utorak, 02.02.2010.
Demoni Novinari (i Hrvatska-Naslov je odličan- vidjet ćemo kakva je knjiga gospođe Runjić)
Posao kojim se bavim pretvara me u svojevrsnog slušača, a ponekad kad osjetim da je potreba lagano izdaleka navedem onoga koji mi priča ili se tuži da sasluša moje mišljenje i možda za jedan mali pomak promijeni svoju tugu ili čak samouvjerenost (tu sam već slabija i rijetko pogodim u dušu, jer te su duše, okrenute samo sebi, dovoljne same sebi i očekuju samo laskanje, ali ipak…) u nešto plemenitije bliže drugima. Ne pripisujem sebi nikakvu svetost ili nepogrešivost (to je isključivo osobina pape, mislim ta ne…..). Griješim. U mladosti sam griješila strahovito puno. Opaka mladost. Impulzivna, oštra, isključiva. Zahvaljujem Bogu da mi je dozvolio ovoliko živjeti kako bi se uspjela mijenjati.
Ali nisam ovaj put važna ja, pa ja. Važan je onaj koji mi priča. Iako je njegova priča i priča njegove obitelji mijenjala i mene.
Nažalost nemam dozvolu spominjati prava imena. Možda bi pristao, ali priznajem, malo me sram pisanja na blogu, čini mi se nekako adolescentski, nekakva forma dnevnika, mislim to pisanje. Nešto što rade vječne pubertetlije u koje očito i sama spadam.
Zato nazvat ćemo ga Đorđe N.
Već samo ime Đorđe ukazuje na to da se u više njegovih predaka, kako se kaže generacijski njegovalo sveslavenstvo i na kraju, da ne duljim, iako je zanimljiva cijela prošlost obitelji, slijedom toga iako nije nužno, njegov otac je otišao u partizane gdje je sreo i buduću suprugu, majku Đorđa N. Najradije bih nacrtala obiteljsko stablo, zna se da naginjem epskim pričama, ali suzdržat ću se i samo spomenuti njegovog strica, brata njegova oca koji je bio na član jedne vrlo važne kulturne ustanove iz koje je praktično sa vrlo važne sjednice, vrlo protestno i vrlo namjerno, dakle smišljeno, jer se u toj tvorevini tzv NDH-a mjesecima govorilo o tom činu, što je njemu bila i namjera, otišao u partizane.
Čudni su putovi Božji.
A, evo i zašto.
Njegov se otac 1971 godine našao na 'pravoj' strani i to na vrlo osjetljivom mjestu gdje je mogao naškoditi mnogima, a kulturna javnost je mislila da to i radi. Bila je to strana koja je ostala lojalna Titu i Jugoslaviji.
Mlađahni Đorđe N. je već tada sjedio na 'mojoj' stolici jednako kao njegova mama i njegov tata, prema kojima, priznajem sam osjećala strahoviti prezir, kojeg nisam pokazivala, jer vidite, kako sam konformist, živjela sam od tog posla i nisam smjela sebi dopustiti nikakvu avanturu odlaska u ilegalu za ideale, kao što je stric rečenog Đorđa N. uradio.
Preskočimo sve te godine kroz koje sam nastavila slušati tužne, vesele, vedre i manje vedre priče, ali nikad ništa od oca Đorđa N, koji je naočigled kopnio i na kraju i umro od karcinoma. Oni koji vjeruju u sudbinu, kaznu i nagradu u ovoj suznoj dolini ( jedan prijatelj je jednom prigodom rekao: kakva suzna dolina, ovo su cijeli oceani), trljali su ruke. Konačno da je netko kažnjen. Bog je, govorili su, konačno ispravio nepravdu. (Osobno, odavno sam prestala vjerovati u osvetoljubivog Boga. Moj je Bog samilostan i pun ljubavi za svakog živog stvora. Čak i za zločince pa makar se radilo o ljubavi sa žaljenjem za njihovu zlu rabotu)
I konačno evo nam 1991 i Domovinski rat.
Đorđe N. i njegova obitelj: supruga i djeca povremeno sjede na mojoj stolici.
Đorđe N. je u međuvremenu završio fakultet, magistrirao je i sprema se i doktorirati. Do tada u Jugoslaviji radi u jednoj važnoj ustanovi, gdje povremeno dolazi u sukob i to baš sa Direktorom poduzeća koji također ima besprijekorni pedigre- partizanska obitelj i sve što usto ide. (oprostite mi na ovim digresijama i malim netrpeljivostima prema određenim uvjerenjima. Nije mi lako mi smo se uvijek nalazili na onoj drugoj pogrešnoj strani- čak i danas)
Đorđe N. je, za razliku od svog šutljivog oca bio vrlo pričljiv i još je. Toliko pričljiv, da ga iako vrlo zanimljivog pričanja čak i nekih delikatnih događanja , iz čijeg pričanja doznajem i neke druge ovaj put pozitivne vrijednosti djelovanja njegova oca, koje vrlo, vrlo zainteresirano i rado slušam, moram ponekad na silu prekinuti jer me čekaju drugi pretendenti na tu čuvenu 'stolicu'.
Zašto je izbio sukob između njega i njegovog Direktora, kojem nećemo spominjati ime, neka ostane Direktor, iz razloga jer se taj Direktor spominje i u ovom najnovijem izdanju zemljice Hrvatske u Slobodnoj Hrvatskoj.
Mlađi, koji su većina na ovim virtualnim stranicama, ne mogu niti shvatiti atmosferu koja je vladala u tim godinama krajem dvadesetog stoljeća. Kud ćemo što ćemo!? Pad Berlinskog Zida izaziva i promjenu sustava. Veli sjeverni medvjed majčica Rusija mijenja politiku. Hoćemo li tražiti samostalnost ili ćemo ostati u Jugoslaviji?
Još se manje, čitaći ovog virtualnog svijeta mogu sjetiti vremena iz 1941 godine, vremena sličnih dilema: Slobodna Hrvatska ili šuma, ilegala, logori, pa čak i pristajanje na ideje Crvene Moskve. Ne sjećaju se, a i kud bi. I sama, iako sam matuzalem, ne se sjećam, osim po pričanju svjedoka i čitanju raznih knjiga. Pa je onda slijedeća dilema bila 1948: Jesmo li za Staljina ili nešto drugo nepoznato… tzv kominterna, kominforma, goli otok i drugi kazamati. Kud ćemo što ćemo? Pa onda 1971, to možda već neki nešto znaju i gledaj ti vraga evo nas u 1991 godini. Kud ćemo što ćemo?
Neki su oprezni. Naš Đorđe N. nije. Ostavio je posao, obranu doktorata, ženu i tek rođeno četvrto dijete i stavio se, kao dobrovoljac na raspolaganje Hrvatskoj domovini.
Njegov je Direktor ostao raditi u pozadini.
Ali, sad je dosta. Priča Đorđa N. zavređuje samostalan post, jer je to priča čovjeka koja bi se trebala naći na stranicama svih ozbiljnih i neozbiljnih novina, učiti je u školama, jer govori o normalnim postupcima normalnog čovjeka, ali ta normalnost više nije normalnost niti su te vrijednosti današnje vrijednosti.
02.02.2010. u 11:17 •
12 Komentara •
Print •
#
| < |
veljača, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| |
|
|
|
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
