odmak
petak, 29.01.2010.
Ne znanju
Bože dragi, čime smo mi zaslužili tu krasnu pojavu Željka Keruma za gradonačelnika. Uz sve vrline on još i kocka. O, draga vrtićka djeco iz male škole, ali i velike također. Učite samo kako se treba ponašati.
Prestanite pohađati školu i proučavajte život našeg dragog, vrlog gradonačelnika. Pratite njegov uspon stopu po stopu.
Sve do zadnjeg bisera. Kockanja u kockarnici i dobitka od... ne znam koliko tisuća Eura.
Što će vam škole i toliko groznih predmeta matematike i fizike također, da ne spominjemo kemiju. Čemu prčkati po znanju. To je strašan gubitak vremena, a život je samo jedan.
Dragi moj Bože, oprosti mi što ne vidim gredu u oku mog gradonačelnika, a vidim samo malu treščicu, trunku u oku tvojih pastira.
A mama mi je uvijek govorila: Nemoj uzeti drugi kolač, i znaš li da u svijetu žive gladna djeca. Ne razmeći se bogatstvom. Budi skromna. I ono što mi je uporno govorila bilo je: Uči, uči. To je jedino pravo. Sve propada, ali znanje nikad ne može propasti.
Mila moja majčice i dragi oče kakve škole, domovina, drugi kolač, mala nevina gladna dječica, sve su to trice i kučine. Trebali ste mi reći: Drago naše dijete ni slučajno nemoj učiti. Glava će ti puknuti, a život će kao brzi vlak proletjeti u budućnost u kojoj će u zemljici Hrvatskoj vladati ljudi bez znanja, i oni koji će uvijek uzeti nekoliko kolača ispred tvog nosa, jer si predugo oklijevala.
Bemti maloga miša čak ne znam ni pravila igre lota, hrvatske lutrije i drugih igara na sreću, osim kvintilje na kojoj se svađamo.
srijeda, 27.01.2010.
Molim vas nemojte se sablazniti.
Razmišljam danas o holokaustu. Ne razmišljam samo danas. To je tema o kojoj sam puno puta pisala. Ne samo i ne toliko na blogu. Pisala sam o tome u jednom ozbiljnom katoličkom listu pa su me neki krugovi nazvali braniteljicom Židova.
Neki krugovi do kojih mi ni malo nije stalo. To nije Crkva u koju sam vjerovala i koja mi je davala razloga da prebrodim neka vremena i nemale životne teškoće.
Pisala sam svakakve stvari. Uvijek mislim da imam pravo misliti pisati o svemu. Bez vlastitog razmišljanja, promišljanja i pisanja, kakvogod ono bilo, ja nisam nitko i ništa.
Razmislite prije nego napišete bilo kakav komentar. Ne želim se svađati. Razmislimo mirne glave o ljudskoj prirodi.
U tu svrhu izvukla sam jedan svoj komentar ne nečiji post, ne znam na čiji:
Zaboravio si samo jedno, a to je da je celibat uveden i radi toga da imanja koja su svećenici priskrbljivali Crkvi ne odu u ruke njihovih nasljednika. Naravno sinova. Čemu čuđenje na spominjanje samo sinova. To se događa i dan danas.
Mišljenja sam da je to trebalo ostaviti na volju svećenicima. Onako kako je Isus i rekao.
Jer i u svjetovnom životu ima ljudi koji žive sami. Vjerujem da znam jednog koji nikad nije imao heteroseksualni niti homoseksualni odnos.
Često upravo mistici misle da je ženidba rasipanje snage i duha.
Što se tiče pedofilije?
Šokira upravo to da se događa unutar Crkve koja bi trebala biti napola sveta. Bliža anđelima nego ljudima. Ali, pedofilije ima i u vanjskom svijetu. Najčešće unutar obitelji. Tek se u posljednje vrijeme više čuje o tome. To su strašne stvari, ali oni koji progovore o zlostavljanju najčešće se osjećaju obilježeni i to s punim pravom. Zato se toliko šuti. I Crkva, nažalost, progovara kasno, ali ipak je progovorila.
Jasno je da sve zatvorene zajednice kao Crkva, vojska, a možemo dodati i obitelj, razni zavodi, internati itd su pravo rasadište svakojakih perverzija.
A časne sestre!?
Na neki način zazirem od tog načina života. (ali to je moje mišljenje koje sa stanjem tuđih razmišljanja i duša nema nikakve veze) Priznajem da mi je posve nejasan. Praktično nemaju skoro nikakvu šansu razvijanja sebe kao osobe osim ako su uistinu zaronjene u duhovnost i tamo pronalaze određeno utočište. Sv. Terezija i druge da ne nabrajam dalje.
Danas se stvari lagano pomiču, ali uistinu lagano. Časna sestra, ako unutar Crkve i u svjetovnom životu nešto postigne mora biti pametnija, potkovanija i jača od svih svećenika s kojima dolazi u kontakt, a Bogme i od ostalih sestara. Unutar zidina samostana... brrr vladaju takvi odnosi da bi sve te žene tako ujedinjene svladale i samog vraga.
Padaju mi na pamet Bergmanove riječi (njegova autobiografija- krasna knjiga).
Zamislite orkestar od sto žena u PMS-u, kaže on.
E, pa zamislimo ga.
I NA KRAJU NE BRANIM CRKVU. ONA JE SAMO LJUDSKA ORGANIZACIJA. PODLOŽNA SVIM LJUDSKIM GRIJESIMA, KATOLIČKA CRKVA UPRAVO ONA SREDNJA STRUJA; MAINSTREAM, protiv kojeg se mi slobodni strijelci najčešće bunimo tražeći druga rješenja, ali bez obzira čija je, u svima se događaju iste stvari. Postavljene su hijerarhijski. Žive unutar određenih pravila i slijedom toga u svakoj se događaju svakojaka djela. Dobra i zla.
Ja sam slučajno vjernik rimokatoličke crkve. Vjernik sam kako se glupo uobičajeno kaže 'po vokaciji'- priznajem da mi taj izraz smeta. Bila bih vjernik unutar bilo koje crkve.
Pokušavam unutar svoje Crkve odvojiti kukolj od žita i tako kuburim svoje bivstvovanje ovdje na zemlji.
Osobno poznajem prekrasnih, pametnih, istinski dobrih ljudi; časnih sestara i svećenika unutar crkvenih krugova. Ali, vrlo dobro znam da upravo oni koji su danas najčešće najglasniji ne vrijede pišljivog boba i sam su vrag- vrlo simpatičan, pametan, elokventan što mu je i svrha, u svećeničkom habitu.
Kakve veze, reći ćete ima ova lamentacija o rimokatoličkoj crkvi i holokaustu.
Baš nikakve osim što navlačim nevolje na vlastitu glavu.
A nije mi velika i ne peška očito puno.
ponedjeljak, 25.01.2010.
Pitanja koja traže odgovore
Sport zabavlja mase, obuzima im duh i zaglupljuje ih. Diktatori naročito dobro znaju zašto su uvijek i u svakom slučaju naklonjeni sportu. Tko je za sport, ima mase uza se; tko je za kulturu, ima ih protiv sebe (…) zato su sve vlade uvijek za sport, a protiv kulture.
Thomas Bernhard
Ne djeluje mi Ivo Josipović zaluđen sportom. A, ipak je otišao u Sinj. Govori li to o mudrosti državnika (ili njegovih savjetnik, onih ljudi iz' Zapadnog krila', koji nas žele odvesti na zapad, hvala ti Bože) koji između ostalog želi ponovo ujediniti četiri pola milijuna (manje-više, ali tu negdje) Hrvata koji se kao rogovi u vreći nikako ne mogu složiti.
Ovu zemlju možemo podijeliti, a dijelimo je na razne načine, kao u gornjoj izjavi na sportsku Hrvatsku i intelektualnu Hrvatsku.
Je li primjer sportske Hrvatske reklama za Žuju?
Ili ova za T-Mobile,: sa ovim neartikuliranim glasovima: Javi se, javi se.
Ali, bilo je intelektualaca i u sportu, svojevremeno, sada sportom vlada Mamić i slični.
Je li Sinjska alka sport ili politika?
Oprezno, oprezno , ali bit ću iskrena nikad nisam bila gledati Sinjsku alku, niti me ta priča privlači
.
One šubare u sred ljeta i ta silna zaokupljenost porijeklom. Alkar ne može biti nitko tko nije rođen u Sinju!?
Ali s druge strane ta je igra dio povijesti, a poviješću se bave intelektualci, ali i intelektualci involvirani u politiku. Jesu li ti intelektualci političari još uvijek intelektualci. Nije li bilo neko mišljenje da intelektualac treba biti neovisan. Slobodan, jer pristane li na samo jednu ideju više ne može slobodno misliti govoriti što misli, ili možda prestane misliti svojom glavom i odlazi po vlastito mišljenje na Pantovčak ili u komitet ili gdje se već nalaze pohranjena mišljenja.
Tko bi onda uopće smio nositi ime intelektualac?
I tko je uopće intelektualac?
Mila moja majčice i dragi oče kako ste me stvorili ovakvu da rastačem i pretačem i nemam stava.
Ili razlog što sam na ovaj svijet došla u znaku vage?
Definicija intelektualaca ima više:
Evo jedne s kojom se mogu složiti.
Julijen Benda:
Pravi intelektualci istinski izvršavaju svoju misiju kada, potaknuti metafizičkom pasijom i bezinteresnim principima pravde i istine, otkrivaju korupciju, brane nemoćne i prkose lošim i nasilnim autoritetima.
Sigurno je intelektualac José Ortega y Gasset, koji jedanput šetajući ulicama Madrida ugledao obavijest za neko predavanje . Povukao je prijatelja za ruku rekavši mu: Idemo poslušati: Ja sam protiv.
Je li Platon iz svoje države izbacio umjetnike?
Da, da umjetnici bi trebali biti slobodni. Postavljati pitanje izazivate pobune- oni jesu intelektualci. Ili?
Tko su neovisni hrvatski intelektualci?
Oni kojima država, stranka, egzistencija, obitelj ne zapovijeda.
Ima li ih?
Ili je ipak najvažniji sport?
Onaj Ožujskog piva ili Pan piva ili već nekog ili nečeg trećeg što zvecka škudima .
petak, 22.01.2010.
Bodljikavi Mesić
Iskreno, sviđa mi se sad taj pomalo bivši predsjednik.
Volim ludosti koje povremeno izgovori. Čini se da nisu vele promišljene. Mislim u smislu odnosa i diplomacije, više izgleda kao dječja igra. Dječja igra među državicama koje misle da su važne.
Ponekad, zapravo češće, dok Lara spava dubokim snom, znam noću odgledati koji film, kakvu zgodnu reportažu ili seriju. E, sad na što i koga me podsjeća naš još aktualni predsjednik. Čini mi se da se radi o nekim epizodama iz serije Enterprise sa kapetanom Jean-Luc Picardom, odjednom nađe se tu i nekakav lik koji ništa ne shvaća ozbiljno bar ne u smislu uzvišenih i fer osjećaja koji vladaju na tom brodu koji luta svemirom i prenosi vrijednosti sa majčice zemlje.
Povremeno nađe se Picard u nekom saboru gdje se razni likovi predvođeni tim svojevrsnim, dotičnim tipom, koji se pojavi onako iz ničega, na puf iz 'paralelnog' svemira lupaju šakama, rugaju se i izgleda da bi naš Picard mogao tu izgubiti i glavu, jer nikako ne odgovara kriterijima tog svijeta. Gledam to na njemačkom jeziku u neku nebuluznu uru, pa nisam sigurna da sam baš sve dobro razumjela jer povremeno zaspem.
Eto na što me podsjeća Mesić. Na tog veseljaka, koji radi o glavi svim vrijednostima kojima su me učili, ali i na samu mene jer i mene sve češće hvataju takve misli i povremeno uzviknem neku od tih rečenica- misli koje su mom društvu prepričavaju godinama.
Ali te spontano izrečene misli nisu zapravo izrečene bez vraga.
Hoću reći što god vi mislili o tome, ja pak mislim da je Mesić ovaj put u pravu. Jasno je da neće slati nikakvu vojsku na tu navodnu granicu koja i nije više navodna. Nema on više vremena za to, ali posve je jasno da će republika srpska vrlo brzo pripasti svojoj majčici. Neću pri tom spominjati granicu Drinu koja je ovaj put pređena , jer to podsjeća na neka puno gruba vremena, nikad se ne vratila. Pa ipak, Mesić koji je bez ikakve sumnje čistokrvni antifašist zbog te izjave o vojsci na granici, koje ima ili nema, vrlo hitro proglašen nacionalistom, šovinistom, i još nekim nazivima za koje sam se zaklela da ih više neću spominjati. jer ako je Bosna po Dejtonskom sporazumu jedinstvena (o tempora o mores- ovo samo zato što ne mogu odoljeti naravi) ako je Bosna i Hercegovina jedinstvena kakva je onda to granica i kog se vraga tamo priprema i slavi, pa će svi prvaci iz raznih zemalja gdje obitavaju iste narodnosti biti tamo prisutni , a na inauguraciji Josipovića neće.
E sad, ono što ja mislim nije to bio nikakav predsjednički gaf. Zna on točno što govori, a i protivnici znaju što rade i govore.
Predstava je davno osmišljena, mizanscena postavljena, glumci se mijenjaju, ali stvari idu, za neke u regionu (i taj region- imam ježurke kad god čujem taj izraz.) u dobrom smjeru, a Bosna i Hercegovina…znadete li kako su je nekad zvali: Tamni vilajet, ali to je već povijest, a nju nitko ne voli.
Imam rješenje. Zašto je ne bi nazvali Bosna, Hercegovina i Republika Srpska i problem riješen. Ionako smo uskoro svi Europa.
Bez ljutnje i nemojte kaj zamjeriti. Činjenice su činjenice.
Ops... tu sam na nekoj listi, ali kako sam krenula neće me više biti.
petak, 15.01.2010.
Mladost ludost
Sinoć sam bila na prvom rođendanu male Petre. Mala glumica. Odtrpila je razna godišta od djece do ovakvih stvorenja kao što sam ja. Izdržala je naša ljubljenja, grickanja,i divljenja i razne onomatopeje koje obično djecu ljute i rasplaču ih.
Na kraju kad su mala djeca pozaspala mi malo i srednje odrasli smo vodili ovakve i onakve razgovore.
Izbor predsjednika je bio na tapetu. Konačno netko tko zna suvislo i artikulirano govoriti. Rečenica kod njega ide do točke na kraju, kako spada, uglavnom je zaključak.
Među nama se našlo srednjoškolskih profesora, dva profesora sa fakulteta i raznih drugih zanimanja, ali oni su započeli temu današnje djece.
Kao da čitam blog gospodina profesora.
To nisu djeca kao u naše doba, kaže srednjoškolska profesorica.
Razni su se primjeri iznosili. Jedan od učenika tražio je od profesorice da bi morao na wc. Rekla mu je:malo kasnije, a on joj odgovorio: hoćete li da ga ovdje izvadim van i popišam se usred razreda.
Govorim od riječi do riječi kako je on rekao. Mnogi misle da se treba tako izražavati. Priznata književna djela i pera danas su puna takvih izraza.
Da ne duljim slažu se da su danas znanja studenta na nivou nekadašnjih gimnazija.
Puno puta sam u mom vijeku to isto čitala i slušala, rekla sam. Sve isto se i u moje vrijeme govorilo.
Ali, kaže jedan fakultetski profesor na humanističkim naukama, danas je najgore. Neki dan sam pustio Casablancu misleći kasnije razgovarati o filmu, ali većina je napuštala salu. Pitam ih zašto, jedan student kaže pa to je crno bijeli film. A mnogi nikad nisu ni čuli za Humphrey Bogarta.
Druga profesorica kaže da je sad prvi sat nakon što je počelo drugo polugodište stala ispred razreda i rekla: Vidim da me blijedo gledati pa ću se predstaviti, ja sam ta i ta i predajem….
Neki učenik je spavao na satu. Profesorica je upitala ostale za broj njegova mobitela. Nazvala ga je. Trgnuo se i onako polupospano sakrivši se iza klupe tiho pitao: halo, tko je. Halo, halo ponavljao je bunovno.
To je nekako bila šaljiva zgoda, i sami smo se smijali.
Onda sam ja nakon što smo se izčudili i nasmijali na još raznoraznih doživljaja koji su više za plakanje, i optužili roditelje da su za neznanje i loše ponašanje uglavnom krivi baš oni, po svoju upitala: Ajde da ja vidim vaše znanje.
Slovom i brojem od nas četrnaestero prisutnih na moje pitanje kad se u povijesti Dalmacija spojila sa Hrvatskom nitko ( osim mene- ali to se podrazumijeva) nije znao odgovor.
Ajde da vidim vas, ali ne kopajte po knjigama niti nemojte gledati na stranicama Wikipedije.
Znam da vam se čini bespredmetno i glupo, ali makro svijet se itekako miješa u mali čovječji mikro svijet.
Jedan pogrešni korak i više ne stižemo tamo gdje smo htjeli.
Recimo davnih godina nas par mališa sa ulice dok su odrasli poslijepodne odmarali našli smo se, lutajući, uz srušene kasarne neke strane vojske. Prijateljica i ja skrenuli smo na jednu stranu, ne znam iz kojih razloga, a ostalo četvero okrenulo je drugim putem. Poslije nekog vremena našli smo ih kako gledaju neki metalni predmet u ruci jednog dječaka. Pokušali smo se približiti i sami pogledati, ali otjerali su nas jer nismo bili s njima kad su to našli.
Da ne duljim dječak i jedna djevojčica su poginuli. Drugo dvoje je bilo teško ranjeno. Bila je bomba, naravno, a mene i prijateljicu spasio je naš mali koračić na neku drugu stranu.
Ovoj bebi maloj Petri želim puno sigurnih koračića i pravog izbora.
Poznata je ona anegdota kad jedan prijatelj nagovara drugog da igraju loto ili već nešto slično. Koliko je kombinacija pita ovaj. A što ja znam na tisuće,odgovara prijatelj. Kad je tako, kaže ovaj, neću. Svojevremeno sam imao samo dvije mogućnosti, a izabrao sam krivu.
Ni glave ni repa, ali nema ni mene.
utorak, 12.01.2010.
Ukloniti kožu
Ležala je opuštena, uvučena u Davidovo krilo, upijajući mirise koji su je podsjećali na ono što su upravo proživjeli, proživljavali. Nasmijala se. Gledao je. –To je moj problem rekla je. -Miješanje vremena.
Nije više objašnjavala. Tonuo je u san. Osluškivala je njega i sebe.
Ljubila ga je svom snagom, svakim dijelom sebe. Kao cvijet otvorenih latica. Nabubrila i podatna i sebi i njemu. Bez srama i straha što će misliti o njoj. Bio je njen dio, kao da ga je uvukla u sebe i on sad živi i diše unutar njene vlastite kože ispunja njeno srce koje tuče i radi dvostrukom snagom. A ipak nije bio unutar nje. U snu najmanje njen.
Sanja li, pitala se?
Sjeća li se i sanja li nekoga kao što ona sanja Mirka?
Zatvorila mu je nježno oči, a onda se tiho iskrala do ateljea. Zapalila je cigaretu. Naviknuta misliti u slikama pokušavala je bezbroj puta, uvijek ispočetka, na platno pretočiti misao. Davida sebe i Mirka u nekom bezvremenskom prostoru isprepletene, bez kože, samo osjećaj.
Pretapanje prostora i vremena.
Mirko je uvijek bio tu. U zraku kroz koji se kretala, atomi njegova tijela, njegove ljubavi i misli lebdjele su oko nje sa svim zgusnutim sjećanjima. Deset godina života s njim bilo je neprekidno tu oko nje.
Noću kad ne bi mogla zaspati, kao sad, odlazila bi u atelje i crtala pokušavajući taj osjećaj zajedništva njih dvojice, prostora i zbijenog vremena pretočiti na platno, ali nije uspijevala.
Koliko je godina Mirko već mrtav?
Cijelu vječnost. Sjećala se onog groznog osjećaja samoće i uvjerenja da je život prestao njegovom smrću. Bio joj prijatelj, muž, ljubavnik. Uvijek spreman da se prilagodi njoj. Njenim željama, njenim raspoloženjima. Mislila je da je više nitko neće izvući iz tuge u koju je zapala poslije njegove smrti.
Sve dok nije upoznala Davida.
A sad su svi tu…Gdje? Nije dohvatila to nešto. Činilo bi joj se da je razlog u prostoru, pa je pokušala ispuniti sliku morem. Kao da će gušća masa vode oko njih dati obrise i približiti ih toliko da i ona sama uhvati ono neuhvatljivo. Ali more ih je učinilo nijemima i hladnima i bestjelesnima. Nešto je nedostajalo.
Mogućnost komuniciranja?
A opet gdje god se nalazila postojao je nemušti jezik. Jezik razumijevanja ili tišina razumijevanja. Tu je sliku sačuvala, sakrila je među ostale nedovršene slike okrenute zidu i mjesecima poslije vratila se na nju iznenadivši se koliko je upravo ta ideja vode kao medija najbolje pokazala o čemu razmišlja i čime se zaokuplja. Jer sve je to postajalo. I hladnoća i nesposobnost izričaja misli i bestjelesnost i tišina, pa čak i seksualnost. Dodiri od kojih su tijela u vodi drhtala kao meduze.
-Jesi bila bolesna? Ili slaba, pitao je David, pogledavši sliku, -kao da nisi mogla pokupiti vlastite dijelove. I zašto je more crveno?
Nije vidio ili nije htio vidjeti da su se na slici nalazili, osim Mirkovih, i njegovi dijelovi. Koliko mu je tada htjela reći što misli i osjeća. Do nedavno joj se činilo da je Mirko toliko unutar nje da više za nikoga i ništa nema mjesta. U početku ga je još osjećala. Njegovu kožu, miris, disanje. S vremenom koliko god se trudila sve je nestajalo. Nestalo.
A opet, ponekad joj se činilo da netko unutar njenog tijela tuguje, pulsira nezadovoljstvom i izdajom. Jer nikad, baš nikad nije dosegla vrhunce, žudnju za zagrljajem koje je osjećala prema Davidu.
Možda je bila premlada. Sramežljiva ili možda toliko okrenuta sebi da je osluškivala samo sebe. Sve dok ga nije vidjela u zagrljaju s drugom.
Kad je zaspao uzela je nož i svom snagom zabola mu ga je u srce.
More na slici nije moglo biti plavo. Crvenilo se Mirkovom krvlju.
-Ne budite je rekla je stražarka odvjetnici. -Noćas je bjesnila. Doktorica joj dala injekciju za smirenje. Vratite se poslijepodne. Njoj je i tako svejedno. Ona više spava nego je budna.
petak, 08.01.2010.
Tajni jezik
Ove smo godine na Božić za divno čudo bili svi zajedno. Odavno nismo jer smo na različitim stranama svijeta.
Blaženstvo susreta, razgovora, ljubavi.
Otac im je umro pred ravno trideset godina.
Dobar, vrlo blagi čovjek (mladi čovjek). Neobično je volio trudnice i starce. Imao je razumijevanja i dobru volju za svakoga, možda ga je upravo to dobro srce stajalo prerane smrti.
Promatram svoju djecu i vidim njega. Ista blagost i puno, puno duše. Molim Boga da im da sreću.
Ali, moj je muž i njihov otac bio Hercegovac (Ercegovac, kako oni kažu jer im je teško izgovoriti H, a upravo im najdraža žuđena Domovina počinje sa slovom H).
Ona omražena vrsta. Jedan od njih mogući je, ne daj Bože, predsjednik.
Evo jedan stari tekst, mislim da ga nisam još stavila na blog, ako jesam zaboravila sam.
Moj srednji sin i ja imamo ritualni, jutarnji, nedjeljni običaj kupanja. Naravno kad je u Splitu i kad je sam. On inače živi 'život na sjeveru' U Švedskoj sa polarnim danima i noćima, sobovima, aureliom borealis i svim drugim popratnim pojavama. Zbog ljubavi i posla, naravno. A onda se svake godine pred ljeto pojavi kao sve ptice selice i neke ribe kao jegulje na primjer. Čovjek bi rekao da kod njega nisu isti razlozi kao prije nabrojenom životinjskom svijetu. Bar ja mislim. Pa ipak nešto ga, a nije stvar moždanih vijuga, što bi bila čovjekolika osobina, dovuče na jug i prikuje uz sunčanu obalu. On je svakako jako pametan majčin sin. Sa vrlo zgodnim i logičnim rješenjima ali i brzim razmišljanjima. Milina je razgovarati s njim.
U nedjelju na moj imendan koji mi još nitko nije čestitao pa ni on odvezli smo se na Kaštelet. Imendan mi je kažem mu. Nastojim da se ne primijeti koliko me boli što me još nitko od sinova nije zvao. Znao sam, kaže, da sam ti morao čestitati ali rano mi je. Još sam pospan. Ja ga razumijem. Svaki od mojih sinova ima nešto moga. Jedanput sam baš njemu, u naletu grižnje savjesti zaboga kako sam mogla zaboraviti dan njegova rođenja pa ja sam ipak prisustvovala tom činu, jednog dana predvečer poslala rođendansku čestitku cijeli mjesec ranije.
Malo je vjetrovito. Na južnoj strani Marjana jugo je diglo valove. Sjeli smo u kafić okrenuti moru. Mislim da se još neću kupati, kaže. Ja volim kad je izrazito toplo. Neću ni ja, govorim, preveliki su mi valovi. Sjedimo pijemo kavu i pričamo o tome kako ja i on vrlo lijepo komuniciramo. Možemo razgovarati o bilo čemu kao dva prijatelja što u ovom trenu i jesmo.
Dva stara splitska momka koja su došla na kupanje, mudantine im vise iz đepa, ali ne kupaju se. Kupanje je prevelik napor.
Lijepo nam je iako u meni neprekidno kopa crv nekog neodređenog nezadovoljstva. Ali to je već osobina koja mi kao druga koža oblači organizam. Jesam li napravila sve što sam trebala napraviti, pitam se uz određeni osjećaj da sam neprekidno na krivom mjestu. Kao da cijelo vrijeme dangubim, a toliko je toga još za učiniti.
Ali sad nam je lijepo. Pričamo o sigurnosti i nesigurnosti unutar svakog od nas. Kako to komplicira odnose i kako se strahovito puno vremena troši na popravak krivo zacrtanih ciljeva, iako je to pregruba riječ unutar ljudskih osjećajnih zbivanja. Ponekad govorimo u apstraktnim pojmovima, a ponekad kao sad navodimo poznate ljude iz bliže i dalje okoline.
Pod utiskom sam događanja u obitelji moje prijateljice. Žena jednog od sinova potpuno odudara od načina obiteljskog odgoja. Dolazi iz nouvo riche sredine. Tatica je tajkun, naški rečeno.
Moja je prijateljica duboko nesretna. Oboje su intelektualci starog kova. Generacija djece cvijeća s malo nemarnog odnosa prema odjeći i drugim statusnim simbolima. Naravno imaju psa, a ljudi s psom su uvijek pomalo neuredni i šlampavi, čast iznimkama. Supruga i nju crkavica od mirovine prisiljava da se neprekidno mjere i stežu, ali dnevnu novinu kupuju i povremeno kupe koju od knjiga iako je suprug učlanjen u gradsku knjižnicu.
Ona ne to je ipak još jedan trošak. Zajedno vršljaju po knjižnici i biraju knjige. Pretplaćeni su na kazalište jer ih to preko nekog umirovljeničkog udruženja, ne znam točno kojeg, ja još uvijek radim, dođe jeftinije, ali ne odgledaju sve predstave. Imaju stav, kritični su. Ona bi se ponekad i potužila na snahu, ali suprug je sprječava. Pogleda je strogo i ona ušuti. Ili govori tako da je on ne razumije a majka u meni čuje točno ono što mi zapravo želi reći. Taj način govora joj je već prešao u naviku pa tako razgovara i kad smo same.
Razmazila ga je, kaže. Molim te imaju sad vjenčanje nekog prijatelja… Malo zastaje, razmišlja… Gube vremena i vremena, kaže, oboje, pa nije valjda moj sin… toliko nesposoban i bez ukusa…
'On ne može ići u istom odjelu od posljednjeg vjenčanja drugih prijatelja', čujem neizgovorenu misao. 'Još jedan nepotreban trošak, a onda tu se ne može kupiti normalan dar… u nekim razumnim okvirima. U tim ti se krugovima točno zna koja marka odjeće, cipela, kakvo vino, slika kojeg slikara.'
Mladost ima danas druge parametre, kaže glasno. Neko je drugo vrijeme nego vrijeme našeg doba. Suprug baci strogi pogled u njenom pravcu. Ona zašuti.
'Nismo ga tako odgajali', čujem neizgovoreno. 'Ona ga čini da trči za pogrešnim vrijednostima. Zaboravio je što smo ga učili. Kad ga pokušavam podsjetiti prekida razgovor. Ne gleda nas više u oči, a sve nas manje posjećuje. On misli njenom glavom, a njena je glava šuplja. Ispunjena površnim i glupim vrijednostima. Izgubili smo ga.
Moja prijateljica je pristojno odgojena. U njenoj glavi, duši i tijelu sjede zabrane, ograde i uzvišeni ciljevi. Ona sad već nesvjesno razmišlja bez ružnih, neprikladnih riječi i asocijacija. Da nije tako rekla bi da njen sin misli donjom glavom, a to je složit će se mnogi u muškom svijetu vrlo nezgodna ili zgodna , kako vam drago, glava.
Ti ćeš me razumjeti, često čujem od prijateljica i poznanica koje imaju mušku djecu, ili imaju više djece, ili oni sami i njihova djeca imaju neke veze sa zemljom Hercegovinom.
Moja pokojna često citirana teta Marta bi znala često reći: Najgore ti je sve razumjeti. Ako to ide uz objašnjenje sve razumjeti jednako sve to prethodno proći onda vam je jasno koliko toga mi je već sjelo na glavu i ostale dijelove organizma uključujući i srce, jetru da ne spominjem.
Zašto djeca, zašto muška djeca, zašto Hercegovina, pitanje je sad?
Mogu biti i ženska djeca. Na volju vam. Može biti i bilo koja druga zemlja, ali Hercegovina mi je mila. I znam puno više o njoj nego o mojoj vlastitoj zemlji. Ona je na kraju zemlja oca moje djece. Dosta, dosta, već čujem glasove, to je sasvim dovoljno dobrih razloga. Pa ipak počujte: Skoro dvadeset godina hodočastila sam svake praznike i blagdane u tu blaženu zemlju u pohod rodbini moga muža. Počinjalo je to sa Novom Godinom. Potrpali bismo se u auto. Djeca bi pila tablete protiv povraćanja, ja pak tablete za smirenje i protiv glavobolje. Bilo je to u ono davno doba prije pada Berlinskog zida. Među našim dvjema zemljama još nije bilo granice i nije trebala putovnica, ali granica se oduvijek znala. Počinjala je na đumruku iza Orašine. Bar u početku dok nije s desne strane Neretve iza Jelavića kuće kroz polje mjesto prašnjavog seoskog puta niknuo asfaltirani put pa je Hercegovina bila bliža. Gledajte Hercegovce opisuju ovako ili onako u svakom slučaju su uglavnom Pedro.
U ono doba, ali u ono doba bila sam zaljubljena u mog dobrog Hercegovca koji nije , nažalost niti malo posjedovao one osobine koje su ih proslavili: promućurnost, rad u svoju korist, one igrice žandara i krijumčara, kad se preko granice ilegalno prenosio duhan. Brzo bogaćenje i onu tvrdoću u komuniciranju i razmišljanju kao da su svi oficirska djeca.
Moj je Hercegovac bio ona druga vrst Hercegovaca koji bi potrebnijem dali i posljednju kunu, a nažalost za zaradu nije imao apsolutno nikakvog smisla.
I zato odgovorno i vrlo vjerodostojno ( dugo sam ih upoznavala ) kažem: Postoji najmanje dvije vrste Hercegovaca. Ona, kao moj muž i ona druga kao eventualni, ne daj Bože, budući predsjednik.
Uopće se ne mogu sjetiti kad sam ovo pisala. Ali, vidi vraga koliko je sve to aktualno.
Gledala sinoć sučeljavanje. Ova nacija i njeni odabranici u novo stečenoj slobodi ponašaju se kao psi pušteni s lanca.
Niski udarci se zadaju i u drugim zemljama. Nekad i više, ali kod nas to ima neku prizemnu notu. A možda mi još uvijek nismo navikli na takve predsjedničke kampanje.
Ne mogu za Bandića, jedva sam progutala i Keruma, još gutam, ubrzo ću i povraćati. Jednako kao i barba Luka. Hoćemo li se ikad riješiti primitivaca i odakle izviru ti Morloci nikad ima kraja.
Ali..i Josipović, sinoć prava čovječja ribica, naročito kad govori engleski, mi se zamjerio sa onom izjavom u Rijeci.
Prepustit ću odluku zadnjem trenu, određenom bljesku s visina, daj ti kojem vjerujem pošalji poruku, pa koliko dvoznačna ili višeznačna bila.
Dakle: Josipović ili prekriženi listić????
O Hercegovini nekom drugom prilikom. Ostajanja na svojoj rodnoj grudi, neprekidne borbe na granici da bi preživjeli učinila im je medvjeđu uslugu. Mi, svojevrsni prebjezi koji smo se zbog progona odavno maknuli u gradove trebali bi stati kuco.
Moj dobri prijatelj Dubrovčanin, kad mu se jednom prigodom neki poznanik tužio da su novopridošli Hercegovci pokupili sve poslove po Dubrovniku pa za starosjedioce nije preostalo ništa odgovorio mu je upitom: A koja si ti generacija Hercegovaca?
Za mog Hercegovca:
ponedjeljak, 04.01.2010.
Živi bili pa vidjeli
Provela par dana u Zagrebu. Subota u HNK- La Boheme. Izvrstan Mužek ali i Mimi, ne mogu se sjetiti imena pjevačice, ali i svi ostali.
S putovanja ravno na posao.
A onda danas knjiga na knjigu, šok na šok, ali možda je samo sve vrlo šaljivo.
Koliko znam u posljednjih stotinjak godina, koliko živim, jedino se Napoleon Bonaparte pokušao vratiti na prijestolje, ali to mu nije uspjelo.
Bravo željezna Jadranka!
Pa onda ta Hrvatska koja će cijela pocrveniti.
Joj, joj, gule mi kraste.
Živim u nadi da Hrvatska i neće biti toliko crvena. Prošla su ta vremena druzja.
Ajde dajem mogućnost pola-pola, a ja sam i dalje u ovoj konstelacija snaga za crvenog Ivu Josipovića, iako moj prijatelj kaže da će zbog crvene Hrvatske jednostavno prekrižiti listić. Zbunjena sam ali dalje dobre volje. Nadam se da kod mene nije Labuđi pjev, iako poslije toliko let bilo bi vrijeme da prijeđem na marihuanu. Sasvim ozbiljno razmišljam o tome.
Na radio Sljemenu sam slušala pjesmu o Zagrebu u jazz stilu. Izvanredna. Nisam je našla na You Tube , pa prilažem ovo, sasvim prigodno.
