ponedjeljak, 14.09.2009.
Singapur, Vijetnam
Ne treba previše o Singapuru. Svi već znaju sve o toj državici, gradu. Kako je nastao i postao ovako lijep, velik izgrađen. Izgrađen do perfekcije, bez papirića na podu. Bez grafita, bez žvakaćih guma, bez prostitucije i bez droge. Visoke kazne do smrtne za drogu. Nigdje policije, ali napravi nešto od gore spomenutog i hebao si ježa kako bi se izrazio 'naš' hebat ga.
Po drugi put sam u Singapuru. Ipak idem s grupom na već poznata mjesta: otok Sentosu, zoološki vrt dnevnu i noćnu priču, večera uz rijeku Singapur. Kupali smo se u južnom kineskom moru. Zeleno, neprozirno i prljavo. Nije nas rashladilo.
Mislim da je pogreška ne imati nekog arhitektu u grupi jer bi bilo zanimljivo čuti tko je tu sve igrajući se projektirao uživajući kreirati. Jednako kao u Honkongu, Dubaju, Kuala Lumpuru i svim tim novim u kratkom vremenu nastalim gradovima Azije. To se sad događa i u Pekingu. Nestaje vizura starog Pekinga, malenih kuća i zatvorenih vrtova. Rastu neboderi u nedogled.
Azija buja i raste. Znam da su moji stari govorili: Zavladat će žuta rasa, ali ne piše to u Bibliji. Znam pouzdano. Pitala sam.
Vrijedni su, završavaju škole, trude se. Hrvatska je u tom smislu definitivno gubitnik.
Poslagat ću malo sličica Singapura:
Ovo da vas malo razveselim.
Za Vijetnam sam se pripremala. Svi smo se pripremili. Jedino što su oni o nama znali bio je Šuker i nogomet, a mi..
Sve znamo o ratu u Vijetnamu. Po tome su poznati. Sva ta čuvena mjesta: Hanoi, Saigon, danas Ho Chi Minh , pa Da Nang i kineska plaža, sjeća li se itko one američke serije istog imena. Danas se zove nekako drugačije i sve je priređeno za turizam.
Dien Bien Phu također postoji. Tamo su definitivno izgubili Francuzi. 1956 napustili su zemlju koja je ostala podijeljena na Sjeverni i južni Vijetnam. Tamo na onoj poznatoj 17-toj paraleli. U južni Vijetnam ubrzo su ušli Amerikanci.
Ali evo malo slikica iz Vietnama
Sjeverni, srednji i južni Vijetnam danas su jedno. Ujedinjeni. Otac domovine Ho Chi Minh (Ho Ši Min), čiji smo mauzolej posjetili, leži balzamiran u svom počivalištu. Slavljen je već kao božanstvo. Vojska ili počasna straža ga čuva: Izvadite ruke iz džepa, skinite sunčane naočale i pst tiho, ne govorite. Prođite s poštovanjem.
Nije doživio ujedinjenje, umro je nekoliko godina ranije, ali vodio ih je u pobjedu. Nježni, mali, sad balzamiran starac koji navodno nije volio luksuz.
Ali, na izlazu suvenirnica. Sve se može kupiti. I za sam posjet potrebna je ulaznica. Svake godine šalju njegovo balzamirano tijelo u Moskvu na popravak. „To Vijetnam košta“, kaže naš vodič i spominje neku ogromnu šifru u US dolarima. To je jedina valuta koju uz njihove dongove priznaju. Nije li to ironija? Ratovali su protiv Amerike, a danas se za dolore sve može kupiti.
Svi su vodiči protiv komunističke partije, a to je nakon ujedinjenja jedina partija koja vlada zemljom.
Jednom od vodiča smo ispričali onaj vic iz doba našeg komunizma o drugu Mati, koji je na sastanku upitao: A gdje je drug Stipe, pa ni njega sutradan nije bilo. Slatko se nasmijao. Nismo ga zabrinuli.
Vijetnam se kao i Kina otvorio turizmu, a to je već opasno za poredak. Ali neću o politici.
Hanoi!? Što reći? Stari smo mi putnici. Svega smo vidjeli pa ipak… Vodič iz Singapura nas je otpratio riječima: Recite zbogom civilizaciji. Lako je to reći jednom Kinezu iz Singapura.
Hanoi je grad patnje. Dugogodišnjih ratova i trzavica. Tko tu sve nije vladao: Kinezi, Japanci, Francuzi i sad konačno su Vijetnamci svoji na svome, ali komunizam pritišće (što god vi mislili o tome). Govore o privilegijama komunista. Po svemu im je dosta. Vodiči nam kroz cijelo putovanju po Vijetnamu samo pričaju o ratu i tko je bio na kojoj strani, ali bez obzira na siromaštvo i teškoće življenja; jako loše riješeno zdravstvo i školstvo skoro sve se plača i kad pomislim da se mi bunimo..., nemamo mi pojma kakvi su ti životi ti se ljudi trude i rade da bi koliko toliko preživjeli.
A opet dobre su volje. Nasmiješeni ( istina nešto malo manje nego na srednjem djelu zemlje i na jugu), ali ipak nisu kod svojih uličnih prodaja agresivni. Smiješe se i kad ih odbiješ.
(Čini mi se da je u nas drugačija praksa. Rade i šake i buč u more)
Ogromna masa motor bicikla. Na suprotnu stranu ulice nemoguće je preći. Vozi se na trubu, a opet nitko se ne uzrujava. Nitko ne viče, ne pokazuje srednji prst niti vadi pištolj. Kažu da su vrlo rijetke i nesreće, bez obzira na tu anarhiju u vožnji. Semafori su također rijetki. Skoro da ih i nema.
Naravno posjetili smo i Halong Bay. Zapravo vodili su nas malim brodicama. Mjesto gdje je zmaj udario repom. Preko tisuću i petsto otočića. Mislim da nitko ne zna točan broj. Ali čudesno je.
Posjetili smo i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu. U blizini je i Da Nang gdje su bile smještene američke baze i brodovi nosači aviona. Tu se već grade treni za golf.
I zatim na kraju Saigon ili Ho ši Min kako se danas zove. Ugođaj je drugačiji. To je već Europa netko je rekao. Ali promet nije ništa bolji.
Tu ide ona stara: rodio sam se na ovoj strani ulice.
Delta Mekonga za kraj.
Dobro su nas hranili. Hoteli odlični.
Povijesti, koja mene jako zanima, puno i iscrpno. Vodili su nas i u podzemne tunele u kojima su na nekoliko nivoa živjeli borci Vijetkonga i uspješno napadali Amerikance.
A naš mali zagrebački aerodrom!!!
Namršteni službenici, oronuli wc u internacionalnom djelu, kod ulaska.
Sve djeluje mrtvo. Ništa se ne događa. Tužna i pretužna odmakica stječe dojam da odumiremo. Pregazit će nas Azija, pazite što vam kažem. Mene, istina neće biti, a vi se mislite.
Ali, da ne bi bilo raznih kalkulacija ne vidim ništa loše u žutoj rasi. Ženskice su tanušne, vrlo slatke, a muškarci… su pravi... muškarci- zapravo ne znam jer me zanimanje .... Hoću reći propale se i velike nacije zašto ne bi i mi. Rijetko se tko ugura u povijest. A čak i oni koji su vladali tisućljećima zaboravljeni su. Čak im se i jezici zovu mrtvi jezici, a ostavili su toliko toga i danas vrlo važnog, ali nema ih.
Mislim da je i narod, ne samo, pojedinac kovač svoje sreće. A sreća je kao onaj čuperak Kairosa, vjetar kojeg je teško uhvatiti.
Puno zvanih, malo odabranih – e, to piše u Bibliji, garantiram.
malac iz Vijetnama
Bilo je još puno toga, ali mislim da je već previše.
14.09.2009. u 05:15 •
12 Komentara •
Print •
#
| < |
rujan, 2009 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
|
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
