odmak
petak, 12.02.2010.
Čudnih li vremena, čudnih li običaja
Gledala i slušala sam neki dan na Otvorenom sa Hloverkom razgovor o Kardinalu Stepincu i njegovom ponašanju u vrijeme onih godina koje bi najradije mnogi izbrisali gumicom da se prošlost da brisati, a neda se, jer je ionako samo u našim glavama, lelujava, onakva i ovakva, kako je tko vidi, želi vidjeti ili je tu nestalnu i nestabilnu prošlost doživio na svojoj koži ili na koži svojih milih i manje milih, a postojali su.
Knjige povijesti ostavimo po strani da se ne zapletemo u one izreke o pobjednicima koji je pišu.
Volila bih da sam umrla u neznanju. Ali nisam. Tu sam . Doživjela sam promijene koje nisam mogla ni sanjati.
Pad Zida, na pr.
Otvorena ustašca i srce kanda je htjelo iskočiti iz grudi. Mala prilika skupljenih obgrljenih nogu. To sam bila ja fotelji uprta pogleda u televizor danima.
Ali, (pokušavam unijeti malo humora) O tempora, o mores!
(slavna je Ciceronova rečenica u njegovom Prvom govoru protiv Katiline. Prevodi se izrazom Čudnih li vremena, čudnih li običaja!
Na početku svojeg govora protiv Katiline, koji ga je prethodno htio ubiti, Ciceron oplakuje zlobu i pokvarenost Katilinine dobi. Ciceron je frustriran što, unatoč svim dokazima koji su prikupljeni protiv Katiline koji se urotio radi svrgavanja rimske vlasti, te činjenice da je Senat donio senatus consultum ultimum, Katilina još nije osuđen. Ciceron nastavlja opisivati različita vremena u rimskoj povijesti kada su konzuli ubijali urotnike čak uz manje dokaza. Ponekad se, kao u slučaju ubojstva Gaja Grakha (jednog od braće Grakho) koje je izvršio bivši konzul Lucije Opimije, odluka temeljila samo na "quasdam seditionum suspiciones", tj. pouzdanim sumnjama na ustanak (odlomak 2, lineja 3)
Ova se sentencija danas koristi kao usklik u kritiziranju trenutačnih stavova i trendova, često u šali ili uz ironiju.
Izvor Wikipedija)
Čudnih li vremena, čudnih li običaja.
Kaže se: jabuka ne pada daleko od stabla, ali ja sam od onih jabuka kojoj je stablo bilo premalo pa nekakva strašna oluja u padu zgrabila i kao Doroty odnijela u nepoznato.
(Djevojčica Dorothy Gale sanjala je o mjestu gdje nema problema. Za vrijeme tornada, Dorothy je počela sanjati. Sanjala je da je sa svojim psom Totoom sletjela u čarobnu zemlju Oz. Glinda, dobra vještica sa sjevera savjetovala joj je da prati put od žute cigle do Smaragdnog grada, gdje će upoznati Čarobnjaka iz Oza koji će joj pomoći u povratku kući u Kansas. Tijekom putovanja upoznala je strašilo, limenog čovjeka i lava koji su trebali mozak, srce i hrabrost pa su pošli s njom. Također su morali paziti na zlu vješticu sa zapada koja je željela rubin s Dorothyne cipele. )
Izvor Wikipedija)
Ali lako je bilo Doroty. Ona je živjela unutar filma koji ima svoj početak , sredinu i kraj, a svemoćni redatelj sve to drži u svojoj glavi. Radi po planu i nema majci mrdanja. Doroty i svi ostali likovi slijede njegove zamisli i nema tu ja bih ovako ili onako i to mi se baš ne sviđa pa to baš neću.
Dobro, recimo da sam i ja unutar najveće predstave na svijetu. A režiser je dragi Bog, nema tu majci mrdanja učili su me, ali došli su i drugi učitelji pa su rekli: Nije istina. Bog zna sve, ali ti sam određuješ sudbinu. Dakle svatko je kovač svoje sreće ili nesreće- ovo posljednje sam dodala ja.
Neću u dubinu i širinu, ali u tom kovanju vlastitih doživljaja debelo sudjeluju mati, otac i drugi preci, pa geopolitika- vrlo važna i su šnjom (ovaj mi izraz nije pobjegao, namjerno je tu) treba računati.
Da sam se rodila na Hvaru, recimo u Jelsi otišla bi u to mračno doba sa svima ostalima u El Shatt, u pustinju i kasnije bila na pobjedničkoj strani. Ali više neću nagađati jer ima tu više solucija , ali mama i tata, više tata, jer mama je bila samo zaljubljena u njega odlučio je stvarati Hrvatsku državu na svoj način.
Posve pogrešan način, rekla bih danas- neću spominjati generale poslije bitke.
Kako god, dugo sam vjerovala tatinoj strani i strani mojih predaka koji su bili na strani Boga kojeg je formirala Crkva. Neumoljivog, osvetoljubivog, neopraštajućeg, kažnjavajućeg Boga koji me uputio po stazici do cilja i rekao: Ne gledaj ni lijevo ni desno (ajde može malo desno). Idi ravno do Zida i pokucaj na vrata i bit ćeš … Sv. Petar i te stvari, raj, glazba po mom ukusu, knjiga nebrojno puno, a znam i pjevati (inače ne znam), Internet bežični dakako se podrazumijeva .
E, ali određena prirodna nepogoda, stanoviti tornado srušio je Zid i taj isti tornado je mene u liku jabuke (najbolje su Fuji. Isprobala. Topla preporuka) bacio u vrtlog nepoznatih dijelova zemaljske atmosfere. U prošlost, budućnost i sadašnjost ne samo moju, kao da sam postala tisuću i jedna duša. Tisuću i jedna vjera i nevjera prošla je mojim nestalnim tijelom i dušom i pred tv ekranom sjedi neka druga jabuka, više jabukovača kojoj su određene alkoholne pare i drugi hurikani raspršili stare zabrane i otvorili moždane vijuge i za tuđe doživljaje i patnje.
Koji uvod, a sve u svrhu da dođem na raspravu o Stepincu i djelovanju Crkve u vrijeme nacionalsocijalizma i fašizma, a Bog i bogme na kraju i komunizma, koji je cijelo vrijeme bio socijalizam, jer komunizam još nismo bili izgradili. (hvala ti Bože što smo ga prestali graditi)
Često razmišljam što bi bilo sa Isusekom da danas šeće ulicama moga grada ili pustinjom i prašumom, putuje barčicom sa ribarima i njihove mreže puni ribama. I onda naglo i neočekivano počinje pred crkvama i u crkvama razbacivati stolove sa drangulijama i viče protiv trgovaca u kući Božjoj.
Što mislite? Evo ti interventne policije, ne bi čekali ni gluho doba noći, a još bi doveli i prvu pomoć naš bi dragi Isus završio na psihijatriji.
Ne bi stigao brinuti o prostitutkama i onima koji bacaju kamen, niti na izgubljene duše, niti na razne druge nepravde i grijehe koje je pokušavao istjerati iz zabludjelih ljudskih bića.
Onaj koji viče po pustinjama i na brojnim pohodima po gradovima i selima nema čini mi se šarma današnjim ljudima; čovječicama i čovjecima, pa im se čini da njegova istina iz njegovih usta izlazi kao ludost. Kako bi Dubrovčani okarakterizirali : Taj čovjek zbori ludih.
Ne bi možda izgubio glavu bar ne legalno na kakvom namještenom procesu koji su u našim krajevima vladali cijelo prošlo stoljeće, ali neki plaćenik sa motorističkom kacigom na glavi… iz zasjede…to bi bilo više nego izvidno (tko li je izmislio ovu starohrvatsku riječ?)
Govorio je istinu protiv tadašnje Crkve. Spominjao je farizeje i pismoznance u vrlo negativnom kontekstu. Pokušavao im prenijeti istinu njegova Oca, ali nije bilo pomoći. Smetao je. Ubili su ga i još su ga najbliži izdali. Sam Petar prvi poglavar katoličke crkve, kasnije proglašen svecem, ali izdao ga je. Tu je ona poznata priča o pijetlu koji zakukuriče tri puta i izdaji jednog od prvih. Isus je to znao, spomenuo mu je i prije nego se dogodilo, a opet mu je oprostio.
A, svi su oni, ne treba to zaboraviti bili prvi od prvih poslije onog najvažnijeg samog Isusa, bili su napominjem siromašci, bez imanja, vojnici su kasnije razdijelili jedinu haljinu koji je ISUS nosio. Nije imao nikakve imovine. Bila je to jedina haljina i goli život, a ipak je vikao iz petnih žila boreći se za ISTINU, pa makar izgubio taj život. E, ali sveti se Petar plašio.
Jedan trenutak, slušajući Ivu Goldštajna koji je insistirao na tome da je Stepinac morao vikati i braniti nevine ne plašeći se za svoj život sinulo mi je da je to sva istina.
Istina koja mi je ostavila na srcu nekoliko rana, jer ja svaki put kad dođem u Zagreb, a imam malko slobodnog vremena sjedim u Katedrali kraj Stepinčeva groba i govorim mu svoje jade. Bude mi lakše. I vjerujem svojoj vjeri u mog kršćanskog Boga. Znam i svi više-manje znaju da je Stepinac – čovjek Stepinac pomagao koliko god je mogao. Ustaše su znali da on ne odobrava njihove metode. Pisao je pisma i pokušavao upozoravati na zloćine. Sve je to istina. Tu nema sumnje.
Ali Crkva kao organizacija, sam tadašnji papa nasljednik onog prvog pape Petra koji je izdao Isusa prije nego je pijetao zakukurikao tri puta, zašto taj papa Pio XII nije iz svojih bogatih odaja u Rimu izašao na ulice ili bar na onaj čuveni prozor sa kojeg pape dugo daju blagoslov Urbi et Orbi, jednako tako vikao zajedno sa svim svojim kardinalima, biskupima i svećenicima malim i velikim. Dosta nacizmu, progonu Židova i drugih nepoćudnih, protiv koncentracionih logora pa makar izgubio život.
( Žarko Brzić u napisu: »Pio XII. i Židovi u Mađarskoj« osvrnuo na optužbe nekih istaknutih javnih djelatnika protiv Pija XII. iznoseći zanimljive povijesne podatke: »Mnogi su optuživali papu Pija XII. zbog njegove tobožnje šutnje kojom kao da je na neki način postao sukrivac strahovitih Hitlerovih zvjerstava nad milijunima Židova. Takve brzoplete optužbe proširio je najprije njemački pisac Hochhutt svojom dramom »Namjesnik«, a zatim u novije vrijeme ruski povjesničar Griguljevič u knjizi »Papinstvo i 20. stoljeće«. U našem se katoličkom tisku pisalo o tome kako su mnogi ugledni Židovi, među njima i veliki broj onih koji su spašeni zaslugom pape Pija XII. osudili takve napade i iznijeli na svjetlo dana papino zauzimanje za progonjene sunarodnjake. Osobito je vrijedno istaknuti knjigu »Tri posljednja pape i židovstvo« u kojoj autor P.E. Lapide, Židov, na temelju brojnih svjedočanstava ističe svijetli lik ovoga pape kao »velikog spasitelja židovskih života«.
Posljednjih godina p. Roberto Graham, povjesničar i specijalist za diplomaciju Svete Stolice, koji je posebno proučio držanje Pija XII. u Drugom svjetskom ratu piše doslovce: »Nije istina da Pio XII. nije učinio ništa da spriječi progon i istrebljenje Židova od nacista. Ne samo da je naredio svim crkvama i samostana da sakriju Židove, a to su sada priznali svi povjesničari, pa čak i oni koji su bili protiv Pija XII. već je i službeno intervenirao 1944. godine protiv deportacije mađarskih Židova u Auschwitz«. P. Graham zatim iznosi povijesne dokumente za svoje tvrdnje. Prvi put otkriva sadržaj službenih predstavki koje je uime Svete Stolice apostolski nuncij u proljeće 1944. godine uputio mađarskoj vladi. Bile su sastavljene prema detaljnim uputama Pija XII. Bilo je to vrijeme kada su nacisti spremali grozan plan o uništenju 300.000 mađarskih Židova... Apostolski nuncij, po izričitom naređenju pape Pija XII. šalje 5. lipnja 1944. godine novu predstavku ministarstvu, gdje se između ostaloga spominje: »Mađarska vlada dobro zna da se Katolička Crkva uvijek protivila teorijama i metodama koje se osnivaju na materijalističkim načelima krvi i rase, te potpuno zanemaruju duhovni element u čovjeku, niječu utjecaj dobre volje, odgoja i nadnaravnih sredstava milosti Božje prilikom oblikovanja čovjekova karaktera i osobnosti...« Kada je Pio XII. uvidio da svi poduzeti koraci nisu donijeli očekivani plod i da se progoni Židova nastavljaju, poslao je protestni brzojav admiralu Hortyju 25. lipnja 1944. godine, u znak svojeg neslaganja s ovakvom politikom. Brzojav je poslan redovitim putem preko središnje pošte u Budimpešti koja je bila pod nacističkom kontrolom, kako bi svi mogli saznati sadržaj: »S više strana primili smo poziv da sve poduzmemo kako se ne bi produžile i pojačale patnje koje u krilu te plemenite i viteške nacije moraju podnositi mnogi nesretnici samo zbog svoje nacionalnosti i rasne pripadnosti. Naše očinsko srce ne može ostati ravnodušno pred ovim željama, a u skladu s našim služenjima bližnjima u ljubavi koja obuhvaća sve ljude.« (»Veritas«,br. 4/1978, str. 8.-9.) )
Evo gore jednog članka sa Wikipedije, koja govori o papi Piu XII koji nije bio ravnodušan na patnje i pomagao je koliko je mogao. U onim vremenima drugog rata kao i u vremenu poslije Isusove smrti njegovi su izabranici pokazali da su samo ljudi koji se plaše. U tom smislu bi ih trebalo razumjeti, ali ova mala čovječica nije Bog koji oprašta. I ja sam ljud koji je tužan što Crkva nije više vikala, kao što ne viče ni danas , a u crkvama u prvim redovima, onda kad ih svi trebaju vidjeti, opet sjede farizeji i pismoznanci, a mali ljudi, ona djeca nevina koje je Isus najviše volio daleko su u zadnjim klupama, ako i tamo za njih ima mjesta.
U tom smislu preporuka za film “Diskretni šarm buržoazije” Luisa Bunuela.
