odmak
petak, 15.01.2010.
Mladost ludost
Sinoć sam bila na prvom rođendanu male Petre. Mala glumica. Odtrpila je razna godišta od djece do ovakvih stvorenja kao što sam ja. Izdržala je naša ljubljenja, grickanja,i divljenja i razne onomatopeje koje obično djecu ljute i rasplaču ih.
Na kraju kad su mala djeca pozaspala mi malo i srednje odrasli smo vodili ovakve i onakve razgovore.
Izbor predsjednika je bio na tapetu. Konačno netko tko zna suvislo i artikulirano govoriti. Rečenica kod njega ide do točke na kraju, kako spada, uglavnom je zaključak.
Među nama se našlo srednjoškolskih profesora, dva profesora sa fakulteta i raznih drugih zanimanja, ali oni su započeli temu današnje djece.
Kao da čitam blog gospodina profesora.
To nisu djeca kao u naše doba, kaže srednjoškolska profesorica.
Razni su se primjeri iznosili. Jedan od učenika tražio je od profesorice da bi morao na wc. Rekla mu je:malo kasnije, a on joj odgovorio: hoćete li da ga ovdje izvadim van i popišam se usred razreda.
Govorim od riječi do riječi kako je on rekao. Mnogi misle da se treba tako izražavati. Priznata književna djela i pera danas su puna takvih izraza.
Da ne duljim slažu se da su danas znanja studenta na nivou nekadašnjih gimnazija.
Puno puta sam u mom vijeku to isto čitala i slušala, rekla sam. Sve isto se i u moje vrijeme govorilo.
Ali, kaže jedan fakultetski profesor na humanističkim naukama, danas je najgore. Neki dan sam pustio Casablancu misleći kasnije razgovarati o filmu, ali većina je napuštala salu. Pitam ih zašto, jedan student kaže pa to je crno bijeli film. A mnogi nikad nisu ni čuli za Humphrey Bogarta.
Druga profesorica kaže da je sad prvi sat nakon što je počelo drugo polugodište stala ispred razreda i rekla: Vidim da me blijedo gledati pa ću se predstaviti, ja sam ta i ta i predajem….
Neki učenik je spavao na satu. Profesorica je upitala ostale za broj njegova mobitela. Nazvala ga je. Trgnuo se i onako polupospano sakrivši se iza klupe tiho pitao: halo, tko je. Halo, halo ponavljao je bunovno.
To je nekako bila šaljiva zgoda, i sami smo se smijali.
Onda sam ja nakon što smo se izčudili i nasmijali na još raznoraznih doživljaja koji su više za plakanje, i optužili roditelje da su za neznanje i loše ponašanje uglavnom krivi baš oni, po svoju upitala: Ajde da ja vidim vaše znanje.
Slovom i brojem od nas četrnaestero prisutnih na moje pitanje kad se u povijesti Dalmacija spojila sa Hrvatskom nitko ( osim mene- ali to se podrazumijeva) nije znao odgovor.
Ajde da vidim vas, ali ne kopajte po knjigama niti nemojte gledati na stranicama Wikipedije.
Znam da vam se čini bespredmetno i glupo, ali makro svijet se itekako miješa u mali čovječji mikro svijet.
Jedan pogrešni korak i više ne stižemo tamo gdje smo htjeli.
Recimo davnih godina nas par mališa sa ulice dok su odrasli poslijepodne odmarali našli smo se, lutajući, uz srušene kasarne neke strane vojske. Prijateljica i ja skrenuli smo na jednu stranu, ne znam iz kojih razloga, a ostalo četvero okrenulo je drugim putem. Poslije nekog vremena našli smo ih kako gledaju neki metalni predmet u ruci jednog dječaka. Pokušali smo se približiti i sami pogledati, ali otjerali su nas jer nismo bili s njima kad su to našli.
Da ne duljim dječak i jedna djevojčica su poginuli. Drugo dvoje je bilo teško ranjeno. Bila je bomba, naravno, a mene i prijateljicu spasio je naš mali koračić na neku drugu stranu.
Ovoj bebi maloj Petri želim puno sigurnih koračića i pravog izbora.
Poznata je ona anegdota kad jedan prijatelj nagovara drugog da igraju loto ili već nešto slično. Koliko je kombinacija pita ovaj. A što ja znam na tisuće,odgovara prijatelj. Kad je tako, kaže ovaj, neću. Svojevremeno sam imao samo dvije mogućnosti, a izabrao sam krivu.
Ni glave ni repa, ali nema ni mene.
