odmak
četvrtak, 27.08.2009.
Suprostavljene strane!?
Izazvao je u meni taj pejzaž u kojem vire zidovi izgorjelih kuća i groblje puno natpisa umrli 1944, 1942…. borbu svih stanica ovog tijela koje je tada nastajalo na suprotnoj strani jednako patničkoj, kao što je patnička strana obitelji mog sad pokojnog prijatelja.
Neobična situacija. Skoro nestvarna. Svemirsko okružje vječnih suprotnosti. Na nadgrobnoj ploči natpis: ……
Ubijen u Jasenovcu….
Prekrižila sam se pred lijesom. Obitelj je stajala okolo. -Oprostite rekla sam. Ja ću po svoju. Izmolila sam Boga za njegovu dušu. Drhtala sam. Moj je otac bio sa mnom. Znam da me razumio.
Sad plačem. Jako me potresala smrt mog prijatelja. Ta grozna prošlost visi kao uteg oko mog vrata i vuče me dno. Neda mi disati. Pitam se često zašto.
Nije to kršćanstvo. Ono traži od nas djela i radost, više sam nego sigurna. Jesam li ja bolesna duša. U čemu je problem?
Uvijek mislim da je to vrijeme u kojem sam rođena u mene uguralo sve suprotnosti, sve silnice zla, patnji , muka, smrti i nastavilo je kao nož u mojoj utrobi kopati sve ove godine.
Bože, što tražiš od mene?
Moje je pero slabo. Ne vladam riječima koje si nam dao na onaj briljantan način kao što to rade mnogi. Ne izazivaju moje riječi toliku pažnju da bi pomogle u tvom naumu. I kakav je tvoj naum ovdje i sad. Tamo na onoj kamenoj zemlji među onim izgorjelim kućama i smrti u Jasenovcu.
Gdje si?
Jesi li pratio njegova oca u Jasenovcu ili moga oca na Bleiburgu.
Ili si bio na oba mjesta, nemoćan jer su sile zla vladale prošlim stoljećima i mnogim godinama prije, a i poslije će.
Moj se prijatelj, nadam se oslobodio utvara prošlosti. Našao je mir, nadam se.
A što da ja radim?
ponedjeljak, 24.08.2009.
Smrt prijatelja
Na svoj šezdeset peti rođendan, ne tako davno, odlučila sam na rođendansku proslavu pozvati ljude- prijateljice/lje i najbližu rodbinu. Ljude koji su mi dragi i koje volim. Nisu uspjeli doći svi. Skupilo nas se četrdeset i pet.
Napravila sam to u djelu stana koji pripada jednom od sinova . Veliki prostor-dnevni boravak i kuhinja u jednom bio je premalen pa smo se šetali kroz cijeli stan, moj i sinov dio.
Savjetovali su mi da to, iz razloga komoda, napravim negdje vani. Obližnji hotel nudio mi je svoj prostor (besplatno), ali nisam se dala. Od hotela sam posudila stolice, tanjure i jedaći pribor, onoliko koliko mi je nedostajalo.
(Dok ovo pišem, jutros ponedjeljak 3 h i 39 min, započela je na tv neka emisija iz fizike. Vodi je simpatični Japanac- teško mi se odvojiti od računala, dignuti se i pogledati o kome se radi i kako se zove znanstvenik koji govori. Pogledat ću poslije. Neobični događaji i izumi: antimaterija i fuzija energije. Daleko sam od bilo kakvog znanja o fizici, ali emisija je toliko zanimljiva da ću jedan tren prestati pisati i pogledat ću o čemu govore. Fuzijska energija, mogućnost redizajniranja svijeta. Nanotehnologija i nanostrojevi. Znanstvena fantastika čini se mačji kašalj prema ovome što spominju razni znanstvenic).
Nagla smrt prijatelja pokrenula je lavinu uspomena koje mi ne daju spavati.
Što je prijateljstvo?
Posve iracionalna priča, rekla bih. Ima bezbroj objašnjenja. Banalnih i dubokoumnih.
Kažemo: Bog nam je dao rodbinu, na sreću prijatelje biramo sami.
Dvojica mojih prijatelja sa one rođendanske zabave su u međuvremenu umrli.
Razgovarala sam kratko s mojom prijateljicom, njegovom suprugom. Što se u tim trenucima može uopće reći.
-Ti si to sve prošla, kaže mi.
Jesam, prošla sam. Vrlo mlada. Onda sam mislila da me ni jedna smrt više ne može potresti, ali to nije istina.
Cijeli moj život bili su mi vrlo potresni trenuci rastanka. Od slučajnih poznanika sa nekih putovanja koje više nikad u životu neću sresti i nisam srela do smrti koja je stvarno nepoznato područje. Terra incognita . Što je tamo iza te zavjese ' Nikad više' (Tu je Poe uistinu velemajstor. Duhovi su mu bez sumnje šaptali na uho )
Reče gavran: Nikad više.
Ta crna ptica zloslutnica.
Iako, nama bi vjernicima smrt trebala biti radostan događaj. Selidba u onaj bolji svijet koji smo zaslužili, ako jesmo.
Jeli ga moj prijatelj zaslužio?
Mislim da nije bio vjernik. Njegovi preci, svi do jednog, bili su komunisti. Prvoborci. I on sam bio je na vrlo visokoj poziciji u bivšoj državi i poretku.
Poznavali smo se iz gimnazije. Na neki način smo se respektirali, iako je meni u to vrijeme svatko tko je imao veze s komunizmom bio dalek i stran, mogla bih reći čak i antipatičan.
U međuvremenu oženio je moju poznanicu, napola prijateljicu, vjernicu anđeoskog glasa kojeg smo slušali na nedjeljnoj misi.
Mjesto je taj brak šokirao.
No, pustimo prošlost, iako bilo je neugodnih zgoda, koje su moji o djelu njegove obitelji pričali, a koje su me progonile svaki put kad bih ga vidjela, zaboravimo ih.
Onda je došla Hrvatska.
Slobodna Hrvatska. Svi smo već odavno bili napustili mjesto našeg odrastanja. On se u međuvremenu u partijskom i radnom životu popeo visoko.
Neke okolnosti spojile su nas i počeli smo se u toku domovinskog rata družiti.
Otada traje duboko prijateljstvo i poštivanje.
Do prošle godine dočekivali smo i Novu godinu zajedno.
Neću spomenuti 'zgode koje su nas razdvajale', spomenut ću nešto iz prošlosti njegove obitelji što je mene, između ostalog, učilo toleranciji.
….. Očuh i majka prvoborci. Otac ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrijedno je zabilježiti i očevu mu smrt. U partizanima je zauzimao visoki položaj. U nekoj ophodnji za vrijeme coprifoga bio je uhapšen. Nisu znali s kim imaju posla. Smjestili su ga u podrum nekog mještanina I taj je mještanin nešto surađivao s partizanima. Ali izdao ga je. Znao je o kome se radi i izdao ga je. Tako su ga strijeljali.(Ubili u Jasenovcu) Taj mještanin, još živući, kasnije se popeo u komunističkoj hijerarhiji očito previsoko. Nisu mogli, a ni smjeli ništa poduzeti.
Želim mu od sveg srca spokoj. Mir, bez bolova. Želim mu da ga Bog vidi onakvog kakav je uistinu bio: Čovjek s idealima i mukama psihičkim i fizičkim. Život ga u ovom u poznatom svijetu nije štedio.
Nadam se da postoji onaj drugi svijet, rajski svijet i da će se i za njega tamo naći mjesta.
srijeda, 19.08.2009.
Sa ili bez kavijara!?
Na popodnevnoj kavi prijateljica, puno i ohoho godina mlađa i ja, pokušavamo naći rješenje za ovo i ono. Žlabramo neobavezno i onda ona iznebuha kaže: Daj mi savjet. Moj muž bi svakodnevni seks, a meni se neće.
Zna se da se meni može sve reći i da sve saslušam, razumijem, nekad se složim, a nekad i ne, ali ne osuđujem. ( Ovo je prava blogovska rečenica; kako sam pametan, dobar, ispravan, plemenit i tome slično dalje) Teme seksa, ali… hm… kvraguc godine i odgoj. Više se nas ludih i frustriranih šeće po svijetu, nego ih ima u psihijatrijskim ustanovama. (Duboki naklon tabletama i farmaceutskoj industriji. Ti znaju gdje leži novac).
U moje doba seks je u odgoju bio vrlo zabranjena tema.
Sjećam se jednog postarijeg, dobrodržećeg para, pomodno obučene gospođe i gospodina koji su šetali ulicama malog grada u kojem sam neko vrijeme živjela.
Moja pok. Teta M. mi je s gnušanjem, ali i smišljeno, kao određeno upozorenje rekla: On je od… iz dobre obitelji, ali jedne se godine iz svijeta vratio sa ženom koju je izvadio iz javne kuće. Uvijek šeću sami. Nisu među nama prihvaćeni.
Pazite ja se smijuljim. Smijem se u sebi na sav glas (na radnom sam mjestu pa moram biti tiho).
Zamislite danas niz raznih celebrity djevojaka (žena) sa svim onim jednako takvim celebrity muškarcima. Što njihove mame misle? Ili su presretne što svoju djecu svakodnevno gledaju u tiskovinama i na tivuju.
Danas kad razmišljam o mojoj ljubljenoj teti M., koju beskrajno volim i uvijek citiram njene bisere, znam da je i kod nje i njenog odgoja bilo razloga za 'takovo' strogo razmišljanje i ponašanje.
Na čajanke se u njeno doba odlazilo u pratnji starije rodbine ili roditelja, a onaj tko je po nju dolazio za ples na maloj pjadeli je imao kiticu cvijeća. Teta M. se nije udavala. ( u početku je bila u pitanju ljubav prema zaručniku kojeg su najprije zahvatili, tako se govorilo, balkanski ratovi, pa prvi svjetski rat i onda ga je na povratku kući pokosila- tako se isto govorilo, španjolica, a kasnije … valjda je bilo kasno ili se to od nje u obitelji očekivalo). Nije se više htjela udati, iako su je prosili. Ponosila se činjenicom da je gospođica. Uvrijedila bi se kad bi joj rekli gospođa i ispravljala bi onog tko bi je tako nazvao.
Joh meni i mojim odlutalim mislima. Rukavcima kojima sam sad pobjegla od na brzinu ispaljenog odgovora mojoj maloj prijateljici na njen upit što da radi jer joj se neda seksati svaki dan. A evo i odgovora: Glumi.
Mea culpa, mea culpa!
Cijela ta priča traži razmišljanje… blago rečeno. Blaženi muško - ženski odnosi.
Radim na takvom mjestu gdje mi se ljudi povjeravaju. Ne bi vjerovali što sam sve čula. Ali, čemu pravdanje? Rekla sam: Glumi, jer što drugo preostaje.
Davnih godina dok sam još bila gimnazijalka profesor hrvatskog jezika postavio nam je pitanje, a mislim da smo obrađivali nekakav ženski lik, što bismo napravili kad bi ostali u drugom stanju s muškarcem koji nije naš muž, momak ili netko za koga se upravo spremamo udati. Uglavnom svi smo rekli: Priznali bi - na što se on nasmijao.
Nismo ga razumjeli. Da sam danas profesor u nekoj školi i da postavim isto pitanje bih li se i ja nasmijala.
Je li se nešto promijenilo u našoj 'iskrenosti' u tim muško - ženskim odnosima.
Nije naravno niti slučajno isto odglumiti orgazam ili odglumiti da dijete nije muževo, ali jedno i drugo vodi me k pitanju: Koliko smo iskreni u našim odnosima?
Moja mala prijateljica mi kaže da je to izjeda.-' Ja se volim seksati, kaže, ali ne toliko kao on. Na kraju njega ništa ne smeta. Zaključa vrata i baš ga briga što dijete plače, što se njegova mama šulja negdje po kući i vrlo dobro zna što se sad u sobi odvija.
Meni sve to prolazi kroz glavu i mrzim ga u tim trenucima. Glumim naravno, jer ako ne glumim on osjeća potrebu da me svim sredstvima dovede do orgazma, a ja bih ga najrađe lupila nečim po glavi da nekako sve to prestane. I onda, jasno, odglumim.'
S druge strane druga prijateljica koja je mojih godina i njen muž obave to jednom u par mjeseci. Ona pati jer je gladna seksa, a njemu se neda ili više ne može. Ne pričaju o tome. U našoj je dobi to još uvijek tabu tema ali, sudeći po onome što mi je ispričala moja mlađahna prijateljica ne vidim da se nešto promijenilo.
Iskrenost što je to? Odlazak psihijatru.
Ili svećeniku, ali čini mi se da bi razgovor sa svećenikom na tu temu bio pomalo bizaran i bolestan.
Ali što je meni danas?
Odlučila sam otploviti u metafiziku, među anđele, ali uvijek me nešto vrati ma majčicu zemlju, a na majčici zemlji se rađaju dječica bez kojih ne bi bilo čovječanstva, a to nužno povlači za sobom i seks, iako može i drugačije, može i bez kavijara ( makar je hrvatska vlada stavila trenutno veto na to drugačije- ne slažem se sa hrvatskom vladom, to je jasno), ali seks je ipak seks ili vi imate neko svoje mišljenje.
ovako:
ili ovako:
utorak, 11.08.2009.
Fizika Anđela
Knjigu 'Fizika Anđela' dvojice autora Matthewu Foxa i Ruperta Shedrakea pročitala sam kroz ovaj vikend. Osamljena uvala, malo zvijezdica, malo i više na noćnom na nebu, čisto more Lara i ja i još poneko.
Znanost i duh.
Fox je episkopalni svećenik- neću nabrajati što sve jest, ako vas zanima čitat će te. A drugi autor je biolog koji je napisao: 'Nova znanost o životu' i 'Sedam pokusa koji mogu promijeniti svijet'- piše u pogovoru da je tim dvjema knjigama postigao revolucionarni uspjeh, no dobro, to su te vrste knjiga koje mogu slagati i uspoređivati ovo i ono, čak sa malo predznanja čini se i logično. Dobre usporedbe i određene činjenice koje poznajem i sama. Nije sve samo mašta.
Uglavnom pokušavaju dovesti u vezu anđele i određene fizičke pojave. Anđeli i fotoni na pr. Čestice svijetla koje se jednako kreću kao i anđeli.
Ali što su anđeli i što oni rade?
Toma Akvinski kaže: Bog upravlja cijelim nebom kroz anđele.
Uglavnom, gdje god se u svetom pismu pojave anđeli prva rečenica im je : Ne boj se. (Nije li to rekao i papa)
Čitala sam dijelove Kurana i Muhamedov život. Tamo anđeo doslovno drži Muhameda koji se opire ustrašen i govori mu Božju poruku.
Znaći li to da nam donose poruke kojih se uistinu trebamo bojati?
O anđelima se puno pisalo. Nebo je sve do prosvjetiteljstva bilo napučeno božicama, bogovima, anđelima i raznim drugim bićima, a onda je svemir postao VELIKI STROJ u kojem se šeću matematičke formule i druga rješenja sa puno vanzemaljaca i raznih projektila, svemirskih letjelica. Od tamo su istjerani anđeli- to je teza autora, s kojom se i sama slažem.
Istjerali smo i Boga. Ali tko je Bog i čemu on služi?
Tišina oko mene, osim Larinog lajanja na sve što se miće. Uvala je njena i nema majci mrdanja nikome bez njene dozvole.
Uranjam u plavu prozirnost. Proradile su mi škrge. Odoh ja u blaženstvo. Apsolutno.
Ali jedno mi pitanje neda mira: Može li sve ovo biti samo slučaj?
Nije važno kako se zove Bog. Koje je boje i kakvih uvjerenja. Pitanje je samo postoji li vrhovnik, sveum (to je iz knjiga o Dini, ali to se odnosi na stroj, bez ono malo duše) neki konzilij ili Sila, Jehova, Buda, Alah, Manitu - kako god nazvali to vrhovno Dobro u koje uporno hoću vjerovati. Obavezno Dobro. Nema tu lijevog ni desnog predznaka, ni narodnosti ni boje. U toj'veseloj knjizi' obojica autora dolaze do zaključka da su i planeti živi, svaki kamen, cvijet, životinja, živi i neživi što nas približava svjetonazoru istoka. Svim religijama, šamanima i drugim duhovnim ljudima.
Čujem poviku: To je new age. Ali, ja ne mislim na new age način. Ne uzimam iz svake religije ono što mi sviđa i nije moja vlastita savjest ono zadnje po čemu se ravnam.
Zašto je meni potreban Vrhovnik?
Ali, zar u svijetu nije sve postavljeno kao kastinsko društvo koliko god mi šutjeli o tome? Ili zanemarivali. Pravili se slobodni, izmišljali liberalizam i vjerovali da u najnaprednijim društvima čovjek ima najviše slobode.
Sloboda od ili sloboda za.
Ta žuđena sloboda bez nekoga močnog i jakog tko upravlja s nama ili nas je stvorio. Kao da smo sakati i nemočni živjeti sami. Tako sam do nedavno mislila koprcajući se kao najsitnija muhica ( vinska-ha, ha) u paukovoj mreži.
Sad ronim. Utopljena u ljubavi. U plodnoj vodi nečeg nedokućivog i prepuštam se do slijedeće odluke. U tome je stvar, kažu autori, mi ljudi moramo odlučivati svakodnevno. Do smrti. Dobro ili zlo!? Danas sutra, preksutra do smrtnog kraja.
Anđeli ne moraju, zapravo, odlučuju samo jedanput. Slijedit će Lucifera, nekad najdražeg i najpametnijeg, jednog od prvih. Lučonoša dao mu je ime i pristat će na tamnu stranu ili će slijediti Mihaela i njegove čete i vjerovat će Istini. I Dobru!
Devet je anđeoskih zborova- razina, a mi imamo posla sa našim anđelima čuvarima koji nam baš ne sjede na ramenu, ali tu su negdje, kao i oni drugi mali zli upravo kao u onoj glupavoj reklami gdje smo nagovarani: jesti ne jesti, ili tako nekako.
Na jednom ramenu dobri anđeo, na drugom onaj zli. Povremeno.
Posvuda su. Ima ih beskrajno puno. Svaki narod ima svog anđela čuvara. Na pr. Britanija ima anđela čuvara Britaniju koji se još nalazi na papirnatim novčanicama.
Baš me zanima tko čuva Hrvatsku. Sjedi li joj na ramenu ili je dao petama vjetra.
Ili da joj , njoj mojoj ljubljenoj, poklonim baš ja moja tri čuvara na čiji sam dan rođena: Mihaela, Gabrijela, Rafaela.
Ako je hoće!?
A onda naletim na podatak od kojeg pucam od sreće i ponosa. Puno me je more Jadransko. Rugala se ne rugala 29. rujna je njihov dan, moj rođendan i ujedno dan kad se moli svim anđelima da nam pomognu i oni to uistinu rade.
Ja ne vidim drugog načina da preživimo zimu do slijedećeg ljeta i kupanja. Pračakanja sa našim vrlim vrhovnicima s kojima djelimo svemir i ovu zemlju.
Kažu autori da su Einsteina, pred kraj života pitali koje mu je najvažnije, životno pitanje, a on je odgovorio: 'Je li svemir prijateljsko mjesto ili nije?'
U prvom stoljeću pitanje broj jedan bilo je: Jesu li anđeli naši prijetelji ili neprijatelji?
U dvadeset i prvom stoljeću pitanje broj jedan bi bilo: Jesu li oni koji vode ovu zemlju naši prijatelji ili neprijatelji?
A na kraju baš me briga. Imam škrge i Laru i tko mi što može.
Za neke nove klince.
utorak, 04.08.2009.
Dan pobjede
Gledam neki dan neku emisiju koju vodi Sanja Doležal.
Ne znam koji je program bio niti kako se zvala emisija. Naime, moja kuća( veliki stan,zapravo) je već tjednima prepuna. Nema odmora za ovo malo tijelo i dušu. Ušuljala sam se u neku sobu i sjela u fotelju.
Gorio je prastari televizor . Programe je valjalo mijenjati na samom televizoru. Nije mi se dalo pomicati. Sanju D. gledam i ne gledam. Ima tu neke sladunjavosti koja me počne nervirati, ali preumorna da se pomaknem , čak i da zaspim. Nastavila sam onako napola gledati. Priča iz Arene, mlada žena koja nije mogla roditi, posvojeno malo muško dijete, koje se ubrzo pokazalo vrlo bolesno, crna kronika i te stvari mislim, ali odjednom sam se zasramila svojih 'visokih' kriterija, razumjet ćete što hoću reći. Eto, tu je nekoliko dobrih ljudi, mlada ženica, njen suprug, svekrva i svekar koji su ušli u posvajanje jednog malog napuštenog, bespomoćnog bića. Već je sam taj čin izaziva divljenje, a sve što im se kasnije dogodilo…i kako su reagirali u tim teškoćama…, izaziva divljenje i svaku pohvalu. Suprug je zbog silnih troškova liječenja otišao za zaradom u Njemačku, jer ono liječenje koje je nudio HZZO nije davalo rezultata, pa su se obratili jednoj privatnoj klinici. Rezultati su vrlo dobri, ali je koštalo i koštat će i dalje jer je oboljenje (više njih) praktično nepopravljivo, ali terapija olakšava svakodnevno življenje i valjat će je nastaviti.
Sanja Doležal poduzima određen korake i angažira ljude koji uskaču na razne načine u pomoć. Lanac dobrote je pokrenut. Rastužuje sudbina malenog i tih dragih ljudi, ali veseli dobra volja tih istih ljudi i same Sanje, koja se izgleda dosta angažira u raznim humanitarnim događanjima.
Idu mi tako asocijacije i zapitanosti nakon Sanjine emisije
Nikome važan čovječica/k, kao što sam i sama, se u ovim recesijskim vremenima, pita se dakle, a zapitan je već od samih početaka samostalnosti ljubljene Domovine, koji su to monstrumi koji su iskoristili ratno stanje, smrti, bjegove stanovnika cijelih sela i gradova i srušene kuće tolikih obitelji, koji su sve žrtvovali za slobodu ove zemlje, da se obogate i na kraju kao miševi napuštaju kormilo dok brod tone li tone, ali pune su ih novine kao kakvih heroja na koje bi se trebale ugledati cijele generacije.
Kao što u raznim eksluzivima i top emisijama u vrlo gledano vrijeme punimo naše misli raznim Celzijusima i Simonicama (malim, slatkim sa dječjim licem i glasićima: Hvala vam što ste me slušali i hvala vam što su vas moje uši slušale- uistinu čula i sama vlastitim ušima Simonicin komentar u nekoj takvoj emisiji)
Ja bih, iskreno rečeno, rađe gledala Simonicu. (lažem, ali lažu i drugi pa što)
Ne želim gledati i ništa više čuti za ratne liferante i profitere (tako su ih u moje doba zvali) njihovo je mjesto zatvor, a sve ono što su u poslijeratno vrijeme zaradili čisti je lopovluk. Oduzeli su ljudsko življenje nama koji smo teškom mukom radili i preživjeli kao i mogućnosti bolesnoj djeci iz Sanjine televizijske emisije da se prikladnije i s manje troškova liječe i drugoj, našoj zdravoj djeci ukrali su … Ukrali su nam ti rodoljupci s punim džepovima i Domovinu koja je samo njihova. I smiju nam, smiju se i smiju i prodaju mudrosti sa malih ekrana i jednako tako i sa prodanih tiskovina sa sličnim prodanim dušama novinara.
U davno doba dok sam bila posve mala i mlada sanjala sam pusti otok na kom ću okružena morem s puno malih psića, mačaka is sličnih bezazlenih malih bića, mojih prijatelja cijeli život proživjeti u igri. Kakve sam tada odlične priče slagala u svojoj glavi bježeći od stvarnosti, ali ta me stvarnost vrlo brzo sustigla i pritisla pa sam milionima godina plazila uz majčicu zemlju daleko od otoka. Kakva kralježnica i uspravno hodanje.
Ali u mašti... u malom mozgu dodavala sam,krcala sam taj otok dragim piscima. Ljudima poznatim i nepoznatima i njihovim djelima koji su punili moju dušu dobrotom i ljepotom.
Otok-Domovina.
Ponosna i uspravna kao vodarica s krčagom na glavi.., ali dosta.
Sretan vam dan pobjede!
p.s. Jučer na blagajni jedne prodavaonice vrlog nam gradonačelnika jedan je gospodin rekao mladoj blagajnici: Sretan vam dan pobjede, a ona ga je začuđeno pogledala i odgovorila: A koga smo to mi pobijedili?
Za ideale i pale junake, bez cinizma:
