Evo kako je počelo.
Dva moja prijatelja homoseksualca i ja sjedili smo u onom malom kafiću na Voćnom trgu, iza Zvonimirove kule, koju je s prednje strane nagrdila kuća, govorilo se da bi se Zvonimirovo ime manje spominjalo, iz prve Jugoslavije u kojoj su se izmjenjivale razne banke, kako je koji režim u prošlom stoljeću prolazio.
Ponekad nam se pridružio još poneki prijatelj/ca ili poznanik/ca uživajući s nama u dimu cigareta, onda se još pušilo.
Split je slatki mali gradić u kojem se više-manje svi poznajemo, osim došljaka, ali i oni se poznaju.
Hrvatska je na referendumu (nisam posve sigurna je li to bilo referendumski, ali neću provjeravati. Ovo je moje viđenje stvari) izabrala samostalnost, pa su se odjednom počele događati razne peripetije.
Upravo smo naručili kapučino kad je bez duše uletio naš poznanik i prijatelj svećenik kojem je uži dio grada bilo veliko dvorište, a mi smo mu praktično upadali na teren.
-Gađaju Split, govorio je hvatajući dah.
Mi jesmo čuli potmule zvukove, ali već smo to jutro slušali iste zvukove. Upravo smo tren prije komentirali kako smo ostali ležati u svojim krevetima pa što bude. Nije mi se, kao ni njima trčalo u razna improvizirana skloništa u pidžami i kapatoju.
Tu sam noć prespavala kod njih. Na prvu potmulu buku, pretpostavljali smo pucanja iz topova sa nekog broda ispred Splitske luke, probudili smo se, činilo se blizu, osluškivali smo malo, a onda smo se sve troje digli i popili prvu jutarnju kavu.
Dva sata kasnije evo nas na drugoj.
-Trčao sam kao bez duše, kaže svećenik. Izgledalo je kao da gađaju baš mene.
-Asti ga miša, odjednom će, ostavio sam Dragu.
Ponovo je otrčao iz kafića i poslije desetak minuta vratio se zajapurenim Dragom koji je došepesao oslanjajući se na štap.
-Puno ti hvala, rekao je svećeniku. –Znate što mi je napravio? Nazvao me u nemilu uru kad je bombardiranje započelo da neka se spremim jer ga silno zanima kako to izgleda s rive.
To je za Dragu bila uistinu nemila ura. Cijelu bi noć lunjao gradom i onda bi zaspao oko dva, tri sata u juro i spavao bi do iza podne.
Već su svi bili roba pedeset i još poneku, a ja sam bila tada trideset petogodišnjakinja, inače psihijatrica. Upravo sam nekoliko godina prije otvorila privatnu ordinaciju uz pomoć svoji roditelja i pomalo sticala pacijente i prijatelje protiv svih pravila struke.
Odat ću sad malu tajnu. Kome ja mogu pomoći? Mogu ih samo pustiti da pričaju često van ordinacije baš njima sličnima ovoj četvorici prijatelja, koji nisu bili potrebni luđačke košulje ni zatvorenih ustanova., ali s frustracijima o kojima ću pričati, a možda i neću, jer je to ipak liječnička tajna, ali i fikcija, pa je svašta moguće.
Pomalo sam grcala u dugovima, više se nisam htjela obraćati mojima, na sreću neudata, plaćali su mi kavu, ali i tješili me da će kad-tad krenuti na bolje.
-Rat je, govorio je svećenik.- Vidiš da nas bombardiraju.
-A ti si me, upravo, kako sam i pretpostavio, ostavio na cjedilu. Zove me, priča Drago nama- da hoću li s njim, a ja mu lijepo kažem , ako do čega dođe nemoj otrčati i ostaviti me. Nisam tako brz kao ti. I eto ga upravo se to dogodilo.
Prasnuli smo u smijeh. Drago je pisao, pomalo slikao i šepesao po rivi i gradu, onako naizgled mrgud i cinik, ali duša je bila, kako se i spada ranjena.
Ranjene duše, sva četvorica, a i ja. Upravo sam završila affaire de coeur sa jednim oženjenim redateljem, pa sam tako i ja bila potrebna njihove pomoći.
Gorka jutarnja kava, pada mi na pamet riža. To jutro u nekom trajektu, koji nije, kao ni ostali brodovi plovio zbog blokade, poginula su dva pomorca. Bilo je po Bačvicama pogođenih kuća i auta, ali izgleda da su gađali i zvonik Sv, Duje, ali promašili su i tukli neku ulicu malo dalje.
Na sreću uspio im je pobjeći i Drago sa štapom, pa ćemo kasnije u raznim verzijama , a i službenim pisanim za povijest, slušati događanja tog jutra.
A tko su Oni ti gađaći našeg malog mediteransko- kozmopolitskog grada? E, ne bih im spomenula ime za sve na svijetu. Neka treća nedefinirana sila, vanzemaljci koji su se infiltrirali među nas dugi broj godina, poprimajući sve više naš izgled, ali i mi na njihov, pa se do dana današnjeg skroz niti ne razlikujemo.
A imali su cilj. I mi smo imali cilj, a tko ga nema.
Možemo se svi pitati: ljudi jeli to moguće ratovati s nekim, a ne znati mu ni ime?
Moguće je moguće. U maloj Floramy, za koju je jedan budući gradonačelnik misli da je bolesna kad joj treba novčana pomoć , šjor Bepo Pegula na upit kakav je neprijatelj otprilike kaže: Ima veliku glavu i strašne oči i sve je bliže, neću dalje jer ovo je ipak moja priča, ali slobodni ili ne uvijek su među nama, a i mi s njima.
Evo onog pokušaja pisanja krimića u šaljivom tonu klapa 20.
Post je objavljen 16.02.2010. u 08:36 sati.