Jutros sam, tražeći neku knjigu, naišla na jednu drugu čiji me naslov i autor zaintrigirao. Otvorim prvu stranu i vidim posvetu sad već pok. Zvonimira Puljića na badnju večer 1998 godine. To nije prva knjiga i posveta koju sam od njega dobila. Bili smo stari prijatelji. Iz onog doba kad nismo mogli ni sanjati da će Hrvatska ikad biti samostalna i slobodna. Možda bi ovo slobodna trebalo pisati u navodnicima, jer na neki način nije slobodna, ali ovaj put zbog unutarnjeg neprijatelja, a evo i njegove znakovite posvete:
"Sabirući danas osobno iskustvo,
čini mi se da je etika onaj jedini,
ali krivudavi put kojim se može
izići iz labirinta vlastite duše.
...... uz dobre želje, za Božić 1998
Zvonimir Puljić "
Već sam pisala o Zvonimiru Puljiću. Pokušao je i mislim da je ostao unutar onog što piše u posveti.
Nije bilo jednostavno. Bilo je ogromnih pritisaka, ali nije se dao 'šporkati'.
Bila sam u Vijetnamu kad je umro, naglo od srca. Poruku mi je poslao najmlađi sin koji je jako dobar prijatelj sa njegovom jedinom kćerkom (jedinim djetetom). Zvone bi mi znao reći: Tvoj sin ima više utjecaja na moju kćer nego ja.
Dobar je to utjecaj bio. Ne samo zato jer sam mu ja majka, nego zato jer je dobar (sin i prijatelj). Nadali smo se mi i nečem i većem od prijateljstva (šalim se), ali prošla su vremena namještenih brakova (koji put nažalost) .
Nisam bila na sprovodu. Prošlo je nešto vremena. Više nije bilo za brzojav, a teška sam za pisanje pisama. Odugovlačila sam pokucati na vrata njegove supruge. Sjećam se tih trenutaka kad su ljudi na 'kapaljku' stizali i žalovali mi se. Svaki put mi to bacilo na početak i trebalo mi je vremena da ponovo pokupim sve atome duše i tijela. Mislim da nešto slično prolazi blogerica 'morska zvijezda'.
Jednu večer odlučila sam se naglo i nazvala je.
Zaokupljena administracijom i potiskivanom boli, uopće činjenicom da ga više nema, poznato je to svima nama koji smo prošli slične situacije, koliko toliko suvislo mi je pričala o zadnjim Zvoninim trenucima.
Žao mi je njegovu suprugu i kćer. Hoću vjerovati da je onima koji ostaju teže.
Ne znam zašto ovo sad pišem, a opet… možda zato jer me u ordinaciji dočekala jedna druga knjiga koja je izišla posmrtno , a darovali su mi je roditelji pok. Dragana Steneka koji je izgubio život u prometnoj nesreći u New Yorku 1999. Rođen je 1964. Imao je svega 35 godina.
U toj bogato i vrlo estetski tiskanoj knjizi (izišla u izdanju Synopsis Zagreb-Sarejevo 2000) nalaze se spašeni radovi njihovog sina, očito višestrano nadarenog.
Spašeni djelovi njegovog stvaranja jer je selio ovamo i onamo na kraju čak i u New Yorku selio je iz stana u stan, pa je puno onog što je radio izgubljeno. Čak i nečitko. Ostalo je u naznakama. Nije to čudo. Iz moje perspektive gledajući bio je još dijete.
Djelomično je bježao od rata, ali otac mu je bio negdje u veleposlanstvu za vrijeme Jugoslavije, pa je samim tim imao mogućnost biti po inostranstvu, na neki način osjećati se kao građanin svijeta . Ne u onom smislu belosvetske blaziranosti, bar sudeći po roditeljima, a sudeći po i ono malo redaka što sam u knjizi pročitala.
Dijete iz miješanog braka, ne volim kad ovo pišem, ali ovaj je rat dirnuo upravo u takvu činjenicu.
Mama, vrlo draga gospođa- liječnica, drži se začuđujuće dobro. Možda prema vani. Često razgovaramo. Pokušavam joj ne izazvati tugu. Podigla je smrt vlastitog sina na jednu veću razinu. U nekom smislu u apstrakciju, pa su naši razgovori, usudila bih se reći, filozofske naravi. Koliko je to, naravno, moguće.
Meni pomaže vjera, ona nije sigurna. Nije ni bitno. Pokušava naći neko svoje vjerovanje i nadu da ništa nije bezrazložno i da negdje..., ipak ...možda postoji njen sin.
Nema tu razlike, po meni, između mrtvih i živih. U svemiru ima mjesta za sve. Beskrajan je i nadam se puno bolji nego mi ljudi, jer prekrasnu zemlju na kojoj živimo zagađujemo na svaki način. Najviše mržnjom.
Eto usprkos svim razlikama između naših obitelji, načina razmišljanja, nacionalnosti i vjerovanjima osjećam njenog sina kao dio sebe. Želim joj sjećanje na njega bez prevelike tuge, sa puno ponosa i radosti.
Nazvala sam joj zahvaliti i rekla joj da moja asistentica plačemo od ganuća prelistavajući ovu knjigu, a ona mi je rekla: - Nemojte plakati, ja sam vam je poklonila da vas razveseli.
( Neću napisati posvetu uz knjigu. Previše je superlativa. To nisam ja. Puno sam prizemnija)
Cijelo popodne uz rad slušam Leonarda Cohena.
Darujem i vama nešto od njega.
Post je objavljen 06.11.2009. u 16:06 sati.