odmak
srijeda, 30.12.2009.
Nikola Šop je ovo vrlo davno napisao.
Molitva
Da svi imaju posla
O Bože, teško li je u doba časa snenog
prisloniti na ruku svoj umorni sluh.
I slušati u njoj zvuk posla izgubljenog,
Koji nam je svet, ko neki dragi duh.
Ah, na nebu tvome vlada divan red.
Anđeli, sveci tvoji svaki posla ima.
I pčela mrtva gore opet skuplja med
po tvom nebeskom cvijeću i poljima.
Obilje posla daj svakome čovjeku.
Neka mu radošću urodi svaki sat.
I neka tebi samo, kad dani mu proteku,
Blistav od rada preda svoj alat.
Nikola Šop
Moja je želja da u 2010-toj Bog ili već netko tko odlučuje čuje ovu Šopovu molitvu, koja je i molitva svih nas.
srijeda, 23.12.2009.
Sretan, sretan Božić
Jako sam dobre volje, bez obzira na sinoćnje sučeljavanje predsjedničkih kandidata. I Bože moj što mi se događa. Za Mikšića sam mislila da je harlekin ili bolje pajac, a čovjek sasvim suvislo i bez straha govori o svemu i svačemu. Čak i Hebrang djeluje suvislo. Pa i 'mlađi' Tuđman. Najjača je ipak Vesna Pusić, a glasat ću (sad ide ona stanka kao kod dodjele Oskara) u prvom krugu za Vesnu Škare Ožbolt, a u drugom krugu još uvijek mislim za Josipovića.
Puna ljubavi, dobre volje i pozitivnih vibracija želim svima puno, puno sretnih trenutaka, zdravlja ljubavi i mira vama i cijelom svijetu Božjem i onom drugom, psima, mačkama živim i neživim bićima i stvarima ovakav isti lijepi osjećaj pun optimizma i dobre volje, iako me predsjednička kampanja podsjeća na one debele , jake , visoke, nabildane, istetovirane kečere koji u nezamislivim skokovima bacanjima i padovima se opet dočekaju na noge.
A mi smo ona američka publika koja viče, čupa kose i navija kričeći. Plavuše iz prvih redova. Legalna i ilegalna prostitucija. I njima želim svako dobro. Ova je kugla zemaljska ovakva kakva jest plava i usto još i šarena vrlo veselo i zanimljivo mjesto, što god vi mislili o tome.
Sretan, Sretan Božić. I nek' vam kapne koja kunica vrlo brzo. To vam također želim.
petak, 11.12.2009.
1947
Već vas vidim kako kolutate očima. S pravom. Ali, zamislite da je 2005 završio već neki rat, nije teško zamisliti, i da se vaš otac našao u zatvoru jer je pripadao gubitničkoj strani.
Proljeće je. Laste dolijeću i te stvari. Život se budi. Potočić veselo jurca prema prvoj većoj vodi. Livade su zelene, a sad je dosta jer sam za opise prirode potpuno nezainteresirana.
Odmaknut ću se. Tri su lika: Otac Juraj, majka Nora i dvije i pol godišnja djevojčica Tihana. Likovi su to mog romana izišlog pred petnaestak godina . Priznajte bar da su imena dobra. Nigdje onih tvrdih đ,ć, dž i slično. Svaki pošteni pisac s ovih prostora nastoji da mu roman bude preveden, a to znači bez balkanizama. I preveden je, nažalost na još tvrđi, najtvrđi njemački, sa puno balkanskog začina.
U svakom slučaju Juraj se vukao s raznim vojskama , ali i civilima, dapače dužnost mu je bila paziti na studente i đake sve do Katynske šume (mislite što vas volja).
Katynska šuma, za one koji ne znaju, je ono mjesto…, ali evo:
VARŠAVA, 28. srpnja (Od Vjesnikova dopisnika) - Poljski premijer Jerzy Buzek i ruski vicepremijer Viktor Hristijenko svečano su u petak otvorili groblje u Katynskoj šumi na kojem počivaju ostaci nekoliko tisuća poljskih časnika koje je 1940. godine likvidirala sovjetska tajna policija NKVD. Svečanosti je prisustvovalo oko tisuću poljskih ratnih veterana i članova obitelji poginulih časnika.
Katynska šuma je simbol ne samo genocida, već i laži, rekao je Buzek, podsjetivši na pedeset godina službene sovjetske propagande koja je uporno nijekala odgovornost za zločin. Na mjestu novouređenog groblja nalaze se grobovi četiri i pol tisuće poljskih časnika odvedenih početkom rata u zarobljeništvo, koje su dali pogubiti Staljin i sovjetski Politbiro.
Na svečanosti je otvoren i ruski dio memorijanog kompleksa na kojemu su pokopani sovjetski građani - žrtve NKVD-a. Ruski vicepremijer Hristijenko izrazio je nadu da će otvaranje groblja u Katynskoj šumi, šezdeset godina nakon počinjenog zločina, imati posebno značenje za budućnost rusko-poljskih odnosa. Masakr u Katynu i sovjetsko uporno nijekanje odgovornosti bili su desetljećima razlog napetih odnosa izmedu Poljaka i Rusa. Tek 1992. godine tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin objelodanio je dokumente o pogubljenju ratnih zarobljenika.
Katynska šuma je jedno od tri mjesta na području bivšeg SSSR-a gdje je NKVD likvidirao 14.500 poljskih oficira i 11.000 civilnih zarobljenika. Sječa poljskih časnika koji su se našli u sovjetskom zarobljeništvu nakon što je na temelju pakta Ribbentrop-Molotov Crvena armija zauzela istočni dio Poljske, od samog je početka bila ovijena zavjerom šutnje. O masovnoj egzekuciji poljskih oficira u Katynskoj šumi, nedaleko od Smolenska u zapadnoj Rusiji, prvi su javili Nijemci tri godine kasnije. Uslijedio je oštar demanti sovjetskih vlasti koje su zločin pripisale hitlerovskoj Njemačkoj. Iako su rezultati ispitivanja međunarodne liječničke komisije još iste godine bili jednoznačni, istina o zločinu bila je izuzetno neugodna za zapadne saveznike, i to u trenutku kad je Sovjetski savez podnosio glavni teret vojnih operacija protiv Hitlera. Poljska emigracijska vlada u Londonu našla se tako pod pritiskom Zapada da utiša slučaj.
Istinu o Katynskoj šumi skrivale su u znak poljsko-ruskog prijateljstva i poljske komunističke vlasti, koje su svojevremeno dale nalog cenzuri da se u knjigama i raznim publikacijama ni ne spominje naziv Katyn. Tek kad se nakon 1989. godine Sovjetski savez počeo klimati, novinska agencija TASS je 1990., na pedesetu obljetnicu zločina, objavila priopćenje u kojem je priznala da je za pogubljenje poljskih časnika kriv NKVD.
Marko Olenković
Podsjeća li vas ovo na nešto. Možda na Haški sud ili Topničke dnevnike. Ili možda na pretrese stana Ademi i drugih stanova. Ili možda na naše izbore.
Tihana iz mojih snova sjećala se pretresa, sjećala se i Markova trga i oca kojeg nije prepoznala onako mršavog i smrdljivog. To nije moj tata vikala je majci i bježala. Dug je put od Katynske šume do Zagreba. Toliko dug da ga ni, još aktualni, predsjednik Mesić ne prepoznaje kao zločin.
1947, zamislite da je to 2005 i da se radi o vašem ocu.
Tihanin je otac već dva puta suđen na smrt na raznim sudovima. Tihani je bio sve dalji. Ona je mislila da je on nekakav lik iz bajki koje su joj pričali, a i ona ih je već pričala sama sebi jer joj se stvarnost nije sviđala.
Još se posve nije znala njegova sudbina, a navodni napoličari već su imali svjedoka koji je bio zet Tihaninog preminulog djeda koji se ubio 13 godina prije te sudbonosne godine, a njegova su djeca bila maloljetna i ta kćerka i njen budući muž nisu ni u snu slutili da će jednog dana postati supruga i suprug. Dapače živjela su u dva udaljena grada i sudbina će ih približiti dobrih deset godina kasnije.
Istina nekoliko mjeseci ranije te iste 1947 godine, negdje u travnju muž Tihanine tete došao je kao opunomoćenik svoje supruge i njene sestre, jer je se čitala oporuka njenog djeda, a njihovog oca.
Iz te oporuke se vidjelo da je djeci pripalo, sad već odraslim ljudima pripala pašnjaka, šume i poljoprivrednog zemljišta skoro 8000 kvadratnih metara na južnim obroncima Marjan ispod crkvice sv. Jere. Onog čuvenog sveca koji je za rekao: Oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac.
I tu sad započinje kriminalna radnja na temelju koje bi sve pravne i izvršne vlasti odmah uz pomoć policije reagirale i dodjela zemlje navodnim napoličarima ne bi nikad bila izvršena jer su ti budući novi vlasnici ušli u oporučni spis ( pitam se kako i uz čiju pomoć) i iskoristili punomoć supruga jedne od sestara kao da ga je opunomoćio njegov pred 13 godina umrli punac, kojeg niti teoretski nije mogao poznavati, da ga zastupa sa izjavom da su napoličari obrađivali tu zemlju najmanje 30 godina.
I tako u utorak ovog tjedna 2009 sve je to ustanovljeno i ušlo u zapisnik, posve službeno na službenom mjestu.
Pravnica koja će odlučivati kome će zemlja pripasti zaustavila nas je na samom izlasku iz prostora i neočekivano je rekla:
Moram vam reći da će te vi na ovoj instanci izgubiti. Ja moram donijeti presudu u korist sadašnjih vlasnika. Takav je stav vlade i postojećih zakona. Mi vrlo dobro znamo da je u većini slučajeva kod nacionalizacije zemlja nepravedno oduzeta ( to vrlo dobro znam, jer mom djedu po majci koji je 1947 godine bio živ kad su mu agrarnom reformom oduzeli jako puno zemalja, a da bi to mogli napraviti zatvorili su ga na neko vrijeme bez ikakvog razloga da bi se zadovoljila forma. Nekad ni to nisu poštivali, tu normu, nego su grubom silom prisiljavali ljude da izjave ovo ili ono).
Nemojte misliti, rekla je pravnica da je meni, svima nama koji donosimo takve odluke svejedno, da ne osjećamo tu nepravdu, ali mi imamo upute kakve imamo i moramo ih se pridržavati.
I onda nam je nama i našoj pravnici dala savjet da u roku od….dana nakon donešene odluke napravimo to i to.
Jesam, ogorčena sam ovih dana. Padam ponovo u ona stanja iz kojih se svih ovih godina kopam rukama i nogama.
Jedan potomak današnjih vlasnika inače poznati publicist kome je pripadnost, njemu i cijeloj obitelji, komunističkoj vlasti pomogla da dobiju tuđe, školuju se i zaposle bez problema, sve što meni i mojoj sestri nije omogućeno, čak i sada sva tri moja sina ne rade u državnoj službi, a moja sestra putuje u udaljeni grad na posao, jer ga u Splitu nije našla (a vrhunska je) jer tamo na tim mjestima još uvijek sjede ljudi koji su ih dobili u Jugoslaviji, eto taj potomak je bivšoj djevojci jednog od mojih sinova rekao : Uh, nemoj s njim oni su ti tvrdi desni.
Sad mi to pričaju, jer sad tek sam doznala o kome se radi, a volila bih da nisam.
Tvrdi desni!?
Neka mi netko objasni što znači biti desni.
A, što se tiče oduzete nam zemlje..? Neko vrijeme smo mislili odustati, ali sad nećemo, pa makar platili troškove i izgubili.
Dosta je.
Ja možda ostajem bez stana, jer se bivšem vlasniku vratilo, što je u redu, ali zašto se ne vraća nama.
Zašto?
Jer smo opet građani drugog reda, eto zato.
srijeda, 02.12.2009.
Tko je jamio jamio je.
Gledaj ti kako je ta uzrečica vječna
Popila sam apaurin i pol inače bih se bila svađala kako u Splitu kažu kao prava peškaruša. A gavuni bi letili na sve strane.
Sa svim onim riječima koji usto idu. Ovako puštam paru i još vozim po tračnicama. Ne baš sigurnima, premazanim raznim mastima koje naši smrtonoše kupuju pod nikakve novce, a mi plaćamo našim životima.
Neću zamarati kronologijom koja seže još od početaka prve Jugoslavije. U svakom slučaju raznim makinacijama vlasništvo mojih none i djeda skoro 8000 kvadratnih metara na južnoj padini brdašca Marjana 1947 dodijeljeno je obitelji navodnih napoličara. Navodnih, jer je suprug navodni napoličar je imao neku radnju i obrt, pa se na njega nije moglo tehnički prepisati, pa je sve prepisano na njegovu suprugu koja je navodno obrađivala zemljište.
Nisu trebale ni makinacije . Priča je to projugoslavenskih osjećaja i djelovanja i komunističke pripadnosti čiji su se ljudi pobrinuli da papiri štimaju dok je moj otac u tom vremenu kao narodni neprijatelj osuđivan dva puta na smrt i gulio godinama u Lepoglavi i Staroj Gradiški .
U njegovoj odsutnosti izgubili smo i grobno mjesto jer su barbari srušili splitsko groblje Sustjepan.
Ali jedan papir kojeg smo teškom mukom, zahvaljujući upornosti i benevolentnosti jedne od službenica iz arhiva dobili jasno govori kako je stvar tekla. Skenirala bih ga i prilijepila da vidite, ali sprječava me ova glupa narav, jer potomci koji potražuju to isto zemljište možda su dobri ljudi i pojma nemaju da su lopovski stekli zemljište. Još su sagradili malu kučicu u kojoj sve ove silne godine uživaju, a od tamo puca pogled na more i prvi i drugi Brač. Na samu ljepotu, a ja se borim s teškoćama cijeli život. Možda ostanem i bez stana, jer je to konfiscirani stan i cijela kuća koju je dobio vlasnik, što je u redu. Neću pakati, plakala mala Vidica.
Vraćam se na taj blaženi papir iz kojeg se jasno vidi da je potpisan samo od šefa kancelarije, a mjesta komisije, geometra, svjedoka itd čini mi se i bivšeg vlasnika ostala su nepotpisana.
Hej, haj, hoj 1947 jedan sigurno novopostavljeni šef kancelarije, tako doslovno piše, neka vrlo jaka titula odlučio je kako je odlučio.
To je onda bila komunistička pravda. Ukloni tko ti smeta i oduzmi.
Znam bezbroj takvih priča, ali puno ih je pomrlo. Vlasnik moje kuće (stana nije) i red je da dobije natrag što su mu oduzeli.
Krilatica: Komu ništa komu sve. Ili 'Snađi se druže'. Dođe na sad čuveni : Tko je jamio jamio je.
p.s.
Moj me pok. otac u pauzama zatvora, kao dijete vodio pokazati mi grob njegovih majke i oca. Majka je umrla sa 42 godine od izljeva krvi na mozak, a on se šest mjeseci kasnije otrovao na njenom grobu. Vrlo dobro se sjećam tog groba. Velika kamena ploča omeđena željeznim stupićima na kojima su visili lanci.
I sad se sjećam mjesta gdje se nalazio.
Očeva je obitelj vrlo stara splitska obitelj. Nonina obitelj bili su Talijani. Razni su datumi njihovog dolaska u Split. To nije bilo ništa čudno. Moj se otac rodio u vrijeme Austrougarske u Splitu. Znam da je moj otac prve dvije godine školovanja išao u talijansku školu, pa je uvijek malo kuburio sa padežima.
Kako god nakon što je groblje sravnjeno sa zemljom moj je otac bio u zatvoru. Moj otac svom ocu nije nikad oprostio samoubojstvo. Nikad ga nije spominjao. Mi djeca ne poznajemo nikoga sa djedove strane, što mi je žao. Nikako mi nije jasno zašto nikad nisam oca pitala za tu granu obitelji, jer po noni, njegovoj majci znam svakoga, a ima ih puno i održavamo veze na svaki način.
Jedan od mojih zadataka (koje sam uredno zapisala u nadi ću ih obaviti prije nego nestanem sa ovoga svijeta) jest napraviti spomen na moje praroditelje. Dugo sam razmišljala što napisati. Dati do znanja što se sa njihovim kostima dogodilo, a ipak previše ne povrijediti. Zabilježiti da su postojali.
Evo teksta za kojeg mislim da je konačan:
U spomen na moju nonu........ i djeda .......... kojima je zadnje zemaljsko počivalište bilo razrušeno groblje Sustipan
............ (moje ime i prezime- ako moja sestra bude imala želju sudjelovati napisat ću i njeno ime)
Jesam li previše zločesta?
