome da se dođe do vlasnika pasa i kaže im se: nije samo pitanje što možete učiniti za svoga psa, nego i što vaš pas može učiniti za vas? Ne samo što mu možete dati, nego i što on može dati vama!
Džemper!
Vlasnici pasa će s velikom ljubavlju četkati svoje ljubimce, sakupljati dlake u velike plastične vreće za smeće i donositi. Ja ću naći babe koje od toga mogu uplesti vunu, naći ću druge žene bez posla koje znaju plesti džempere, vlasnici će odabrati kroj koji žele, vlasnice ću sam izmjeriti… Nema tog vlasnika psa koji ne bi poželio džemper od vune svog ljubimca! Tim više što se svaki boji dana kada će ga ljubimac zauvijek napustiti, ali ako mu ostane džemper, ljubav i odanost najboljeg čovjekovog prijatelja moći će ga i dalje da grijati! Dobro, nisam ni ja sasvim normalan, i sjećam se da bih svojevremeno za takav džemper dao i tisuću kuna, ili čak i dvije! Uzmimo srednju cijenu od tisuću i pet stotina kuna po džemperu, pomnožimo to s barem dvadeset i pet tisuća dugodlakih pasa samo u Zagrebu i dobivamo trideset i sedam i pol milijuna kuna! Lova do krova! A troškovi nikakvi. Pseću vunu ne treba ni farbati, svaki vlasnik hoće džemper u originalnoj boji krzna svog ljubimca. Onim babama što predu ne dam ništ'; jebo babe! Onim ženama što pletu dam kurac! Uzmem tri-četiri zaposlenika u firmu i dam im neku crkavicu. Poreze zmuljam, iskoristim olakšice i poticaje, nađem sponzore…
Kupim strojeve, raširim poslovanje na Sloveniju i Madžarsku, počnem plesti vestice od mačje dlake, prslučiće od konjske, rukavice od hrčaka i zamoraca… Sjedište poduzeća prebacim u Kulen Vakuf. Uposlim četiri sekretarice u mini suknjama. Po narudžbi iz donesenog materijala izrađujem kravate od picinih dlaka. Podružnice mi se prošire do Japana…
Onda pozovem - abecednim redom - Rajića, Todorića i Štroka i kažem im: "No, dečki, tak' se to radi!"
Post je objavljen 03.05.2006. u 12:05 sati.