Pregled posta

Singapur, Vijetnam

Ne treba previše o Singapuru. Svi već znaju sve o toj državici, gradu. Kako je nastao i postao ovako lijep, velik izgrađen. Izgrađen do perfekcije, bez papirića na podu. Bez grafita, bez žvakaćih guma, bez prostitucije i bez droge. Visoke kazne do smrtne za drogu. Nigdje policije, ali napravi nešto od gore spomenutog i hebao si ježa kako bi se izrazio 'naš' hebat ga.
Po drugi put sam u Singapuru. Ipak idem s grupom na već poznata mjesta: otok Sentosu, zoološki vrt dnevnu i noćnu priču, večera uz rijeku Singapur. Kupali smo se u južnom kineskom moru. Zeleno, neprozirno i prljavo. Nije nas rashladilo.
Mislim da je pogreška ne imati nekog arhitektu u grupi jer bi bilo zanimljivo čuti tko je tu sve igrajući se projektirao uživajući kreirati. Jednako kao u Honkongu, Dubaju, Kuala Lumpuru i svim tim novim u kratkom vremenu nastalim gradovima Azije. To se sad događa i u Pekingu. Nestaje vizura starog Pekinga, malenih kuća i zatvorenih vrtova. Rastu neboderi u nedogled.
Azija buja i raste. Znam da su moji stari govorili: Zavladat će žuta rasa, ali ne piše to u Bibliji. Znam pouzdano. Pitala sam.
Vrijedni su, završavaju škole, trude se. Hrvatska je u tom smislu definitivno gubitnik.
Poslagat ću malo sličica Singapura:









Ovo da vas malo razveselim.




Za Vijetnam sam se pripremala. Svi smo se pripremili. Jedino što su oni o nama znali bio je Šuker i nogomet, a mi..
Sve znamo o ratu u Vijetnamu. Po tome su poznati. Sva ta čuvena mjesta: Hanoi, Saigon, danas Ho Chi Minh , pa Da Nang i kineska plaža, sjeća li se itko one američke serije istog imena. Danas se zove nekako drugačije i sve je priređeno za turizam.
Dien Bien Phu također postoji. Tamo su definitivno izgubili Francuzi. 1956 napustili su zemlju koja je ostala podijeljena na Sjeverni i južni Vijetnam. Tamo na onoj poznatoj 17-toj paraleli. U južni Vijetnam ubrzo su ušli Amerikanci.

Ali evo malo slikica iz Vietnama







Sjeverni, srednji i južni Vijetnam danas su jedno. Ujedinjeni. Otac domovine Ho Chi Minh (Ho Ši Min), čiji smo mauzolej posjetili, leži balzamiran u svom počivalištu. Slavljen je već kao božanstvo. Vojska ili počasna straža ga čuva: Izvadite ruke iz džepa, skinite sunčane naočale i pst tiho, ne govorite. Prođite s poštovanjem.
Nije doživio ujedinjenje, umro je nekoliko godina ranije, ali vodio ih je u pobjedu. Nježni, mali, sad balzamiran starac koji navodno nije volio luksuz.
Ali, na izlazu suvenirnica. Sve se može kupiti. I za sam posjet potrebna je ulaznica. Svake godine šalju njegovo balzamirano tijelo u Moskvu na popravak. „To Vijetnam košta“, kaže naš vodič i spominje neku ogromnu šifru u US dolarima. To je jedina valuta koju uz njihove dongove priznaju. Nije li to ironija? Ratovali su protiv Amerike, a danas se za dolore sve može kupiti.
Svi su vodiči protiv komunističke partije, a to je nakon ujedinjenja jedina partija koja vlada zemljom.
Jednom od vodiča smo ispričali onaj vic iz doba našeg komunizma o drugu Mati, koji je na sastanku upitao: A gdje je drug Stipe, pa ni njega sutradan nije bilo. Slatko se nasmijao. Nismo ga zabrinuli.
Vijetnam se kao i Kina otvorio turizmu, a to je već opasno za poredak. Ali neću o politici.
Hanoi!? Što reći? Stari smo mi putnici. Svega smo vidjeli pa ipak… Vodič iz Singapura nas je otpratio riječima: Recite zbogom civilizaciji. Lako je to reći jednom Kinezu iz Singapura.
Hanoi je grad patnje. Dugogodišnjih ratova i trzavica. Tko tu sve nije vladao: Kinezi, Japanci, Francuzi i sad konačno su Vijetnamci svoji na svome, ali komunizam pritišće (što god vi mislili o tome). Govore o privilegijama komunista. Po svemu im je dosta. Vodiči nam kroz cijelo putovanju po Vijetnamu samo pričaju o ratu i tko je bio na kojoj strani, ali bez obzira na siromaštvo i teškoće življenja; jako loše riješeno zdravstvo i školstvo skoro sve se plača i kad pomislim da se mi bunimo..., nemamo mi pojma kakvi su ti životi ti se ljudi trude i rade da bi koliko toliko preživjeli.
A opet dobre su volje. Nasmiješeni ( istina nešto malo manje nego na srednjem djelu zemlje i na jugu), ali ipak nisu kod svojih uličnih prodaja agresivni. Smiješe se i kad ih odbiješ.
(Čini mi se da je u nas drugačija praksa. Rade i šake i buč u more)



Ogromna masa motor bicikla. Na suprotnu stranu ulice nemoguće je preći. Vozi se na trubu, a opet nitko se ne uzrujava. Nitko ne viče, ne pokazuje srednji prst niti vadi pištolj. Kažu da su vrlo rijetke i nesreće, bez obzira na tu anarhiju u vožnji. Semafori su također rijetki. Skoro da ih i nema.
Naravno posjetili smo i Halong Bay. Zapravo vodili su nas malim brodicama. Mjesto gdje je zmaj udario repom. Preko tisuću i petsto otočića. Mislim da nitko ne zna točan broj. Ali čudesno je.
Posjetili smo i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu. U blizini je i Da Nang gdje su bile smještene američke baze i brodovi nosači aviona. Tu se već grade treni za golf.
I zatim na kraju Saigon ili Ho ši Min kako se danas zove. Ugođaj je drugačiji. To je već Europa netko je rekao. Ali promet nije ništa bolji.
Tu ide ona stara: rodio sam se na ovoj strani ulice.


Delta Mekonga za kraj.
Dobro su nas hranili. Hoteli odlični.
Povijesti, koja mene jako zanima, puno i iscrpno. Vodili su nas i u podzemne tunele u kojima su na nekoliko nivoa živjeli borci Vijetkonga i uspješno napadali Amerikance.
A naš mali zagrebački aerodrom!!!
Namršteni službenici, oronuli wc u internacionalnom djelu, kod ulaska.
Sve djeluje mrtvo. Ništa se ne događa. Tužna i pretužna odmakica stječe dojam da odumiremo. Pregazit će nas Azija, pazite što vam kažem. Mene, istina neće biti, a vi se mislite.

Ali, da ne bi bilo raznih kalkulacija ne vidim ništa loše u žutoj rasi. Ženskice su tanušne, vrlo slatke, a muškarci… su pravi... muškarci- zapravo ne znam jer me zanimanje .... Hoću reći propale se i velike nacije zašto ne bi i mi. Rijetko se tko ugura u povijest. A čak i oni koji su vladali tisućljećima zaboravljeni su. Čak im se i jezici zovu mrtvi jezici, a ostavili su toliko toga i danas vrlo važnog, ali nema ih.
Mislim da je i narod, ne samo, pojedinac kovač svoje sreće. A sreća je kao onaj čuperak Kairosa, vjetar kojeg je teško uhvatiti.
Puno zvanih, malo odabranih – e, to piše u Bibliji, garantiram.



malac iz Vijetnama

Bilo je još puno toga, ali mislim da je već previše.


Post je objavljen 14.09.2009. u 05:15 sati.