odmak
petak, 26.02.2010.
Nešto u stilu korizme, oprostite na sentimentalnosti
Čudno je ponekad biti vjernik mog tipa.
Primjećujem da često govorim o sebi, ali već sam rekla se da je blog nekakva zamjena za dnevnik. Adolescentna priča- adolescencija (drugih ne moja) nije nezanimljiva, sve je više indigo ili kako bismo ih zvali, djece kojih ideje preskaču naša opterećenja ovim i onim, pa tako uz neku kontrolu starih i 'mudrih' moguće dođemo do epohalnih otkrića i spriječimo ono što čovječanstvo uvijek vuče unatrag u sporiji hod, umjesto u boljitak. Možda nas ti adolescenti dovedu do prestanka sukoba i mržnje među različitim, ali i istima. Jer, puno je istih-istih koji se mrze. Čak su i u različitosti mrzitelji uvijek isti.
Svi fanatizmi da ne nabrajam- svi oni vlasnici 'ISTINE' koja nije ničija nego samo NJIHOVA. Istine koja usto ne može biti drugačija nego upravo onakva kakvom je oni vide i koju bi svatko na ovom velikom-malom svijetu morao slijediti, inače ode glava, a da ne spominjem gubitak vječnosti i oganj pakleni ovdje i 'tamo' gdje ćemo svi u konačnici otići, nestati u prah i pepeo ili se ponovo pronaći, kako tko vjeruje.
Nitko nije imun. Uzmimo Ateiste i teiste sa dna kace. Koliko samo mržnje pa čak i tu na blogovima.
Poznajem puno vjernika koji kažu da su nevjernici ili pripadnici druge vjere glupi, a jednako tako mnogi ateisti smatraju vjernike glupima. To je još nekako najblaža klasifikacija. Neću spominjati prošlost progone vjernika od čuvenih gozbi lavova kršćanima u rimskim arenama do progona vještica, inkvizicije koja je uništila svakoga koji joj nije bio po volji.
Ne idimo više u povijest. Pogledajmo stanje danas.
Neću spominjati ratove i vjerska lica pa i čitave Crkve koje su se stavljale na stranu zločinačkih formacija- ako to napravim , a svrbe me prsti i male sive stanice čula bih takvu mržnju kojoj ne bi bilo kraja, a ovaj post sam posvetila samom Bogu da mi da snage biti boljim čovjekom/ čovječicom jednako kao i cijelom čovječanstvu puno više dobre volje nego je sad imamo.
Ostavimo i crkve po strani iako sam puno puta, od postanke države Hrvatske, čula najvažnija veza za posao je Katolička crkva- nemojte mi pričati da je to svojevrsno pomaganje nezaposlenima. Veza je veza i ona preskače moguće odlične i sposobne radnike, stručnjake koje u tim slučajevima nemaju nikakve šanse.
Ne preskačem ni stranke. Jednu, drugu, treću i sve daljnje, ali crkva bi trebala biti najbliža pravdi, kojom danas maše i naš predsjednik.
A ono što me posebno iritira to su vjernici koji u žutoj i inoj štampi objavljuju ono čega će se odreći u vrijeme korizme.
Neće jesti kruh i kolače. Neće piti vino. Neće jesti meso. Možda se odriču i seksa . Čemu nabrajanje odricanja da bi bili mršaviji i slično.
Vjernica u mom liku će sve to raditi, osim jedne stvari za koju… neću reći…, a žao mi je što neću.
Bože mi prosti ne odlazim ni u crkvu- nije u redu, nije u redu, ali sad uistinu moram ležati i vrlo malo radit,i moram raditi, moram raditi. Iako priznajem nikad nisam revna.
Ali, Bog je u mom srcu, najviše što ovo jadno srce ima mogućnosti. Tražim oprost ovamo i onamo. Molim da postanem tiho pomagajuće duhovno biće koje neće pobjeći iz realnog života u neku iracionalnost samo molitve i splendid isolation, ako još mogu pomoći.
Molim da se ne oholim patnjom. Molim da budem oslobođena daljnje patnje.
Molim za mir u svijetu i malu djecu, iako nisam misica.
Molim za puno toga, za sebe i druge i molim da još mogu putovati živjeti punim plućima. Molim za smijeh i radost.
Molim i za vas kojoj god vjeri, boji kože ili svjetonazoru pripadali. Bog blagoslovio cijeli biljni, životinjski (za Laru i ostale divlje i pitome životinje) svijet, plavu kuglu zemaljsku koja se vrti oko svoje osi, a mi nikako da popadamo s nje. .
Nešto u stilu korizme, oprostite na sentimentalnosti
Čudno je ponekad biti vjernik mog tipa.
Primjećujem da često govorim o sebi, ali već sam rekla se da je blog nekakva zamjena za dnevnik. Adolescentna priča- adolescencija (drugih ne moja) nije nezanimljiva, sve je više indigo ili kako bismo ih zvali, djece kojih ideje preskaču naša opterećenja ovim i onim, pa tako uz neku kontrolu starih i 'mudrih' moguće dođemo do epohalnih otkrića i spriječimo ono što čovječanstvo uvijek vuče unatrag u sporiji hod, umjesto u boljitak. Možda nas ti adolescenti dovedu do prestanka sukoba i mržnje među različitim, ali i istima. Jer, puno je istih-istih koji se mrze. Čak su i u različitosti mrzitelji uvijek isti.
Svi fanatizmi da ne nabrajam- svi oni vlasnici 'ISTINE' koja nije ničija nego samo NJIHOVA. Istine koja usto ne može biti drugačija nego upravo onakva kakvom je oni vide i koju bi svatko na ovom velikom-malom svijetu morao slijediti, inače ode glava, a da ne spominjem gubitak vječnosti i oganj pakleni ovdje i 'tamo' gdje ćemo svi u konačnici otići, nestati u prah i pepeo ili se ponovo pronaći, kako tko vjeruje.
Nitko nije imun. Uzmimo Ateiste i teiste sa dna kace. Koliko samo mržnje pa čak i tu na blogovima.
Poznajem puno vjernika koji kažu da su nevjernici ili pripadnici druge vjere glupi, a jednako tako mnogi ateisti smatraju vjernike glupima. To je još nekako najblaža klasifikacija. Neću spominjati prošlost progone vjernika od čuvenih gozbi lavova kršćanima u rimskim arenama do progona vještica, inkvizicije koja je uništila svakoga koji joj nije bio po volji.
Ne idimo više u povijest. Pogledajmo stanje danas.
Neću spominjati ratove i vjerska lica pa i čitave Crkve koje su se stavljale na stranu zločinačkih formacija- ako to napravim , a svrbe me prsti i male sive stanice čula bih takvu mržnju kojoj ne bi bilo kraja, a ovaj post sam posvetila samom Bogu da mi da snage biti boljim čovjekom/ čovječicom jednako kao i cijelom čovječanstvu puno više dobre volje nego je sad imamo.
Ostavimo i crkve po strani iako sam puno puta, od postanke države Hrvatske, čula najvažnija veza za posao je Katolička crkva- nemojte mi pričati da je to svojevrsno pomaganje nezaposlenima. Veza je veza i ona preskače moguće odlične i sposobne radnike, stručnjake koje u tim slučajevima nemaju nikakve šanse.
Ne preskačem ni stranke. Jednu, drugu, treću i sve daljnje, ali crkva bi trebala biti najbliža pravdi, kojom danas maše i naš predsjednik.
A ono što me posebno iritira to su vjernici koji u žutoj i inoj štampi objavljuju ono čega će se odreći u vrijeme korizme.
Neće jesti kruh i kolače. Neće piti vino. Neće jesti meso. Možda se odriču i seksa . Čemu nabrajanje odricanja da bi bili mršaviji i slično.
Vjernica u mom liku će sve to raditi, osim jedne stvari za koju… neću reći…, a žao mi je što neću.
Bože mi prosti ne odlazim ni u crkvu- nije u redu, nije u redu, ali sad uistinu moram ležati i vrlo malo radit,i moram raditi, moram raditi. Iako priznajem nikad nisam revna.
Ali, Bog je u mom srcu, najviše što ovo jadno srce ima mogućnosti. Tražim oprost ovamo i onamo. Molim da postanem tiho pomagajuće duhovno biće koje neće pobjeći iz realnog života u neku iracionalnost samo molitve i splendid isolation, ako još mogu pomoći.
Molim da se ne oholim patnjom. Molim da budem oslobođena daljnje patnje.
Molim za mir u svijetu i malu djecu, iako nisam misica.
Molim za puno toga, za sebe i druge i molim da još mogu putovati živjeti punim plućima. Molim za smijeh i radost.
Molim i za vas kojoj god vjeri, boji kože ili svjetonazoru pripadali. Bog blagoslovio cijeli biljni, životinjski (za Laru i ostale divlje i pitome životinje) svijet, plavu kuglu zemaljsku koja se vrti oko svoje osi, a mi nikako da popadamo s nje. .
Nešto u stilu korizme, oprostite na sentimentalnosti
Čudno je ponekad biti vjernik mog tipa.
Primjećujem da često govorim o sebi, ali već sam rekla se da je blog nekakva zamjena za dnevnik. Adolescentna priča- adolescencija (drugih ne moja) nije nezanimljiva, sve je više indigo ili kako bismo ih zvali, djece kojih ideje preskaču naša opterećenja ovim i onim, pa tako uz neku kontrolu starih i 'mudrih' moguće dođemo do epohalnih otkrića i spriječimo ono što čovječanstvo uvijek vuče unatrag u sporiji hod, umjesto u boljitak. Možda nas ti adolescenti dovedu do prestanka sukoba i mržnje među različitim, ali i istima. Jer, puno je istih-istih koji se mrze. Čak su i u različitosti mrzitelji uvijek isti.
Svi fanatizmi da ne nabrajam- svi oni vlasnici 'ISTINE' koja nije ničija nego samo NJIHOVA. Istine koja usto ne može biti drugačija nego upravo onakva kakvom je oni vide i koju bi svatko na ovom velikom-malom svijetu morao slijediti, inače ode glava, a da ne spominjem gubitak vječnosti i oganj pakleni ovdje i 'tamo' gdje ćemo svi u konačnici otići, nestati u prah i pepeo ili se ponovo pronaći, kako tko vjeruje.
Nitko nije imun. Uzmimo Ateiste i teiste sa dna kace. Koliko samo mržnje pa čak i tu na blogovima.
Poznajem puno vjernika koji kažu da su nevjernici ili pripadnici druge vjere glupi, a jednako tako mnogi ateisti smatraju vjernike glupima. To je još nekako najblaža klasifikacija. Neću spominjati prošlost progone vjernika od čuvenih gozbi lavova kršćanima u rimskim arenama do progona vještica, inkvizicije koja je uništila svakoga koji joj nije bio po volji.
Ne idimo više u povijest. Pogledajmo stanje danas.
Neću spominjati ratove i vjerska lica pa i čitave Crkve koje su se stavljale na stranu zločinačkih formacija- ako to napravim , a svrbe me prsti i male sive stanice čula bih takvu mržnju kojoj ne bi bilo kraja, a ovaj post sam posvetila samom Bogu da mi da snage biti boljim čovjekom/ čovječicom jednako kao i cijelom čovječanstvu puno više dobre volje nego je sad imamo.
Ostavimo i crkve po strani iako sam puno puta, od postanke države Hrvatske, čula najvažnija veza za posao je Katolička crkva- nemojte mi pričati da je to svojevrsno pomaganje nezaposlenima. Veza je veza i ona preskače moguće odlične i sposobne radnike, stručnjake koje u tim slučajevima nemaju nikakve šanse.
Ne preskačem ni stranke. Jednu, drugu, treću i sve daljnje, ali crkva bi trebala biti najbliža pravdi, kojom danas maše i naš predsjednik.
A ono što me posebno iritira to su vjernici koji u žutoj i inoj štampi objavljuju ono čega će se odreći u vrijeme korizme.
Neće jesti kruh i kolače. Neće piti vino. Neće jesti meso. Možda se odriču i seksa . Čemu nabrajanje odricanja da bi bili mršaviji i slično.
Vjernica u mom liku će sve to raditi, osim jedne stvari za koju… neću reći…, a žao mi je što neću.
Bože mi prosti ne odlazim ni u crkvu- nije u redu, nije u redu, ali sad uistinu moram ležati i vrlo malo radit,i moram raditi, moram raditi. Iako priznajem nikad nisam revna.
Ali, Bog je u mom srcu, najviše što ovo jadno srce ima mogućnosti. Tražim oprost ovamo i onamo. Molim da postanem tiho pomagajuće duhovno biće koje neće pobjeći iz realnog života u neku iracionalnost samo molitve i splendid isolation, ako još mogu pomoći.
Molim da se ne oholim patnjom. Molim da budem oslobođena daljnje patnje.
Molim za mir u svijetu i malu djecu, iako nisam misica.
Molim za puno toga, za sebe i druge i molim da još mogu putovati živjeti punim plućima. Molim za smijeh i radost.
Molim i za vas kojoj god vjeri, boji kože ili svjetonazoru pripadali. Bog blagoslovio cijeli biljni, životinjski (za Laru i ostale divlje i pitome životinje) svijet, plavu kuglu zemaljsku koja se vrti oko svoje osi, a mi nikako da popadamo s nje. .
srijeda, 24.02.2010.
Leb i sol
Miša i bolesti koja me čini nepokretnom, ali zato sam jučer na vijestima (što mi drugo preostaje još me i boli pa mi je koncentracija nula, zero) vidjela sukobe u gradskoj vijećnici Splita i vidjela sliku Željka Keruma i njegovog crvenog Ferarija koji je samo 1cm iznad tla. Vidjela sam i njegovu sestricu i čula onaj glasić od slonića Tonića- imala ga je i Jovanka Broz kad je krstila Berge Istru koja je ubrzo potonula. Bemti miša sve na ovim prostorima tone.
Jutros sam pak na tivuju za promjenu ugledala, svijetlo na kraju tunela, gospođu Kolar- Dimitrijević koja je povjesničarka gospodarstva, čini mi se- ODMAH S NJOM U VLADU PRVU DO JADRANKE KOSOR: Prekrasna dama u godinama, koja bi mogla savjetovati. Daj Bože da je netko čuje. Istina spominjala je zadruge, ali usput je spomenula i poštenje i pravilan rad. Treba uvijek misliti da je malim poljoprivredncima inače odzvonilo. Prevelika su ulaganja, ako se ne ujedine.
A evo i vrlog nam gradonačelnika.
ponedjeljak, 22.02.2010.
Jeza
Našla sam ih ispred vrata.
Dvojica muškaraca, jedan od njih se upravo spremao zazvoniti.
Pogledali su me. Znali su tko sam. Izvadili su policijske značke.
Nasmijala sam se, iako mi nije bilo do smijeha.
-Čekajte. Mi se poznajemo, rekla sam jednom od njih.
Malčice sam koketirala. Isti tren sam znala da to neće upaliti. E sad, mogla bih gnjaviti eventualnog čitatelja sa dvije tri strane dijaloga; kažem ja, kaže on, rekla sam, rekli su, ali čemu.
Sjećanje na inspektora … odjednom više nije bilo ugodno. Pustila sam ih u ordinaciju. Počela sam, posve nepotrebno, otvarati prozore.
-Uhitili smo Perkovića. Bio je vaš pacijent.
O, novogovor, novogovor. Koji brzinski tečaj ste vi završili došlo mi je da ga pitam. Već nekoliko dana prijatelji i ja vodimo rasprave ima li isto značenje ćelija i zatvorska soba. Ili ovo uhititi i uhapsiti? Ili risati i crtati?
Rišem Perkovića; Zalizana kosica- odmah u početku ostavljao je katatonićni utisak, ali mislila sam da je to oprez čovjeka koji je naglo ušao u visoko društvo. Crno odijelo i crne cipele izgledale su najmanje dva broja veće nego noga, ali to je bilo zbog okruglastog, kvadratastog, špicastog malo uzdignutog vrha kao da se i same cipele, a i oni koji su ih nosili nisu mogle odlučiti kojem broju i stilu pripadaju.
Na specijalizaciji počela sam sasvim ozbiljno pisati rad o međusobnom utjecaju oblačenja i čovjeka- na kraju i bolesnika, jer oni su bili predmet mog konačnog i zadnjeg interesa.
-Ne slušate…
-Oprostite..,
Zavukla sam se u razmišljanja, bježala sam. Nisam ništa htjela čuti. Već sam kod zadnjeg susreta s inspektorom Lavom Bokarom, naglo mi je palo na pamet kako se zove, odslušala svojevrsnu moralnu poduku. Takvo je bilo vrijeme. Rat i razmišljanja da se sve može reći u brk. Nije mi se svidio ni pacijent Perković, ali nisam imala izbora. Ostali su samo Perkovići i mi koji smo bili prisiljeni kao nekom vrstom simbioze, mali nametnici na njihovim uspjesima, živjeti, preživljavati od njihovih krađa- držali smo vreću u koju su trpali ukradeno.
-Ubijeni su mu majka i otac, a on nam je naveo vas…
-Kao alibi..!?
Ali, nikako ne nekoliko strana dijaloga.
Ovako ili onako. Je, nije i slično.
Perković je postajao neugodan. Tražio je da iziđemo na večeru. Donosio cvijeće. Ali, nisam pristala, što je bilo i logično. Iako nije bilo logično. Drago je bio moj pacijent. Obojica mojih prijatelja drugih sklonosti bili su moji pacijenti, ali svi su oni tražili savjet psihijatra/ce- prijatelja/ce koji/a nešto zna o struci. Tražili su parametre pomoći i samopomoći jer su se s problemima i sami mogli nositi. Malo tapšanja po leđima. Malo zdravog ruganja i smijeha.. Perković je imao problema. Zbilljnih problema. Postajao je nasilan. Potražila sam savjet kod bivšeg šefa. Riješi ga se, rekao je. Pošalji ga k nama, rekao je. On je za odjel.
Za odjel??? Moj je šef iz prošlog stoljeća. Čovjek u crnom odjelu, crnim cipelama nedefiniranog stila, možda bijelih čarapa- možda, ali vjerojatno da … to je novočovjek. Novolice na domaćoj sceni štancan u bezbroj replika. Budućnost. Matrix. Kakvu šansu imamo mi, zemljani ove male domovinice, u tom slučaju, dok krave već ručaju, a budućnost kopa po kontejnerima?
petak, 19.02.2010.
Iz kojeg filma dolazi Hrvatska?
Možda sam uistinu posenilila. Naime, činilo mi se da je ove dane bio puno važniji bivši predsjednik Mesić nego novodolazeći Josipović. Vamte tamte film o desetgodišnjoj vladavini pa ispraćaj, ter suze sina razmetnog- nova rezidencija u izgradnji, pa vojska zbogom i doviđenja, pa doček u dvorima na Pantovčaku, pa obećanje da će pomagati dok diše, suze ženskog osoblja, a onda i stisak ruke i adieu, ali ne za dugo novom predsjedniku.
A onda novi predsjednik.
Cijeli tim savjetnika!? Je li to nova vlada u sjeni? Jesmo li to promijenili ustav, a ja ne znam.
A sve skupa, sve skupa. Ona silna rukovanja. Dugo držanje ruke Sanadera i Josipovića. Neka nova afera na pomolu? Gospođe čak pomalo i sliče. Mogli su nas bar toga poštediti.
Ma dajte jedan uz drugoga Bajić i Bandić. Pa tiha šaputanja Bebića na nježne uši naše Jadranke, koja je uistinu najbolje odjevena dama, od svih dama. Pala mi je na pamet scena kad nevini Hamletov otac leži na klupi u sjenici vrta, a podli brat ulijeva mu otrov u uho.
I posljednje pitanje: Jesam li ja potpuno anonimna na ovom blogu- malo hr.
Zagonetka
Još jedan mali nastavak pa neću više
-Ugledajte se malo na Dubrovnik, kaže Drago.- Bombe padaju, a kazalište radi. Duh ide naprijed. Okupljaju se glazbenici. Slikari šalju apele u svijet. I kao onaj čuveni brod Amarcord koji snovito prolazi pored mjesta, ali stanovnicima ipak podiže duh, tako i naš Amarcord uplovljava u Grušku luku sa dostojanstvenicima i onima koji se osjećaju pozvani . Kakav duh, strahobalna (ili se kaže straobalna) priča za anale.
-Ti se rugaš kaže svećenik.
-Kako se u tom strašnom času čovjek može rugati, pita Drago.
- Pišem krimić, kažem ja.
-Bježiš, kaže svećenik. -Kako čovjek u ovom trenu kad Domovina…
-U ovom strašnom času.., pokušava Drago,ali zašutili smo.
I vani je odjednom tišina.
Ljudi su još u skloništima.
Tišina je najbolnija stvar, mislim se kad se pitam, ako bih morala biti slijepa, gluha ili ako bi već morala imati još neki hendikep, veći od ovih koje već imam, što bi mi bilo najgore.
Nekad mislim da bi to bila gluhoća. Potpuna tišina.
Vidiš, ne čuješ. Ide mi asocijacija na lego kockice. Svijet je pun pomičnih malih likova,u bojama,hvala Bogu, boje još vidim. Malo su robotizirani, ti likovi.
Aj, pogodi, aj pogodi što to rade. Male vrijedne ručice i kučice Hundertawassera
Izlazim iz konteksta. Bezbroj sam puta bila u Beču. Nekoliko od tih puta kod moje prijateljice A. Đ, potom A.R., a onda opet A. Đ.
Pretpostavljate da je ovo sredini bilo vrijeme kad je bila u braku.
Šetamo po gradu … ona i ja. A. mi tumaći stilove kuća, ulica, vrijeme nastajanja i sve lijepo i zgodno, ali nikad mi nije spomenula Hundertwassera.
Friedensreich Hundertwasser
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Friedensreich Hundertwasser
Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser (rođen Friedrich Stowasser, Beč, 15. prosinca 1928. – Queen Elizabeth II, Pacifik, 19. veljače 2000.), austrijski slikar, grafičar i arhitekt.
Hundertwasser je rođen u Beču 15. prosinca 1928. godine pod imenom Friedrich Stowasser. Kao jedinac iz miješanog braka, nakon Anschlussa nije imao lako djetinjstvo. Nakon što mu je otac preminuo 1929. godine, kad je imao samo godinu dana, u Holokaustu su mu stradali svi rođaci s majčine strane. Njega i majku Elsu od smrti u ratu spasilo je samo očevo podrijetlo i činjenica da je služio u austrijskoj vojsci.
Sa samo pet godina počinje otkrivati umjetnost i radi prve crteže. 1936. upisuje se u Montessori školu, ali je napušta nakon godine dana zbog financijskih problema. U školi primjećuju njegov neobični smisao za boje i oblike. 1948. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, u klasi Robina Christiana Andrersena. Nakon što je prikupio osnovna znanja o proporcijama tijela, crtanju akta i kopiranju iz prirode, napušta akademiju jer smatra da mu ona više ništa ne može ponuditi.
Ubrzo posjećuje izložbu Egona Schielea, čiji je rad imao velik utjecaj na njega, za razliku od formalnog obrazovanja. Impresioniraju ga Schieleove boje, kao i živost i humanost građevina koje prikazuje na svojim slikama. Također ga fasciniraju djela Waltera Kampmanna i njegovo prikazivanje stabala kao da su ljudska bića. Ova dva slikara imala su podjednak utjecaj na Hundertwassera kao i veliki majstori poput Paula Kleea i Gustava Klimta.
Godine 1949. putuje u Italiju. U Toskani susreće francuskog slikara Renéa Brôa, koji mu postaje najbolji prijatelj. S njim odlazi u Pariz, gdje ostaje kroz 1950. godinu. To prijateljstvo i odlazak u Pariz bili su presudni i snažno su utjecali na njegov život i rad.
Postao je svjetski poznat već od kasnih 60-ih godina, jer nakon boravka u Parizu slijede neprestane izložbe, predavanja i performansi. Slavu mu cijelo vrijeme učvršćuju svjetske turneje njegovih radova po muzejima na svih pet kontinenata, svjetski poduhvat koji je od 1975. do 1983. godine vodio njegov impresario i menadžer Joram Harel: “Austrija predstavlja Hundertwassera na svim kontinentima”. Prijateljstvo s Harelom započelo je 1972. godine i oslobodilo je Hundertwassera svih životnih briga materijalne prirode. Omogućilo mu je da živi u skladu sa svojom najdubljom željom – u neprekidnom suglasju s prirodom – i da djeluje u svakome trenutku svojega postojanja u potpunom skladu s njezinim principima.Ta 1972. godina bila je prekretnica u njegovom životu i zbog smrti majke, uz koju je bio duboko vezan. Njegova se umjetnost sve više poistovjećuje s temeljnim postavkama njegovog shvaćanja svijeta.
Od vremena kada je naslikao svoju prvu spiralu, 1953. godine u ateljeu svojega prijatelja Renéa Brôa, Hundertwasser je učvrstio svoju viziju svijeta i svoj odnos prema izvanjskoj stvarnosti. Bio je to odnos osmišljen kao osmoza, postupni prijelaz koji slijedi razine svijesti, a u svojem je središtu uvijek imao njegovo unutarnje “ja”. Slikarski simbol spirale predstavlja biološku metaforu. Ravne linije nazivao je “đavoljim oruđem”. Svoju umjetničku teoriju nazvao je “transautomatizam”, a bila je zasnovana na nadrealističkom automatizmu, ali se fokusirala na iskustvo gledatelja, radije nego umjetnika.
Mnogo je puta mijenjao svoje ime. Prvi put mijenja prezime iz Stowasser u Hundertwasser – stotinu voda. U vodi vidi utočište, mjesto na koje uvijek može pobjeći. Dok je 1961. živio u Japanu promijenio je ime iz Friedrich u Friederich, zatim u Friedereich, te na kraju u Friedensreich, a često se nazivao i gospodin Regentag ili kapetan Regentag po svom jedrenjaku. Brod je nazvao Regentag, odnosno kišni dan, zbog ljepote boja koje se mogu vidjeti u kiši i jer su kišni dani jedini dani kad može raditi, kad je sretan. Na kraju si je dodao još jedno ime, Dunkelblunt – tamno-šaren. Rekao je da ima toliko imena jer on u sebi nosi više osoba – slikara, arhitekta, ekologa, a ne samo jednu. Kad se jedno ime napuni potrebno je drugo da se može početi iznova.
Hundertwasser je preminuo 2000. godine na palubi broda Queen Elizabeth II. na Pacifiku. Prema vlastitoj želji, pokopan je na svom posjedu na Novom Zelandu ispod stabla magnolije. 1953. godine naslikao je sliku Vrt sretne smrti, koja je proročanska zamisao ekološkog ukopa gdje mrtvi nastavljaju živjeti kroz drveće posađeno na njihovim grobovima.
A, zašto mi prijateljica A. Đ. nikad nije spomenula njegovu osebujnu ličnost?
Čak ni na direktni upit. Ništa, nada, niente, kao da me ne čuje. Nije odgovorila ni na e-mail. Preskače ga.
Sad to već postaje zagonetka, koju ću kad tad morati riješiti.
A meni se sviđa. I Hunertwasser i zagonetka.
Evo me, opet na asocijacijama.
-Nije li to postmodernizam, pitam prijateljicu. Mislim na kuću koji mi pokazuje, ali mislim i na svoje pisanje.
Kako mi se sve gura u roman koji bi trebao biti jednostavan, kao naša stvarnost: mutni tipovi i brzina stjecanja, a ova moja četvorica prijatelja koja zajedno s tišinom jedan tren osluškuju prazne ulice moga grada, sam su vrh… već nečega. Pišu, crtaju, propovijedaju i sluša ih se, ali ubrzo će biti neko drugo vrijeme. Svejedno sam ponosna na njih i njihovo društvo. Ponosna, mala ženskica, maca prede u meni, iako nas bombardiraju, a ubrzo je u ordinaciji čeka 'slučaj' koji joj pomalo izaziva jezu.
utorak, 16.02.2010.
Šala bila, šala bu
Evo kako je počelo.
Dva moja prijatelja homoseksualca i ja sjedili smo u onom malom kafiću na Voćnom trgu, iza Zvonimirove kule, koju je s prednje strane nagrdila kuća, govorilo se da bi se Zvonimirovo ime manje spominjalo, iz prve Jugoslavije u kojoj su se izmjenjivale razne banke, kako je koji režim u prošlom stoljeću prolazio.
Ponekad nam se pridružio još poneki prijatelj/ca ili poznanik/ca uživajući s nama u dimu cigareta, onda se još pušilo.
Split je slatki mali gradić u kojem se više-manje svi poznajemo, osim došljaka, ali i oni se poznaju.
Hrvatska je na referendumu (nisam posve sigurna je li to bilo referendumski, ali neću provjeravati. Ovo je moje viđenje stvari) izabrala samostalnost, pa su se odjednom počele događati razne peripetije.
Upravo smo naručili kapučino kad je bez duše uletio naš poznanik i prijatelj svećenik kojem je uži dio grada bilo veliko dvorište, a mi smo mu praktično upadali na teren.
-Gađaju Split, govorio je hvatajući dah.
Mi jesmo čuli potmule zvukove, ali već smo to jutro slušali iste zvukove. Upravo smo tren prije komentirali kako smo ostali ležati u svojim krevetima pa što bude. Nije mi se, kao ni njima trčalo u razna improvizirana skloništa u pidžami i kapatoju.
Tu sam noć prespavala kod njih. Na prvu potmulu buku, pretpostavljali smo pucanja iz topova sa nekog broda ispred Splitske luke, probudili smo se, činilo se blizu, osluškivali smo malo, a onda smo se sve troje digli i popili prvu jutarnju kavu.
Dva sata kasnije evo nas na drugoj.
-Trčao sam kao bez duše, kaže svećenik. Izgledalo je kao da gađaju baš mene.
-Asti ga miša, odjednom će, ostavio sam Dragu.
Ponovo je otrčao iz kafića i poslije desetak minuta vratio se zajapurenim Dragom koji je došepesao oslanjajući se na štap.
-Puno ti hvala, rekao je svećeniku. –Znate što mi je napravio? Nazvao me u nemilu uru kad je bombardiranje započelo da neka se spremim jer ga silno zanima kako to izgleda s rive.
To je za Dragu bila uistinu nemila ura. Cijelu bi noć lunjao gradom i onda bi zaspao oko dva, tri sata u juro i spavao bi do iza podne.
Već su svi bili roba pedeset i još poneku, a ja sam bila tada trideset petogodišnjakinja, inače psihijatrica. Upravo sam nekoliko godina prije otvorila privatnu ordinaciju uz pomoć svoji roditelja i pomalo sticala pacijente i prijatelje protiv svih pravila struke.
Odat ću sad malu tajnu. Kome ja mogu pomoći? Mogu ih samo pustiti da pričaju često van ordinacije baš njima sličnima ovoj četvorici prijatelja, koji nisu bili potrebni luđačke košulje ni zatvorenih ustanova., ali s frustracijima o kojima ću pričati, a možda i neću, jer je to ipak liječnička tajna, ali i fikcija, pa je svašta moguće.
Pomalo sam grcala u dugovima, više se nisam htjela obraćati mojima, na sreću neudata, plaćali su mi kavu, ali i tješili me da će kad-tad krenuti na bolje.
-Rat je, govorio je svećenik.- Vidiš da nas bombardiraju.
-A ti si me, upravo, kako sam i pretpostavio, ostavio na cjedilu. Zove me, priča Drago nama- da hoću li s njim, a ja mu lijepo kažem , ako do čega dođe nemoj otrčati i ostaviti me. Nisam tako brz kao ti. I eto ga upravo se to dogodilo.
Prasnuli smo u smijeh. Drago je pisao, pomalo slikao i šepesao po rivi i gradu, onako naizgled mrgud i cinik, ali duša je bila, kako se i spada ranjena.
Ranjene duše, sva četvorica, a i ja. Upravo sam završila affaire de coeur sa jednim oženjenim redateljem, pa sam tako i ja bila potrebna njihove pomoći.
Gorka jutarnja kava, pada mi na pamet riža. To jutro u nekom trajektu, koji nije, kao ni ostali brodovi plovio zbog blokade, poginula su dva pomorca. Bilo je po Bačvicama pogođenih kuća i auta, ali izgleda da su gađali i zvonik Sv, Duje, ali promašili su i tukli neku ulicu malo dalje.
Na sreću uspio im je pobjeći i Drago sa štapom, pa ćemo kasnije u raznim verzijama , a i službenim pisanim za povijest, slušati događanja tog jutra.
A tko su Oni ti gađaći našeg malog mediteransko- kozmopolitskog grada? E, ne bih im spomenula ime za sve na svijetu. Neka treća nedefinirana sila, vanzemaljci koji su se infiltrirali među nas dugi broj godina, poprimajući sve više naš izgled, ali i mi na njihov, pa se do dana današnjeg skroz niti ne razlikujemo.
A imali su cilj. I mi smo imali cilj, a tko ga nema.
Možemo se svi pitati: ljudi jeli to moguće ratovati s nekim, a ne znati mu ni ime?
Moguće je moguće. U maloj Floramy, za koju je jedan budući gradonačelnik misli da je bolesna kad joj treba novčana pomoć , šjor Bepo Pegula na upit kakav je neprijatelj otprilike kaže: Ima veliku glavu i strašne oči i sve je bliže, neću dalje jer ovo je ipak moja priča, ali slobodni ili ne uvijek su među nama, a i mi s njima.
Evo onog pokušaja pisanja krimića u šaljivom tonu klapa 20.
petak, 12.02.2010.
Čudnih li vremena, čudnih li običaja
Gledala i slušala sam neki dan na Otvorenom sa Hloverkom razgovor o Kardinalu Stepincu i njegovom ponašanju u vrijeme onih godina koje bi najradije mnogi izbrisali gumicom da se prošlost da brisati, a neda se, jer je ionako samo u našim glavama, lelujava, onakva i ovakva, kako je tko vidi, želi vidjeti ili je tu nestalnu i nestabilnu prošlost doživio na svojoj koži ili na koži svojih milih i manje milih, a postojali su.
Knjige povijesti ostavimo po strani da se ne zapletemo u one izreke o pobjednicima koji je pišu.
Volila bih da sam umrla u neznanju. Ali nisam. Tu sam . Doživjela sam promijene koje nisam mogla ni sanjati.
Pad Zida, na pr.
Otvorena ustašca i srce kanda je htjelo iskočiti iz grudi. Mala prilika skupljenih obgrljenih nogu. To sam bila ja fotelji uprta pogleda u televizor danima.
Ali, (pokušavam unijeti malo humora) O tempora, o mores!
(slavna je Ciceronova rečenica u njegovom Prvom govoru protiv Katiline. Prevodi se izrazom Čudnih li vremena, čudnih li običaja!
Na početku svojeg govora protiv Katiline, koji ga je prethodno htio ubiti, Ciceron oplakuje zlobu i pokvarenost Katilinine dobi. Ciceron je frustriran što, unatoč svim dokazima koji su prikupljeni protiv Katiline koji se urotio radi svrgavanja rimske vlasti, te činjenice da je Senat donio senatus consultum ultimum, Katilina još nije osuđen. Ciceron nastavlja opisivati različita vremena u rimskoj povijesti kada su konzuli ubijali urotnike čak uz manje dokaza. Ponekad se, kao u slučaju ubojstva Gaja Grakha (jednog od braće Grakho) koje je izvršio bivši konzul Lucije Opimije, odluka temeljila samo na "quasdam seditionum suspiciones", tj. pouzdanim sumnjama na ustanak (odlomak 2, lineja 3)
Ova se sentencija danas koristi kao usklik u kritiziranju trenutačnih stavova i trendova, često u šali ili uz ironiju.
Izvor Wikipedija)
Čudnih li vremena, čudnih li običaja.
Kaže se: jabuka ne pada daleko od stabla, ali ja sam od onih jabuka kojoj je stablo bilo premalo pa nekakva strašna oluja u padu zgrabila i kao Doroty odnijela u nepoznato.
(Djevojčica Dorothy Gale sanjala je o mjestu gdje nema problema. Za vrijeme tornada, Dorothy je počela sanjati. Sanjala je da je sa svojim psom Totoom sletjela u čarobnu zemlju Oz. Glinda, dobra vještica sa sjevera savjetovala joj je da prati put od žute cigle do Smaragdnog grada, gdje će upoznati Čarobnjaka iz Oza koji će joj pomoći u povratku kući u Kansas. Tijekom putovanja upoznala je strašilo, limenog čovjeka i lava koji su trebali mozak, srce i hrabrost pa su pošli s njom. Također su morali paziti na zlu vješticu sa zapada koja je željela rubin s Dorothyne cipele. )
Izvor Wikipedija)
Ali lako je bilo Doroty. Ona je živjela unutar filma koji ima svoj početak , sredinu i kraj, a svemoćni redatelj sve to drži u svojoj glavi. Radi po planu i nema majci mrdanja. Doroty i svi ostali likovi slijede njegove zamisli i nema tu ja bih ovako ili onako i to mi se baš ne sviđa pa to baš neću.
Dobro, recimo da sam i ja unutar najveće predstave na svijetu. A režiser je dragi Bog, nema tu majci mrdanja učili su me, ali došli su i drugi učitelji pa su rekli: Nije istina. Bog zna sve, ali ti sam određuješ sudbinu. Dakle svatko je kovač svoje sreće ili nesreće- ovo posljednje sam dodala ja.
Neću u dubinu i širinu, ali u tom kovanju vlastitih doživljaja debelo sudjeluju mati, otac i drugi preci, pa geopolitika- vrlo važna i su šnjom (ovaj mi izraz nije pobjegao, namjerno je tu) treba računati.
Da sam se rodila na Hvaru, recimo u Jelsi otišla bi u to mračno doba sa svima ostalima u El Shatt, u pustinju i kasnije bila na pobjedničkoj strani. Ali više neću nagađati jer ima tu više solucija , ali mama i tata, više tata, jer mama je bila samo zaljubljena u njega odlučio je stvarati Hrvatsku državu na svoj način.
Posve pogrešan način, rekla bih danas- neću spominjati generale poslije bitke.
Kako god, dugo sam vjerovala tatinoj strani i strani mojih predaka koji su bili na strani Boga kojeg je formirala Crkva. Neumoljivog, osvetoljubivog, neopraštajućeg, kažnjavajućeg Boga koji me uputio po stazici do cilja i rekao: Ne gledaj ni lijevo ni desno (ajde može malo desno). Idi ravno do Zida i pokucaj na vrata i bit ćeš … Sv. Petar i te stvari, raj, glazba po mom ukusu, knjiga nebrojno puno, a znam i pjevati (inače ne znam), Internet bežični dakako se podrazumijeva .
E, ali određena prirodna nepogoda, stanoviti tornado srušio je Zid i taj isti tornado je mene u liku jabuke (najbolje su Fuji. Isprobala. Topla preporuka) bacio u vrtlog nepoznatih dijelova zemaljske atmosfere. U prošlost, budućnost i sadašnjost ne samo moju, kao da sam postala tisuću i jedna duša. Tisuću i jedna vjera i nevjera prošla je mojim nestalnim tijelom i dušom i pred tv ekranom sjedi neka druga jabuka, više jabukovača kojoj su određene alkoholne pare i drugi hurikani raspršili stare zabrane i otvorili moždane vijuge i za tuđe doživljaje i patnje.
Koji uvod, a sve u svrhu da dođem na raspravu o Stepincu i djelovanju Crkve u vrijeme nacionalsocijalizma i fašizma, a Bog i bogme na kraju i komunizma, koji je cijelo vrijeme bio socijalizam, jer komunizam još nismo bili izgradili. (hvala ti Bože što smo ga prestali graditi)
Često razmišljam što bi bilo sa Isusekom da danas šeće ulicama moga grada ili pustinjom i prašumom, putuje barčicom sa ribarima i njihove mreže puni ribama. I onda naglo i neočekivano počinje pred crkvama i u crkvama razbacivati stolove sa drangulijama i viče protiv trgovaca u kući Božjoj.
Što mislite? Evo ti interventne policije, ne bi čekali ni gluho doba noći, a još bi doveli i prvu pomoć naš bi dragi Isus završio na psihijatriji.
Ne bi stigao brinuti o prostitutkama i onima koji bacaju kamen, niti na izgubljene duše, niti na razne druge nepravde i grijehe koje je pokušavao istjerati iz zabludjelih ljudskih bića.
Onaj koji viče po pustinjama i na brojnim pohodima po gradovima i selima nema čini mi se šarma današnjim ljudima; čovječicama i čovjecima, pa im se čini da njegova istina iz njegovih usta izlazi kao ludost. Kako bi Dubrovčani okarakterizirali : Taj čovjek zbori ludih.
Ne bi možda izgubio glavu bar ne legalno na kakvom namještenom procesu koji su u našim krajevima vladali cijelo prošlo stoljeće, ali neki plaćenik sa motorističkom kacigom na glavi… iz zasjede…to bi bilo više nego izvidno (tko li je izmislio ovu starohrvatsku riječ?)
Govorio je istinu protiv tadašnje Crkve. Spominjao je farizeje i pismoznance u vrlo negativnom kontekstu. Pokušavao im prenijeti istinu njegova Oca, ali nije bilo pomoći. Smetao je. Ubili su ga i još su ga najbliži izdali. Sam Petar prvi poglavar katoličke crkve, kasnije proglašen svecem, ali izdao ga je. Tu je ona poznata priča o pijetlu koji zakukuriče tri puta i izdaji jednog od prvih. Isus je to znao, spomenuo mu je i prije nego se dogodilo, a opet mu je oprostio.
A, svi su oni, ne treba to zaboraviti bili prvi od prvih poslije onog najvažnijeg samog Isusa, bili su napominjem siromašci, bez imanja, vojnici su kasnije razdijelili jedinu haljinu koji je ISUS nosio. Nije imao nikakve imovine. Bila je to jedina haljina i goli život, a ipak je vikao iz petnih žila boreći se za ISTINU, pa makar izgubio taj život. E, ali sveti se Petar plašio.
Jedan trenutak, slušajući Ivu Goldštajna koji je insistirao na tome da je Stepinac morao vikati i braniti nevine ne plašeći se za svoj život sinulo mi je da je to sva istina.
Istina koja mi je ostavila na srcu nekoliko rana, jer ja svaki put kad dođem u Zagreb, a imam malko slobodnog vremena sjedim u Katedrali kraj Stepinčeva groba i govorim mu svoje jade. Bude mi lakše. I vjerujem svojoj vjeri u mog kršćanskog Boga. Znam i svi više-manje znaju da je Stepinac – čovjek Stepinac pomagao koliko god je mogao. Ustaše su znali da on ne odobrava njihove metode. Pisao je pisma i pokušavao upozoravati na zloćine. Sve je to istina. Tu nema sumnje.
Ali Crkva kao organizacija, sam tadašnji papa nasljednik onog prvog pape Petra koji je izdao Isusa prije nego je pijetao zakukurikao tri puta, zašto taj papa Pio XII nije iz svojih bogatih odaja u Rimu izašao na ulice ili bar na onaj čuveni prozor sa kojeg pape dugo daju blagoslov Urbi et Orbi, jednako tako vikao zajedno sa svim svojim kardinalima, biskupima i svećenicima malim i velikim. Dosta nacizmu, progonu Židova i drugih nepoćudnih, protiv koncentracionih logora pa makar izgubio život.
( Žarko Brzić u napisu: »Pio XII. i Židovi u Mađarskoj« osvrnuo na optužbe nekih istaknutih javnih djelatnika protiv Pija XII. iznoseći zanimljive povijesne podatke: »Mnogi su optuživali papu Pija XII. zbog njegove tobožnje šutnje kojom kao da je na neki način postao sukrivac strahovitih Hitlerovih zvjerstava nad milijunima Židova. Takve brzoplete optužbe proširio je najprije njemački pisac Hochhutt svojom dramom »Namjesnik«, a zatim u novije vrijeme ruski povjesničar Griguljevič u knjizi »Papinstvo i 20. stoljeće«. U našem se katoličkom tisku pisalo o tome kako su mnogi ugledni Židovi, među njima i veliki broj onih koji su spašeni zaslugom pape Pija XII. osudili takve napade i iznijeli na svjetlo dana papino zauzimanje za progonjene sunarodnjake. Osobito je vrijedno istaknuti knjigu »Tri posljednja pape i židovstvo« u kojoj autor P.E. Lapide, Židov, na temelju brojnih svjedočanstava ističe svijetli lik ovoga pape kao »velikog spasitelja židovskih života«.
Posljednjih godina p. Roberto Graham, povjesničar i specijalist za diplomaciju Svete Stolice, koji je posebno proučio držanje Pija XII. u Drugom svjetskom ratu piše doslovce: »Nije istina da Pio XII. nije učinio ništa da spriječi progon i istrebljenje Židova od nacista. Ne samo da je naredio svim crkvama i samostana da sakriju Židove, a to su sada priznali svi povjesničari, pa čak i oni koji su bili protiv Pija XII. već je i službeno intervenirao 1944. godine protiv deportacije mađarskih Židova u Auschwitz«. P. Graham zatim iznosi povijesne dokumente za svoje tvrdnje. Prvi put otkriva sadržaj službenih predstavki koje je uime Svete Stolice apostolski nuncij u proljeće 1944. godine uputio mađarskoj vladi. Bile su sastavljene prema detaljnim uputama Pija XII. Bilo je to vrijeme kada su nacisti spremali grozan plan o uništenju 300.000 mađarskih Židova... Apostolski nuncij, po izričitom naređenju pape Pija XII. šalje 5. lipnja 1944. godine novu predstavku ministarstvu, gdje se između ostaloga spominje: »Mađarska vlada dobro zna da se Katolička Crkva uvijek protivila teorijama i metodama koje se osnivaju na materijalističkim načelima krvi i rase, te potpuno zanemaruju duhovni element u čovjeku, niječu utjecaj dobre volje, odgoja i nadnaravnih sredstava milosti Božje prilikom oblikovanja čovjekova karaktera i osobnosti...« Kada je Pio XII. uvidio da svi poduzeti koraci nisu donijeli očekivani plod i da se progoni Židova nastavljaju, poslao je protestni brzojav admiralu Hortyju 25. lipnja 1944. godine, u znak svojeg neslaganja s ovakvom politikom. Brzojav je poslan redovitim putem preko središnje pošte u Budimpešti koja je bila pod nacističkom kontrolom, kako bi svi mogli saznati sadržaj: »S više strana primili smo poziv da sve poduzmemo kako se ne bi produžile i pojačale patnje koje u krilu te plemenite i viteške nacije moraju podnositi mnogi nesretnici samo zbog svoje nacionalnosti i rasne pripadnosti. Naše očinsko srce ne može ostati ravnodušno pred ovim željama, a u skladu s našim služenjima bližnjima u ljubavi koja obuhvaća sve ljude.« (»Veritas«,br. 4/1978, str. 8.-9.) )
Evo gore jednog članka sa Wikipedije, koja govori o papi Piu XII koji nije bio ravnodušan na patnje i pomagao je koliko je mogao. U onim vremenima drugog rata kao i u vremenu poslije Isusove smrti njegovi su izabranici pokazali da su samo ljudi koji se plaše. U tom smislu bi ih trebalo razumjeti, ali ova mala čovječica nije Bog koji oprašta. I ja sam ljud koji je tužan što Crkva nije više vikala, kao što ne viče ni danas , a u crkvama u prvim redovima, onda kad ih svi trebaju vidjeti, opet sjede farizeji i pismoznanci, a mali ljudi, ona djeca nevina koje je Isus najviše volio daleko su u zadnjim klupama, ako i tamo za njih ima mjesta.
U tom smislu preporuka za film “Diskretni šarm buržoazije” Luisa Bunuela.
utorak, 09.02.2010.
Tek tako, srdašca radi
Vrlo često čujem od svojih dugogodišnjih prijatelja: Ti puštaš da ti svi kake po glavi. Ili : previše si dobra i lako opraštaš.
Neki mi kažu da sam bez stava: ponekad govoriš jedno, a sutra već drugo , čujem.,
Davnih godina jedan pok prijatelj (ne brinite imam i živih) dao mi Musilovu knjigu 'Čovjek bez svojstava'. Vrlo hermetična i teška za čitanje, ali pročitala sam i spremam se ponovo pročitati. Slažem knjige koje čekaju, ali kako sam počela raditi na 'Stolici' i to vrlo intenzivno, (mirovina mi je uistinu na prvi zub. Sramotna. Jadni umirovljenici) morat ću poživiti duže nego sam mislila. Čuješ li me moj osobni Bože. Odabrala sam slobodnom voljom vjerovati u tebe, ako moram mrijeti neka to bude brzo i bez boli.
Cap, carap i nema me više. Koga briga.
Evo jedan tekstić, možda s bloga. (moj je)
Slažem se s Mesićem da križ nema što raditi u javnim ustanovama. Ili ako je tamo križ onda trebaju ti i svi ostali simboli raznih vjera i svjetonazora koje imaju građani Hrvatske. To nas naravno vodi do kiča i teorije Dinka Tomašića .
(D.Tomašić jedan od prvih sociologa u prvoj polovici dvadesetog stoljeća podijelio je Hrvatsku na ravničarsku i brdsku- u tom smislu i ljude koji tamo žive. Mi bismo danas rekli ruralnu i urbanu- sve sam to malo pojednostavila, ali mnogi se danas bave teorijama D. Tomašića-)
Počesto činim to i sama kad me odasvud iz tiskovine, sa televizije pritisne vjetar sa Svilaje- u tom smislu zgodno je pročitati Pofukov tekst u jednom Jutarnjem.
Ali s druge strane što je danas kič sutra bi mogla biti nježna sjećanja i mila vlastita povijest. Kao oni velebni spomenici na grobljima koji su pred koje vrijeme dok su bili novi bili uistinu kič, a sad kad je na njih pala patina čine nas da se s nježnošću sjetimo na one koji pod njima leže.
Križ nadilazi naše male blogovske lamentacije i prepucavanja. Nadilazi i dokazivanja i profana svrstavanja ispod 'simbola' oko naših vratova, a ipak na raskršćima naših seoskih putova podsjeti nas na nešto, bar nas koji u njega vjerujemo, podsjeti nas na našu prolaznost.
I ja ga nosim oko vrata ( iako je u mojoj porodici i kod mojih starih bilo uvjerenje da donosi nesreću). Ne zato da bih se dodvorila ili dokazivala novoj politici, nego upravo zato jer me podsjeća da se dnevno trebam preispitivati: Jesam li ohola što mi se ne sviđa simbolika i u Tomphsonovim pjesmama? Jesam li ohola što mislim da sam 'intelektualaka' i pripadam urbanoj priči? Jesam li ohola što zaboravljam da je upravo ta danas i meni odiozna ruralna nametljivost i galama dala najviše žrtava za slobodu Domovine?
Nameće mi se kod svih naši rasprava i podijeljenosti između ruralnog i urbanog jedna sintagma iz vremena komunizma: Salonski komunist.
Jesu li bili istinski komunisti oni koji su nosili Che Gureniu sliku na majicama i slično?
I tko su komunisti? Jesu li to baš svi koji su se upisivali u partiju.
I tko su istinski vjernici? Jesu li to oni koji sjede u prvim redovima u crkvama(danas ne jučer)
Moje skromno mišljenje da sve te naše vjerske i svjetonazorske razlike ne treba dizati do tako velikih sukoba i simbola za i protiv.
I ništa na silu mijenjati. Učimo se svi i učimo druge vrijednostima koje su ipak univerzalne. Dobroti, jednakosti, istim mogućnostima, poštivanju drugačijeg.
Nemojmo biti oholi, a to više manje svi jesmo, jer na kraju će ispasti da kič ima više duše nego naša 'intelektualna' urbana priča puna isključivosti i prezira prema drugima, različitima.
Neka nas pouče i velike nacije koji su svoje običaje, nošnje , svoju vlastitu Domovinu i njene različitosti, pa čak i onaj kič unutar toga doveli do nekog vlastitog brenda kako bi se danas reklo.
Dindrlice- dindrl traht napr- narodna nošnja sa njemačkih prostora ili kauboji u Americi ili sušene i smanjene glave ubijenih i pojedenih neprijatelja na j Gvineji- vidjela vlastitim očima, koje pokazuju turistima.
Što sve na ovom svijetu nije kič? Ili fašizam?
Meni je i socijalizam bio fašizam pa što. Koga za to briga. Danas na sve to gledam drugim očima i poštujem svako uvjerenje. Znam razlučiti zlo i dobro u svakom sustavu i ne nosim križ oko vrata da druge kažnjavam ili ljutim ili upozoravam nego da samu sebe podsjećam na dobrotu.
Ne smeta mi što ga drugi ne nose i ponovo ponavljam smatram da mu nije mjesto u javnim ustanovama. Tu je Mesić u pravu. Po meni je u puno stvari u pravu osim u činjenici da antifašizam treba izjednačiti sa komunizmom, ali to je sad već neka druga tema.
utorak, 02.02.2010.
Demoni Novinari (i Hrvatska-Naslov je odličan- vidjet ćemo kakva je knjiga gospođe Runjić)
Posao kojim se bavim pretvara me u svojevrsnog slušača, a ponekad kad osjetim da je potreba lagano izdaleka navedem onoga koji mi priča ili se tuži da sasluša moje mišljenje i možda za jedan mali pomak promijeni svoju tugu ili čak samouvjerenost (tu sam već slabija i rijetko pogodim u dušu, jer te su duše, okrenute samo sebi, dovoljne same sebi i očekuju samo laskanje, ali ipak…) u nešto plemenitije bliže drugima. Ne pripisujem sebi nikakvu svetost ili nepogrešivost (to je isključivo osobina pape, mislim ta ne…..). Griješim. U mladosti sam griješila strahovito puno. Opaka mladost. Impulzivna, oštra, isključiva. Zahvaljujem Bogu da mi je dozvolio ovoliko živjeti kako bi se uspjela mijenjati.
Ali nisam ovaj put važna ja, pa ja. Važan je onaj koji mi priča. Iako je njegova priča i priča njegove obitelji mijenjala i mene.
Nažalost nemam dozvolu spominjati prava imena. Možda bi pristao, ali priznajem, malo me sram pisanja na blogu, čini mi se nekako adolescentski, nekakva forma dnevnika, mislim to pisanje. Nešto što rade vječne pubertetlije u koje očito i sama spadam.
Zato nazvat ćemo ga Đorđe N.
Već samo ime Đorđe ukazuje na to da se u više njegovih predaka, kako se kaže generacijski njegovalo sveslavenstvo i na kraju, da ne duljim, iako je zanimljiva cijela prošlost obitelji, slijedom toga iako nije nužno, njegov otac je otišao u partizane gdje je sreo i buduću suprugu, majku Đorđa N. Najradije bih nacrtala obiteljsko stablo, zna se da naginjem epskim pričama, ali suzdržat ću se i samo spomenuti njegovog strica, brata njegova oca koji je bio na član jedne vrlo važne kulturne ustanove iz koje je praktično sa vrlo važne sjednice, vrlo protestno i vrlo namjerno, dakle smišljeno, jer se u toj tvorevini tzv NDH-a mjesecima govorilo o tom činu, što je njemu bila i namjera, otišao u partizane.
Čudni su putovi Božji.
A, evo i zašto.
Njegov se otac 1971 godine našao na 'pravoj' strani i to na vrlo osjetljivom mjestu gdje je mogao naškoditi mnogima, a kulturna javnost je mislila da to i radi. Bila je to strana koja je ostala lojalna Titu i Jugoslaviji.
Mlađahni Đorđe N. je već tada sjedio na 'mojoj' stolici jednako kao njegova mama i njegov tata, prema kojima, priznajem sam osjećala strahoviti prezir, kojeg nisam pokazivala, jer vidite, kako sam konformist, živjela sam od tog posla i nisam smjela sebi dopustiti nikakvu avanturu odlaska u ilegalu za ideale, kao što je stric rečenog Đorđa N. uradio.
Preskočimo sve te godine kroz koje sam nastavila slušati tužne, vesele, vedre i manje vedre priče, ali nikad ništa od oca Đorđa N, koji je naočigled kopnio i na kraju i umro od karcinoma. Oni koji vjeruju u sudbinu, kaznu i nagradu u ovoj suznoj dolini ( jedan prijatelj je jednom prigodom rekao: kakva suzna dolina, ovo su cijeli oceani), trljali su ruke. Konačno da je netko kažnjen. Bog je, govorili su, konačno ispravio nepravdu. (Osobno, odavno sam prestala vjerovati u osvetoljubivog Boga. Moj je Bog samilostan i pun ljubavi za svakog živog stvora. Čak i za zločince pa makar se radilo o ljubavi sa žaljenjem za njihovu zlu rabotu)
I konačno evo nam 1991 i Domovinski rat.
Đorđe N. i njegova obitelj: supruga i djeca povremeno sjede na mojoj stolici.
Đorđe N. je u međuvremenu završio fakultet, magistrirao je i sprema se i doktorirati. Do tada u Jugoslaviji radi u jednoj važnoj ustanovi, gdje povremeno dolazi u sukob i to baš sa Direktorom poduzeća koji također ima besprijekorni pedigre- partizanska obitelj i sve što usto ide. (oprostite mi na ovim digresijama i malim netrpeljivostima prema određenim uvjerenjima. Nije mi lako mi smo se uvijek nalazili na onoj drugoj pogrešnoj strani- čak i danas)
Đorđe N. je, za razliku od svog šutljivog oca bio vrlo pričljiv i još je. Toliko pričljiv, da ga iako vrlo zanimljivog pričanja čak i nekih delikatnih događanja , iz čijeg pričanja doznajem i neke druge ovaj put pozitivne vrijednosti djelovanja njegova oca, koje vrlo, vrlo zainteresirano i rado slušam, moram ponekad na silu prekinuti jer me čekaju drugi pretendenti na tu čuvenu 'stolicu'.
Zašto je izbio sukob između njega i njegovog Direktora, kojem nećemo spominjati ime, neka ostane Direktor, iz razloga jer se taj Direktor spominje i u ovom najnovijem izdanju zemljice Hrvatske u Slobodnoj Hrvatskoj.
Mlađi, koji su većina na ovim virtualnim stranicama, ne mogu niti shvatiti atmosferu koja je vladala u tim godinama krajem dvadesetog stoljeća. Kud ćemo što ćemo!? Pad Berlinskog Zida izaziva i promjenu sustava. Veli sjeverni medvjed majčica Rusija mijenja politiku. Hoćemo li tražiti samostalnost ili ćemo ostati u Jugoslaviji?
Još se manje, čitaći ovog virtualnog svijeta mogu sjetiti vremena iz 1941 godine, vremena sličnih dilema: Slobodna Hrvatska ili šuma, ilegala, logori, pa čak i pristajanje na ideje Crvene Moskve. Ne sjećaju se, a i kud bi. I sama, iako sam matuzalem, ne se sjećam, osim po pričanju svjedoka i čitanju raznih knjiga. Pa je onda slijedeća dilema bila 1948: Jesmo li za Staljina ili nešto drugo nepoznato… tzv kominterna, kominforma, goli otok i drugi kazamati. Kud ćemo što ćemo? Pa onda 1971, to možda već neki nešto znaju i gledaj ti vraga evo nas u 1991 godini. Kud ćemo što ćemo?
Neki su oprezni. Naš Đorđe N. nije. Ostavio je posao, obranu doktorata, ženu i tek rođeno četvrto dijete i stavio se, kao dobrovoljac na raspolaganje Hrvatskoj domovini.
Njegov je Direktor ostao raditi u pozadini.
Ali, sad je dosta. Priča Đorđa N. zavređuje samostalan post, jer je to priča čovjeka koja bi se trebala naći na stranicama svih ozbiljnih i neozbiljnih novina, učiti je u školama, jer govori o normalnim postupcima normalnog čovjeka, ali ta normalnost više nije normalnost niti su te vrijednosti današnje vrijednosti.
ponedjeljak, 01.02.2010.
Nedjelja
Volim ova nedjeljna jutra. Malo faulenzen (ljenčarenja- kad sam dobre volje i malčice umorna počinjem misliti njemački). U miru (trenutno su mi u stanu srednji sin i najstarija unuka. Spavaju snom pravednika) pijem kavu, tu i tamo nešto složim, pregledam malo postove. Slušam odličnu glazbu na prvom tv programu i veselim se ručku sa prijateljima i djelu obitelji koji ja pripremam. Ručak je danas u 15 sati jer bi svi htjeli gledati i slušati Mesića kod Stankovića u dva.
S unukom koja pohađa drugi razred MiOC-a kod mene u Splitu, jučer sam prošetala Jokerom. Opljačkala me sve hoću neću i bakice draga baš ti hvala. (Kvraguc dam se potkupiti od Keruma, ali blizu mi je. Tako češće odem i u kino. Mea culpa, mea culpa, umjesto da bojkotiram to zdanje. Eto kako je lako postati konformist). Guštamo nas dvije. Odlična narav. Njeni se roditelji se ne bi možda složili sa mnom moram im koješta prešutjeti, jer po običaju popuštam kako sam popuštala i njima.
I što je za ručak pitate se vi?
Zbog prijatelja čija supruga u Veneciji pomaže trenutno kćeri koja je dobila drugo dijete, pa je sam, a jako voli pečene krumpire pečem teletinu i krumpire u velikim količinama jer će nas najmanje biti šest, a on pojede krumpira za svih šest ljudi. Prije toga prava goveđa juha sa lešo govedinom. Šalša od poma i puno raznih salata. Nema kolača, nema ne. Dosta je prejedanja.
Ovako dok to pišem odmah me zaboli duša kad promislim na gladne, ali ajde recite… radim kao …, evo ti ga na zbog političke korektnosti čovječica više ne može reći radim kao crnac, napravim puno toga besplatno. Pomažem i na druge načine i što..?
Ovo je prava judeo-kršćanska priča. Ako netko čita Amosa Oza (čini mi se neverin) i ostala židovske pisce bit će mu posve jasno o čemu govorim.
Pogledala intervju sa Mesićem. Ne mijenjam svoje mišljenje. Brzoplet je ponekad, ali uglavnom ispravno misli. Vjerujem da nije u nečasnim ( borati izraza za krađu i slično) radnjama.
Mislim da je dobro odradio svoje dužnosti. Možda ponekad brzopleto se zauzimajući za neke ljude. I ja bih na njegovu mjestu nastojala pomoći Mladiniću i SMS-u. I danas sam u nevjerici kad razmišljam što je tu pošlo u krivo.
Ručak prošao vrlo dobro. Lijepi razgovori. Vrlo otvoreni. Gotovo je sa hemunzima. ( hemmmungen- određena suzdražanost, sram). Prestari smo za to. U našim druženjima više je potrebe da pokažemo ljubav jedan prema drugome. I pažnju. I da promislimo o postupcima prošlih godina.
Nasmijali smo se.
Do idućeg puta, jer je ova ekipa prijatelja zdrava za razliku od nekih drugih koji su bolesni i s kojima se čujem i tugujem.
