odmak
ponedjeljak, 22.02.2010.
Jeza
Našla sam ih ispred vrata.
Dvojica muškaraca, jedan od njih se upravo spremao zazvoniti.
Pogledali su me. Znali su tko sam. Izvadili su policijske značke.
Nasmijala sam se, iako mi nije bilo do smijeha.
-Čekajte. Mi se poznajemo, rekla sam jednom od njih.
Malčice sam koketirala. Isti tren sam znala da to neće upaliti. E sad, mogla bih gnjaviti eventualnog čitatelja sa dvije tri strane dijaloga; kažem ja, kaže on, rekla sam, rekli su, ali čemu.
Sjećanje na inspektora … odjednom više nije bilo ugodno. Pustila sam ih u ordinaciju. Počela sam, posve nepotrebno, otvarati prozore.
-Uhitili smo Perkovića. Bio je vaš pacijent.
O, novogovor, novogovor. Koji brzinski tečaj ste vi završili došlo mi je da ga pitam. Već nekoliko dana prijatelji i ja vodimo rasprave ima li isto značenje ćelija i zatvorska soba. Ili ovo uhititi i uhapsiti? Ili risati i crtati?
Rišem Perkovića; Zalizana kosica- odmah u početku ostavljao je katatonićni utisak, ali mislila sam da je to oprez čovjeka koji je naglo ušao u visoko društvo. Crno odijelo i crne cipele izgledale su najmanje dva broja veće nego noga, ali to je bilo zbog okruglastog, kvadratastog, špicastog malo uzdignutog vrha kao da se i same cipele, a i oni koji su ih nosili nisu mogle odlučiti kojem broju i stilu pripadaju.
Na specijalizaciji počela sam sasvim ozbiljno pisati rad o međusobnom utjecaju oblačenja i čovjeka- na kraju i bolesnika, jer oni su bili predmet mog konačnog i zadnjeg interesa.
-Ne slušate…
-Oprostite..,
Zavukla sam se u razmišljanja, bježala sam. Nisam ništa htjela čuti. Već sam kod zadnjeg susreta s inspektorom Lavom Bokarom, naglo mi je palo na pamet kako se zove, odslušala svojevrsnu moralnu poduku. Takvo je bilo vrijeme. Rat i razmišljanja da se sve može reći u brk. Nije mi se svidio ni pacijent Perković, ali nisam imala izbora. Ostali su samo Perkovići i mi koji smo bili prisiljeni kao nekom vrstom simbioze, mali nametnici na njihovim uspjesima, živjeti, preživljavati od njihovih krađa- držali smo vreću u koju su trpali ukradeno.
-Ubijeni su mu majka i otac, a on nam je naveo vas…
-Kao alibi..!?
Ali, nikako ne nekoliko strana dijaloga.
Ovako ili onako. Je, nije i slično.
Perković je postajao neugodan. Tražio je da iziđemo na večeru. Donosio cvijeće. Ali, nisam pristala, što je bilo i logično. Iako nije bilo logično. Drago je bio moj pacijent. Obojica mojih prijatelja drugih sklonosti bili su moji pacijenti, ali svi su oni tražili savjet psihijatra/ce- prijatelja/ce koji/a nešto zna o struci. Tražili su parametre pomoći i samopomoći jer su se s problemima i sami mogli nositi. Malo tapšanja po leđima. Malo zdravog ruganja i smijeha.. Perković je imao problema. Zbilljnih problema. Postajao je nasilan. Potražila sam savjet kod bivšeg šefa. Riješi ga se, rekao je. Pošalji ga k nama, rekao je. On je za odjel.
Za odjel??? Moj je šef iz prošlog stoljeća. Čovjek u crnom odjelu, crnim cipelama nedefiniranog stila, možda bijelih čarapa- možda, ali vjerojatno da … to je novočovjek. Novolice na domaćoj sceni štancan u bezbroj replika. Budućnost. Matrix. Kakvu šansu imamo mi, zemljani ove male domovinice, u tom slučaju, dok krave već ručaju, a budućnost kopa po kontejnerima?
