odmak
utorak, 24.11.2009.
Zagreb od petka do utorka i Amos Oz.
Možda bi trebala reći od subote, jer autobus za kojeg piše da ide za Zagreb iz Splita u 19 i 25 nije išao. Ukinuli su ga, a meni nisu rekli. Obukla sam se pretoplo, jedva sam nekako stigla natrag kući, sa određenim skretanjem u wc nekog kafića, valjda uzrujana itd, ali ionako mi se to sve češće događa- odložiti sve te stvari kuda i kamo kvraguc, a sve vrvi od svinjskih i inih virusa- mrzim godine i nemoć, posve je nepravedno stariti sa ovolikim avanturističkim duhom, mozgom i srcem koje više ne prati želje. Ostavila sam kaput i u metropoli je toplo, i vratila se na onaj u 10 i 45, iako sam skoro odustala.
Do nedavno sam svaki vikend putovala za Zagrebu. Obavezno autom ili avionom. U posljednje vrijeme manje putujem , sad već autobusom. Kažnjavam samu sebe. Djeca po svijetu gladuju- tu moram napraviti digresiju .
Čitam roman Amosa Oza: 'Priča o ljubavi i tmini'.
Topla preporuka. Sve je tu: Život obitelji i život Židova. Jako volim njihove pisce. Čak bih rekla da smo imali isti odgoj on i ja, sa nekim malim razlikama, della diferenza. Nešto je stariji (ha-ha). Nema smisla prepričavati, ali taj odgoj ajoj: ne bacati hranu i slične male štednje struje, vode i tome slično jer djeca u Africi, Indiji i tko zna gdje sve još gladuju, a mi se razbacujemo.
I eto ih svih za stolom s nama. Za ručkom, tako kaže Amos Oz, tako kažem i ja, a tako nije govorio Zaratustra
Svi su bili s nama.
Gladni, bolesni i nemoćni piše Amos Oz, a mogla sam pisati i ja, ali ne tako dobro kao on.
Zato putujem autobusom. Pomalo mi je zlo. Od mirisa i od glazbe, iako rekla bih da je glazba za divno čudo bila podnošljiva.
Starom cestom preko Dugopolja, Sinja i dalje do metropole. Stižemo u 5 sati. Lagano sviće magla, magla svuda oko nas. U Zagrebu. Čekana sam. (nisam sigurna da je ova rečenica u redu)
Volim Zagreb. Volim njegova smradna maglena jutra. Za razliku od mirisa Dalmacije na kadulju, vrijes ružmarin i ostale miomirise, iako danas nije više tako. Za vrijeme studija stanovala sam na Kvatriću. Bila je neka tvornica posuđa Elka ili nešto slično. Mirisalo je na svemir kako kaže na svom blogu jedan Rus iz svemira, miris kao da krešeš kamen od kamen, ali bilo je uzbudljivo biti u Zagrebu . Studirati. Ići na predstave. Ići slušati Milivoja Solara i neke druge iako sam studirala sasvim nešto drugo. Kazališta i posebne predstave- je li to bilo u …. Hamlet iz Mrduše donje. Tada vrlo subverzivna, zato posebna, inače- ne znam , ne znam možda je to i svrha kazališta. Određena aktualnost, ali i ponavljanje vrhunske predstave, Vječno ponavljane na razne načine. Miris kazališta! Danas su me spopali mirisi.
Svi ti danas stari glumci. Pa Kiklop. Tko ga je režirao? Moguće Paro? Zaboravljam. Moja sestra koju sam upravo nazvala rekla je nervozno: Sve se to može naći na internetu. I našla sam Nije Paro. Bio je to Kosta Spajić. Odlična predstava. I sad pamtim osjećaj da sam tamo među njima. Zagreb kakvog sam zamišljala. Sva ta svijetla. Kolporter. Ostao mi je u sjećanju stup, valjda oglasni na trgu.
Tko je igrao Melkiora … Ne sjećam se. Nije mi bio drag Frano Lasić iz one Vrdoljakove serije. Neuvjerljiv. Bljedunjav.
Došla sam iz provincije, ali mama me još kao dijete vodila u teatar. Bila sam član Titovih mornara u Splitu. Čak sam igrala jednu od djece u HNK u Splitu u Gloriji. Sa Mirom Stupicom u ulozi Glorije. Moje se ime našlo na kazališnom plakatu. U mom malom mjestu rođenja svećenik je preko oltara za vrijeme mise rekao prekorno: Čak i dijete iz jedne patničke hrvatske obitelji nastupa u predstavi u kojoj se blati sveta Crkva.
Pamtim one ugođaje kad se ranije dođe na koncerte ili neke druge glazbene događaje, a orkestar uštimava instrumente. Mali trzaji i zvukovi kao da se nalazim na nekom drugom planetu. Planetu sa Petrom Panom, Vandom i Zvončicom i izgubljenim dječacima.
A, kud li sam sad zalutala?
Vohenende u Zagrebu dobro mi je došla.
Prijatelji su me poveli na Klape u Lisinskom. Previše slušanja klapa me umara. Plače se puno, ali ovo je bilo dobro.
A na znanje i ravnanje rukovala sam se sa svojim budućim predsjednikom Ivom Josipovićem. Tako sam mu i rekla. Nasmijao se.
Sutradan u crkvi Sveti Duh nakon mise glazbeni trio- mlade cure, savršena večer barokne glazbe. Mislim da se sastav zove Flores.
I slatko druženje s najmlađim sinom koji se oporavlja od svinjske gripe. Kokošja juhica i te stvari. Skuhane s ljubavlju za moje ljubljeno dijete.
Danas mi se čini da volim cijeli svijet. Sviđa mi se taj osjećaj.
