odmak
ponedjeljak, 24.08.2009.
Smrt prijatelja
Na svoj šezdeset peti rođendan, ne tako davno, odlučila sam na rođendansku proslavu pozvati ljude- prijateljice/lje i najbližu rodbinu. Ljude koji su mi dragi i koje volim. Nisu uspjeli doći svi. Skupilo nas se četrdeset i pet.
Napravila sam to u djelu stana koji pripada jednom od sinova . Veliki prostor-dnevni boravak i kuhinja u jednom bio je premalen pa smo se šetali kroz cijeli stan, moj i sinov dio.
Savjetovali su mi da to, iz razloga komoda, napravim negdje vani. Obližnji hotel nudio mi je svoj prostor (besplatno), ali nisam se dala. Od hotela sam posudila stolice, tanjure i jedaći pribor, onoliko koliko mi je nedostajalo.
(Dok ovo pišem, jutros ponedjeljak 3 h i 39 min, započela je na tv neka emisija iz fizike. Vodi je simpatični Japanac- teško mi se odvojiti od računala, dignuti se i pogledati o kome se radi i kako se zove znanstvenik koji govori. Pogledat ću poslije. Neobični događaji i izumi: antimaterija i fuzija energije. Daleko sam od bilo kakvog znanja o fizici, ali emisija je toliko zanimljiva da ću jedan tren prestati pisati i pogledat ću o čemu govore. Fuzijska energija, mogućnost redizajniranja svijeta. Nanotehnologija i nanostrojevi. Znanstvena fantastika čini se mačji kašalj prema ovome što spominju razni znanstvenic).
Nagla smrt prijatelja pokrenula je lavinu uspomena koje mi ne daju spavati.
Što je prijateljstvo?
Posve iracionalna priča, rekla bih. Ima bezbroj objašnjenja. Banalnih i dubokoumnih.
Kažemo: Bog nam je dao rodbinu, na sreću prijatelje biramo sami.
Dvojica mojih prijatelja sa one rođendanske zabave su u međuvremenu umrli.
Razgovarala sam kratko s mojom prijateljicom, njegovom suprugom. Što se u tim trenucima može uopće reći.
-Ti si to sve prošla, kaže mi.
Jesam, prošla sam. Vrlo mlada. Onda sam mislila da me ni jedna smrt više ne može potresti, ali to nije istina.
Cijeli moj život bili su mi vrlo potresni trenuci rastanka. Od slučajnih poznanika sa nekih putovanja koje više nikad u životu neću sresti i nisam srela do smrti koja je stvarno nepoznato područje. Terra incognita . Što je tamo iza te zavjese ' Nikad više' (Tu je Poe uistinu velemajstor. Duhovi su mu bez sumnje šaptali na uho )
Reče gavran: Nikad više.
Ta crna ptica zloslutnica.
Iako, nama bi vjernicima smrt trebala biti radostan događaj. Selidba u onaj bolji svijet koji smo zaslužili, ako jesmo.
Jeli ga moj prijatelj zaslužio?
Mislim da nije bio vjernik. Njegovi preci, svi do jednog, bili su komunisti. Prvoborci. I on sam bio je na vrlo visokoj poziciji u bivšoj državi i poretku.
Poznavali smo se iz gimnazije. Na neki način smo se respektirali, iako je meni u to vrijeme svatko tko je imao veze s komunizmom bio dalek i stran, mogla bih reći čak i antipatičan.
U međuvremenu oženio je moju poznanicu, napola prijateljicu, vjernicu anđeoskog glasa kojeg smo slušali na nedjeljnoj misi.
Mjesto je taj brak šokirao.
No, pustimo prošlost, iako bilo je neugodnih zgoda, koje su moji o djelu njegove obitelji pričali, a koje su me progonile svaki put kad bih ga vidjela, zaboravimo ih.
Onda je došla Hrvatska.
Slobodna Hrvatska. Svi smo već odavno bili napustili mjesto našeg odrastanja. On se u međuvremenu u partijskom i radnom životu popeo visoko.
Neke okolnosti spojile su nas i počeli smo se u toku domovinskog rata družiti.
Otada traje duboko prijateljstvo i poštivanje.
Do prošle godine dočekivali smo i Novu godinu zajedno.
Neću spomenuti 'zgode koje su nas razdvajale', spomenut ću nešto iz prošlosti njegove obitelji što je mene, između ostalog, učilo toleranciji.
….. Očuh i majka prvoborci. Otac ubijen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrijedno je zabilježiti i očevu mu smrt. U partizanima je zauzimao visoki položaj. U nekoj ophodnji za vrijeme coprifoga bio je uhapšen. Nisu znali s kim imaju posla. Smjestili su ga u podrum nekog mještanina I taj je mještanin nešto surađivao s partizanima. Ali izdao ga je. Znao je o kome se radi i izdao ga je. Tako su ga strijeljali.(Ubili u Jasenovcu) Taj mještanin, još živući, kasnije se popeo u komunističkoj hijerarhiji očito previsoko. Nisu mogli, a ni smjeli ništa poduzeti.
Želim mu od sveg srca spokoj. Mir, bez bolova. Želim mu da ga Bog vidi onakvog kakav je uistinu bio: Čovjek s idealima i mukama psihičkim i fizičkim. Život ga u ovom u poznatom svijetu nije štedio.
Nadam se da postoji onaj drugi svijet, rajski svijet i da će se i za njega tamo naći mjesta.
