odmak
nedjelja, 25.10.2009.
Epitaf za...
Završite kako vam drago ili na sveta tri Kralja.
Ovaj sam vikend provela kišno radno na kongresu oralnih kirurga gdje se govorilo o implantologiji.
To vam je ona stomatološka disciplina koja je danas in, ali nije od danas niti od jučer nego od puno, puno godina otprije, ali danas...
Sjećam se: dva moja prijatelja bili su demonstratori kad sam ja studirala.
Zgodni, pametni, puni znanja i volje za nadogradnjom.
Profesor, tadašnji dekan, jedan od rijetkih s pogledom u dobru budućnost stomatologije izabrao ih je za nasljednike.
Vrijedno su učili. Sobe su im bile ispunjene knjigama, po stolu, na ormaru, na stolicama, po podu.
Visili su na operacijama malim i velikim. Pozvani i nepozvani. Hej Slaveni i ostali, kakva su to vremena bila. Ili učiti ili se prostituirati. Na razne načine, a najviše katedralom duha i inim katedralama.
Jeee, ali pred izbor morali su uči u komunističku partiju Jugoslavije. Bilo je dileme. Jedan od njih godinama je kod kuće šutio o toj činjenici.
Pustimo prošlost iako se u ovom post-it uratku upravo radi o prošlima, a nešto malo, ako ne i više o budućima.
Ova dva dana sajma taštine vrvila su znanjem i neznanjem. Budućima, mladima lavovima i starim lavovima kojima su zubi otupjeli, ali načinili su nove oštre i nisu se dali.
Nisu se dali, ali mladi odnose pobjedu, ako je to što se danas događa pobjeda.
Meni uživancija, iako sam stara možda da, a možda i ne lavica. Tko se hvali sam se kvari- ostavljam drugima na prosudbu.
Implantologija je, na znanje i ravnanje ona medicinska disciplina koja se bavi usađivanjem umjetnih korijena u vilicu- gornju i donju , na koje se potom odmah ili odgođeno za nekoliko mjeseci izrađuju i postavljaju zubeki. Lijepi, veliki bijeli kako vam drago ili na sveta tri kralja.
Možete izabrati koji god hoćete način i kojeg god hoćete sveca samo sa sobom morate ponijeti vreću novaca inače od posla ništa.
Stari lavovi, danas stara gospoda, učili su to znanje na svojim katedrama. Imaju dugogodišnje iskustvo sa raznim materijalima i raznim firmama. Baveći se tim poslom na faxu mogli su probati ovo i ono, jer su se firme natjecale slati materijale u rasadište zubnih liječnika koji će kasnije kupovati ono što profesor smatra da je dobro. Znaju svoj posao ti majstori svog zanata, stari lavovi. Putovali su po svijetu. Držali predavanja i seminare. Ne znam smijem li reći, ali i sama sam se za svoje pacijente koristila njihovim uslugama (aj ča, sve se više otkrivam)
S mjerom i medicinskim indikacijama..
Ali.., Mladi LAVOVI- više hijene, kobre i morski psi, čast iznimkama ima ih, ne prežu od ničega. Samo brzo, brzo prošetati po pisti taštine i novca. Brzo, brzo ukucavati (neki kažu i upucavati- upucaj ga sad, upucaj ga sad- a lik iz crtića govori baš kao da mu trebaju implanti- kako pak pacijenti obično govore i to oni koji nikad nisu vidjeli četkicu za zube) implantate i redati zube kao ponosnu stražu- vojnik do vojnika. Ide li ona pjesma ovako nekako: Tvoji mali zubići, kao vojaci svi u jednom redu….
Zubi se vade leva, leva. Zdravi, bolesni, žuti. Ukucavaju se metali jedan, dva tri, netko je rekao onoliko koliko izvadiš moraš i staviti, ali dobro može i manje. Uvijek ovisi o platežnoj moći pacijenata, iako prodaje se boza pa se na ekranu pojavi ovakav trokut: Stomatologija, čitaj implantologija, etika i moral.
ETIKA I MORAL!!!
Preporučena na ovaj način:
Kao ono treba biti fer. Objasniti pacijentima da baš moraju povaditi sve zube i usaditi ljepše i nove. Kao novi Dubrovnik. Uglavnom više magle nego znanosti, ali Bože moj u njihovim je očima onaj znak kao u onog starog patka iz crtića, dolari, danas bi već morali biti i euri.
I tko to može? Mislim izlaziti iz stomatoloških ordinacija sa bijelim zubićima. O ima ih, ima ih. Poznajem ih i sama. Za to im ne trebaju škole.
Jer, da im trebaju škole bili bi uništena srednja klasa koja sebi više ne može priuštiti ni socijalne zube one čuvene gebise ( piše se …. Gebiss znam, znam ) naših baka i djedova što su nam se kesili sa polica u kupaonicama.
Jedan od mojih prijatelja je rekao: Implantologija je definitivno uništila stomatologiju.
Ali dalje je već za ozbiljnu raspravu i neda mi se.
Dodala bih samo jedan podatak: pred nekoliko godina izašla je nekakva lista stanja usne šupljine na području Europe. Mi smo bili predzadnji. Iza nas je bila samo Albanija.
ponedjeljak, 19.10.2009.
Kuhano vino iliti po našku gluhwein.
Ugrijala sam stan. Jučer sam upalila malu peć u blagovaoni. Ugođaj za pet. Napravila sam kuhano vino. Tost, kajmak ili maslac, kako tko hoće i dimljeni losos. Najprije smo kartali ali i počeli piti gluhwein.
Poznajemo se mali milion godina, ali... što su ti vražje karte i što ti je iz vražje kuhinje kuhano vino. Skakali smo na noge, derali se, vrijeđali zaklinjali da nećemo više nikad igrati. Rastali smo se ljutiti i povrijeđeni.
Danas smo se već čuli. Sve je u redu. Svađa se više ne spominje.
Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac rekao je sv. Jere.
Radi tog dalmatinskog temperamenta pala sam ispit kod pok. profesora Hudolina.
-Zašto mašete rukama, pitao je?
-Jer sam Dalmatinka, kažem.
-Vi mislite da je to normalno, pita?
-Što je normalno?
-Recite vi meni. Zašto su vam dali muško ime?
-Pitajte moje roditelje, kažem.
-Hoćete li da vam dam jedinicu u indeks, ili ćete se vratiti za 10 dana. Tko vam je bio mentor?
Vratila sam se za mjesec dana. Odgovarala i dobila vrlo dobar.
-Eto vidite, kaže, da se nije trebalo svađati.
U međuvremenu nisam se gradivu ni približila. Sjećam se gdje sam i bila. Na Đerdapu. Bila je tamo neka brana i ogromna Hidroelektrana. Išli smo u posjet. Sutradan smo prešli granicu i bili u gradiću Turnu Severin. Nikad neću zaboraviti podsmjeh i prigodne viceve Splićana na račun izgleda i oblačenja ljudi. Ruganje zbog praznih dućana- cijele police bile su naslagane jednom te istom konzervom. No, mjesto je imalo kazalište. Jedna vrlo lijepa zgrada možete je vidjeti na wikipediji.
Evo što tamo nalazim:
U blizini je i Trajanov most podignut je 104. - 105. godine na rijeci Dunav kod rumunjskog grada Drobeta-Turnu Severin, tijekom drugog pohoda rimskog cara Trajana na Dačane. Grad su stari Rimljani zvali Drobetae.
Most, najveći u Rimskom Carstvu, bio je izgrađen od kamena, dugačak 1127 metara, s lukovima visoko iznad vode i 20 stupova visine od 45 metara i širine 20 metara, a izradio ga je Apolodor iz Damaska (Apolodor Damašćanski). Most je srušen 20 godina kasnije po zapovjedi cara Hadrijana. Izgled mosta je uklesan na Trajanovom stupu u Rimu.
Rijeka je oko 1200 metara široka na ovom mjestu. Most se sastojao od dvadeset lukova, poduprtih kamenih stupovima, od kojih je nekoliko još uvijek vidljivo za nižeg vodostaja Dunava.
Rugali su se moji Splićani po običaju, a meni se srce stezalo jer Turnu Severin poznavao i imao i bolju prošlost, ali u doba naše posjete bili su desetljećima u jednom neljudskom sustavu pod vladavinom Rusije, a i ja sam davnih godina prof. Hudolinu rekla da sam Dalmatinka, ali ta moja izjava nije izazvala takve konotacije, kao Sevina.
Da, da prolaze vode i s njima ode i naša pamet i sve naše rodoljublje, a Boris Tadić uporno govori: radilo se o građanskom ratu i sve je više 'onih' i nas koji mu vjerujemo.
Ne znam zašto mi sve ovo pada na pamet. Prošlo je i Dunavom puno voda, ali Rumunjska u Europskoj uniji i možda se sad već smiju oni nama., a i Severina se diči da je Dalmatinka, a Rumunjska baš preko Đerdapa graniči sa Srbijom i eto tako mislim, kao i profesor Hudolin da se nismo trebali građanski svađati i posijati toliko mrtvih na svim stranama. Mogli smo svi skupa dati jedan drugome vrlo dobar.
Tako bi puno majki imalo i dalje djecu i ne bismo sad kuburili sa borcima, prvoborcima, invalidima itd iz građanskog rata. A bilo bi i u državnoj blagajni više novca za razbacivanje.
Ionako ćemo svi skupa ući u Europsku uniju. Mi možda i kasnije nego Srbija jer je ona bliže Rumunjskoj nego mi, a to je često vrlo dobar razlog. Kad me pitaju zašto tako mislim ja spomenem Transilvaniju i vampire. Netko je tu, mislim Modesti Blejz imala jako dobar post o vampirima pa pročitajte.
Njena priča o vampirima nema nikakve veze sa mojim razmišljanjima i sjećanjima osim što je početak u Transilvaniji koja je u Rumunjskoj.
E, stvarno ni glave ni repa.
ponedjeljak, 05.10.2009.
Identitet
Poklonjena mi je knjiga autora Zygmunta Baumana 'Identitet'
Naslov me je zainteresirao. Već se i sama duže vremena pitam „koji mi vrag sve ovo treba“
Bilo bi predugo pisati što je to 'sve ovo', između ostalog tu je i osjećaj pripadnosti. I čim to kažem odmah se nađem na vjetrometini nepripadnosti. Zamislite raskrižje sa bezbroj putova u nigdjeničemu. Pustinja Gobi, napr. Putokaza nema osim neke svijesti da sam ljudsko biće, ako i to. Nešto slično Kasparu Hauseru
Zašto je Kaspar umro (ubijen?) mlad?
Bilo je to inače stoljeće kratkih života i neobičnih likova kao čovjek slon, ili bradata žena, čini mi se da je netko pokazivao i sirenu, ali i čuvenih mađioničara kao Hudini. I duhovi su se dozivali. Bili su tu stolovi bez metalnih veza (ni jedan čavao).Pojavljivala se ona čuvena ektoplazma.
U svakom slučaju borba za nacionalnim identitetom trajala je predugo i iscrpila me. Kao i sama riječ nacija.
Previše je bilo ideala i idealizma u okružju, patnje, zatvora, oduzete imovine, raznih drugih žrtvi i sve su to Veliki Nacionalni Likovi strpali u svoje duboke džepove. Iako, ajde o imovini skoro ne razmišljam. Tu i tamo, kad čujem da je netko uspio vratiti. Mislim se kakve smo budale moja sestra i ja, ali o tome nekom drugom prigodom. To uistinu zahtjeva kratki prikaz. Poseban post.
Inače preporučam knjigu.
Spominje se tu i ovo 'naše' građenje virtualnog identita, a mogli bi komodno biti žene s bradom i brkovima, ljudi slonovi, svejedno. Vrlo je ektoplazmatićan taj naš virtualni identitet.
I svi ostali identiteti koje gradimo.
A najgore je od svega kad se okamenimo i više nema promjene.
Puno je onih i tu među nama koji su stamen kamen i još se time ponose.
Iz knjige:
Plakat postavljen 1994 na berlinske ulice : Vaš krist je Židov. Vaš automobil je japanski. Vaša je pizza talijanska. Vaša demokracija - grčka. Vaša kava - brazilska. Vaš odmor - turski. Vaše brojke - arapske. Vaša slova - latinična. Samo je vaš susjed stranac.
I što smo mi onda? Ja ? Ništa smo. Voda sa malo nečeg čvrstog.
Povodom vode : U nedjelju je more bilo sama plodna voda. Ugođaj blaženstva. Ništa ne misliti. Obavilo je i dušo i tijelo. Ovo jesu najljepši dani. Nigdje nikoga. Turisti su otišli i mi se baškarimo.
Baška, baška, aška , ška, a. Nek' se drugi muče, mi ćemo guštati.
Za moju Dalmaciju
četvrtak, 01.10.2009.
Anonimna ili ne?
U početku, kad sam počela pisati blog, mislila sam se hoću li reći tko sam ili ću ga pisati anonimno kako se to već uglavnom radi. Odlučila sam se za anonimnost iz razloga što je većina anonimna i ta anonimnost nekima otvara mogućnost , mobinga ili kako se već zovu sva moguća maltretiranja drugog. Otvara i mogućnost biti bezobrazan i neodgojen pa se dogodi da s blogosfere iz tih razloga nestanu neki ljudi itekako dragi.
Ali, i nekoliko puta ali, nakon Kerumovog gostovanja kod Aleksandra Stankovića, nakon odlaska kardinala Bozanića u Jasenovac i gostovanja Igora Mandića opet kod A. Stankovića i emisije Otvoreno u kojem su u nekoj vrsti sučeljavanja sjedili i govorili N. Vidošević, A. Hebrang, I. Josipović i V. Pusić odlučila sam prestati biti anonimna i govoriti javno. Rekla sam to prijatelju. Rekla sam i što ću napisati, a on mi je odgovorio: Ne čini to. Ostani anonimna inače ćete zalijepit kao mušicu na zid. Nastavili smo razgovarati i taj se razgovor protegao do kasno u noć.
Moj prijatelj je iz sasvim druge društvene priče, mlađi je dosta od mene i puno stvari o kojima sam govorila davnih godina nije razumio. Bolje je reći, nije mogao shvatiti jer su uistinu zvučale kao paralelni svemir.
Danas su se stvari i prikaze promijenile. Lucidan je i pun znanja. Nestrpljiv, polemičan i borac za pravdu. Stao je mnogima na žulj. Broj neprijatelja raste. Većina naše kulturne i polukulturne scene, naročito ovo druge vrlo je agresivna i puna 'znanja' u sve se razumije i pogoduje pučanstvu koje je isto tako puno 'znanja' i u sve se razumije Od Bacha do Bauhausa(izvanredna knjiga, inače) i Gotovčevih.
Ima tu i još koječega drugog gdje umjerenjaci u koje ubrajam i sebe nisu dobrodošli. Ima klanova razne vrste, a najopasniji su tvrdi su desničari i jednako tvrdi ljevičari, koji su se neko vrijeme primirili ali sad su opet na svim pozicijama.
Tajne jugoslavenske službe i njihova djeca!!!
Ne vjerujete? Ili možda mislite da tu ima i ustaških sinova i kćeri?
Ima, ima jednih i drugih, ali ovi prvi su u prednosti jer su predugo sudjelovali u događanjima. Stvarali veze- umrežili se i nakon nekog vremena zatišja potomci su opet tu.
Teorija zavjere, kažete i smijete mi se!
Priznajem, nije jednostavno biti u blizini moje unutrašnjosti, svjesna sam toga. Ovdje na blogosferi voli se prpošnost više smijeha i grijeha, a manje ozbiljnoće, a ja sam uistinu 'ona koja kvari igru' i žao mi je često zbog toga.
Ne mislim da sam važna, samo sam kap i ta će moja kap nadam se, biti u onoj matici rijeke Hrvatske u kojoj će sve njene kapi, narodi i narodnosti, etničke grupe, djeca, žene, muškarci, starice i starice, svaki njen dio; sela, gradovi more, rijeke, potočići, patkice i makovi i autohtone životinje uključujući i ptice selice biti jednako pravni.
Jer to sad nisu. Neka me netko razuvjeri, bilo bi mi drago.
Toliko različitosti, mržnje, antagonizama, nelogičnosti, nepovjerenja, krađa, laži… i svi sudjelujemo u tome
Malo nas je, al nas ima – tako nekako ide ona glupa reklama. Na svim nas stranama ima.
Počet ću od mog (splitskog ) gradonačelnika. Nitko me nije zvao pri potpisivanju one čuvene peticije, a da su me i zvali nisam sigurna bili je potpisala. Peticija za i protiv biranja nekoga za gradonačelnika ima i nema svrhu. Možda mu je peticija bila više reklama pa mu je donijela još više glasova.
Nisam glasala za njega. Ne volim nouveaux riches kojima je potrebno razbacivati se i pokazivati sva svoja stanja i imanja, ali ako dobro promislimo svatko je od danas poznatih bogataša u obitelji imao jednog koji je nekad započeo prvi i bio novi bogataš.
Nije mi drago da mojim Splitom upravlja čovjek koji ne zna govoriti koliko toliko književnim jezikom i koji nije naučio ni najosnovniju komunikaciju. Kratko nije socijaliziran, a nakon što je stekao bogatstvo nije ga ni briga da sve to nauči. Kad bi mjesto ulizica oko sebe imao i prave consiliarius-e to bi mu toplo savjetovala, bilo bi još šanse za njega, jer izgleda da nije bez srca i možda stvarno želi boljitak za Split.
Možda ta ' sirova moć' postigne cilj za razliku od opreznih i 'poštenih' intelektualaca prije njega koji iz straha i opreznosti da ne budu uvučeni u prljave igre nisu napravili ništa značajno.
Nije mi drago na koji je način govorio o Srbima i kako je rekao da ne bi želio zeta Srbina, ali ruku na srce zar upravo tako ne misli većina Hrvata. Treba li se tome čuditi. Zatvarati oči pred odnosima Hrvata i Srba kroz cijelo dvadeseto stoljeće!?
Kakve opasnosti on, kao otac vidi iz takve veze?
Recimo posljednji rat između ta dva naroda (nikako građanski, kako to Mandić, koga treba žaliti, jer je uslijed svoje polemične naravi - uvijek kontra i osobne tragedije vjerojatno na tabletama i pivu). Gdje se taj rat vodio? Na teritoriju Hrvatske ili na teritoriju Srbije?
Može se o svemu razgovarati bez mržnje. Izvucimo samo činjenice. Prepustimo to međunarodnoj zajednici i našim stručnjacima, jer izgleda da ova nacija postaje autistična, zaboravljiva i ponovo uprazno, neodgovorno ili s namjerom govori o bratstvu i jedinstvu.
Što znaći Mandićevo: Svi smo Slaveni ?
Moramo li zato biti u istoj državi. Ako je to tako onda ovo ne mora biti Hrvatska. Može biti Poljska ili Češka ili Rusija. Bilo koja slavenska zemlja, ako smo mi svi Slaveni. Osobno nemam ništa protiv da cijela kugla zemaljska bude u jednom velikom savezu , ali da nitko ne bude potlačen.
Neka svatko ima svoju vjeru, upražnjava svoje običaje, nosi svoju nošnju. Biti netko i nešto po svojim sposobnostima ne po partijskoj nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi (ljuti me sve što pišem). To je svijet kojeg sanjam i priželjkujem.
Osobno svojoj djeci ne bih ništa branila, a opet jedan od mojih sinova ima baš puno dobre prijateljske i poslovne veze sa Bosnom. Nedavno me nazvao i rekao: kupit ću jednu srušenu muslimansku kuću u... Spomenuo mi je jedno mjestu gdje su Hrvati radili zločine. Poznaje vlasnika koji živi u Hrvatskoj i već se s njim dogovarao. On bi to napravio u istom stilu, onako kako se rade muslimanske kuće.
-Bio bi okružen prijateljima. Oni su već tamo, kaže.
-Nije mi drago, pokazala sam nezadovoljstvo.
Nije bio zadovoljan mojim odgovorom. Nazvala sam ga nakon dva dana, meni nekad treba vremena da razmislim. -Oprosti, rekla sam. -Bunim se samo zato jer je tamo u prošlom stoljeću bilo najmanje četiri rata, a možda i još koji sukob koji sam zaboravila.
-To je prošlost, kaže. - Mi smo neka nova generacija.
-Čuj, kažem, radi što hoćeš. Ako ćeš u kući uživati deset godina i to je dovoljno, rekla sam.
Napravio bi i on ionako što bi sam odlučio, ali majka je majka, pa bi nekako volio da sam i ja zadovoljna .
Nikad ih nisam učila mržnji kao što i mene moji nisu. Znam da nema zločinačkih naroda. Postoje samo zločinci u raznim narodima, ali...to su strahovi starije generacije. Ne radi se o mržnji prema drugome nego strahu da se rat ne ponovi, a onda se svatko priklanja svome jatu. Pucale su bračne i druge veze, ubijali su se ljudi, silovale žene, a tragedija je i kad se prekidaju veze sa rodbinom i prijateljima koji ostaju na drugoj strani.
Rado bih da se napravi analiza ovih dvadeset godina samostalnosti. Realna analiza koja bi definirala uzroke rata, pretvorbu, bogaćenja, propasti poduzeća i sve ostalo čime smo nezadovoljni.
Realna, kažem, jer toliko toga izgleda kao predizborna namještaljka. Više nikome ne možeš vjerovati. Svatko može govoriti što ga je volja i uvjeravati nas da je crno bijelo i obrnuto.
Sad se govori treba slijediti trag novca i treba slijediti porezne prijave.
N. Vidošević, nije vrag da bi on mogao biti slijedeći predsjednik, ali vrag je na djelu pa je sve moguće, maestralno, demagoški sve objašnjava, zgodni nevini anđelak nadam se da će dolijati. Pročitajte post kod gospodina profesora već ga je i Ksaver Šandor Gjalski vizionarski pred ohoho godina opisao.
Sad i nesretni Andrija Hebrang ( nesretni zbog tragične obiteljske sudbine- netko je rekao da su ubili pogrešnog Hebranga- nadam se da nije precrn vic) traži reviziju iako je visoko kotirao u stranci koja je donila zakone koji su doveli do ovog stanja. Sve po zakonu, ali vrapci već pjevaju o tome, ponavljam se.
U zadnju V. Pusić koja godinama nije mogla izgovoriti Hrvatska, dok je netko nije valjda upozorio, toliko se osjećao njen žal za Jugoslavijom ( nemam ništa protiv takvih osjećaja, svatko ima pravo žaliti, samo da nas ponovo ne dovede u Jugoslaviju bar ne onakvu kakva je bila), postaje osoba u koju imam povjerenja da bi neke stvari dovela u red.
Počela mi je imponirati i Jadranka Kosor. Nijemci su bili protiv Angele Merkl, a sad se govori da je najmoćnija žena na svijetu.
Naša predsjednica pokazuje snagu vođe. Nadam se da će tako i nastaviti.
A sad dolazim do najbolnije teme: posjete kardinala Bozanića ( i svite) Jasenovcu.
Ne želim se ponavljati, ali rado naglasim da sam vjernica, možda ne posve po mjerilima crkve, ali tko je bez grijeha neka prvi baci kamen, ali me ta Crkva neizmjerno ljuti. Bar Crkva u Hrvata.
Jedan moj pok. prijatelj koji se pišući, držeći predavanja i družeći se na raznim skupovima, duboki i odistinski vjernik, jednako ljutio na crkvu. Ja bih mu rekla zašto to sve ne kažeš glasno, iako je puno toga govorio i pisao, odgovorio mi je: -Kad bih sve rekao izolirali bi me potpuno, a to ne bih mogao podnijeti, jer sam tome posvetio cijeli život.
Jest crkva je počela na neki način biti svrha samoj sebi. Politička stranka, a manje ono što je Isus propovijedao. Vjerska zajednica kojoj kraljevstvo nije sa ovoga svijeta.
Uvijek me ljutilo što odmah, kad je mogao, kardinal Bozanić nije spontano i sam otišao u Jasenovac . Uronio duboko u mjesto patnje. Osjetio muku žrtava i odlučio da nikad ni jednom riječju neće izazivati mržnju i da će autoritetom svog položaja za svagda pokušavati spriječiti slične tužne i tragične događaje.
Toplo preporučam 'roman' (sam ga je nazvao nedorađeni rukopis, jer ga i nije imao vremena dorađivati) ' Konclogogor na Savi' od Ilije Jakovljevića hrvatskog intelektualca rođenog u Mostaru koji je nepoćudan ustaškim vlastima završio u Jasenovcu.
To je sve što sam ovako još uvijek s brda dola sročila(anonimna, jer mi se slika sljepljene mušice na zidu ne sviđa). Nemam vremena za lekturu jer me čeka moja svakodnevnica, moj nespokoj.
