Čudno je ponekad biti vjernik mog tipa.
Primjećujem da često govorim o sebi, ali već sam rekla se da je blog nekakva zamjena za dnevnik. Adolescentna priča- adolescencija (drugih ne moja) nije nezanimljiva, sve je više indigo ili kako bismo ih zvali, djece kojih ideje preskaču naša opterećenja ovim i onim, pa tako uz neku kontrolu starih i 'mudrih' moguće dođemo do epohalnih otkrića i spriječimo ono što čovječanstvo uvijek vuče unatrag u sporiji hod, umjesto u boljitak. Možda nas ti adolescenti dovedu do prestanka sukoba i mržnje među različitim, ali i istima. Jer, puno je istih-istih koji se mrze. Čak su i u različitosti mrzitelji uvijek isti.
Svi fanatizmi da ne nabrajam- svi oni vlasnici 'ISTINE' koja nije ničija nego samo NJIHOVA. Istine koja usto ne može biti drugačija nego upravo onakva kakvom je oni vide i koju bi svatko na ovom velikom-malom svijetu morao slijediti, inače ode glava, a da ne spominjem gubitak vječnosti i oganj pakleni ovdje i 'tamo' gdje ćemo svi u konačnici otići, nestati u prah i pepeo ili se ponovo pronaći, kako tko vjeruje.
Nitko nije imun. Uzmimo Ateiste i teiste sa dna kace. Koliko samo mržnje pa čak i tu na blogovima.
Poznajem puno vjernika koji kažu da su nevjernici ili pripadnici druge vjere glupi, a jednako tako mnogi ateisti smatraju vjernike glupima. To je još nekako najblaža klasifikacija. Neću spominjati prošlost progone vjernika od čuvenih gozbi lavova kršćanima u rimskim arenama do progona vještica, inkvizicije koja je uništila svakoga koji joj nije bio po volji.
Ne idimo više u povijest. Pogledajmo stanje danas.
Neću spominjati ratove i vjerska lica pa i čitave Crkve koje su se stavljale na stranu zločinačkih formacija- ako to napravim , a svrbe me prsti i male sive stanice čula bih takvu mržnju kojoj ne bi bilo kraja, a ovaj post sam posvetila samom Bogu da mi da snage biti boljim čovjekom/ čovječicom jednako kao i cijelom čovječanstvu puno više dobre volje nego je sad imamo.
Ostavimo i crkve po strani iako sam puno puta, od postanke države Hrvatske, čula najvažnija veza za posao je Katolička crkva- nemojte mi pričati da je to svojevrsno pomaganje nezaposlenima. Veza je veza i ona preskače moguće odlične i sposobne radnike, stručnjake koje u tim slučajevima nemaju nikakve šanse.
Ne preskačem ni stranke. Jednu, drugu, treću i sve daljnje, ali crkva bi trebala biti najbliža pravdi, kojom danas maše i naš predsjednik.
A ono što me posebno iritira to su vjernici koji u žutoj i inoj štampi objavljuju ono čega će se odreći u vrijeme korizme.
Neće jesti kruh i kolače. Neće piti vino. Neće jesti meso. Možda se odriču i seksa . Čemu nabrajanje odricanja da bi bili mršaviji i slično.
Vjernica u mom liku će sve to raditi, osim jedne stvari za koju… neću reći…, a žao mi je što neću.
Bože mi prosti ne odlazim ni u crkvu- nije u redu, nije u redu, ali sad uistinu moram ležati i vrlo malo radit,i moram raditi, moram raditi. Iako priznajem nikad nisam revna.
Ali, Bog je u mom srcu, najviše što ovo jadno srce ima mogućnosti. Tražim oprost ovamo i onamo. Molim da postanem tiho pomagajuće duhovno biće koje neće pobjeći iz realnog života u neku iracionalnost samo molitve i splendid isolation, ako još mogu pomoći.
Molim da se ne oholim patnjom. Molim da budem oslobođena daljnje patnje.
Molim za mir u svijetu i malu djecu, iako nisam misica.
Molim za puno toga, za sebe i druge i molim da još mogu putovati živjeti punim plućima. Molim za smijeh i radost.
Molim i za vas kojoj god vjeri, boji kože ili svjetonazoru pripadali. Bog blagoslovio cijeli biljni, životinjski (za Laru i ostale divlje i pitome životinje) svijet, plavu kuglu zemaljsku koja se vrti oko svoje osi, a mi nikako da popadamo s nje. .
Post je objavljen 26.02.2010. u 13:48 sati.