Izazvao je u meni taj pejzaž u kojem vire zidovi izgorjelih kuća i groblje puno natpisa umrli 1944, 1942…. borbu svih stanica ovog tijela koje je tada nastajalo na suprotnoj strani jednako patničkoj, kao što je patnička strana obitelji mog sad pokojnog prijatelja.
Neobična situacija. Skoro nestvarna. Svemirsko okružje vječnih suprotnosti. Na nadgrobnoj ploči natpis: ……
Ubijen u Jasenovcu….
Prekrižila sam se pred lijesom. Obitelj je stajala okolo. -Oprostite rekla sam. Ja ću po svoju. Izmolila sam Boga za njegovu dušu. Drhtala sam. Moj je otac bio sa mnom. Znam da me razumio.
Sad plačem. Jako me potresala smrt mog prijatelja. Ta grozna prošlost visi kao uteg oko mog vrata i vuče me dno. Neda mi disati. Pitam se često zašto.
Nije to kršćanstvo. Ono traži od nas djela i radost, više sam nego sigurna. Jesam li ja bolesna duša. U čemu je problem?
Uvijek mislim da je to vrijeme u kojem sam rođena u mene uguralo sve suprotnosti, sve silnice zla, patnji , muka, smrti i nastavilo je kao nož u mojoj utrobi kopati sve ove godine.
Bože, što tražiš od mene?
Moje je pero slabo. Ne vladam riječima koje si nam dao na onaj briljantan način kao što to rade mnogi. Ne izazivaju moje riječi toliku pažnju da bi pomogle u tvom naumu. I kakav je tvoj naum ovdje i sad. Tamo na onoj kamenoj zemlji među onim izgorjelim kućama i smrti u Jasenovcu.
Gdje si?
Jesi li pratio njegova oca u Jasenovcu ili moga oca na Bleiburgu.
Ili si bio na oba mjesta, nemoćan jer su sile zla vladale prošlim stoljećima i mnogim godinama prije, a i poslije će.
Moj se prijatelj, nadam se oslobodio utvara prošlosti. Našao je mir, nadam se.
A što da ja radim?
Post je objavljen 27.08.2009. u 07:48 sati.