odmak
petak, 08.01.2010.
Tajni jezik
Ove smo godine na Božić za divno čudo bili svi zajedno. Odavno nismo jer smo na različitim stranama svijeta.
Blaženstvo susreta, razgovora, ljubavi.
Otac im je umro pred ravno trideset godina.
Dobar, vrlo blagi čovjek (mladi čovjek). Neobično je volio trudnice i starce. Imao je razumijevanja i dobru volju za svakoga, možda ga je upravo to dobro srce stajalo prerane smrti.
Promatram svoju djecu i vidim njega. Ista blagost i puno, puno duše. Molim Boga da im da sreću.
Ali, moj je muž i njihov otac bio Hercegovac (Ercegovac, kako oni kažu jer im je teško izgovoriti H, a upravo im najdraža žuđena Domovina počinje sa slovom H).
Ona omražena vrsta. Jedan od njih mogući je, ne daj Bože, predsjednik.
Evo jedan stari tekst, mislim da ga nisam još stavila na blog, ako jesam zaboravila sam.
Moj srednji sin i ja imamo ritualni, jutarnji, nedjeljni običaj kupanja. Naravno kad je u Splitu i kad je sam. On inače živi 'život na sjeveru' U Švedskoj sa polarnim danima i noćima, sobovima, aureliom borealis i svim drugim popratnim pojavama. Zbog ljubavi i posla, naravno. A onda se svake godine pred ljeto pojavi kao sve ptice selice i neke ribe kao jegulje na primjer. Čovjek bi rekao da kod njega nisu isti razlozi kao prije nabrojenom životinjskom svijetu. Bar ja mislim. Pa ipak nešto ga, a nije stvar moždanih vijuga, što bi bila čovjekolika osobina, dovuče na jug i prikuje uz sunčanu obalu. On je svakako jako pametan majčin sin. Sa vrlo zgodnim i logičnim rješenjima ali i brzim razmišljanjima. Milina je razgovarati s njim.
U nedjelju na moj imendan koji mi još nitko nije čestitao pa ni on odvezli smo se na Kaštelet. Imendan mi je kažem mu. Nastojim da se ne primijeti koliko me boli što me još nitko od sinova nije zvao. Znao sam, kaže, da sam ti morao čestitati ali rano mi je. Još sam pospan. Ja ga razumijem. Svaki od mojih sinova ima nešto moga. Jedanput sam baš njemu, u naletu grižnje savjesti zaboga kako sam mogla zaboraviti dan njegova rođenja pa ja sam ipak prisustvovala tom činu, jednog dana predvečer poslala rođendansku čestitku cijeli mjesec ranije.
Malo je vjetrovito. Na južnoj strani Marjana jugo je diglo valove. Sjeli smo u kafić okrenuti moru. Mislim da se još neću kupati, kaže. Ja volim kad je izrazito toplo. Neću ni ja, govorim, preveliki su mi valovi. Sjedimo pijemo kavu i pričamo o tome kako ja i on vrlo lijepo komuniciramo. Možemo razgovarati o bilo čemu kao dva prijatelja što u ovom trenu i jesmo.
Dva stara splitska momka koja su došla na kupanje, mudantine im vise iz đepa, ali ne kupaju se. Kupanje je prevelik napor.
Lijepo nam je iako u meni neprekidno kopa crv nekog neodređenog nezadovoljstva. Ali to je već osobina koja mi kao druga koža oblači organizam. Jesam li napravila sve što sam trebala napraviti, pitam se uz određeni osjećaj da sam neprekidno na krivom mjestu. Kao da cijelo vrijeme dangubim, a toliko je toga još za učiniti.
Ali sad nam je lijepo. Pričamo o sigurnosti i nesigurnosti unutar svakog od nas. Kako to komplicira odnose i kako se strahovito puno vremena troši na popravak krivo zacrtanih ciljeva, iako je to pregruba riječ unutar ljudskih osjećajnih zbivanja. Ponekad govorimo u apstraktnim pojmovima, a ponekad kao sad navodimo poznate ljude iz bliže i dalje okoline.
Pod utiskom sam događanja u obitelji moje prijateljice. Žena jednog od sinova potpuno odudara od načina obiteljskog odgoja. Dolazi iz nouvo riche sredine. Tatica je tajkun, naški rečeno.
Moja je prijateljica duboko nesretna. Oboje su intelektualci starog kova. Generacija djece cvijeća s malo nemarnog odnosa prema odjeći i drugim statusnim simbolima. Naravno imaju psa, a ljudi s psom su uvijek pomalo neuredni i šlampavi, čast iznimkama. Supruga i nju crkavica od mirovine prisiljava da se neprekidno mjere i stežu, ali dnevnu novinu kupuju i povremeno kupe koju od knjiga iako je suprug učlanjen u gradsku knjižnicu.
Ona ne to je ipak još jedan trošak. Zajedno vršljaju po knjižnici i biraju knjige. Pretplaćeni su na kazalište jer ih to preko nekog umirovljeničkog udruženja, ne znam točno kojeg, ja još uvijek radim, dođe jeftinije, ali ne odgledaju sve predstave. Imaju stav, kritični su. Ona bi se ponekad i potužila na snahu, ali suprug je sprječava. Pogleda je strogo i ona ušuti. Ili govori tako da je on ne razumije a majka u meni čuje točno ono što mi zapravo želi reći. Taj način govora joj je već prešao u naviku pa tako razgovara i kad smo same.
Razmazila ga je, kaže. Molim te imaju sad vjenčanje nekog prijatelja… Malo zastaje, razmišlja… Gube vremena i vremena, kaže, oboje, pa nije valjda moj sin… toliko nesposoban i bez ukusa…
'On ne može ići u istom odjelu od posljednjeg vjenčanja drugih prijatelja', čujem neizgovorenu misao. 'Još jedan nepotreban trošak, a onda tu se ne može kupiti normalan dar… u nekim razumnim okvirima. U tim ti se krugovima točno zna koja marka odjeće, cipela, kakvo vino, slika kojeg slikara.'
Mladost ima danas druge parametre, kaže glasno. Neko je drugo vrijeme nego vrijeme našeg doba. Suprug baci strogi pogled u njenom pravcu. Ona zašuti.
'Nismo ga tako odgajali', čujem neizgovoreno. 'Ona ga čini da trči za pogrešnim vrijednostima. Zaboravio je što smo ga učili. Kad ga pokušavam podsjetiti prekida razgovor. Ne gleda nas više u oči, a sve nas manje posjećuje. On misli njenom glavom, a njena je glava šuplja. Ispunjena površnim i glupim vrijednostima. Izgubili smo ga.
Moja prijateljica je pristojno odgojena. U njenoj glavi, duši i tijelu sjede zabrane, ograde i uzvišeni ciljevi. Ona sad već nesvjesno razmišlja bez ružnih, neprikladnih riječi i asocijacija. Da nije tako rekla bi da njen sin misli donjom glavom, a to je složit će se mnogi u muškom svijetu vrlo nezgodna ili zgodna , kako vam drago, glava.
Ti ćeš me razumjeti, često čujem od prijateljica i poznanica koje imaju mušku djecu, ili imaju više djece, ili oni sami i njihova djeca imaju neke veze sa zemljom Hercegovinom.
Moja pokojna često citirana teta Marta bi znala često reći: Najgore ti je sve razumjeti. Ako to ide uz objašnjenje sve razumjeti jednako sve to prethodno proći onda vam je jasno koliko toga mi je već sjelo na glavu i ostale dijelove organizma uključujući i srce, jetru da ne spominjem.
Zašto djeca, zašto muška djeca, zašto Hercegovina, pitanje je sad?
Mogu biti i ženska djeca. Na volju vam. Može biti i bilo koja druga zemlja, ali Hercegovina mi je mila. I znam puno više o njoj nego o mojoj vlastitoj zemlji. Ona je na kraju zemlja oca moje djece. Dosta, dosta, već čujem glasove, to je sasvim dovoljno dobrih razloga. Pa ipak počujte: Skoro dvadeset godina hodočastila sam svake praznike i blagdane u tu blaženu zemlju u pohod rodbini moga muža. Počinjalo je to sa Novom Godinom. Potrpali bismo se u auto. Djeca bi pila tablete protiv povraćanja, ja pak tablete za smirenje i protiv glavobolje. Bilo je to u ono davno doba prije pada Berlinskog zida. Među našim dvjema zemljama još nije bilo granice i nije trebala putovnica, ali granica se oduvijek znala. Počinjala je na đumruku iza Orašine. Bar u početku dok nije s desne strane Neretve iza Jelavića kuće kroz polje mjesto prašnjavog seoskog puta niknuo asfaltirani put pa je Hercegovina bila bliža. Gledajte Hercegovce opisuju ovako ili onako u svakom slučaju su uglavnom Pedro.
U ono doba, ali u ono doba bila sam zaljubljena u mog dobrog Hercegovca koji nije , nažalost niti malo posjedovao one osobine koje su ih proslavili: promućurnost, rad u svoju korist, one igrice žandara i krijumčara, kad se preko granice ilegalno prenosio duhan. Brzo bogaćenje i onu tvrdoću u komuniciranju i razmišljanju kao da su svi oficirska djeca.
Moj je Hercegovac bio ona druga vrst Hercegovaca koji bi potrebnijem dali i posljednju kunu, a nažalost za zaradu nije imao apsolutno nikakvog smisla.
I zato odgovorno i vrlo vjerodostojno ( dugo sam ih upoznavala ) kažem: Postoji najmanje dvije vrste Hercegovaca. Ona, kao moj muž i ona druga kao eventualni, ne daj Bože, budući predsjednik.
Uopće se ne mogu sjetiti kad sam ovo pisala. Ali, vidi vraga koliko je sve to aktualno.
Gledala sinoć sučeljavanje. Ova nacija i njeni odabranici u novo stečenoj slobodi ponašaju se kao psi pušteni s lanca.
Niski udarci se zadaju i u drugim zemljama. Nekad i više, ali kod nas to ima neku prizemnu notu. A možda mi još uvijek nismo navikli na takve predsjedničke kampanje.
Ne mogu za Bandića, jedva sam progutala i Keruma, još gutam, ubrzo ću i povraćati. Jednako kao i barba Luka. Hoćemo li se ikad riješiti primitivaca i odakle izviru ti Morloci nikad ima kraja.
Ali..i Josipović, sinoć prava čovječja ribica, naročito kad govori engleski, mi se zamjerio sa onom izjavom u Rijeci.
Prepustit ću odluku zadnjem trenu, određenom bljesku s visina, daj ti kojem vjerujem pošalji poruku, pa koliko dvoznačna ili višeznačna bila.
Dakle: Josipović ili prekriženi listić????
O Hercegovini nekom drugom prilikom. Ostajanja na svojoj rodnoj grudi, neprekidne borbe na granici da bi preživjeli učinila im je medvjeđu uslugu. Mi, svojevrsni prebjezi koji smo se zbog progona odavno maknuli u gradove trebali bi stati kuco.
Moj dobri prijatelj Dubrovčanin, kad mu se jednom prigodom neki poznanik tužio da su novopridošli Hercegovci pokupili sve poslove po Dubrovniku pa za starosjedioce nije preostalo ništa odgovorio mu je upitom: A koja si ti generacija Hercegovaca?
Za mog Hercegovca:
