Posao kojim se bavim pretvara me u svojevrsnog slušača, a ponekad kad osjetim da je potreba lagano izdaleka navedem onoga koji mi priča ili se tuži da sasluša moje mišljenje i možda za jedan mali pomak promijeni svoju tugu ili čak samouvjerenost (tu sam već slabija i rijetko pogodim u dušu, jer te su duše, okrenute samo sebi, dovoljne same sebi i očekuju samo laskanje, ali ipak…) u nešto plemenitije bliže drugima. Ne pripisujem sebi nikakvu svetost ili nepogrešivost (to je isključivo osobina pape, mislim ta ne…..). Griješim. U mladosti sam griješila strahovito puno. Opaka mladost. Impulzivna, oštra, isključiva. Zahvaljujem Bogu da mi je dozvolio ovoliko živjeti kako bi se uspjela mijenjati.
Ali nisam ovaj put važna ja, pa ja. Važan je onaj koji mi priča. Iako je njegova priča i priča njegove obitelji mijenjala i mene.
Nažalost nemam dozvolu spominjati prava imena. Možda bi pristao, ali priznajem, malo me sram pisanja na blogu, čini mi se nekako adolescentski, nekakva forma dnevnika, mislim to pisanje. Nešto što rade vječne pubertetlije u koje očito i sama spadam.
Zato nazvat ćemo ga Đorđe N.
Već samo ime Đorđe ukazuje na to da se u više njegovih predaka, kako se kaže generacijski njegovalo sveslavenstvo i na kraju, da ne duljim, iako je zanimljiva cijela prošlost obitelji, slijedom toga iako nije nužno, njegov otac je otišao u partizane gdje je sreo i buduću suprugu, majku Đorđa N. Najradije bih nacrtala obiteljsko stablo, zna se da naginjem epskim pričama, ali suzdržat ću se i samo spomenuti njegovog strica, brata njegova oca koji je bio na član jedne vrlo važne kulturne ustanove iz koje je praktično sa vrlo važne sjednice, vrlo protestno i vrlo namjerno, dakle smišljeno, jer se u toj tvorevini tzv NDH-a mjesecima govorilo o tom činu, što je njemu bila i namjera, otišao u partizane.
Čudni su putovi Božji.
A, evo i zašto.
Njegov se otac 1971 godine našao na 'pravoj' strani i to na vrlo osjetljivom mjestu gdje je mogao naškoditi mnogima, a kulturna javnost je mislila da to i radi. Bila je to strana koja je ostala lojalna Titu i Jugoslaviji.
Mlađahni Đorđe N. je već tada sjedio na 'mojoj' stolici jednako kao njegova mama i njegov tata, prema kojima, priznajem sam osjećala strahoviti prezir, kojeg nisam pokazivala, jer vidite, kako sam konformist, živjela sam od tog posla i nisam smjela sebi dopustiti nikakvu avanturu odlaska u ilegalu za ideale, kao što je stric rečenog Đorđa N. uradio.
Preskočimo sve te godine kroz koje sam nastavila slušati tužne, vesele, vedre i manje vedre priče, ali nikad ništa od oca Đorđa N, koji je naočigled kopnio i na kraju i umro od karcinoma. Oni koji vjeruju u sudbinu, kaznu i nagradu u ovoj suznoj dolini ( jedan prijatelj je jednom prigodom rekao: kakva suzna dolina, ovo su cijeli oceani), trljali su ruke. Konačno da je netko kažnjen. Bog je, govorili su, konačno ispravio nepravdu. (Osobno, odavno sam prestala vjerovati u osvetoljubivog Boga. Moj je Bog samilostan i pun ljubavi za svakog živog stvora. Čak i za zločince pa makar se radilo o ljubavi sa žaljenjem za njihovu zlu rabotu)
I konačno evo nam 1991 i Domovinski rat.
Đorđe N. i njegova obitelj: supruga i djeca povremeno sjede na mojoj stolici.
Đorđe N. je u međuvremenu završio fakultet, magistrirao je i sprema se i doktorirati. Do tada u Jugoslaviji radi u jednoj važnoj ustanovi, gdje povremeno dolazi u sukob i to baš sa Direktorom poduzeća koji također ima besprijekorni pedigre- partizanska obitelj i sve što usto ide. (oprostite mi na ovim digresijama i malim netrpeljivostima prema određenim uvjerenjima. Nije mi lako mi smo se uvijek nalazili na onoj drugoj pogrešnoj strani- čak i danas)
Đorđe N. je, za razliku od svog šutljivog oca bio vrlo pričljiv i još je. Toliko pričljiv, da ga iako vrlo zanimljivog pričanja čak i nekih delikatnih događanja , iz čijeg pričanja doznajem i neke druge ovaj put pozitivne vrijednosti djelovanja njegova oca, koje vrlo, vrlo zainteresirano i rado slušam, moram ponekad na silu prekinuti jer me čekaju drugi pretendenti na tu čuvenu 'stolicu'.
Zašto je izbio sukob između njega i njegovog Direktora, kojem nećemo spominjati ime, neka ostane Direktor, iz razloga jer se taj Direktor spominje i u ovom najnovijem izdanju zemljice Hrvatske u Slobodnoj Hrvatskoj.
Mlađi, koji su većina na ovim virtualnim stranicama, ne mogu niti shvatiti atmosferu koja je vladala u tim godinama krajem dvadesetog stoljeća. Kud ćemo što ćemo!? Pad Berlinskog Zida izaziva i promjenu sustava. Veli sjeverni medvjed majčica Rusija mijenja politiku. Hoćemo li tražiti samostalnost ili ćemo ostati u Jugoslaviji?
Još se manje, čitaći ovog virtualnog svijeta mogu sjetiti vremena iz 1941 godine, vremena sličnih dilema: Slobodna Hrvatska ili šuma, ilegala, logori, pa čak i pristajanje na ideje Crvene Moskve. Ne sjećaju se, a i kud bi. I sama, iako sam matuzalem, ne se sjećam, osim po pričanju svjedoka i čitanju raznih knjiga. Pa je onda slijedeća dilema bila 1948: Jesmo li za Staljina ili nešto drugo nepoznato… tzv kominterna, kominforma, goli otok i drugi kazamati. Kud ćemo što ćemo? Pa onda 1971, to možda već neki nešto znaju i gledaj ti vraga evo nas u 1991 godini. Kud ćemo što ćemo?
Neki su oprezni. Naš Đorđe N. nije. Ostavio je posao, obranu doktorata, ženu i tek rođeno četvrto dijete i stavio se, kao dobrovoljac na raspolaganje Hrvatskoj domovini.
Njegov je Direktor ostao raditi u pozadini.
Ali, sad je dosta. Priča Đorđa N. zavređuje samostalan post, jer je to priča čovjeka koja bi se trebala naći na stranicama svih ozbiljnih i neozbiljnih novina, učiti je u školama, jer govori o normalnim postupcima normalnog čovjeka, ali ta normalnost više nije normalnost niti su te vrijednosti današnje vrijednosti.
Post je objavljen 02.02.2010. u 11:17 sati.