odmak
utorak, 24.11.2009.
Zagreb od petka do utorka i Amos Oz.
Možda bi trebala reći od subote, jer autobus za kojeg piše da ide za Zagreb iz Splita u 19 i 25 nije išao. Ukinuli su ga, a meni nisu rekli. Obukla sam se pretoplo, jedva sam nekako stigla natrag kući, sa određenim skretanjem u wc nekog kafića, valjda uzrujana itd, ali ionako mi se to sve češće događa- odložiti sve te stvari kuda i kamo kvraguc, a sve vrvi od svinjskih i inih virusa- mrzim godine i nemoć, posve je nepravedno stariti sa ovolikim avanturističkim duhom, mozgom i srcem koje više ne prati želje. Ostavila sam kaput i u metropoli je toplo, i vratila se na onaj u 10 i 45, iako sam skoro odustala.
Do nedavno sam svaki vikend putovala za Zagrebu. Obavezno autom ili avionom. U posljednje vrijeme manje putujem , sad već autobusom. Kažnjavam samu sebe. Djeca po svijetu gladuju- tu moram napraviti digresiju .
Čitam roman Amosa Oza: 'Priča o ljubavi i tmini'.
Topla preporuka. Sve je tu: Život obitelji i život Židova. Jako volim njihove pisce. Čak bih rekla da smo imali isti odgoj on i ja, sa nekim malim razlikama, della diferenza. Nešto je stariji (ha-ha). Nema smisla prepričavati, ali taj odgoj ajoj: ne bacati hranu i slične male štednje struje, vode i tome slično jer djeca u Africi, Indiji i tko zna gdje sve još gladuju, a mi se razbacujemo.
I eto ih svih za stolom s nama. Za ručkom, tako kaže Amos Oz, tako kažem i ja, a tako nije govorio Zaratustra
Svi su bili s nama.
Gladni, bolesni i nemoćni piše Amos Oz, a mogla sam pisati i ja, ali ne tako dobro kao on.
Zato putujem autobusom. Pomalo mi je zlo. Od mirisa i od glazbe, iako rekla bih da je glazba za divno čudo bila podnošljiva.
Starom cestom preko Dugopolja, Sinja i dalje do metropole. Stižemo u 5 sati. Lagano sviće magla, magla svuda oko nas. U Zagrebu. Čekana sam. (nisam sigurna da je ova rečenica u redu)
Volim Zagreb. Volim njegova smradna maglena jutra. Za razliku od mirisa Dalmacije na kadulju, vrijes ružmarin i ostale miomirise, iako danas nije više tako. Za vrijeme studija stanovala sam na Kvatriću. Bila je neka tvornica posuđa Elka ili nešto slično. Mirisalo je na svemir kako kaže na svom blogu jedan Rus iz svemira, miris kao da krešeš kamen od kamen, ali bilo je uzbudljivo biti u Zagrebu . Studirati. Ići na predstave. Ići slušati Milivoja Solara i neke druge iako sam studirala sasvim nešto drugo. Kazališta i posebne predstave- je li to bilo u …. Hamlet iz Mrduše donje. Tada vrlo subverzivna, zato posebna, inače- ne znam , ne znam možda je to i svrha kazališta. Određena aktualnost, ali i ponavljanje vrhunske predstave, Vječno ponavljane na razne načine. Miris kazališta! Danas su me spopali mirisi.
Svi ti danas stari glumci. Pa Kiklop. Tko ga je režirao? Moguće Paro? Zaboravljam. Moja sestra koju sam upravo nazvala rekla je nervozno: Sve se to može naći na internetu. I našla sam Nije Paro. Bio je to Kosta Spajić. Odlična predstava. I sad pamtim osjećaj da sam tamo među njima. Zagreb kakvog sam zamišljala. Sva ta svijetla. Kolporter. Ostao mi je u sjećanju stup, valjda oglasni na trgu.
Tko je igrao Melkiora … Ne sjećam se. Nije mi bio drag Frano Lasić iz one Vrdoljakove serije. Neuvjerljiv. Bljedunjav.
Došla sam iz provincije, ali mama me još kao dijete vodila u teatar. Bila sam član Titovih mornara u Splitu. Čak sam igrala jednu od djece u HNK u Splitu u Gloriji. Sa Mirom Stupicom u ulozi Glorije. Moje se ime našlo na kazališnom plakatu. U mom malom mjestu rođenja svećenik je preko oltara za vrijeme mise rekao prekorno: Čak i dijete iz jedne patničke hrvatske obitelji nastupa u predstavi u kojoj se blati sveta Crkva.
Pamtim one ugođaje kad se ranije dođe na koncerte ili neke druge glazbene događaje, a orkestar uštimava instrumente. Mali trzaji i zvukovi kao da se nalazim na nekom drugom planetu. Planetu sa Petrom Panom, Vandom i Zvončicom i izgubljenim dječacima.
A, kud li sam sad zalutala?
Vohenende u Zagrebu dobro mi je došla.
Prijatelji su me poveli na Klape u Lisinskom. Previše slušanja klapa me umara. Plače se puno, ali ovo je bilo dobro.
A na znanje i ravnanje rukovala sam se sa svojim budućim predsjednikom Ivom Josipovićem. Tako sam mu i rekla. Nasmijao se.
Sutradan u crkvi Sveti Duh nakon mise glazbeni trio- mlade cure, savršena večer barokne glazbe. Mislim da se sastav zove Flores.
I slatko druženje s najmlađim sinom koji se oporavlja od svinjske gripe. Kokošja juhica i te stvari. Skuhane s ljubavlju za moje ljubljeno dijete.
Danas mi se čini da volim cijeli svijet. Sviđa mi se taj osjećaj.
utorak, 17.11.2009.
Kratko i jasno: IVO JOSIPOVIĆ
Dobro sam promislila.
NIKAKO NE: Bandić, Vidošević, Hebrang, Primorac da dalje ne nabrajam jer ostali nemaju šansu.
Mislim da bi najprikladnija bila Vesna Pusić, iako mi iz puno razloga nije draga, ali kapacitet je.
Kapacitet je i kad bi znala da će proći glasala bih za nju iako mi nije draga i ponekad mi se čini da ne voli vlastitu domovinu, ipak bih glasala za nju, jer bi možda osvjetlala obraz muljatorskoj Hrvatskoj.
Jer, svi smo mi smrtni i promjenljivi, samo Hrvatska, koja je zajednička domovina lijevima i desnima i svim narodnostima i manjinama onim sadašnjim i budućima treba opstati, a mislim da bi Vesna Pusić ipak radila na dobrobit Hrvatske.
Ali, Vesna Pusić nema šanse. Šansu imaju ova četvorica gore nabrojenih.
ANKETE GOVORE DA ZA SADA VODI IVO JOSIPOVIĆ.
Svjesna sam da je uzorak napravljen u gradovima i da će se slika stubokom promijeniti kada se tamo pojave oni koji će SIGURNO izići na glasanje.
Glasat ću za IVU JOSIPOVIĆA iz razloga jer je pristojan. Iz razloga jer vjerujem da nije lopov i jer će po svoj prilici moći konkurirati ostalima, ali i to samo ako svi mi koji krzmamo hoćemo li ili nećemo izići na izbore ipak odlučimo glasati.
Zamislite kako će nam biti pobjedi li Bandić. On se neprekidno svađa. S nekim, nama nevidljivim, uvijek nekako nekom u inat, jer ONI-ti nevidljivi, poznati ili nepoznati protivnici misle da Milan Bandić ne može. A molim vas što Milan Bandić ne može?
Ili Vidošević? Kakve bi sve mogućnosti muljanja imao kad bi šetao u ime svih nas po bijelom svijetu.
Ili Hebrang? Dajte, dajte!!! Sretala sam ga u nekim drugim prigodama. Tvrdoglav . Nesavitljiv.
A tek Primorac. Mala ambiciozna kobra sa urokljivim očima.
Što duže razmišljam sve mi se više čini da bi Ivo Josipović odlično reprezentirao ovu malu srednjeeuropsku državicu-garsonijeru, kako ju je nazvao Mandić, ali meni ipak srcu dragu.
Možda će IVO JOSIPOVIĆ biti nevidljiv kako su inače svi predsjednici nevidljivi. Zna li netko tko je predsjednik Austrije, ili Njemačke ili Češke?
To im je funkcija. Biti nevidljivi, kulturni i na najbolji način zastupati interese svoje zemlje.
ponedjeljak, 09.11.2009.
Rulet, skoro Ruski
Kartaši su se sinoć svađali oko glasanja za predsjednicu ili predsjednika.
Jedan od njih donio je listu i molio da se potpišemo za Mikšića. Čini uslugu nekom poslovnom partneru. Uzalud mu je bilo objašnjenje da u konačnici to ne znači ništa jer je to lista samo za onih 10 000 potpisa. Nitko nije potpisao. Jedna od nas je rekla da joj ne dozvoljava savjest. Ona će glasati za Vesnu Pusić. I ja bih rado glasala za Pusić. Bila bi odlična predstavnica u kulturnom svijetu. Plaši me malo njen na neki način antihrvatski stav, ali možda griješim. Trebali bi zaboraviti prošle bitke i razmimoilaženja.
Jedan prijatelj kaže da će on glasati za Vesnu Škare Ožbolt. Objašnjava da je ona, po njemu, jedino napravila nešto konkretno. U svom mandatu kao ministrica pravosuđa uvela je neki red.
-Konkretno učinila je nešto za mene, kaže,-ali nisam je za to molio. Maknula je sutkinju Domić koja je radila što je radila, sve nepravilno.
Možda se netko i sjeća sutkinje Domić koja je napravila dar mar po Braču, ali čini mi se sve po zakonu, ali nije bilo moralno. Naime, sve su obavijesti visile na sudu, ali zainteresirani, zapravo prave vlasnike zemalja nitko nije obavijestio itd, da ne objašnjavam dalje, uglavnom je jasno.
-Potom se usprotivila Sanaderu. Izišla iz stranke. Odrekla se i Granića.
Uglavnom po tom mom prijatelju vrlo je pozitivna osoba.
Svojevremeno tako sam i ja mislila. Čak sam joj poslala mail- mislim da sam ga negdje pronašla, zapravo bio je na njenog supruga. Napisala sam da je vidim kao buduću predsjednicu.
Malo me pokolebalo što su me uvjeravali da je samo dobar činovnik, ali što to znači.
Odradila je, po meni, vrhunski onaj 'posao' u Slavoniji. Nimalo činovnički.
Nekako mi se čini da ću i sama glasati za nju.
Za Vidoševića , Bandića i Hebranga sigurno neću. Radije bih za Alku Vuicu, bar je duhovita.
I tako malo po malu uz obilan ručak i nakon što su nas napustili prijatelji koji ne kartaju, mi smo kartali i svađali se. Malo zbog karata, malo zbog politike. Čak se i Lara aktivno uključila. Povremeno lajala, pomalo gunđala, nekad se i smijala. Pokušavala nam je dati do znanja što ona o svemu tome misli. Šteta što je bolje ne razumijemo. Eto koliko je važno govoriti jezikom koji svatko razumije.
Ono što mi ove dane, pak, neda mira je propadanje firme SMS i njenog vlasnika gospodina Srđana Mladinića.
Ne poznajem ga osobno. Sudim o njemu samo preko njegovog rada. Digao je firmu koja je već stekla status brenda.
Zaposlio tolike ljude. Imao kooperante. Jasno je da je sve to zahtijevalo širenje posla. I onda kad mu je trebao kredit banke nisu uskočile i bio je prisiljen krenuti uobičajenom praksom.
Evo to je taj naš državni aparat, koji se na svaki način deblja administracijom i nametima dok nas male i velike poduzetnike potpuno ne istrijebi, a onda ćemo biti prisiljeni postati ponovo dobre sluge već nekih gospodara.
Amerika to radi drugačije. Zato i jest nacija koja drma. Ona svoje poduzetnike stimulira i pomaže dok god može i smatra potrebnim. Od tog kapitala živi cijela zemlja.
Inače ako pobjedi Nadan Vidošević tražit ću bilo čije državljanstvo. Bit ću zahvalna svakom narodu koji me primi. To vrlo ozbiljno mislim.
petak, 06.11.2009.
Kako počinje dan
Jutros sam, tražeći neku knjigu, naišla na jednu drugu čiji me naslov i autor zaintrigirao. Otvorim prvu stranu i vidim posvetu sad već pok. Zvonimira Puljića na badnju večer 1998 godine. To nije prva knjiga i posveta koju sam od njega dobila. Bili smo stari prijatelji. Iz onog doba kad nismo mogli ni sanjati da će Hrvatska ikad biti samostalna i slobodna. Možda bi ovo slobodna trebalo pisati u navodnicima, jer na neki način nije slobodna, ali ovaj put zbog unutarnjeg neprijatelja, a evo i njegove znakovite posvete:
"Sabirući danas osobno iskustvo,
čini mi se da je etika onaj jedini,
ali krivudavi put kojim se može
izići iz labirinta vlastite duše.
...... uz dobre želje, za Božić 1998
Zvonimir Puljić "
Već sam pisala o Zvonimiru Puljiću. Pokušao je i mislim da je ostao unutar onog što piše u posveti.
Nije bilo jednostavno. Bilo je ogromnih pritisaka, ali nije se dao 'šporkati'.
Bila sam u Vijetnamu kad je umro, naglo od srca. Poruku mi je poslao najmlađi sin koji je jako dobar prijatelj sa njegovom jedinom kćerkom (jedinim djetetom). Zvone bi mi znao reći: Tvoj sin ima više utjecaja na moju kćer nego ja.
Dobar je to utjecaj bio. Ne samo zato jer sam mu ja majka, nego zato jer je dobar (sin i prijatelj). Nadali smo se mi i nečem i većem od prijateljstva (šalim se), ali prošla su vremena namještenih brakova (koji put nažalost) .
Nisam bila na sprovodu. Prošlo je nešto vremena. Više nije bilo za brzojav, a teška sam za pisanje pisama. Odugovlačila sam pokucati na vrata njegove supruge. Sjećam se tih trenutaka kad su ljudi na 'kapaljku' stizali i žalovali mi se. Svaki put mi to bacilo na početak i trebalo mi je vremena da ponovo pokupim sve atome duše i tijela. Mislim da nešto slično prolazi blogerica 'morska zvijezda'.
Jednu večer odlučila sam se naglo i nazvala je.
Zaokupljena administracijom i potiskivanom boli, uopće činjenicom da ga više nema, poznato je to svima nama koji smo prošli slične situacije, koliko toliko suvislo mi je pričala o zadnjim Zvoninim trenucima.
Žao mi je njegovu suprugu i kćer. Hoću vjerovati da je onima koji ostaju teže.
Ne znam zašto ovo sad pišem, a opet… možda zato jer me u ordinaciji dočekala jedna druga knjiga koja je izišla posmrtno , a darovali su mi je roditelji pok. Dragana Steneka koji je izgubio život u prometnoj nesreći u New Yorku 1999. Rođen je 1964. Imao je svega 35 godina.
U toj bogato i vrlo estetski tiskanoj knjizi (izišla u izdanju Synopsis Zagreb-Sarejevo 2000) nalaze se spašeni radovi njihovog sina, očito višestrano nadarenog.
Spašeni djelovi njegovog stvaranja jer je selio ovamo i onamo na kraju čak i u New Yorku selio je iz stana u stan, pa je puno onog što je radio izgubljeno. Čak i nečitko. Ostalo je u naznakama. Nije to čudo. Iz moje perspektive gledajući bio je još dijete.
Djelomično je bježao od rata, ali otac mu je bio negdje u veleposlanstvu za vrijeme Jugoslavije, pa je samim tim imao mogućnost biti po inostranstvu, na neki način osjećati se kao građanin svijeta . Ne u onom smislu belosvetske blaziranosti, bar sudeći po roditeljima, a sudeći po i ono malo redaka što sam u knjizi pročitala.
Dijete iz miješanog braka, ne volim kad ovo pišem, ali ovaj je rat dirnuo upravo u takvu činjenicu.
Mama, vrlo draga gospođa- liječnica, drži se začuđujuće dobro. Možda prema vani. Često razgovaramo. Pokušavam joj ne izazvati tugu. Podigla je smrt vlastitog sina na jednu veću razinu. U nekom smislu u apstrakciju, pa su naši razgovori, usudila bih se reći, filozofske naravi. Koliko je to, naravno, moguće.
Meni pomaže vjera, ona nije sigurna. Nije ni bitno. Pokušava naći neko svoje vjerovanje i nadu da ništa nije bezrazložno i da negdje..., ipak ...možda postoji njen sin.
Nema tu razlike, po meni, između mrtvih i živih. U svemiru ima mjesta za sve. Beskrajan je i nadam se puno bolji nego mi ljudi, jer prekrasnu zemlju na kojoj živimo zagađujemo na svaki način. Najviše mržnjom.
Eto usprkos svim razlikama između naših obitelji, načina razmišljanja, nacionalnosti i vjerovanjima osjećam njenog sina kao dio sebe. Želim joj sjećanje na njega bez prevelike tuge, sa puno ponosa i radosti.
Nazvala sam joj zahvaliti i rekla joj da moja asistentica plačemo od ganuća prelistavajući ovu knjigu, a ona mi je rekla: - Nemojte plakati, ja sam vam je poklonila da vas razveseli.
( Neću napisati posvetu uz knjigu. Previše je superlativa. To nisam ja. Puno sam prizemnija)
Cijelo popodne uz rad slušam Leonarda Cohena.
Darujem i vama nešto od njega.
ponedjeljak, 02.11.2009.
Heroji Vukovara
Upravo gledam emisiju Heroji Vukovara.
Jadna mladosti .
Jadne majke.
Sramim se.
Sram nas svih bilo.
