odmak
utorak, 12.01.2010.
Ukloniti kožu
Ležala je opuštena, uvučena u Davidovo krilo, upijajući mirise koji su je podsjećali na ono što su upravo proživjeli, proživljavali. Nasmijala se. Gledao je. –To je moj problem rekla je. -Miješanje vremena.
Nije više objašnjavala. Tonuo je u san. Osluškivala je njega i sebe.
Ljubila ga je svom snagom, svakim dijelom sebe. Kao cvijet otvorenih latica. Nabubrila i podatna i sebi i njemu. Bez srama i straha što će misliti o njoj. Bio je njen dio, kao da ga je uvukla u sebe i on sad živi i diše unutar njene vlastite kože ispunja njeno srce koje tuče i radi dvostrukom snagom. A ipak nije bio unutar nje. U snu najmanje njen.
Sanja li, pitala se?
Sjeća li se i sanja li nekoga kao što ona sanja Mirka?
Zatvorila mu je nježno oči, a onda se tiho iskrala do ateljea. Zapalila je cigaretu. Naviknuta misliti u slikama pokušavala je bezbroj puta, uvijek ispočetka, na platno pretočiti misao. Davida sebe i Mirka u nekom bezvremenskom prostoru isprepletene, bez kože, samo osjećaj.
Pretapanje prostora i vremena.
Mirko je uvijek bio tu. U zraku kroz koji se kretala, atomi njegova tijela, njegove ljubavi i misli lebdjele su oko nje sa svim zgusnutim sjećanjima. Deset godina života s njim bilo je neprekidno tu oko nje.
Noću kad ne bi mogla zaspati, kao sad, odlazila bi u atelje i crtala pokušavajući taj osjećaj zajedništva njih dvojice, prostora i zbijenog vremena pretočiti na platno, ali nije uspijevala.
Koliko je godina Mirko već mrtav?
Cijelu vječnost. Sjećala se onog groznog osjećaja samoće i uvjerenja da je život prestao njegovom smrću. Bio joj prijatelj, muž, ljubavnik. Uvijek spreman da se prilagodi njoj. Njenim željama, njenim raspoloženjima. Mislila je da je više nitko neće izvući iz tuge u koju je zapala poslije njegove smrti.
Sve dok nije upoznala Davida.
A sad su svi tu…Gdje? Nije dohvatila to nešto. Činilo bi joj se da je razlog u prostoru, pa je pokušala ispuniti sliku morem. Kao da će gušća masa vode oko njih dati obrise i približiti ih toliko da i ona sama uhvati ono neuhvatljivo. Ali more ih je učinilo nijemima i hladnima i bestjelesnima. Nešto je nedostajalo.
Mogućnost komuniciranja?
A opet gdje god se nalazila postojao je nemušti jezik. Jezik razumijevanja ili tišina razumijevanja. Tu je sliku sačuvala, sakrila je među ostale nedovršene slike okrenute zidu i mjesecima poslije vratila se na nju iznenadivši se koliko je upravo ta ideja vode kao medija najbolje pokazala o čemu razmišlja i čime se zaokuplja. Jer sve je to postajalo. I hladnoća i nesposobnost izričaja misli i bestjelesnost i tišina, pa čak i seksualnost. Dodiri od kojih su tijela u vodi drhtala kao meduze.
-Jesi bila bolesna? Ili slaba, pitao je David, pogledavši sliku, -kao da nisi mogla pokupiti vlastite dijelove. I zašto je more crveno?
Nije vidio ili nije htio vidjeti da su se na slici nalazili, osim Mirkovih, i njegovi dijelovi. Koliko mu je tada htjela reći što misli i osjeća. Do nedavno joj se činilo da je Mirko toliko unutar nje da više za nikoga i ništa nema mjesta. U početku ga je još osjećala. Njegovu kožu, miris, disanje. S vremenom koliko god se trudila sve je nestajalo. Nestalo.
A opet, ponekad joj se činilo da netko unutar njenog tijela tuguje, pulsira nezadovoljstvom i izdajom. Jer nikad, baš nikad nije dosegla vrhunce, žudnju za zagrljajem koje je osjećala prema Davidu.
Možda je bila premlada. Sramežljiva ili možda toliko okrenuta sebi da je osluškivala samo sebe. Sve dok ga nije vidjela u zagrljaju s drugom.
Kad je zaspao uzela je nož i svom snagom zabola mu ga je u srce.
More na slici nije moglo biti plavo. Crvenilo se Mirkovom krvlju.
-Ne budite je rekla je stražarka odvjetnici. -Noćas je bjesnila. Doktorica joj dala injekciju za smirenje. Vratite se poslijepodne. Njoj je i tako svejedno. Ona više spava nego je budna.
