odmak
srijeda, 23.09.2009.
Jedna zgoda, dva viđenja. Kao neka vrst rašomona na hrvatski način.
Sanja prva
199 i neke Talijan, nazovimo ga Franco M., vlasnik jedne poznate tvornice, nazvao je Sanju V, nazovimo je tako.
-Vaše je ministarstvo … (nije straha, iako bi ga mogli tako nazvati) raspisalo je natječaj za određeni broj 'strojeva', kojeg i sami imate. Rado bih se vidio s vama. Nazvat će vas moji iz predstavništva i dogovoriti kada i gdje.., ako vam paše, i na kraju s malim oklijevanjem dodao: molim vas.
Bila je iznenađena. Nisu se poznavali. Uvijek je do sada komunicirala s predstavnicima tvornice.
Sanja je u tom trenutku bila na čelu … Komore, recimo to tako, i kako je već doživljavala određene molbe i žalbe, pokušaje potkupljivanja, a Bog i bogme i prijetnje, slutila je da bi se moglo raditi o nečem sličnom. Iz tog je razloga htjela odustati, ali su je članovi, koje je za svaki slučaj obavijestila o razgovoru ,… odbora uvjerili da je nužno poći, jer nikad se ne zna, a na kraju može donijeti koristi i ustanovi kojoj je bila na čelu. Htjela je povesti nekoga od njih, ali zaključak je bio da je pozvao samo nju, a nije poslao ništa službeno na Ustanovu, te možda nema nikakve veze sa istom.
Predstavnici su odabrali restoran Šumicu na Firulama, koji se smjestio tamo, koliko je Sanja znala potpuno bespravno. Koliko je imala saznanja to je bilo društveno vlasništvo govorkalo se o raznim interesima, ali još uvijek je bio tu.
Franco M. , nešto stariji, ali u onoj talijanskoj maniri; ležerno ali ta je ležernost bila pomno birana i uigrana. Ono što je izbezumljivalo Sandru bilo je nošenje laganih ljetnih cipela bez čarapa. Tako se to nosilo u Italiji. Stigao je svojim privatnim avionom sa još jednim gospodinom ipak umjerenije obučenim za kojeg se kasnije ustanovilo da je pravnik tvrtke.
Već su bili u Ljubljani i Sarajevu, Sanja je kasnije doznala da su nakon razgovora s njom otišli i za Beograd. Ne treba zaboraviti da je zračna Luka Sarajevo još nije bila otvorena za obično pučanstvo. Franko M. dao je naslutiti da on ima svoje veze.
Naručena je prvoklasna, kamena riba, divljaka kako se to danas kaže. Sve je bilo više nego dobro, ali…
Vratimo se na tren Sanji. 45 godina , ozbiljnog držanja, obučena malo starinski, zakopčana do grla, ne baš toliko, ali tako nekako. Nikad nije koketirala, zapravo tko ju je poznavao iz djetinjstva za nju bi rekao da je oduvijek bila starmala.
Je li se u njenom držanju osjećala opreznost, ili je upravo taj način oblačenje ili nešto treće, bila su naime postavljena određena pitanja o mogućnostima utjecaja na ministarstvo … na što je Sanja rekla da je njena uloga više časnog karaktera, a manje utjecajna osim sa savjetom kojeg ne moraju poslušati, Franco M. je naglo izgubio apetit. Na brzinu se oprostio ni ne pogledavši je i otišao ostavivši predstavnicima da srede sporednu stvar; plaćanje ručka.
Sanji je ostao gorak ukus i nezadovoljstvo koje je trajalo nekoliko dana.
Par mjeseci kasnije nazvao ju je jedan od predstavnika.
-Pobijedili smo na Hrvatskom natjecanju, tako se izrazio: pobijedili smo, kao da usprkos njoj ipak su uspjeli, a dobili smo narudžbu i iz Srbije.
Po držanju ljudi iz Komore činilo joj se da je i od tamo nešto krenulo u smislu pomoći Francu M. i njegovoj tvornici.
Sanja je ubrzo dala ostavku na položaj. Ne samo zbog slučaja Franca M. nego i zbog drugih sličnih slučajeva.
Sanja druga
199 i neke Talijan, nazovimo ga Franco M., vlasnik jedne poznate tvornice, nazvao je Sanju, nazovimo je tako.
-Vaše je ministarstvo … raspisalo je natječaj za određeni broj 'strojeva', kojeg i sama imaš. Rado bih se vidio s tobom. Javit ću se neposredno prije dolaska. Izaberi gdje ćemo se naći.
Svojevremeno, kad je kupovala 'stroj' insistirala je na upoznavanju vlasnika. Cifra nije mala, rekla je, hoću se uvjeriti da ste ozbiljna firma. Na kraju su završili u krevetu.
Stigao je privatnim avionom. Susreli su se u baru hotela … Pustila ga je čekati. Ušla je kao kad se filmske dive u holivudskim filmovima spuštaju na pozornicu niz one stepenice kao da su upravo stigle sa nebesa. Visoke štikle. Utegnuta u struku. Grudi … toliko vani, nije se imalo više što skriti. Iako je napunila 45 nitko joj ih ne bi dao.
Franco M. skočio je sa stolice i galantno joj je poljubio ruku.
-Hoćeš da pođemo nešto pojesti, upitao je.
-Ne, rekla je. Tebi se sigurno žuri, znam te ja, a ni ja nemam previše vremena.
Sjeli su za malo udaljeni stol. Rekao joj je što se događa.
-Pokušavam se probiti na istočno tržište. Spreman sam na vašem natječaju maximalno spustiti cijenu. Ako to prođe bit ću slijedećih godina u igri. Ako mi pomogneš i ti ćeš biti zadovoljna.
I mislila je da će biti tako nešto. Zato i nije obavijestila svoje u Komori.
-Pokušat ću… Jasno ti je da neće ići lako…
-Ne brini ti samo reci koliko treba.
-Tako je to danas kod nas…
-Nemoj mi reći da si toliko naivna… Odavno je to kod vas, a ni kod nas nije ništa bolje. Sve se uglavnom odvija ispod žita.
Brzo su se sporazumjeli.
Franco M. i njegova tvornica bili su na natječaju prvi.
Mene sad zanima što je danas sa Sanjom 1 i sa Sanjom 2. Gdje su?
Što rade? Kako žive?
Franco M. me ne zanima, iako njegovi proizvodi još kruže bivšim prostorima.
ponedjeljak, 14.09.2009.
Singapur, Vijetnam
Ne treba previše o Singapuru. Svi već znaju sve o toj državici, gradu. Kako je nastao i postao ovako lijep, velik izgrađen. Izgrađen do perfekcije, bez papirića na podu. Bez grafita, bez žvakaćih guma, bez prostitucije i bez droge. Visoke kazne do smrtne za drogu. Nigdje policije, ali napravi nešto od gore spomenutog i hebao si ježa kako bi se izrazio 'naš' hebat ga.
Po drugi put sam u Singapuru. Ipak idem s grupom na već poznata mjesta: otok Sentosu, zoološki vrt dnevnu i noćnu priču, večera uz rijeku Singapur. Kupali smo se u južnom kineskom moru. Zeleno, neprozirno i prljavo. Nije nas rashladilo.
Mislim da je pogreška ne imati nekog arhitektu u grupi jer bi bilo zanimljivo čuti tko je tu sve igrajući se projektirao uživajući kreirati. Jednako kao u Honkongu, Dubaju, Kuala Lumpuru i svim tim novim u kratkom vremenu nastalim gradovima Azije. To se sad događa i u Pekingu. Nestaje vizura starog Pekinga, malenih kuća i zatvorenih vrtova. Rastu neboderi u nedogled.
Azija buja i raste. Znam da su moji stari govorili: Zavladat će žuta rasa, ali ne piše to u Bibliji. Znam pouzdano. Pitala sam.
Vrijedni su, završavaju škole, trude se. Hrvatska je u tom smislu definitivno gubitnik.
Poslagat ću malo sličica Singapura:
Ovo da vas malo razveselim.
Za Vijetnam sam se pripremala. Svi smo se pripremili. Jedino što su oni o nama znali bio je Šuker i nogomet, a mi..
Sve znamo o ratu u Vijetnamu. Po tome su poznati. Sva ta čuvena mjesta: Hanoi, Saigon, danas Ho Chi Minh , pa Da Nang i kineska plaža, sjeća li se itko one američke serije istog imena. Danas se zove nekako drugačije i sve je priređeno za turizam.
Dien Bien Phu također postoji. Tamo su definitivno izgubili Francuzi. 1956 napustili su zemlju koja je ostala podijeljena na Sjeverni i južni Vijetnam. Tamo na onoj poznatoj 17-toj paraleli. U južni Vijetnam ubrzo su ušli Amerikanci.
Ali evo malo slikica iz Vietnama
Sjeverni, srednji i južni Vijetnam danas su jedno. Ujedinjeni. Otac domovine Ho Chi Minh (Ho Ši Min), čiji smo mauzolej posjetili, leži balzamiran u svom počivalištu. Slavljen je već kao božanstvo. Vojska ili počasna straža ga čuva: Izvadite ruke iz džepa, skinite sunčane naočale i pst tiho, ne govorite. Prođite s poštovanjem.
Nije doživio ujedinjenje, umro je nekoliko godina ranije, ali vodio ih je u pobjedu. Nježni, mali, sad balzamiran starac koji navodno nije volio luksuz.
Ali, na izlazu suvenirnica. Sve se može kupiti. I za sam posjet potrebna je ulaznica. Svake godine šalju njegovo balzamirano tijelo u Moskvu na popravak. „To Vijetnam košta“, kaže naš vodič i spominje neku ogromnu šifru u US dolarima. To je jedina valuta koju uz njihove dongove priznaju. Nije li to ironija? Ratovali su protiv Amerike, a danas se za dolore sve može kupiti.
Svi su vodiči protiv komunističke partije, a to je nakon ujedinjenja jedina partija koja vlada zemljom.
Jednom od vodiča smo ispričali onaj vic iz doba našeg komunizma o drugu Mati, koji je na sastanku upitao: A gdje je drug Stipe, pa ni njega sutradan nije bilo. Slatko se nasmijao. Nismo ga zabrinuli.
Vijetnam se kao i Kina otvorio turizmu, a to je već opasno za poredak. Ali neću o politici.
Hanoi!? Što reći? Stari smo mi putnici. Svega smo vidjeli pa ipak… Vodič iz Singapura nas je otpratio riječima: Recite zbogom civilizaciji. Lako je to reći jednom Kinezu iz Singapura.
Hanoi je grad patnje. Dugogodišnjih ratova i trzavica. Tko tu sve nije vladao: Kinezi, Japanci, Francuzi i sad konačno su Vijetnamci svoji na svome, ali komunizam pritišće (što god vi mislili o tome). Govore o privilegijama komunista. Po svemu im je dosta. Vodiči nam kroz cijelo putovanju po Vijetnamu samo pričaju o ratu i tko je bio na kojoj strani, ali bez obzira na siromaštvo i teškoće življenja; jako loše riješeno zdravstvo i školstvo skoro sve se plača i kad pomislim da se mi bunimo..., nemamo mi pojma kakvi su ti životi ti se ljudi trude i rade da bi koliko toliko preživjeli.
A opet dobre su volje. Nasmiješeni ( istina nešto malo manje nego na srednjem djelu zemlje i na jugu), ali ipak nisu kod svojih uličnih prodaja agresivni. Smiješe se i kad ih odbiješ.
(Čini mi se da je u nas drugačija praksa. Rade i šake i buč u more)
Ogromna masa motor bicikla. Na suprotnu stranu ulice nemoguće je preći. Vozi se na trubu, a opet nitko se ne uzrujava. Nitko ne viče, ne pokazuje srednji prst niti vadi pištolj. Kažu da su vrlo rijetke i nesreće, bez obzira na tu anarhiju u vožnji. Semafori su također rijetki. Skoro da ih i nema.
Naravno posjetili smo i Halong Bay. Zapravo vodili su nas malim brodicama. Mjesto gdje je zmaj udario repom. Preko tisuću i petsto otočića. Mislim da nitko ne zna točan broj. Ali čudesno je.
Posjetili smo i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu. U blizini je i Da Nang gdje su bile smještene američke baze i brodovi nosači aviona. Tu se već grade treni za golf.
I zatim na kraju Saigon ili Ho ši Min kako se danas zove. Ugođaj je drugačiji. To je već Europa netko je rekao. Ali promet nije ništa bolji.
Tu ide ona stara: rodio sam se na ovoj strani ulice.
Delta Mekonga za kraj.
Dobro su nas hranili. Hoteli odlični.
Povijesti, koja mene jako zanima, puno i iscrpno. Vodili su nas i u podzemne tunele u kojima su na nekoliko nivoa živjeli borci Vijetkonga i uspješno napadali Amerikance.
A naš mali zagrebački aerodrom!!!
Namršteni službenici, oronuli wc u internacionalnom djelu, kod ulaska.
Sve djeluje mrtvo. Ništa se ne događa. Tužna i pretužna odmakica stječe dojam da odumiremo. Pregazit će nas Azija, pazite što vam kažem. Mene, istina neće biti, a vi se mislite.
Ali, da ne bi bilo raznih kalkulacija ne vidim ništa loše u žutoj rasi. Ženskice su tanušne, vrlo slatke, a muškarci… su pravi... muškarci- zapravo ne znam jer me zanimanje .... Hoću reći propale se i velike nacije zašto ne bi i mi. Rijetko se tko ugura u povijest. A čak i oni koji su vladali tisućljećima zaboravljeni su. Čak im se i jezici zovu mrtvi jezici, a ostavili su toliko toga i danas vrlo važnog, ali nema ih.
Mislim da je i narod, ne samo, pojedinac kovač svoje sreće. A sreća je kao onaj čuperak Kairosa, vjetar kojeg je teško uhvatiti.
Puno zvanih, malo odabranih – e, to piše u Bibliji, garantiram.
malac iz Vijetnama
Bilo je još puno toga, ali mislim da je već previše.
