Marketing
KONCEPTUALIZAM
Mlada Bablovica, Sinko Mandarinko, Babl i Bracio Dimitrijević
Braco Dimitrijević, jedan od vodećih svjetskih konceptualnih umjetnika, ako ne i najbolji iz te branše, genij, iako oni koji prate njegov rad ne mogu odlučiti u čemu, a lako moguće u svemu, putovao jednom prilikom Evropom sa suprugom. Došavši u jedan veliki grad posjetili su vrlo poznat muzej, a muzealci - oduševljeni što ih je posjetio Braco Dimitrijević - uvrebali priliku da ga odmah upitaju bi li im prodao neko svoje djelo. On, naravno, nije imao ništa pri sebi, ali je bez krzmanja na licu mjesta odmah pristao. Mnoge od njegovih najboljih priča počinju upravo tako: netko hoće kupiti nešto od njega za skupe novce, a on upravo nema ništa…
Dakle, čim je ustreptalim muzealcima odagnao strepnju pristavši da im proda Nešto, znajući da se željezo kuje dok je vruće, zatraži da ga provedu kroz fundus muzeja. Bez žurbe je išao od jedne do druge od nebrojenih umjetnina sklonjenih u podrumima, dok se napokon nije zaustavio ispred jednog kipa i objavio:
- Evo, prodajem vam ovo!
Zbunjeni muzealci bojažljivo primjetiše da je to već njihovo. Tu ih on pogleda svisoka, bijedne klokane, i održi im kraće predavanje:
- Što je suština umjetnosti? Izbor! Mogućnost izbora! Umjetnik se nalazi - prije nego započne stvarati Djelo - pred mogućnošću nebrojenih izbora. Kreativni umjetnički proces sastoji se upravo u tome da se između svih tih nebrojenih mogućnosti Umjetnik opredijeli upravo za onu jednu koju smatra najboljom. Sama tehnička izvedba je tek zanatski dio koji može izvesti svaki manje-više dobar priučeni majstor. - U skladu s tim on im ponudi na prodaju svoj Izbor. Kip koji je stajao pred njima je svojevremeno napravio Michelangelo ili Rodin ili nije važno tko, takav neki patuljak iz povijesti umjetnosti, uvelike nesvjestan suštine onoga što radi, kao što pčela instiktivno izgrađuje svoje saće. Nasuprot njemu, kada bi sada imao vremena i odlučio napraviti neki kip, Braco Dimitrijević bi izradio upravo takav isti, ma identičan! Tu ih je držao za jaja jer su svi bili svjesni da bi on zaista mogao i napraviti nešto takvo jer bi, da nije vrhunski konceptualni umjetnik, lako moguće bio genijalni falsifikator. Dakle, oni mogu ubuduće izlagati taj materijalni predmet kao umjetninu onoga koji ju je napravio, ali - ako otkupe od njega njegov Izbor - mogu kip izlagati i kao djelo koje je - između nebrojenih mogućnosti - odabrao Braco Dimitrijević.
Oduševljeni muzealci, kojima su se upravo otvorili novi horizonti sagledavanja Umjetnosti, bojažljivo upitaše kolika bi bila cijena kupnje njegova Izbora. Na to im Braco Dimitrijević reče takvu cifru da im se učinilo da nisu dobro čuli, da se sve pomaknuo, da je vrijeme na trenutak stalo, da su se premjestili u neku strugu stvarnost. Na to ih on sažaljivo pogleda, bijedne klokane, i održi im kraće predavanje…
Dakle, on je uopće počeo razgovarati s njima vjerujući da ima posla s ozbiljnim ljudima, pravim poznavateljima i serioznim kolekcionarima. On im ne želi prodati bilo što, neku jeftinu bezvezariju, nego nešto zaista vrijedno. A što određuje cijenu umjetnine? Cijenu umjetnine određuje prvenstveno koliko je kupac voljan i koliko može platiti. Ako kupe skupo - onda to i vrijedi. Ugovor o prodaji je zapravo ne samo dokaz postojanja umjetničkog djela, nego - u ovom slučaju - neodvojiv dio samog djela, a cifra u ugovoru je ono što određuje njegovu vrijednost. Da je stvar vrijedna svjedoči i to što takvo djelo nikada nitko u povijesti nije napravio, i ne mož' to jeftino… Prvo, jedino, originalno, jedinstveno!
Zblanuti muzealci shvatiše ono najvažnije, da moraju požuriti, kako cijena ne bi porasla dok oklijevaju, i tako su nabrzinu ispisali ček koji je on pažljivo presavinuo i spremio u unutrašnji džep svog kaputa, potpisao ugovor o prodaji svog Izbora, rukovao se, te se uz lagani naklon udaljio u nove stvaralačke pustolovine.
Post je objavljen 17.05.2006. u 17:28 sati.