Komentari

apatrida.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • propheta nemo

    Michio Kaku, ako ga budeš tražila. Piše i knjige. Vrstan moderni popularizator fizike. :)
    Problematičan dio smrti je što ne možemo zamisliti ništa. To bi značilo realno gašenje. Možda je buđenje iz sna jedini, makar i lažan pogled na smrt koji imamo na raspolaganju. :

    avatar

    25.08.2009. (00:17)    -   -   -   -  

  • semper_contra

    Materija i antimaterija. Vatra i voda. Život i smrt.
    Možda je život samo jedna kratka epizoda čovjeka između dviju beskonačnih smrti.
    Ne treba žaliti za onim koji je umro. Žaliti treba onog koji mu je bio blizak a ostao sâm nakon njegovog odlaska.

    avatar

    25.08.2009. (21:49)    -   -   -   -  

  • propheta nemo

    Sebe?

    avatar

    25.08.2009. (22:12)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    ništa, ništa

    avatar

    26.08.2009. (08:13)    -   -   -   -  

  • gustirna

    Pozdravljam te.
    I moju obitelj nedavno je pogodio odlazak čovjeka koji je nekad bio prvoborac, ali bitnije od toga je to što je bio čovjek, dobar čovjek.

    avatar

    26.08.2009. (15:50)    -   -   -   -  

  • semper_contra

    @propheta
    Ja ne rekoh "sebe" nego onog koji je ostao sâm.
    Svi moramo umrijeti prije ili kasnije (kažu da je to u Božijim rukama i da je on tu pravedan - je li?), a ostaju i pate oni koji su umrlu osobu voljeli. Oni će još dugo (do svoje smrti kad će opet prouzročiti žal onih koji su ih voljeli) patiti i sjećati se voljene osobe. Veličina pojedinca nakon smrti jeste upravo u tome koliko će dugom ostati u sjećanju onih koji su ga voljeli. Sve dok je u njihovim sjećanjima on nije umro.

    @gustirna
    Prvoborac, drugoborac ili treće borac? Da, svejedno je to, bitno je da je bio ČOVJEK kojeg će se okolina uvijek sjećati s ponosom i sjetom što je otišao.

    avatar

    26.08.2009. (18:03)    -   -   -   -  

  • lion queen

    Tvoj prijatelj sad već zna što je s druge strane. Čini mi se da je u prednosti pred nama. Ja čvrsto vjerujem u to drugo, jer ni ovo prvo ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla da ne postoji to drugo.

    avatar

    26.08.2009. (20:06)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Vjerujem da je smrt odlazak u drugačiji život, no to mi ne pomaže u trenutku kad žalim za osobom koja mi je bliska a otišla je. Onda pomislim kako bi slično bilo kad bi ta osoba zauvijek odselila u neku jako daleku zemlju i kad bih znala da je gotovo sigurno više neću vidjeti dok smo živi... Eto, žalost je normalna prilikom rastanka. A pred smrću smo svi jednaki, prvoborci, privilegirani, progonjeni, potlačeni, oni između... Pozdrav veliki! :)

    avatar

    26.08.2009. (23:33)    -   -   -   -  

  • odmak

    Svima:

    Oprostite mi, nisam sposobna svakom pojedinačno odgovoriti. Napisat ću u novom postu kako se osjećam.

    avatar

    27.08.2009. (07:50)    -   -   -   -  

  • propheta nemo

    Semper contra, koga žaliti kad umre osoba koja je jedino tebi jako važna? ;)

    avatar

    27.08.2009. (23:57)    -   -   -   -  

  • semper_contra

    @propheta
    Oprosti, ostajem na stajalištu da treba žaliti onog koji je ostao. A pogotovo ako je on jedina osoba kojemu je umrla nešto značila. Zašto? Zato što je on jedina osoba koja pati. Umrli ne osjeća više ništa.

    avatar

    31.08.2009. (22:43)    -   -   -   -  

  • Bugenvilija

    To su teški trenutci. Umrla mi je nekidan dobra prijateljica, zapravo sestrina najbolja.
    Velika tuga i jad za sve, a posebno one koji ostaju sami.
    To što mi ne znamo što je onkraj života, tj smrti, to nikako ne znači da možemo tvrditi da nema ništa i da ”duša” također ne pati. Sklona sam vjerovati što o tome kaže tibetanski budizam. Pa jedino što korisno možemo učiniti za umrlog, je moliti se da se rodi u povoljnom utjelovljenju tj da ne zaluta u niže svijetove.

    avatar

    17.09.2009. (12:25)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...