odmak
četvrtak, 01.10.2009.
Anonimna ili ne?
U početku, kad sam počela pisati blog, mislila sam se hoću li reći tko sam ili ću ga pisati anonimno kako se to već uglavnom radi. Odlučila sam se za anonimnost iz razloga što je većina anonimna i ta anonimnost nekima otvara mogućnost , mobinga ili kako se već zovu sva moguća maltretiranja drugog. Otvara i mogućnost biti bezobrazan i neodgojen pa se dogodi da s blogosfere iz tih razloga nestanu neki ljudi itekako dragi.
Ali, i nekoliko puta ali, nakon Kerumovog gostovanja kod Aleksandra Stankovića, nakon odlaska kardinala Bozanića u Jasenovac i gostovanja Igora Mandića opet kod A. Stankovića i emisije Otvoreno u kojem su u nekoj vrsti sučeljavanja sjedili i govorili N. Vidošević, A. Hebrang, I. Josipović i V. Pusić odlučila sam prestati biti anonimna i govoriti javno. Rekla sam to prijatelju. Rekla sam i što ću napisati, a on mi je odgovorio: Ne čini to. Ostani anonimna inače ćete zalijepit kao mušicu na zid. Nastavili smo razgovarati i taj se razgovor protegao do kasno u noć.
Moj prijatelj je iz sasvim druge društvene priče, mlađi je dosta od mene i puno stvari o kojima sam govorila davnih godina nije razumio. Bolje je reći, nije mogao shvatiti jer su uistinu zvučale kao paralelni svemir.
Danas su se stvari i prikaze promijenile. Lucidan je i pun znanja. Nestrpljiv, polemičan i borac za pravdu. Stao je mnogima na žulj. Broj neprijatelja raste. Većina naše kulturne i polukulturne scene, naročito ovo druge vrlo je agresivna i puna 'znanja' u sve se razumije i pogoduje pučanstvu koje je isto tako puno 'znanja' i u sve se razumije Od Bacha do Bauhausa(izvanredna knjiga, inače) i Gotovčevih.
Ima tu i još koječega drugog gdje umjerenjaci u koje ubrajam i sebe nisu dobrodošli. Ima klanova razne vrste, a najopasniji su tvrdi su desničari i jednako tvrdi ljevičari, koji su se neko vrijeme primirili ali sad su opet na svim pozicijama.
Tajne jugoslavenske službe i njihova djeca!!!
Ne vjerujete? Ili možda mislite da tu ima i ustaških sinova i kćeri?
Ima, ima jednih i drugih, ali ovi prvi su u prednosti jer su predugo sudjelovali u događanjima. Stvarali veze- umrežili se i nakon nekog vremena zatišja potomci su opet tu.
Teorija zavjere, kažete i smijete mi se!
Priznajem, nije jednostavno biti u blizini moje unutrašnjosti, svjesna sam toga. Ovdje na blogosferi voli se prpošnost više smijeha i grijeha, a manje ozbiljnoće, a ja sam uistinu 'ona koja kvari igru' i žao mi je često zbog toga.
Ne mislim da sam važna, samo sam kap i ta će moja kap nadam se, biti u onoj matici rijeke Hrvatske u kojoj će sve njene kapi, narodi i narodnosti, etničke grupe, djeca, žene, muškarci, starice i starice, svaki njen dio; sela, gradovi more, rijeke, potočići, patkice i makovi i autohtone životinje uključujući i ptice selice biti jednako pravni.
Jer to sad nisu. Neka me netko razuvjeri, bilo bi mi drago.
Toliko različitosti, mržnje, antagonizama, nelogičnosti, nepovjerenja, krađa, laži… i svi sudjelujemo u tome
Malo nas je, al nas ima – tako nekako ide ona glupa reklama. Na svim nas stranama ima.
Počet ću od mog (splitskog ) gradonačelnika. Nitko me nije zvao pri potpisivanju one čuvene peticije, a da su me i zvali nisam sigurna bili je potpisala. Peticija za i protiv biranja nekoga za gradonačelnika ima i nema svrhu. Možda mu je peticija bila više reklama pa mu je donijela još više glasova.
Nisam glasala za njega. Ne volim nouveaux riches kojima je potrebno razbacivati se i pokazivati sva svoja stanja i imanja, ali ako dobro promislimo svatko je od danas poznatih bogataša u obitelji imao jednog koji je nekad započeo prvi i bio novi bogataš.
Nije mi drago da mojim Splitom upravlja čovjek koji ne zna govoriti koliko toliko književnim jezikom i koji nije naučio ni najosnovniju komunikaciju. Kratko nije socijaliziran, a nakon što je stekao bogatstvo nije ga ni briga da sve to nauči. Kad bi mjesto ulizica oko sebe imao i prave consiliarius-e to bi mu toplo savjetovala, bilo bi još šanse za njega, jer izgleda da nije bez srca i možda stvarno želi boljitak za Split.
Možda ta ' sirova moć' postigne cilj za razliku od opreznih i 'poštenih' intelektualaca prije njega koji iz straha i opreznosti da ne budu uvučeni u prljave igre nisu napravili ništa značajno.
Nije mi drago na koji je način govorio o Srbima i kako je rekao da ne bi želio zeta Srbina, ali ruku na srce zar upravo tako ne misli većina Hrvata. Treba li se tome čuditi. Zatvarati oči pred odnosima Hrvata i Srba kroz cijelo dvadeseto stoljeće!?
Kakve opasnosti on, kao otac vidi iz takve veze?
Recimo posljednji rat između ta dva naroda (nikako građanski, kako to Mandić, koga treba žaliti, jer je uslijed svoje polemične naravi - uvijek kontra i osobne tragedije vjerojatno na tabletama i pivu). Gdje se taj rat vodio? Na teritoriju Hrvatske ili na teritoriju Srbije?
Može se o svemu razgovarati bez mržnje. Izvucimo samo činjenice. Prepustimo to međunarodnoj zajednici i našim stručnjacima, jer izgleda da ova nacija postaje autistična, zaboravljiva i ponovo uprazno, neodgovorno ili s namjerom govori o bratstvu i jedinstvu.
Što znaći Mandićevo: Svi smo Slaveni ?
Moramo li zato biti u istoj državi. Ako je to tako onda ovo ne mora biti Hrvatska. Može biti Poljska ili Češka ili Rusija. Bilo koja slavenska zemlja, ako smo mi svi Slaveni. Osobno nemam ništa protiv da cijela kugla zemaljska bude u jednom velikom savezu , ali da nitko ne bude potlačen.
Neka svatko ima svoju vjeru, upražnjava svoje običaje, nosi svoju nošnju. Biti netko i nešto po svojim sposobnostima ne po partijskoj nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi (ljuti me sve što pišem). To je svijet kojeg sanjam i priželjkujem.
Osobno svojoj djeci ne bih ništa branila, a opet jedan od mojih sinova ima baš puno dobre prijateljske i poslovne veze sa Bosnom. Nedavno me nazvao i rekao: kupit ću jednu srušenu muslimansku kuću u... Spomenuo mi je jedno mjestu gdje su Hrvati radili zločine. Poznaje vlasnika koji živi u Hrvatskoj i već se s njim dogovarao. On bi to napravio u istom stilu, onako kako se rade muslimanske kuće.
-Bio bi okružen prijateljima. Oni su već tamo, kaže.
-Nije mi drago, pokazala sam nezadovoljstvo.
Nije bio zadovoljan mojim odgovorom. Nazvala sam ga nakon dva dana, meni nekad treba vremena da razmislim. -Oprosti, rekla sam. -Bunim se samo zato jer je tamo u prošlom stoljeću bilo najmanje četiri rata, a možda i još koji sukob koji sam zaboravila.
-To je prošlost, kaže. - Mi smo neka nova generacija.
-Čuj, kažem, radi što hoćeš. Ako ćeš u kući uživati deset godina i to je dovoljno, rekla sam.
Napravio bi i on ionako što bi sam odlučio, ali majka je majka, pa bi nekako volio da sam i ja zadovoljna .
Nikad ih nisam učila mržnji kao što i mene moji nisu. Znam da nema zločinačkih naroda. Postoje samo zločinci u raznim narodima, ali...to su strahovi starije generacije. Ne radi se o mržnji prema drugome nego strahu da se rat ne ponovi, a onda se svatko priklanja svome jatu. Pucale su bračne i druge veze, ubijali su se ljudi, silovale žene, a tragedija je i kad se prekidaju veze sa rodbinom i prijateljima koji ostaju na drugoj strani.
Rado bih da se napravi analiza ovih dvadeset godina samostalnosti. Realna analiza koja bi definirala uzroke rata, pretvorbu, bogaćenja, propasti poduzeća i sve ostalo čime smo nezadovoljni.
Realna, kažem, jer toliko toga izgleda kao predizborna namještaljka. Više nikome ne možeš vjerovati. Svatko može govoriti što ga je volja i uvjeravati nas da je crno bijelo i obrnuto.
Sad se govori treba slijediti trag novca i treba slijediti porezne prijave.
N. Vidošević, nije vrag da bi on mogao biti slijedeći predsjednik, ali vrag je na djelu pa je sve moguće, maestralno, demagoški sve objašnjava, zgodni nevini anđelak nadam se da će dolijati. Pročitajte post kod gospodina profesora već ga je i Ksaver Šandor Gjalski vizionarski pred ohoho godina opisao.
Sad i nesretni Andrija Hebrang ( nesretni zbog tragične obiteljske sudbine- netko je rekao da su ubili pogrešnog Hebranga- nadam se da nije precrn vic) traži reviziju iako je visoko kotirao u stranci koja je donila zakone koji su doveli do ovog stanja. Sve po zakonu, ali vrapci već pjevaju o tome, ponavljam se.
U zadnju V. Pusić koja godinama nije mogla izgovoriti Hrvatska, dok je netko nije valjda upozorio, toliko se osjećao njen žal za Jugoslavijom ( nemam ništa protiv takvih osjećaja, svatko ima pravo žaliti, samo da nas ponovo ne dovede u Jugoslaviju bar ne onakvu kakva je bila), postaje osoba u koju imam povjerenja da bi neke stvari dovela u red.
Počela mi je imponirati i Jadranka Kosor. Nijemci su bili protiv Angele Merkl, a sad se govori da je najmoćnija žena na svijetu.
Naša predsjednica pokazuje snagu vođe. Nadam se da će tako i nastaviti.
A sad dolazim do najbolnije teme: posjete kardinala Bozanića ( i svite) Jasenovcu.
Ne želim se ponavljati, ali rado naglasim da sam vjernica, možda ne posve po mjerilima crkve, ali tko je bez grijeha neka prvi baci kamen, ali me ta Crkva neizmjerno ljuti. Bar Crkva u Hrvata.
Jedan moj pok. prijatelj koji se pišući, držeći predavanja i družeći se na raznim skupovima, duboki i odistinski vjernik, jednako ljutio na crkvu. Ja bih mu rekla zašto to sve ne kažeš glasno, iako je puno toga govorio i pisao, odgovorio mi je: -Kad bih sve rekao izolirali bi me potpuno, a to ne bih mogao podnijeti, jer sam tome posvetio cijeli život.
Jest crkva je počela na neki način biti svrha samoj sebi. Politička stranka, a manje ono što je Isus propovijedao. Vjerska zajednica kojoj kraljevstvo nije sa ovoga svijeta.
Uvijek me ljutilo što odmah, kad je mogao, kardinal Bozanić nije spontano i sam otišao u Jasenovac . Uronio duboko u mjesto patnje. Osjetio muku žrtava i odlučio da nikad ni jednom riječju neće izazivati mržnju i da će autoritetom svog položaja za svagda pokušavati spriječiti slične tužne i tragične događaje.
Toplo preporučam 'roman' (sam ga je nazvao nedorađeni rukopis, jer ga i nije imao vremena dorađivati) ' Konclogogor na Savi' od Ilije Jakovljevića hrvatskog intelektualca rođenog u Mostaru koji je nepoćudan ustaškim vlastima završio u Jasenovcu.
To je sve što sam ovako još uvijek s brda dola sročila(anonimna, jer mi se slika sljepljene mušice na zidu ne sviđa). Nemam vremena za lekturu jer me čeka moja svakodnevnica, moj nespokoj.
