Još jedan mali nastavak pa neću više
-Ugledajte se malo na Dubrovnik, kaže Drago.- Bombe padaju, a kazalište radi. Duh ide naprijed. Okupljaju se glazbenici. Slikari šalju apele u svijet. I kao onaj čuveni brod Amarcord koji snovito prolazi pored mjesta, ali stanovnicima ipak podiže duh, tako i naš Amarcord uplovljava u Grušku luku sa dostojanstvenicima i onima koji se osjećaju pozvani . Kakav duh, strahobalna (ili se kaže straobalna) priča za anale.
-Ti se rugaš kaže svećenik.
-Kako se u tom strašnom času čovjek može rugati, pita Drago.
- Pišem krimić, kažem ja.
-Bježiš, kaže svećenik. -Kako čovjek u ovom trenu kad Domovina…
-U ovom strašnom času.., pokušava Drago,ali zašutili smo.
I vani je odjednom tišina.
Ljudi su još u skloništima.
Tišina je najbolnija stvar, mislim se kad se pitam, ako bih morala biti slijepa, gluha ili ako bi već morala imati još neki hendikep, veći od ovih koje već imam, što bi mi bilo najgore.
Nekad mislim da bi to bila gluhoća. Potpuna tišina.
Vidiš, ne čuješ. Ide mi asocijacija na lego kockice. Svijet je pun pomičnih malih likova,u bojama,hvala Bogu, boje još vidim. Malo su robotizirani, ti likovi.
Aj, pogodi, aj pogodi što to rade. Male vrijedne ručice i kučice Hundertawassera
Izlazim iz konteksta. Bezbroj sam puta bila u Beču. Nekoliko od tih puta kod moje prijateljice A. Đ, potom A.R., a onda opet A. Đ.
Pretpostavljate da je ovo sredini bilo vrijeme kad je bila u braku.
Šetamo po gradu … ona i ja. A. mi tumaći stilove kuća, ulica, vrijeme nastajanja i sve lijepo i zgodno, ali nikad mi nije spomenula Hundertwassera.
Friedensreich Hundertwasser
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Friedensreich Hundertwasser
Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser (rođen Friedrich Stowasser, Beč, 15. prosinca 1928. – Queen Elizabeth II, Pacifik, 19. veljače 2000.), austrijski slikar, grafičar i arhitekt.
Hundertwasser je rođen u Beču 15. prosinca 1928. godine pod imenom Friedrich Stowasser. Kao jedinac iz miješanog braka, nakon Anschlussa nije imao lako djetinjstvo. Nakon što mu je otac preminuo 1929. godine, kad je imao samo godinu dana, u Holokaustu su mu stradali svi rođaci s majčine strane. Njega i majku Elsu od smrti u ratu spasilo je samo očevo podrijetlo i činjenica da je služio u austrijskoj vojsci.
Sa samo pet godina počinje otkrivati umjetnost i radi prve crteže. 1936. upisuje se u Montessori školu, ali je napušta nakon godine dana zbog financijskih problema. U školi primjećuju njegov neobični smisao za boje i oblike. 1948. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, u klasi Robina Christiana Andrersena. Nakon što je prikupio osnovna znanja o proporcijama tijela, crtanju akta i kopiranju iz prirode, napušta akademiju jer smatra da mu ona više ništa ne može ponuditi.
Ubrzo posjećuje izložbu Egona Schielea, čiji je rad imao velik utjecaj na njega, za razliku od formalnog obrazovanja. Impresioniraju ga Schieleove boje, kao i živost i humanost građevina koje prikazuje na svojim slikama. Također ga fasciniraju djela Waltera Kampmanna i njegovo prikazivanje stabala kao da su ljudska bića. Ova dva slikara imala su podjednak utjecaj na Hundertwassera kao i veliki majstori poput Paula Kleea i Gustava Klimta.
Godine 1949. putuje u Italiju. U Toskani susreće francuskog slikara Renéa Brôa, koji mu postaje najbolji prijatelj. S njim odlazi u Pariz, gdje ostaje kroz 1950. godinu. To prijateljstvo i odlazak u Pariz bili su presudni i snažno su utjecali na njegov život i rad.
Postao je svjetski poznat već od kasnih 60-ih godina, jer nakon boravka u Parizu slijede neprestane izložbe, predavanja i performansi. Slavu mu cijelo vrijeme učvršćuju svjetske turneje njegovih radova po muzejima na svih pet kontinenata, svjetski poduhvat koji je od 1975. do 1983. godine vodio njegov impresario i menadžer Joram Harel: “Austrija predstavlja Hundertwassera na svim kontinentima”. Prijateljstvo s Harelom započelo je 1972. godine i oslobodilo je Hundertwassera svih životnih briga materijalne prirode. Omogućilo mu je da živi u skladu sa svojom najdubljom željom – u neprekidnom suglasju s prirodom – i da djeluje u svakome trenutku svojega postojanja u potpunom skladu s njezinim principima.Ta 1972. godina bila je prekretnica u njegovom životu i zbog smrti majke, uz koju je bio duboko vezan. Njegova se umjetnost sve više poistovjećuje s temeljnim postavkama njegovog shvaćanja svijeta.
Od vremena kada je naslikao svoju prvu spiralu, 1953. godine u ateljeu svojega prijatelja Renéa Brôa, Hundertwasser je učvrstio svoju viziju svijeta i svoj odnos prema izvanjskoj stvarnosti. Bio je to odnos osmišljen kao osmoza, postupni prijelaz koji slijedi razine svijesti, a u svojem je središtu uvijek imao njegovo unutarnje “ja”. Slikarski simbol spirale predstavlja biološku metaforu. Ravne linije nazivao je “đavoljim oruđem”. Svoju umjetničku teoriju nazvao je “transautomatizam”, a bila je zasnovana na nadrealističkom automatizmu, ali se fokusirala na iskustvo gledatelja, radije nego umjetnika.
Mnogo je puta mijenjao svoje ime. Prvi put mijenja prezime iz Stowasser u Hundertwasser – stotinu voda. U vodi vidi utočište, mjesto na koje uvijek može pobjeći. Dok je 1961. živio u Japanu promijenio je ime iz Friedrich u Friederich, zatim u Friedereich, te na kraju u Friedensreich, a često se nazivao i gospodin Regentag ili kapetan Regentag po svom jedrenjaku. Brod je nazvao Regentag, odnosno kišni dan, zbog ljepote boja koje se mogu vidjeti u kiši i jer su kišni dani jedini dani kad može raditi, kad je sretan. Na kraju si je dodao još jedno ime, Dunkelblunt – tamno-šaren. Rekao je da ima toliko imena jer on u sebi nosi više osoba – slikara, arhitekta, ekologa, a ne samo jednu. Kad se jedno ime napuni potrebno je drugo da se može početi iznova.
Hundertwasser je preminuo 2000. godine na palubi broda Queen Elizabeth II. na Pacifiku. Prema vlastitoj želji, pokopan je na svom posjedu na Novom Zelandu ispod stabla magnolije. 1953. godine naslikao je sliku Vrt sretne smrti, koja je proročanska zamisao ekološkog ukopa gdje mrtvi nastavljaju živjeti kroz drveće posađeno na njihovim grobovima.
A, zašto mi prijateljica A. Đ. nikad nije spomenula njegovu osebujnu ličnost?
Čak ni na direktni upit. Ništa, nada, niente, kao da me ne čuje. Nije odgovorila ni na e-mail. Preskače ga.
Sad to već postaje zagonetka, koju ću kad tad morati riješiti.
A meni se sviđa. I Hunertwasser i zagonetka.
Evo me, opet na asocijacijama.
-Nije li to postmodernizam, pitam prijateljicu. Mislim na kuću koji mi pokazuje, ali mislim i na svoje pisanje.
Kako mi se sve gura u roman koji bi trebao biti jednostavan, kao naša stvarnost: mutni tipovi i brzina stjecanja, a ova moja četvorica prijatelja koja zajedno s tišinom jedan tren osluškuju prazne ulice moga grada, sam su vrh… već nečega. Pišu, crtaju, propovijedaju i sluša ih se, ali ubrzo će biti neko drugo vrijeme. Svejedno sam ponosna na njih i njihovo društvo. Ponosna, mala ženskica, maca prede u meni, iako nas bombardiraju, a ubrzo je u ordinaciji čeka 'slučaj' koji joj pomalo izaziva jezu.
Post je objavljen 19.02.2010. u 08:17 sati.